Bez Kyota ostaje samo tržište

Ali možemo predočiti i veselu sliku niskougljične Europe ili Hrvatske.

Asad Rehman, voditelj međunarodnih klimatskih kampanja u Friends of the Earth (Engleska, Wales i Sjeverna Irska), članici najveće svjetske mreže aktivističkih organizacija za zaštitu okoliša, koja okuplja više od dva milijuna članova i podupiratelja u cijelom svijetu, za H-Alter govori o klimatskim pregovorima, borbi za društvenu pravdu, Svjetskoj banci, energetskim politikama, ulozi hrvatskog civilnog društva u globalnom okolišnom pokretu i socijalnim forumima. S Rehmanom smo razgovarali tijekom Zelene akademije, održane na Visu krajem kolovoza, u organizaciji Heinrich Böll Stiftunga.

Dok se razgovor o problemu klimatskih promjena često pretvori u brojke i statistiku, vi smatrate da to nije toliko tehnički problem već politički i ekonomski?

Bilo da gledamo lokalnu, nacionalnu ili globalnu razinu okolišnih problema, moramo razumjeti fundamentalnu stvar, što pogoni te probleme. Kada analiziramo što pogoni probleme shvatimo da je glavni driver ekonomski, a rješenje mora biti političko. Možemo provesti vječnost baveći se posljedicama umjesto da se bavimo s onim zašto uopće nastaje problem. Ne možemo si priuštiti luksuz da samo gledamo na posljedice jer su izazovi s kojima se suočavamo globalni. To nas vodi do toga da je na kraju riječ o pitanju okolišne pravde, a ako je pitanje pravde, morate ostvariti i socijalnu pravdu i ekonomsku pravdu, bez ta tri stupa nismo ekipirani da analiziramo što je uzrok i koja su rješenja.

Na raspravi ovdje na Zelenoj akademiji niste se složili s nekim analitičarima koji smatraju da su na UN-ov konferenciji o klimatskim promjenama u Kopenhagenu ostvareni i neki pozitivni pomaci.

Unutar klimatskog pokreta vode se debate između pragmatista, kako se oni vole nazivati, i idealista, kako vole nazivati nas. To je lažno razlikovanje jer čiji je to pragmatizam i u čije ime? Ako sjedite u Europi i kažete, "ovo je naša politička i kulturna realnost i zato moramo biti pragmatični", to nije realnost za osamdeset posto svjetske populacije. Oni ne mogu biti pragmatični zato što je za njih to pitanje života i smrti. Njihov pragmatizam izaziva pragmatizam Zapada.

Ni kod pokreta protiv ropstva nije bilo dovoljno dobro reći "dok su robovi nahranjeni, to je dio borbe". Ne, nije, moramo imati krajnji cilj.

U klimatskim pregovorima zapadni NVO-i su uglavnom pristalice pragmatizma i imaju vrlo malo smisla za globalnu pravdu. Friends of the Earth International (FOEI) su napustili Climate Action Network (CAN) zbog pitanja globalne pravde, iako smo sudjelovali u osnivanju te mreže. Svi pregovori o klimatskoj pravdi bili su dominirani od strane civilnog društva sa sjeverne hemisfere i zato nisu artikulirali potrebe Juga. Sad smo povezani s pokretima kao što su Via Campesina i Jubilee South. Naše su akcije definirane stvarnim proživljenim iskustvima većine naših grupa, a većina ih dolazi s globalnog Juga. Zato tražimo ambicioznije pozicije. Ne gledamo na pravdu u samo retoričkom smislu. Na primjer, kada EU odluči da je jedan alat za borbu protiv klimatskih promjena tržište ugljika, mi to analiziramo s globalnog aspekta i pokažemo kako taj alat ne radi. Politika offsetinga teret sa Sjevera pomiče na Jug, iako je naša potrošnja čak i razlog zašto su kineske emisije tako visoke. Mi konzumiramo kineske proizvode. Mi smo postavili globalnu ekonomiju baziranu na potrošnji onih dobara čija proizvodnja povećava kineske emisije. Zato smo mi (FOE) realisti, a ne idealisti, dok su oni pragmatici.

Klimatske promjene su veliki politički, društveni, moralni i ekonomski izazov našeg vremena i potreban je pokret koji to prepoznaje. Ni kod pokreta protiv ropstva nije bilo dovoljno dobro reći "dok su robovi nahranjeni, to je dio borbe". Ne, nije, moramo imati krajnji cilj.

Ekonomija bazirana na tržištu uvelike je i stvorila problem. Odbijaju li Friends of the Earth u potpunosti alate bazirane na tržištu?

Da, apsolutno, strogo smo kritični prema sistemu trgovanja emisijama. Na primjer, smatramo da europski sustav ne radi. U isto vrijeme radimo unutar njega da zatvorimo najveće rupe, ali napravili smo i analizu koja pokazuje da to nije najbolji alat. Imamo mnoge druge alate koji su učinkovitiji. Globalno pokušavamo zaustaviti ekspanziju tržišnih mehanizama jer su naše grupe na jugu proživjele i iskusile što, na primjer, REDD (Reducing Emissions from Deforestation and Forest Degradation in Developing Countries) projekt u stvari postiže, komodificira prirodu. Tu nije riječ samo o intrinzičnoj vrijednosti prirode već o tome kakav je odnos ljudi s prirodom. To je naš izazov u okolišnom pokretu, mi govorimo u ime najobespravljenijih.

U prosincu će se održati nova UN-ova konferencija o klimu, u Durbanu. Kakav razvoj događaja očekujete u Južnoj Africi?

To je dugoročna bitka. Svatko tko misli da je bitka dobijena ili izgubljena na bilo kojem od ovih skupova u krivu je. Pokušavamo spriječiti da se dogode jako loše stvari. Imamo viziju onoga što mislimo da je pravo rješenje. Shvaćamo da se to neće dogoditi dok ne povećamo svoju politički prednost. Zato moramo ojačati i globalno i nacionalno i lokalno. Moramo graditi nove saveze i biti vrlo jasni koji su naši ciljevi.

Kratkoročno ne želimo da sporazum iz Kyota propadne. Bogate zemlje imaju povijesnu odgovornost djelovati odmah. Želimo zakonski obvezujuće ciljeve bazirane na znanosti i zato moramo imati drugi period sporazuma iz Kyota. Alternativa će nas voditi u svijet s porastom temperature od pet stupnjeva što će dovesti do kolapsa poljoprivrede u Africi, nestanka malih otočnih država i mnogih drugih posljedica. Posljedice nedjelovanja su ogromne, u Durbanu će ključne borbe biti oko toga hoće li biti drugog obvezujućeg razdoblja Kyota i tko će ga potpisati. Minimum je natjerati EU da se obveže.

Ako se sadašnji sporazumi o klimatskim promjenama prekinu, morali bi se ispregovarati novi, što bi potrajalo novih dvadeset godina, a znanost nam kaže da imamo najviše 30 do 40 godina ako želimo zadržati planet s prihvatljivim promjenama

U Durbanu će se voditi bitka i oko uloge tržišta, možemo li usporiti ovu globalnu ekspanziju tržišta posebno sa šumama. Postoji prijedlog da se uspostavi tržište i za tlo i za more, moramo zaustaviti te ideje. I zatim, vodit će se bitka oko financiranja, hoće li Sjever ispuniti čak i mali dio obveza. Na stolu je arbitrarna brojka od 30 i 100 milijardi, 30 kratkoročno, a 100 dugoročno, za ublažavanje i prilagodbu za zemlje u razvoju. Moramo se boriti da se barem to ostvari, iako mi tražimo puno više. Sam UN kaže da je potrebno 300 do 500 milijardi godišnje. Sto je neadekvatno, a važno pitanje je i otkuda dolazi novac.

Zapravo nije čak ni riječ o novom novcu koji će dolaziti u zemlje u razvoju.

Trideset milijardi kratkoročno je uglavnom reciklirani novac prebačen iz razvojne pomoći. Samo na pola od toga su se zapravo obvezali, a samo jedanaest posto od te polovice je novi novac. Nismo mi izmislili povijesnu odgovornost razvijenih, ona je temelj sporazuma potpisanog na Earth Summitu, temelj je UN-ovog Sporazuma o klimatskim promjenama. To nije neki radikalni prijedlog od radikala, već ono što su vlade već potpisale. Ako se ti sporazumi prekinu morali bi se ispregovarati novi, što bi potrajalo novih dvadeset godina, a znanost nam kaže da imamo najviše 30 do 40 godina ako želimo zadržati planet s prihvatljivim promjenama.

Prihvatljiv bi bio prosječni porast temperature od 1,5 stupnja Celzijusa?

Da, to je u Kopenhagenu kao cilj zagovaralo sto zemalja. Za 2 C su SAD, EU i neke druge zapadnjačke zemlje. Do nedavno, ironično, i klimatski pokret je zagovarao 2 C, ali su čak i aktivisti iz CAN-a promijenili poziciju te sada traže 1,5 C.

Hrvatska vlada, ako išta i kaže o ovom problemu, kaže "slijedimo politiku EU". Vlada je u potpunosti bez stava i nezainteresirana, a ljudi u Hrvatskoj većinom zapravo ne shvaćaju da 2 C prosječnog globalnog porasta temperature, na Mediteranu znači veći porast.

Mnoge vlade odlaze na pregovore bez pritiska od strane svojih birača. Moramo učiti od pregovora Svjetske trgovinske organizacije (WTO). Zaustavili smo ih jer su vlade osjećale pritisak. U ovom pitanje ne pritišćemo dovoljno. Recimo, mislim da hrvatska vlada ne čuje glasan glas javnosti, ne osjećaju da ih gledate, da znate što rade. Nijedan pokret ne treba sto posto ljudi. Političari se boje ljudi. Dovoljno je i deset posto. Vjerujem da je na našoj strani mnogo više od deset posto, ali ih nismo uspjeli mobilizirati.

Što kažete na argument da je na primjer, Hrvatska, ionako premala da bi utjecala na globalnu politiku?

Svjetska banka nije pasivna institucija, ona vrlo jako lobira unutar klimatskih pregovora. Želi kontrolirati klimatske financije i odlučivati kako će se trošiti novac

Zato je multilateralan proces tako važan. Jedna zemlja, jedan glas. Svaka zemlja je za stolom i može preuzeti vodstvo. Vodstvo ne mora dolaziti od Bolivije i Tuvalua, može doći i od Hrvatske. Jasno je da će klimatske promjene imati ozbiljne posljedice u Hrvatskoj. Ako se morska razina podigne, ljudi iz priobalja će se morati seliti, otoci će biti posebno ugroženi, a poljoprivreda će pretrpjeti teške promjene. Čak i sa 1,5 stupnjeva porasta temperature Španjolska će postati kao Sahara. Studije pokazuju da se sve vrste sele godišnje trideset centimetara sjevernije. Sada smo na 0,8 C porasta, a čak i da učinimo sve moguće doći ćemo do 1,4 C. Dakle, težak je posao zaustaviti porast na 1,5 C, ali ipak je moguće. Studija koju su radili FOEI pokazala je da je moguće postići 40 posto redukcije emisija u Europi. Da, potrebne su promjene u stilu života, transportu, industrijskim procesima, ali možemo imati i velike dobiti u boljoj kvaliteti života, sretnijem životu. Naša vizija ne mora biti siva, možemo predočiti i veselu sliku kako bi niskougljična Europa ili Hrvatska izgledale, bez energetskog siromaštva, gdje ljudi nisu zabrinuti, stvaranje novih kooperativa za proizvodnju iz obnovljivih izvora što donosi poboljšanje i na drugim poljima, ljudi rade zajedno, manje su otuđeni nego sada, socijalne interakcije se intenziviraju.

Kako vidite ulogu Svjetske banke? Dok se u Južnoj Africi priprema UN-ova konferencija kako riješiti problem klimatskih promjena, istodobno ta zemlja gradi Medupi, termoelektranu na ugljen koja će biti među najvećima na svijetu, a sve financira Svjetska banka.

Svjetska banka nije pasivna institucija, ona vrlo jako lobira unutar klimatskih pregovora. Želi kontrolirati klimatske financije, i odlučivati kako će se novac trošiti. Pogledajte sadašnji portfolio Svjetske banke, novac troše uglavnom na fosilna goriva, na stvari protiv kojih se većina aktivista na Jugu bori, gradnje velikih hidroelektrana i termoelektrana. Velika ironija Južne Afrike je da Svjetska banka daje najveći zajam ikad, za termoelektranu koja neće proizvoditi struju za milijune Južnoafrikanaca koji nemaju pristup električnoj energiji, već za industrijski kompleks za rudarske procese. Moramo stvoriti alternativne modele razvoja i energije. Proizvodnja energije iz obnovljivih izvora pitanje je političke volje i investicije. Svjetska banka je institucija starog modela. Ne želimo da nedemokratske institucije koje vode razvijene zemlje vode glavnu riječ kada je riječ o klimi.

Postoji li opasnost da sadašnja prisutnost političke volje za zatvaranjem nuklearki dovede do moguće nove ekspanzije termoelektrana i zapravo negativno utječe na problem klimatskih promjena?

Zaboravimo ideološke argumente i raspravu o okolišu, ekspanzija nuklearki nije dio nove energetske budućnosti, preskupa je i na praktičnoj razni nije opcija. Studije su pokazale da povećanjem energetske učinkovitosti možemo smanjiti totalnu količinu potrebne energije, zatvarati sve više termoelektrana i nuklearki i povećavati udjel obnovljivih izvora. Ono što usporava obnovljive izvore je visok trošak, ali globalne investicije učinile bi ih jeftinijim. Ako se prestanu davati poticaji za fosilne izvore, te uračunaju stvarni troškovi koji uključuju sve, i rudarske i društvene posljedice, fosilni izvori bili bi mnogo skuplji od obnovljivih. Moramo uzeti u obzir pravi trošak ove takozvane jeftine energije i onda će pokazati prave dobrobiti energije iz obnovljivih izvora.

Je li takozvana "zelena ekonomija" dio rješenja ili greenwashing?

Riječ je o zelenom kapitalizmu. Ako povećamo energetsku učinkovitost nekog proizvoda, ali nastavimo proizvoditi takve proizvode koje će konzumirati dvadeset posto svjetske populacije može se smanjiti ugljični otisak, ali pa što? Bit je da moramo smanjiti potrošnju jer preiscrpljujemo naše resurse. Zeleni kapitalizam je baziran na narativi koja kaže minimalizirati troškove, maksimalizirati profit, a to nije kompatibilno s pravdom koju trebamo. Naša zelena ekonomija je različita od njihove. Naša je niskougljična, održiva, s ekonomskom i društvenom kao i okolišnom pravdom, puno više lokalna i prilagodljiva, jer nešto što funkcionira u jednoj zemlji ne mora u drugoj.

Socijalni forumi stvorili su više prostora, horizontalnu strukturu, pluralitet ideja, taktika i strategija. Ne moramo se složiti oko svakog koraka da bismo mogli raditi zajedno na zajedničkom cilju

Socijalni forumi su odigrali nevjerojatnu ulogu. Po prvi put su okupili različite elemente pokreta i kreirali prostor za ljude da mogu razmjenjivati ideje i razmišljanja, dijeliti strategije o kampanjama. Ja sam politički odrastao u osamdesetima kada se takve  stvari jednostavno nisu događale. Ljevičarski pokreti su bili jako separirani, hijerarhični i pokretači su im bile političke stranke. Trošili smo više vremena boreći se među sobom nego protiv pravih neprijatelja. Socijalni forumi stvorili su više prostora, horizontalnu strukturu, pluralitet ideja, taktika i strategija. Ne moramo se složiti oko svakog koraka da bismo mogli raditi zajedno na zajedničkom cilju. To su principi, pa je tako i ovaj događaj (Zelena akademija na Visu) verzija socijalnog foruma, u smislu da su okupljeni aktivisti iz različitih pokreta i organizacija iz regije, dijele ideje i razmišljanja. Tako se jačaju i grade veze među ljudima što gradi pokret. Utjecaj socijalnih foruma je značajan, možda im uloga više nije ista, ali još uvijek igraju važnu ulogu. Vidim to kao kontinuirano razvijajući ideju. Pokreti i grupe koje su se tamo okupile sada pokreću kampanje protiv Svjetske banke, za pravdu i slično. Osobno sam bio jako aktivan u antiratnom pokretu, a Svjetski socijalni forum je ponudio prostor da se razgovara s pokretima o kolektivnom danu akcije 15. veljače, na primjer. Da nije bilo foruma ne bismo uspjeli organizirati 66 demonstracija po cijelom svijetu, na svakom kontinentu.

U čemu je važnost Globalnih dana akcije?

Jedna od slabosti strukture sadašnjeg globalnog pokreta za pravdu je što ponekad trošimo previše vremena na deklaracije, a ne na implementiranje. Prije nismo imali globalne dane akcije pa je to bilo fascinantno, a sada trošimo previše vremena na njih umjesto na implementaciju. Međutim, iako smo uključeni u političku borbu, trebamo i vremena za razgovor o konceptima i idejama, da vidimo gdje imamo konsenzus, a gdje se razlikujemo. To nije kreiranje unificiranog razmišljanja, ali postoje dobrobiti koje proizlaze iz zajedničke vizije. Očito postoji glad u pokretu za tim da spoznaju što povezuje ljude u Srbiji koji se bore protiv termoelektrane s ljudima u Južnoj Africi koji se bore za pristup energiji ili s ljudima na Filipinima koje se bore protiv rudarskih kompanija. Živimo u globalnom svijetu i naše su borbe sve globalnije. Možemo učiti iz tuđih borbi.

Što možemo naučiti od Bolivije koja je izabrala pristup drugačiji od većine, bore se za dodjeljivanje formalnih prava Majci Zemlji?

To je zanimljiv koncept koji dolazi iz urođeničkih zajednica, iz njihovog spiritualnog i kulturnog poimanja živog organizma. Bolivijci su progurali taj koncept i do rasprave u UN-u. Mnogi Zapadnjaci preokrenu očima kada Bolivija počne pričati o Majci Zemlji jer im je neshvatljiv taj koncept. Ali Bolivijci su pokazali da ne postoji samo jedan način gledanja na stvari. Time se otvara prostor da i mnogi drugi ljudi kažu da se ne slažu s nečim. Pokreti pokušavaju reći, nije da imamo odgovor, imamo mnoge odgovore, ali se ne slažemo s njihovim odgovorom. Jedan je "ne", a mnogi su "da". Postoje mnoge slične dileme, da li životinjama treba dati fundamentalna prava? U čemu je pogreška kodificiranja prava? Imamo cijelu listu konvencija o ljudskim pravima, a realnost je da se većina tih prava krši svakoga dana. Da li je rješenje u kodificiranju prava ili u stjecanju moći da se državu pozove na odgovornost? Da li su prava rješenje ili taktika? Ima tu još puno toga za razgovaranje.

Međutim, bolivijska vlada također istodobno planira gradnju autoceste kroz amazonsko područje, Nacionalni park Isiboro. Urođeničke zajednice su se pobunile, smatraju da će autocesta dovesti do deforestacije.

Taj slučaj identificira izazove koji postoje. Realnost je da je Bolivija jedna od najsiromašnijih zemalja svijeta, a suočava se s ogromnim promjenama u okolišu. Glečeri od kojih dobivaju pitku vodu se tope. Bolivija će se, uz male otočne države, suočiti s najgorim posljedicama klimatskih promjena, a suočit će se i s velikim izazovima zadovoljavanja potreba stanovništva koje kaže "izabrali smo vas kao socijalno progresivnu vladu da nam osigurate obrazovanje, zdravstvo, hranu". Isti pokret kaže "izabrali smo vas da zaštitite ovaj okoliš u kojem živimo". Nitko nema odgovor kako postići ravnotežu. Bolivijska se vlada sada suočava s realnošću i s tim različitim pritiscima da zaštiti resurse, a istodobno zadovolji potrebe stanovnika. Naravno, želimo savršen svijet gdje Bolivijci neće morati iscrpljivati svoj okoliš, a mi ćemo im pružiti financijsku podršku, ali kada živite ispod granice siromaštva trebate nešto odmah, a ne globalnu jednakost za pedeset godina. Nitko ne može biti čist, to nije moguće. Većina okolišnih aktivista uvijek hoda s laptopima i iphoneima, i to je realnost, osim ako nismo voljni potpuno se odvojiti od modernog društva, ali to bi onda značilo da nismo više politički akter. To koliko je netko zelen je sporednije, bitno je koliko smo aktivni, koliko smo spremni izazivati aktere političke moći. Bolivija je zato još uvijek izraziti pozitivac u klimatskoj priči, jer su spremni stati na prvu crtu bojišnice i izazivati dominantu silu.

Najglasnije zemlje su najmanje i rekli biste, najmanje moćne. Ali ako može Tuvalu ili Bolivija, zašto ne bi mogla i Hrvatska?

To je direktna posljedica svjetskih socijalnih foruma, jer Evo Morales dolazi iz pokreta. Na vlasti u Boliviji je zapravo socijalni pokret. Može se reći da je on prvi predsjednik iz društvenih pokreta na svijetu. Izabran je zbog stvarne borbe u Boliviji protiv privatizacije vode, ekonomske eksploatacije i eksploatacije resursa. Bolivija je u Kopenhagenu bila na prvoj fronti, ali se zaboravlja i doprinos Tuvalua. Oni su rekli "nudite nam trideset srebrnjaka za genocid naših ljudi". To je apsolutno točno.

Iako su još manji od Hrvatske, imaju stav i ne boje se reći ga.

Da, najglasnije zemlje su najmanje i rekli biste, najmanje moćne. Ako može Tuvalu ili Bolivija, zašto ne bi mogla i Hrvatska.

Civilno društvo u Hrvatskoj je ispred hrvatskih političara, ocijenili ste.

Da, pitam se proizlazi li to iz toga što je hrvatsko društvo prošlo kroz iskustvo rata i shvaća vrijednost solidarnosti te razumije da politika odlučuje o životu i smrti. Vidjeli ste realnost što pokreće hrvatske civilnodruštvene politike da budu ispred političara u smislu suosjećanja, empatije i solidarnosti, a to se naravno preslikava i na globalnu razinu. Friends of the Earth Croatia (Zelena akcija) je vrlo važan član mreže Friends od the Earth, igra ključnu ulogu na europskoj i globalnoj razini. Iako je sićušna u usporedbi s Friends of the Earth Germnay, kada biste pitali ostale grupe u mreži koja je organizacija moćnija, rekli bi da je hrvatska. Malo ne mora značiti malo moći. Politika vas čini moćnima.

Čini mi se da je preduvjet zadobivanju bilo kakve moći ostvarivanje prava na pristup informacijama.

Pravo na informaciju je ključno, znanje je moć. Ako ne date ljudima znanje, držite ih bespomoćnima. Kao aktivisti civilnog društva borimo se da damo ljudima moć, dok im država želi oduzeti moć. Zato su mediji važni, kako komuniciramo s ljudima, kako koristimo društvene mreže. Prije smo dijelili informacije na drugačije načine. Ljudi iz naših krugova vole nove tehnologije, ali ponekad se zaboravlja da se tako dopire samo do onog povlaštenijeg dijela društva. Potrebno je i izaći na ulicu, doprijeti do ostalih. Na primjer, ljudi se zanimaju nogomet. Razmislimo onda kako sport može iskorišten kao pozitivna sila, a može. Sjetimo se da su nogometni klubovi nastali kao izražaj radničke klase.