Kairo-Madrid-Rio
20-21/07/2009 - Putovati danas avionom jako podsjeća na nekadašnje neprijatnosti po pretrpanim željezničkim stanicama i neudobnim vlakovima. Kakvog li se sve svijeta tu ne susreće! Iz Kaira sam poletio s gomilom izgužvanih turista u najnemogućijim prigodnim uniformama, egipatskim gastarbeiterima i nešto poslovnih ljudi. Do Madrida sam sjedio pet sati skvrčen, s koljenima nabijenim na sjedište ispred mojega reda, u društvu dvojice bradonja koji su prelistavali Kuran. Uspio sam ipak u par mahova uhvatiti nešto sna.
Na ogromnom madridskom aerodromu, novom, a ne onomu kojega pamtim, proveo sam devet sati čekajući vezu za Rio. Propješačio sam njime, mislim, par kilometara, prvo tražeći otvorenu kafeteriju, pa rezervat za pušače, dok se nisam, slijedeći upute jedne stjuardese, smjestio u VIP salon. Tu sam, prvo listao stare novine, zatim odspavao zavaljen u fotelji, pa, preko Interneta, čitao najnovije vijesti iz svijeta. Tako sam na H-Alterovom portalu, vidio da su objavili moj komentar o Sanaderovoj ostavci. Predstavili su me, međutim, kao svoga "kairskog dopisnika", što mi se ne sviđa. Više bi mi odgovarale apelacije „suradnika" ili „komentatora". Nisam njihov zaposlenik.
Pošto su nas pripustili u zrakoplov, čekali smo više od sata do uzlijetanja. Srećom, ne znam zašto, ovoga sam puta dobio mjesto u nekakvoj polubiznis klasi, s dovoljno prostora za noge. Pored mene je sjedila krupna cura, pretpostavljam Brazilka i studentica, koja je naizmjenično čitala „Utopiju" Thomasa Moora (na engleskom) i nešto ukucavala u svoj laptop. Opet sam na mahove spavao. Deset sati preko Atlantika su ipak bili mučenje.
Građanima RH, za razliku od Amerikanaca i nekih drugih, ne treba viza za ulazak u Brazil. To je retorzija građanima onih zemalja koje Brazilcima nameću vize i popunjavanje blesavih formulara. Meni su samo udarili pečat. Po dogovoru me je dočekao taksista, mulat, koji je u ruci držao papir s mojim imenom. Bilo je 10 sati u večer kada me je pred brojem 1150 u Avenidi de Nossa Senhora de Copacabana, nedaleko od čuvene plaže, isporučio menadžeru agencije s kojom je moj kolega Dan Tschirgi ugovorio naš smještaj. Ivan Byron, tako je ime tog mlađahnog mulata, poveo me je do unajmljenog dvosobnog „apartmana".br. 202. Neću se žaliti, jer je sada kasno, ali ni kržljavi Byron, sa svojim tenisicama i zlatnom rinčicom u uhu, ni slavni „apartman", nisu djelovali ubjedljivo. Otprilike kao stanično prenoćište u nekom našem provincijskom gradu. Ali je čisto i s internet vezom. Potpisao sam ugovor, platio što je trebalo, i još s imenjakom otišao kupiti vodu, kavu i čaj za sutra.
Prije nego što sam se ušuškao u krevet na razvlačenje (susjedna će prostorija pripasti Danu i Conchiti), uspio sam malo surfati Internetom. Javio sam Maji da sam sretno stigao na odredište. Negdje usred noći se probudih od hladnoće (ovdje je njihova zima). Pošto, osim plahta, nije bilo ničega za pokrivanje, navukoh farmerice i džemper, i tako odspavah ostatak noći snom pravednika.
Konferencija "Različitosti i nejednakosti u svjetskoj politici"
22/07/2009 - Taksista očito nije imao pojma gdje se nalazi Pontifikalno katoličko sveučilište Rio de Janeira (PUC), pa nas je iskrcao u starom centru grada. Tu smo Tschirgi i ja lutali, sve dok nismo, raspitujući se, doznali da smo promašili lokaciju za nekih dvadesetak kilometara. No stigli smo na odredište na vrijeme za registraciju. Odmah se zatim sastala moja komisija. Generalna tema joj je bila "Razmišljati teorijski o budućim globalnim problemima", što nije nimalo utjecalo na sadržaje papira koje smo mi, četvorica referenata prezentirali auditorijumu od nekih tridesetak studenata. Prepričao sam u nekih petnaest minuta moj referat o "Etničkim i regionalnim sukobima u Južnom Kavkazu", inače jednu od mojih šlager tema. Samo sam se malo dotakao proturječnih principa međunarodnog prava - prava naroda na samoopredjeljenje, i principa koji stipulra poštovanje teritorijalnog integriteta i suvereniteta država - što bi eventualno spadalo u oblast "teorije". Ni drugi nisu ništa više "teoretizirali" o budućnosti. Kasnije, čekajući na vrijeme održavanja Danove komisije, otkrih kako su naslovi stotinjak drugih radnih grupa slično magloviti.
Išao sam potražiti mog poznanika, profesora Radovana Vukadinovića, čiji je nastup najavljen programom. S njima je trebala biti Lidija Čehulić, pretpostavljam njegova mlada supruga i asistentica. No on se nije pojavio. Pošto je njegova komisija završila s radom, nema šanse da ga pronađem među 1400 sudionika ovoga skupa.
Pošto smo i Dan i ja odradili svoje, vratili smo se na Copacabanu i sa Conchitom otišli na večeru.
Rio
Cilj prvoga dana nam je bio upoznati originalno jezgro grada. Taj centar, zapravo, i nije star. Podignut je u XIX stoljeću okolo starije utvrde, ime joj je bilo Santiago, od koje se danas mogu razgledati sam neugledni temelji ispod novije crkve. A i ostalo - katedrala Candelaria, kazalište, još nekoliko crkvica i možda desetak drugih građevina - nije bog zna što. Zapravo, ranije jedna od kolonijalnih kapetanija, počela je izrastati u nekakvu urbanu cjelinu, kada ju je kralj Pedro I 1808., bježeći pred ofenzivom Napoleonove vojske, odabrao za glavni grad propalog portugalskog carstva, kojemu ništa nije preostalo u Europi, i koje je već 1822. proglašeno Brazilskim carstvom. 1831. stari se Pedro vratio u rodni Portugal, ostavljajući iza sebe petogodišnjeg sina, Pedra II, umjesto kojega je, do njegova punoljetstva 1840., vladao Regentski savjet. Brazilsko je carstvo dokrajčeno vojnim udarom 1889. kada je proglašena prva republika, pod nazivom Ujedinjene države Brazila. Taj je naziv promijenjen 1967. u Federalna republika Brazil.
Iza Sao Paola, industrijskoga centra zemlje, Rio je drugi najnaseljeniji grad u zemlji. 1960. je izgubio status glavnog grada, kada se federalna vlada preselila u Braziliju. Od tada je samo glavni grad istoimene federalne pokrajine. Odlazak državne birokracije je teško pogodio gospodarstvo grada koje od tada stagnira. Aktivni dio činovništva se odselio, a ovdje su se zadržali umirovljenici-bivši državni službenici. Osim u lječilištima, ni u jednom do sada posjećenom gradu nisam do sada vidio toliko starica i staraca u kolicima. Ujutro i predvečer bi ih izvodili u šetnju. Rečeno nam je da u najeksluzivnijim zgradama uz obalu ima puno potpuno opremljenih stanova za iznajmljivanje.
Brazil
Najjednostavniji način za brzo upoznavanje s prošlošću ove zemlje je obići Nacionalni povijesni muzej. To smo učinili. Patetična i nimalo slavna priča. "Otkrio" ju je u ime portugalske krune, kako se vjeruje 1500., čuveni portugalski moreplovac Pedro Alves Cabral, koji je, kao i Columbo prije njega, mislio kako je stigao u Indiju. U Indiju je doista stigao kasnije zaobilaznim putom oko Afrike, ali je ostalo nerazjašnjeno što je doista otkrio u Latinskoj Americi. Taj je kontinent, šest godina ranije, već bio podijeljen ugovorom Portugala i Kastilje/Aragona, dvije tadašnje vodeće pomorske sile. Papa Julius II ga je sankcionirao svojom bulom. Uglavnom, mada je ugovor više puta ažuriran, Portugalu je, po toj "Božjoj pravdi", pripala istočna polovica kontinenta, više manje sadašnji teritorij Brazila, a Španjolskoj zapadni dio. Prva portugalska kapetanija je uspostavljena na sjeveru Brazila, sa sjedištem u Salvadoru. Kasnije su niz obalu nikle i druge.
Ta je ogromna zemlja kolonizirana bez coquistadora i praktično bez ozbiljnijeg otpora indijanskih starosjedilaca. Malobrojni stranci, u prvom vremenu isključivo Portugalci, su prvo zaposjeli obalna područja, potiskujući prema unutrašnjosti međusobno nepovezane plemenske zajednice. Za razliku od razvijenijih civilizacija Maja, Azteka ili Inka, sa njihovim teokratskim državnim strukturama, izraslim na temeljima agrarne ekonomije, ovdašnji su Indijanci bili još uvijek lutajući berači plodova, lovci i ribolovci. Sve što im je bilo potrebno za preživljavanje su nalazili u prebogatoj prirodi. Živjeli su u pretpovijesnom univerzumu u kojemu nije bilo borbe za kontrolu prirodnih resursa, jer ih je bilo obilje, a potrebe njihovih malih zajednica su bile skromne. Nisu ni imale koncept kolektivnoga vlasništva nad zemljom, ni privatnog vlasništva nad, sada ću upotrijebiti marksistički pojam, sredstvima za proizvodnju. Kako su europski doseljenici počeli krčiti šume za potrebe vlastite agrarne ekonomije, tako su se indijanska plemena povlačila prema džunglama i savanama unutrašnjosti. Taj proces traje do današnjih dana. Bolesti, koje su sa sobom donijeli doseljenici su, kao i svuda po Amerikama, odnijele više žrtava nego kolonijalno nasilje.
E sad, agraranoj je ekonomiji doseljenika, njihovim sve mnogobrojnijim plantažama šećerne trske uz obalu, te rudnicima zlata i dijamanata u unutrašnjosti, bila potrebna sve brojnija radna snaga. Indijanaca je bilo malo, a pokazalo se da i nisu podobni za tu vrstu kuluka. Rješenje je nađeno u masovnom uvozu robova iz portugalskih afričkih kolonija. Procjenjuje se da ih je dopremljeno oko tri milijuna. Možda ih je višestruko pomrlo u prijevozu preko Atlantika. 1835, izbila je u Bahiji velika pobuna robova, koja je ugušena u krvi. No već su prije toga plantaže šećerne trske zapale u krizu zbog konkurencije španjolskih i francuskih kolonija u Karibima, koji su bili bliže Europi. Otkriće da se od šećerne repice može isto tako dobijati šećer je strmoglavilo latinoameričke ekonomije koje su počivale na trsci. No u Brazilu su ubrzo počele nicati plantaže kave, koja mu je i dan-danas glavni izvozni poljoprivredni proizvod. U vrijeme američkoga građanskog rata tu se počeo saditi i pamuk, a do dvadesetih godina prošloga stoljeća prihode je donosila i hevea, prirodna kaučukova smola koja se skupljala po džunglama Amazonije. No kada je američka Firestone kompanija počela saditi plantaže kaučukovca, prvo u Liberiji, a zatim u Maleziji, došao je kraj amazonskoj heveji. Manao, grad na Amazoni, koji je prethodno prosperirao na heveji, je praktično napušten. Sa industrijalizacijom se krenulo poslije II. Svjetskoga rata. Danas je Brazil osma svjetska ekonomija, sa tendencijom brze ekspanzije.
No udaljio sam se od političke povijesti Brazila, koja je prikazana u muzeju. Možda je njezina najružnija stranica - rat što su ga Brazil, Argentina i Urugvaj, tzv. Trilateralna Alijansa, vodili protiv Paragvaja, 1864.-70. Paragvaj, čiji je tadašnji diktator pokrenuo rat, je ne samo poražen, već je nad njegovim stanovništvom izvršen genocid. 80 posto žitelja, većinom Indijanaca, mu je izginulo, ili pomrlo od bolesti i gladi. U muzeju o toj strahoti nema ni slova, ali je zato ukrašen slikama "slavnih" brazilskih pobjeda i portretima "proslavljenih" generala.
Generali, predstavnici oligarhije latifundista, uz puno sekundiranje katoličke hijerarhije, će poslije toga, sve do druge polovice XX stoljeća, upravljati zemljom. Opirali su se svim sredstvima ukidanju ropstva 1882., iako je Brazil bio posljednja latinoamerička država koja se odlučila na taj korak. Iako formalno ilegalno, ropstvo se još dugo održavalo. Čak se i ovih godina zna pojaviti vijest kako su vlasti u nekom zabačenom dijelu zemlje oslobodile po par stotina osoba, koji su u ropskim uvjetima radile na nekoj izoliranoj farmi.
Jedan je general dokrajčio dekadentnu Imperiju 1889, i proglasio republiku sa sobom na njezinu čelu. Slijedili su serijski vojni udari i kontraudari, diktature, s kratkim kvazi-parlamentarnim međuperiodima. Ogromni portreti predsjednika iz tih vremena krase muzej. 1988. je godina kada počinju funkcionirati demokratski izabrani predsjednici. Spominjem Fernanda Collora de Mella, koji je u predsjedničkoj stolici izdržao 1990.-92., jer je bio rodbinski povezan s našim prijateljem, brazilskim ambasadorom u Tanzaniji. Izgubio je predsjedničku fotelju zbog korupcijskoga skandala u koji je bio umiješan, ali je prije toga našeg prijatelja poslao u ambasadu u Madridu. Taj je poslije pada svog rođaka odradio tamo čitav četverogodišnji mandat i mirno otišao u penziju.
Spominjem i predsjednika Fernanda Cardosa, poznatog ekonomiste, koji je 1994.-2002. odradio dva mandata. I, naravno, sadašnjega predsjednika Luiza Ignacija Lulu da Silvu, bivšega sindikalistu, izabranoga 2002. i ponovo 2006.
Današnji je Brazil još uvijek zemlja potomaka doseljenika. Ima ih svih boja - blizu 50 posto "bijelih", nešto preko 40 posto "smeđih" (mulata i meleza), i svega 0,3 posto Ameroindijanaca. Indijanski element je potpuno marginaliziran. Politička, crkvena i poslovna elita je skoro isključivo bijela, s tim što se u nju probio i po koji "smeđi". Ima imigranata i iz naših krajeva, ali daleko manje nego u Čileu i Argentini.
Već sam rekao kako je kolonizacija ogromnoga prostora Brazila (preko 8,5 milijuna km2 i nekih 190 milijuna stanovnika) bila olakšana odsustvom brojnije indijanske populacije, što nije bio slučaj s Burima koji su kolonizirali Južnu Afriku, niti sa židovskim doseljenicima u Palestini. Na jugu Afrike, doseljenici iz Nizozemske nisu mogli, koliko god su upinjali, eliminirati domorodačko stanovništvo, i konačno se njihova država apartheida urušila. Izraelci to i dalje pokušavaju, ali demografija radi protiv njih.
Dvije zanimljive izložbe
U jednom krilu muzeja smo razgledali prigodnu izložbu političkih plakata republikanske Španjolske. Svi su eksponati, naravno, podređeni tadašnjem ratnom naporu. Slikovno-estetski uglavnom loši, ali zanimljivi historijski.
Nedaleko od muzeja svratismo na izložbu ruske avangarde u zgradi Banco do Brasil, koje je ovdje dopremljena iz St. Petersburga. Nisam do sada imao prilike vidjeti nešto slično, iako sam neke slike od većine ovdje izloženih autora poznavao iz literature. No otkrio sam neka nova imena. Prava poslastica!
Obavezne turističke destinacije
Jednoga smo se dana telefericom (žičarom) popeli do ogromne skulpture Isusa Krista, koja dominira gradom. Brdo i Krist su na žalost bili zavijeni oblacima. Morali smo čekati da se malo raziđu kako bismo uslikali skulpturu. Nije lijepa, ali Krist s rukama raširenim iznad grada dobro stoji. No grad i uvalu Rija nismo uspjeli ugledati.
Na putu do teleferica smo zastali ispred jednog od ulaza legendarnoga stadiona Marakanje. S ulice ne djeluje impozantno. Zastali smo i kod jedne škole sambe. U velikoj su hali djevojke i mladići, na dva odvojena kraja trenirali pokrete čuvenoga plesa, a sa stepenastih su ih tribina promatrali njihovi rođaci i mi pridošli turisti.
Kada je riječ o pogledu, imali smo više sreće slijedećega dana kada smo se drugom žičarom popeli na vrh Glave šećera (Pao de Asucar), odakle puca spektakularan pogled na panoramu grada, ogromnu uvalu Rija i udaljene otoke.
Upravo taj prirodan položaj grada uz more, kojega opasuje brda obrasla u bujnu tropsku vegetaciju, čini njegovu draž. Da nema te topografije, moderne pravokutne višekatnice, okrenute prema pučini, ne bi bile ništa posebno.
26-30/07/2009 - Na povratku sam se par dana zadržao u Barceloni. Odatle sam Croatia Airwaysom stigao u Zagreb.
Lula da Silva
15/09/2009 - Bilješke što slijede su ispisivane na tisuće kilometara udaljenosti od Brazila, u Kairu. Mislim da upotpunjuju parcijalnu sliku o toj zemlji koju sam stekao u vrijeme protrčavanja Rijom.
Inacio je rođen 1945. godine u malom gradiću Caetesu u saveznoj državi Pernambuco na sjeveroistoku zemlje. Bio je sedmo od osmero djece svojih siromašnih roditelja. Kada se s majkom, braćom i sestrama, još kao dijete pridružio ocu u Sao Paulou, otkrili su da je taj tamo zasnovao drugu obitelj. Inacio je prestao pohađati školu u četvrtom osnovne i sa 12 godina počeo zarađivati kao ulični čistač cipela. Dvije godine kasnije je dobio prvi stalni posao - prvo, kao nekvalificirani radnik, a onda, kao metalostrugar. Sa dvadeset godina je postao sindikalni aktivist, zbog čega je hapšen u vrijeme vojne diktature. 1980. našao se među osnivačima Radničke stranke (Partido dos Trabalhadores - PT), lijeve socijalističke organizacije koja se pridružila antidiktatorskom bloku stranaka. U to je vrijeme Inacio dodao svom imenu Lula. Odigrao je ključnu ulogu u objedinjavanju sindikalnih grupa u Jedinstvenu centralu radnika (CUT). Kao kandidat vlastite stranke se uključio u utrku za predsjednika republike 1989., i izgubio od ranije spomenutoga Fernanda Collora de Melloa, Ponovo je pokušao 1994. i 1998. i oba puta bio poražen od umjerenog socijaldemokrate Fernanda Henrique Cardosa. Konačno mu je uspjelo 2002. kada je u drugom krugu predsjedničkih izbora bio bolji od socijaldemokrate Josea Serre.
No vidim iz novina da je prema ispitivanjima javnog mnijenja Lula danas najpopularniji šef države u brazilskoj povijesti. Navodno ga podržava 80 posto elektorata. To treba zahvaliti prije svega programima koji su pokrenuti još u vrijeme njegova prvog mandata - programu Fome Zero, s kojim se uspjelo u znatnoj mjeri smanjiti broj gladnih, i programu Bolsa Familia, koji je mikro-kreditima, subvencijama i poticajima omogućio milijunima obitelji da same zarađuju za vlastiti život. Također vidim da su Lulu neki njegovi istomišljenici pokušavali nagovoriti da se pokrene inicijativa za izmjenu ustava, kako bi mu se omogućilo produženje predsjedničkog mandata, što je on kategorički odbio.
Naftni El Dorado
Državni energetski monopol, Petrbras, godinama je po ogromnom brazilskom teritoriju tražio depozite nafte, sve dok ih nije negdje 2006. naboo u brazilskom podmorju Atlantika. Dva su otkrivena na pedesetak kilometara istočno od Ria na dubinama većim od 3600 metara, pokrivajući zajedno oko 230 km2 podmorja. Zahvaljujući ovim depozitima nafte (a otkrivene su i rezerve prirodnog plina), Brazil se već ove godine oslobodio ovisnosti od uvoza i počeo je izvoziti. Istraživanja su se nastavila pa je utvrđeno da podvodna naftna polja što se prostiru uz istočnu brazilsku obalu pokrivaju površinu od nekih 60.000 km2. Prema za sada dokazanim rezervama, a vjerojatno ih na dnu oceana ima još, Brazil je na svjetskoj listi naftnih bogatuna već deseti, dobar dio tih otkrića je ostvaren pod energičnom palicom Dilme Rousseff, Luline ministrice energetike, koju su neki ovdašnji nazvali „željeznom lady".
Petrobras je podijelio ta naftna nalazišta na mozaik odvojenih blokova i pozvao svjetske kompanije da mu se pridruže u eksploataciji podmorskog bogatstva. Partnerske je ugovore sklopio s nekih petnaestak stranih kompanija, među kojima i s nekoliko SAD giganata. Početkom ove godine je najavljen novi investicijski paket za period 2009.-2013. „težak" 174,4 milijarde dolara, koji će prema ažuriranom planu biti podijeljen na - 104,6 milijardi uloženim u proizvodnju i istraživanja, 43,4 milijarde za transport nafte, 11,8 milijardi za pumpanje prirodnog plina i termoelektrane, 5,6 milijarde za refiniranje nafte, itd. Naravno, prihodi od ovako ogromnih ulaganja će biti višestruko veći.
Olimpijske igre 2016
Brazil će 2014. biti domaćin Svjetskog nogometnog prvenstva, što je nekako normalno za zemlju nogometnih velemajstora. A sada je, u jakoj konkurenciji, dobio i OI. Po prihvaćenim uzusima - takve se fešte smatraju velikim međunarodnim priznanjem zemlji. Zasluga će se pripisati i karizmatičnom Luli, kojemu će kod kuće popularnost skočiti. Čitam kako se u Riju sa zebnjom iščekivao ishod glasanja. Kada je rezulat objavljen, kažu da je stanovnicima grada u prvom trenutku zastao dah, a onda je došlo do erupcije zadovoljstva. Ljudi su se odlijepili od televizora i radio aparata i izašli na ulice. Na Copacabani su se stari i mladi počeli grliti, i jedni drugima čestitati. Zaorile su se pjesme. Od nekuda su se pojavili orkestri. Počela je samba. Karneval prije karnevala. Kažu da se slično događalo u favelama. Svi su bili ujedinjeni u nacionalnom ponosu.
17/10/2009 - Dva tjedna pošto je Rio de Janeiro izabran za domaćina Olimpijskih igara 2016. u operaciji protiv švercera droge, oboren je policijski helikopter. Dva su policajca poginula, a četvorica zadobila teške opekotine. Prije toga su švercerske bande, kako javlja dnevnik Globo, zapalile pet autobusa i jednu školu. Jake snage sigurnosti koje su ušle u više favela nailaze na žestok otpor. Navodno se vode ulične borbe. Za sada se ne zna koliko je mrtvih na švercerskoj strani i među običnim ljudima.
To je jedan od najgorih incidenata u gradu inače poznatom po visokom pragu krminalieta. Loš signal za ljubitelje svjetskih sportskih nadmetanja.
Nova predsjednica
Rođena je prije 62 godine u Belo Horizonteu, u jugoistočnoj državi Minas Gerais, od oca Petra Ruseva/Pedra Rousseffa, bugarskog imigranta (bivšeg komuniste, koji je prije Drugog svjetskog rata emigrirao u Francusku, kasnije u Argentinu, dok se nije skrasio u Brazilu) i uspješnog poduzetnika, i majke Dilme Jane da Silva, učiteljice. Sa sedamnaest se godina, u vrijeme vojne diktature (1964-1985), pridružila prvo jednoj lokalnoj antirežimskoj ljevičarskoj grupi, koja kasnije urasla u veću "marksističko-lenjinističku" skupinu urbane gerile. Ova je bila optužena za pljačku dvije banke, krađu automobila i više bombaških napada. U dubokoj je ilegali Dilma bila neko vrijeme urednicom glasila te organizacije. Uhapšena je, zajedno sa svojim tadašnjim partnerom, kada je imala 23 godine, i osuđena na šest godina robije. Bila je mučena. Otpuštena je iz zatvora kada je izdržala blizu tri godine kazne. Uspjela je tada diplomirati ekonomiju. Aktivirala se kasnije u lijevoj Demokratskoj radničkoj stranci, a 1986. je bila među prvim članovima Radničke stranke (PT). Legalnu političku karijeru je započela u federalnoj državi Rio Grande do Sul, gdje je prvo ušla u municipalno vijeće glavnoga grada, a zatim postala državnom tajnicom za financije, pa tajnicom za poslove energetike. Odatle ju je regrutirao Lula da Silva i uključio u svoj tim na saveznoj razini. Unaprijeđena je prvo na položaj ministrice za energetiku, a kasnije joj je povjeren položaj premijerke (šefa predsjedničkog kabineta).
Pokazala se sposobnom političarkom i organizatoricom. Baveći se energetikom, predsjedavala je Nadzornom vijeću Petriobrasa, državne naftne kompanije. Zaslužna je bila za usvajanje novih zakonskih okvira za eksploataciju nafte u brazilskom atlantskom podmorju. Osobno se također brinula o provođenju ambicioznog vladinog Programa ubrzavanja gospodarskog rasta (PAC), za koji je do ove godine izdvojeno 353 milijardi dolara. Ta su sredstva investirana u poboljšanje urbane i transportne infrastrukture, i u kredite privatnim poduzetnicima za otvaranje novih radnih mjesta. Zahvaljujući tomu, brazilsko je gospodarstvo je po svom nacionalnom bruto proizvodu danas osmo na svijetu. Ako se stopa godišnjeg rasta NBP zadrži oko sadašnjih 6,5 posto, Brazil će za petnaest godina biti peta svjetska ekonomska sila.
Zato ju je Lula u ožujku ove godine predložio za svoju nasljednicu. Nazvao ju je u predizbornoj kampanji "majkom Brazila". Pobijedila je svoje rivale u utrci za predsjedničku poziciju zahvaljujući podršci popularnog Lule, čija je politiku reformi zauzima središnji dio njezina programa. Inzistirala je na nastavku programa iskorjenjivanja gladi i siromaštva - Fome Zero i Bolsa Familia - koji su putem dotacija, stimulusa, stipendija, mikro-kredita, izgradnji škola, vodenih cisterni i pristupačnim cijenama prirodnog plina od 2002. do danas unaprijedili uvjete života milijuna najsiromašnijih Brazilaca.
Dilma Rousseff će biti 36. predsjednik Brazila i prva žena na tom položaju. Na čelu ove najveće latinoameričke države prethodile su dvije neizabrane krunisane glave - princeza Maria Leopoldina, koja je je 1822. kratko bila imperatorkom kada se Brazil odvojio od Portugala i proglasio svoju nezavisnost; i princeza Isabela, koja je kao regentkinja potpisala 1888. dekret o ukidanju ropstva, akt koji je izazvao vojnu pobunu i doveo do ukidanja monarhije. Među suvremenim izabranim političarkama ovoga kontinenta valja spomenuti Michelle Bachelet, do nedavno popularnu predsjednicu Čilea, koja se slično Dilmi sudjelovala u otporu vojnoj diktaturi generala Pinocheta, bila u njegovu zatvoru, gdje je mučena. U tu žensku galeriju spadaju još - Cristina Fernandez de Kichener, sadašnja argentinska predsjednica, koja je na taj položaj izabrana poslije supruga Nestora; Laura Chincilla, izabrana za predsjednicu Kostarike u svibnju ove godine.; te Kamila Persad Bissessar, premijerka Trinidada i Tobaga.
Rousseff preuzima kormilo zemlje u usponu. U prilog će joj ići prihodi od nafte, čija će komercijalna eksploatacija već počela, ali će se zahutkati u vrijeme njezina sadašnjeg četverogodišnjeg mandata. Imat će na raspolaganju veća financijska sredstva, čiji će dio biti investiran u provođenje postojećih programa unapređenja životnog standarda brazilskih masa. Nastaviti će aktivnu politiku svog karizmatičnog prethodnika Lule, mada će teško dostići njegovu popularnost unutar zemlje, a još teže njegovu međunarodnu reputaciju.
