Circulus vitiosus

Pravna država, zakoni i politička volja su zato neophodni da obuzdaju pohlepu koja vodi u propast.

Svaka vijest tek je razonoda i  nevjerojatna količina vijesti je neophodna i svakodnevno producirana kako ljudi od drveća ne bi vidjeli šumu - dok stignu sve procesirati, novac im je već pošao iz džepa, a da uopće ne mogu shvatiti kako i kamo

Dok ima dobrih vijesti - kao, npr. da su Exxon-Mobil i druge velike naftne kompanije, iako i dalje lobiraju protiv takvog zakona, odlučile uvrstiti carbon tax (porez na količinu ispuštenog CO2) u svoje dugoročne proračunske projekcije, te da je u Coloradu, nakon legalizacije marihuane, prvi dan prodano trave u vrijednosti od milijun dolara, i da su američki sindikati uspjeli spriječiti izrabljivanje ruskih radnika od španjolskog poslodavca, Grupo Antolin u St. Petersburgu... Tako ima i loših vijesti - kao npr. da svjetska poljoprivreda sve više ovisi o jednom industrijskom gigantu - Monsantu - koji je tradicionalno proizvođač otrova (DDT, PCB, Agent Orange...), ili kako se republikanski guverner New Jerseya, Chris Christie, išao djetinjasto osvetiti gradonačelniku Fort Leea, demokratu Mark Sokolichu, što ga ovaj nije podržao na izborima, tako da privremeno zapriječi ulaz na George Washington most, koji povezuje Fort Lee s gradom New Yorkom (najprometniji most na svijetu), kreirajući nezapamćenu gužvu (dodatna uvreda je da je Christie nazvao Sokolicha "malim Srbinom", iako je ovaj hrvatskog porijekla).

I kao što ima očaravajućih novih političara, kao što je socijalistkinja Kshama Sawant u Seattleu, koja poziva radnike Boeinga da okupiraju tvornicu, tako ima i razočarenja kao ovaj fol demokrat na Havajima koji je odlučio razbiti maljem ono malo što jedan beskućnik posjeduje. Poanta je da je svaka vijest tek razonoda i da je nevjerojatna količina vijesti neophodna i svakodnevno producirana kako ljudi od drveća ne bi vidjeli šumu - dok stignu sve procesuirati, novac im je već pošao iz džepa, a da uopće ne mogu shvatiti kako i kamo, kao u ovoj anegdoti iz South Parka.

Svake godine u Americi se obilježava Crni petak - dan u studenome nakon Dana zahvalnosti, kad se sve prodavaonice otvaraju u četiri, pet ujutro i prodaju proizvode, kojih se žele riješiti, budzašto. Ljudi često spavaju pred ulazom, a stampedo koji nastane, kad se vrata otvore, podsjeća na scene iz knjige Hunger Games u zemlji Panem: ove godine je nekoliko ljudi bilo doslovce nasmrt pregaženo. Živjela pohlepa. Živio kapitalizam.

Najzanimljivije što smo naučili od američke "velike recesije" 2008. jest da se ništa nije promijenilo u društvenim odnosima. Tu i tamo se lupilo prpošne bankare po prstima. No, bez obzira na tobože ljevičarskog predsjednika, tijekom famoznog oporavka 2010 - 2012, 95 posto ukupnog rasta završilo je u džepovima gornjih jedan posto populacije, prema istraživanju Emmanuela Saeza i Thomasa Pikettya, dvoje francuskih ekonomista, koji, čini, se pretendiraju postati Marx i Engels 21. stoljeća (Pikettyju je ovaj mjesec objavljena knjiga Kapital u 21. stoljeću, u kojoj predlaže globalno oporezivanje najbogatijih ljudi).

Dakle, sve mjere pomoći, koje je Obamina administracija započela kao s namjerom da pomogne srednjoj klasi i malim kućevlasnicima, i zbog kojih je prozivana kao socijalistička i gore, su, zapravo, na kraju samo pomogle već najbogatijima da postanu još bogatiji. Tokom takozvanog oporavka prihod prosječnog kućanstva je zapravo pao svima, osim starijima od 65 godina. Median prihod kućanstava je danas 7.2% NIŽI nego 2002. godine prema ovom istraživanju. Svuda je izgleda najbolje onima koji su si jamili - njima se još i daje: senator iz Vermonta, Bernie Sanders, primijetio je kako se broj milijardera u Americi učetverostručio u 20 godina (od 121 1996. do 442 danas), dok, u međuvremenu, jedno od petero američke djece odrasta u siromaštvu: SAD ima drugi najviši postotak djece u sirotinji u razvijenom svijetu (prva je Rumunjska).

Sve mjere pomoći, koje je Obamina administracija započela kao s namjerom da pomogne srednjoj klasi i malim kućevlasnicima, i zbog kojih je prozivana kao socijalistička i gore, su zapravo na kraju samo pomogle već najbogatijima da postanu još bogatiji

Kao i drugdje, i ovdje se svi s nostalgijom prisjećaju "zlatnih vremena" - pod Rooseveltom, Trumanom i Eisenhowerom, kad su najbogatiji plaćali porez na prihod i do 90 posto, radništvo je bilo sindikalizirano, a ekonomski rast je bio trostruko veći nego danas. Piketty ne misli da je Roosevelt bio napredniji od Obame: u Rooseveltovo doba klasa posjednika je naprosto bila prisiljena troškovima rata i poslijeratne izgradnje, prijetnjom nasiljem i revolucijom, da se odrekne profita u ime socijalne i svoje sigurnosti. Danas, što su bogatiji, to manji porez plaćaju, jer prihod prikazuju kao dobit, a dobit je svetinja, koja se blaže oporezuje.

Danas tržište i politika u sprezi povećavaju jaz između onih koji imaju i onih koji nemaju, svaki dan sve više. Svi znamo za Komunistički manifest. I kako današnji kapitalizam sve više podsjeća na kapitalizam, kojeg je Karl Marx doživio u 19. stoljeću u Engleskoj Charlesa Dickensa - Marx je vjerovao da će u svojim kasnim stadijima kapitalizam, sa svojom tendencijom da proizvodi uvijek sve više, a plaća sve manje, kako bi ugrabio sve veći profit, eventualno uništiti tržište, što se eto, mic po mic, upravo dešava u razvijenim ekonomijama danas - tako on ponovno postaje sve popularniji. No, postoji i kapitalistički manifest: knjiga Marka Gottfredsona i Stevea Schauberta (oba menadžeri u kompaniji Bain & Co., za koju je Romney radio) Breakthrough Imperative. Knjiga je vrlo jednostavna i instruktivna za nekog tko želi biti menadžer velike korporacije. A i za nas koji samo želimo shvatiti kako oni razmišljaju - tj. kako se od njih zahtijeva da razmišljaju. Prvi zakon je, pišu, da cijene i troškovi uvijek padaju. Dakle, to je prvi zadatak svakog sposobnog menadžera: srezat troškove. Iz perspektive kapitala, to je imperativ. Niže cijene znače više kupaca, i veći prihod i veći rast. Niži troškovi znače da više od tog prihoda ostaje ulagačima kao profit. Gottfredson i Schaubert se zapravo u tome potpuno slažu s Marxom. Oni jedino vjeruju da je naša planeta beskonačna i da se njeni resursi samoobnavljaju kao u igri Clash of Clans.

Iz perspektive 99 posto (kojima ova knjiga nije namijenjena) to i nije baš tako prijatno: rezanje troškova znači otpuštanje dijela radne snage i tjeranje ostatka radne snage da radi produktivnije (dakle, da rade više za manje para). To također znači da se resursi iz tzv. trećeg svijeta moraju nabavljati po cijenama koje drže tamošnju populaciju u bijedi. Jedino što je važno su rast i profit: svaka korporacija se mora po svaku cijenu truditi prigrabiti što veći komad tržišta, i zadržati što je više moguće novca od svojih prihoda.

Cijene se ne snižavaju da bi kupcima bilo bolje - to je tek jedna od prihvatljivijih nuspojava - nego da bi kapitalista više zaradio. Jeff Bezos (Amazon) je, recimo, perfektan menadžer. Iako njegova kompanija (baš kao niti Twitter ni mnoge druge kompanije iz tzv. "nove ekonomije") još uvijek nije profitabilna, ona vrtoglavo raste, proždirući svoje tržište i uništavajući konkurenciju cijenama kojima je nemoguće parirati: prodajne cijene knjiga na Amazonu su manje nego što prosječnu knjižaru košta da uopće proda knjigu ili prosječnog izdavača da je izda.

To je moguće ostvariti tako što je pola posla automatizirano kroz software algoritme, a ostatak se lomi na grbačama nisko plaćenih radnika, koji pakiraju i šalju proizvode, od kojih se zahtijeva nevjerojatna brzina. Amazon namjerno otvara svoja skladišta u mjestima s velikom nezaposlenošću i siromaštvom, kao, recimo, Chattanooga, Tennessee, jer tamo najlakše nalazi poslušnu radnu snagu - ljude koje nitko, nikada i ne vidi, niti ne čuje za njih. I onda Amazon Obama još na sva usta hvali kao "stvaraoce dobrih zaposlenja"!

Važno je shvatiti da relativni pad plaća, tj. nadoknade za rad, nema nikakve veze s laprdanjem da potencijalni zaposlenici nisu dovoljno obrazovani ili vješti, pa onda nekako ne zavređuju da ih se plati više, nego da je to imperativ kapitalističkog sustava proizvodnje

Važno je shvatiti, dakle, da relativni pad plaća, tj. nadoknade za rad, nema nikakve veze s laprdanjem da potencijalni zaposlenici nisu dovoljno obrazovani ili vješti, pa onda nekako ne zavređuju da ih se plati više, nego da je to imperativ kapitalističkog sustava proizvodnje. Plaće moraju padati. To je dobro za biznis. I od osamdesetih, Margaret Thatcher, Ronalda Reagana i raspada Sovjetskog Saveza, to je uglavnom kurs kojim svjetska ekonomija plovi. Thomas Piketty smatra da nas to socijalno vraća u razdoblje neizmjernih razlika između bogatih i siromašnih s kraja devetnaestog i početka dvadesetog stoljeća (koje je, ako se dobro sjećamo, završilo Velikom depresijom, Oktobarskom revolucijom i dolaskom Hitlera i Mussolinija na vlast), i da je Amerika danas, sa sve većom količinom naslijeđenog bogatstva, sličnija Europi iz doba Emila Zole, nego Americi iz istog perioda.

Prvo što se moralo dogoditi, i po čemu će Margaret Thatcher ostati zauvijek zapamćena, je da se uništi sindikate. Jednom kad radništvo više nema kolektivnu zaštitu i kad menadžer može svakog radnika posebno pozvati u svoj ured i tamo mu prijetiti, radnička solidarnost je razbijena, svatko je sam za sebe i radnik se natječe protiv drugog radnika za koju mrvicu više s menadžerovog stola. Čim su sindikati desetkovani, rast plaća je počeo zaostajati za rastom bruto-nacionalnog proizvoda, nauštrb rasta povrata na ulaganje kapitala, koji je počeo rasti brže od BNP. Odonda je svake godine sve veći ekonomski jaz između ljudi.

Nekad je šef zarađivao 20 puta više od prosječnog radnika. Danas zarađuje dvije tisuće puta više. A tko odlučuje tko koliko zarađuje? Magična ruka tržišta? Zarade su prema zasluzi? Malo sutra. Zarade radnika su najniže, koliko si kompanija može priuštiti da ih snizi, a da radnici ne odu radit kod konkurencije - svaki cent više je nepotreban trošak koji smanjuje rast ili profit ili oboje. A zarade šefova/ direktora/ menadžera su tolike koliko se dogovore iza zatvorenih vrata na sastancima upravnih odbora, na kojima sjede drugi takvi šefovi i direktori i onda jedan drugog tapšaju po ramenu i neće odobrit ništa manje nego što očekuju da bi oni dobili. Vrana vrani ne kopa oči. Toliko o meritokraciji.

Američki ekonomist James Galbraith, u svojoj kritici Pikettyjeve knjige (kojoj se jos nisu osušila slova na papiru, a već je najkomentiranija na svijetu) recimo misli da nejednakost treba napasti s druge strane - umjesto globalnog poreza na bogatstvo, za kojeg trenutno nema globalnog zakonskog mehanizma da se provede u praksu, i umjesto 80 posto poreza na najviša primanja, koji ce bogataši već znati izbjeći, Galbraith predlaže globalno dizanje minimalca, smanjivanje kamata na zajmove kroz osnivanje kredintih ko-operativa, re-sindikaliziranje radništva i veće oporezivanje kapitalne dobiti, no globalno dizanje minimalnog dohotka mu je osnovni zahtjev.

Danas se zaista mali broj ljudi se tako neopravdano i nesrazmjerno bogati na račun svih ostalih i na račun društva kao cjeline. Čak je i NASA nedavno objavila studiju proglašavajući kapitalizam neodrživim na duge staze. I pojavljuju se knjige koje se pitaju možemo li prerasti rast kao mjeru našeg uspjeha. Jer jasno je da moramo. I zbog ekoloških i zbog razloga očuvanja socijalnog mira i zato što se ne možemo vječito širiti: što će biti nakon Ukrajine? Rusija? Ali nakon nje je Pacifik. A profit je zaista važniji od bijede zaposlenika samo jednoj manjini. I Amerika ne može još više nezadovoljnih ljudi stavit u zatvor, kad je već svaki četvrti zatvorenik na svijetu - Amerikanac.

Nekad je šef zarađivao 20 puta više od prosječnog radnika. Danas zarađuje dvije tisuće puta više. A tko odlučuje tko koliko zarađuje? Magična ruka tržišta? Zarade su prema zasluzi? Malo sutra

Ali se to ne događa. Jer ta manjina plaća političare. Bivši Clintonov ministar ekonomije, Robert Reich, ukazuje kako braća Koch, koji su bogatiji od 40 posto američkog stanovništva, koriste svoje neizmjerno bogatstvo da mijenjaju zakone i pravila u skladu sa svojom ekstremno desničarskom ideologijom. Pa onda nema političke volje, nema agenta promjene (Obama to, do sad smo već uspjeli shvatiti, sigurno nije), a niti se dogodila neka tehnološka revolucija (kao recimo termonuklearni reaktor) koja bi dramatično uzdrmala svjetsku ekonomiju. To nije iPhone: većina tehnološki revolucionarnih dostignuća u zadnjih 40 godina se svodi na produkte koji omogućuju kapitalu da efikasnije izvuče veću produktivnost iz radne snage ili da skupi što više tržišno upotrebljivih informacija o potrošačima, kao npr. Smartphone i Facebook. Dešava se, dakle, upravo suprotno.

Veći profiti i veće zarade najbogatijih, omogućuju im da još više ulažu, obrću, akumuliraju, žive od dividendi i kamata - ubrzavajući produbljivanje jaza između radnika i vlasnika, baš kao što je bilo u dvadesetima. Srednja klasa ima sve manje raspoloživog novca da tako stavi na stranu i tone sve dublje u siromaštvo i dug. Jednom u dugu, njima nitko ne nudi kredite po šest posto kamata: njima šalju ponude (First Premier Bank, Sioux Falls, SD) za Visa kartice sa 36 posto kamatom, 700 dolara limitom, 175 dolara članarinom prve godine i 223 narednih, što samo garantira da se apsolutno nikada ne izvuku iz duga. Circulus vitiosus koji može završiti nasiljem, jer nepravda se ne može vječno trpjeti, a danas je već pomalo svima jasno da se rast, profiti, povrat na ulaganja mahom financiraju smanjivanjem plaća i izdataka za one koji žive od svog rada, a ne od svog bogatstva.

Bogati se ovdje prema novcu odnose patološki, kako Chris Hedges primjećuje, kao što se narkomani, ovisnici odnose prema drogi: nikad im nije dovoljno novca i panika ih hvata ako nemaju na računu u svakom momentu dovoljno da od toga žive do smrti bez rada. Te patologije se teško osloboditi u društvu u kojem ti od malena svi usađuju osjećaj manje vrijednosti ako ne posjeduješ, kako bi to neposjedovanje doživljavao kao svoju vlastitu osobnu manjkavost, a ne kao posljedicu postojećih društvenih odnosa. Bivši ovisnik, Sam Polk, u svojoj ispovijesti za New York Times, piše: "U mojoj zadnjoj godini na Wall Streetu moj bonus je bio 3,6 milijuna dolara - i bio sam ljut jer nije bio dovoljno visok. Bio sam 30 godina star, bez djece, bez dugova, bez filantropskih namjera. Želio sam više novca iz istog razloga alkoholičar treba još jedno piće: bio sam ovisan."

Većina bogataša nikad ne počne razmišljati kao Sam Polk i nikad neće moći napisati: "U godinu dana sam zaradio koliko moja majka za cijelog života. Znao sam da to nije fer, nije pravedno. Jeste, ja sam bistar, dobar s brojkama, imam talente koji se mogu prodati. No na kraju, ja zapravo ništa nisam radio. Bio sam trgovac kreditnim derivativima, i palo mi je na pamet da svijet ne bi ni primijetio da svi kreditni derivativi odjednom prestanu postojati. A primijetilo bi se itekako da nestanu medicinske sestre."

Većina ostane zadrta da po svaku cijenu iscijedi što više novca za sebe iz društva kao cjeline, ako ima za to priliku. To je ljudska priroda. I zakonitosti kapitalizma su na toj prirodi sazidane: smanjiti cijene, smanjiti troškove, rasti u nedogled, povećati povrat na uloženi kapital, ugrabiti što je više profita moguće i strpati u vlastiti džep. Nekakav sofisticirani Wall Street direktor se u tome uopće ne razlikuje od čobana Kutle. Pravna država, zakoni i politička volja su zato neophodni da obuzdaju tu stihijsku pohlepu koja neminovno vodi u propast društva.

Što je veća nejednakost, to ista još brže raste, i sve se manje može učiniti da se proces zaustavi. Kapital se koncentrira u sve manje ruku, dok je većina stanovnika razbaštinjeno

Problem je što kad ekonomska nejednakost jednom postane prevelika, politika i država postaju paralizirani i nemoćni da išta promijene. Sociološka studija pokazuje da što je veća ekonomska nejednakost, to je veća polarizacija političara (sjetimo se Weimarske republike) i što je veća polarizacija političara, to je veći obstrukcionizam u Kongresu - ta blokada znači da političari sve manje i manje mogu učiniti i promijeniti, što onda dozvoljava kapitalizmu da se dalje neobuzdano razmahuje dovodeći do još veće nejednakosti. Drugi circulus vitiosus.

Što je veća nejednakost, to ista još brže raste, i sve se manje može učiniti da se proces zaustavi. Kapital se koncentrira u sve manje ruku, dok je većina stanovnika razbaštinjeno. Republikanci u Kongresu, možda naslućujući zlo, žele ukinuti novac za studij političkih znanosti. Taman im trebaju politički pismeni birači u uvjetima rasta ekonomske nejednakosti! Njima je najbolji glasač neinformiran, neobrazovan i nesiguran, dakle uvijek bojažljivo umjeren jer je takvog najlakše kooptirati za bilo što, što njima padne na pamet.

Sasvim u skladu s tim namjernim i predeterminiranim nedostatkom društvene političke svijesti, ni Sam Polk nije digao revoluciju, kad je napustio Wall Street: osnovao je non-profit koji se brine da sirotinja jede svježe povrće. Pohvalno, da - hoće li što promijeniti kulturu Wall Streeta? Ne.