Gujaramerin od Guajara-Mirima dijeli rijeka. Osim strane rijeke razlikuje ih i to što je jedno u Brazilu, drugo u Boliviji. Prelazim rijeku i zatim lutam tražeći graničnu policiju. Oni su već otišli na spavanje. Nemam žig u putovnici. Slijedeći dan se vraćam i nikog ne brine što sam zapravo ilegalno provela noć u zemlji.
Tipično zaboravljeno mjesto na udaljenoj granici jedino ima natprosječno mnogo moderne kompjuterske opreme. Brazilci prelaze granicu kako bi kupovali jeftinije. Shoppingholičare u ovoj Madžarskoj / Trstu ne mora brinuti carinska policija. Njih se ionako s obje strane mora loviti po gradu umjesto da oni love vas na granici.
Sad su mi jasni ono bogovi s početka. Za svladavanje cestovnih puteva u Boliviji samo ti bog može pomoć. (Za prelazak ceste dovoljne su zebre, ali o tome kasnije)
Zašto bi netko sagradio grad u oblacima kad u nižim dijelovima ima sasvim dovoljno prostora, nikako mi nije bilo jasno. Objašnjenje se našlo u povijesnim kronikama. La Ciudad De Nostra Senora de la Paz osnova kapetan Alonzo de Mendoz, Španjolac, 1548. u doba kada je Španjolce po Južnoj Americi tjerala zlatna groznica. Rijeka Choqueyapu im je izgledala obečavajuće.
U Boliviji ima naroda gotovo kao vrsta krumpira (32 po novom ustavu), ali osim krumpira još je jedna biljka ovdje dio svakodnevnog života. Lišće koke nije droga, izjavljuje Evo često. Koka je ovdje dio kulture i dio stare religije. S obzirom da kršćani koriste vino u obredima čudno je da je Španjolce toliko zasmetala koka. (Ponešto su se smekšali kad su shvatili da urođenici mogu raditi u rudnicima i po nekoliko dana bez spavanja ako im dopuste žvakanje koke.)
Nisam saznala što o Evu misle ponešto neuobičajeni stanovnici La Paza. Naime, ulicama ovog grada hoda neuobičajeno velik broj ljudi obučenih u kostime zebre. Očekivala sam da je riječ o nekoj reklamnoj kampanji. Ah ne, oni pomažu ljudima da prijeđu cestu, objasnio mi je Jon L., američki novinar koji izvještava iz La Paza. Po nekoj bolivijskoj logici ljudi obučeni u zebre (životinje) uče ljude kako prelazit zebru
(pješački prijelaz).
U La Pazu dodatno štede prostor pa nakon nekog vremena iskopaju mrtvaca i kremiraju ga. Ususret mi je dolazio čovjek s gas maskom na licu u narančastom radnom odijelu. Na tačkama koje je gurao nalazio se poluraspadnuti drveni lijes. Evo još jednoga, ovaj s crnim plastičnim vrećama za smeće na tačkama, a iz vreće vire mumificirane noge. Ovom nadrealnom prizoru pridružuje se još nekoliko radnika u narančastom i s gas maskama s još kojom vrećom iz koje viri još nogu i još kojim poluraspadnutim lijesom.
Mumije u muzeju uopće mi više nisu bile toliko zanimljivije.
Pročitajte dosadašnje Marinine južnoameričke izvještaje!
