I irački parlament je optužen za uzimanje godišnjeg odmora (oni se eto izležavaju, dok ih mi branimo svojim životima). Odmor je nešto sšo rade Europljani, elite, ljenčine i zgubidani. Bivši gradonačelnik New Yorka, Rudolph Giuliani je, umjesto na odmor, tako došao u Denver. Iako nije Demokrat. Kaže, u doba 24-satnih TV vijesti odmora za političara zapravo nema. Bio jedan od republikanskih medijskih dželata poslatih u Denver od Rovea da šire strah i dezinformacije. Uoči Hillarynog govora Giuliani je uvjeravao da će to biti govor protiv Obame i da Hillary kao uostalom i Biden misle da Obama nije zreo za predsjednika. Giulianija je McCain dobro opisao u republikanskim primaries kao čovjeka čije sve rečenice sadrže imenicu, glagol i pojam 11. rujan. Revolucionarni žar Hillary je, međutim, očekivano, usprkos heklanju republikanskih rospija, održala sasvim drugačiji govor, pun podrške Obaminoj kandidaturi, pun revolucionarnog žara na dan kad je u SAD-u usvojen 19. amandman na Ustav dajući ženama pravo glasa: Moja majka je tako dobila pravo glasa, a moja kćerka je imala priliku glasati za svoju majku da bude predsjednica, i začinjen za Hillary karakterističnim Dr Seussovskim melodioznim rimama (No way, no how, no McCain).
Njeni delegati iz Floride i Michigana su na kraju ne samo svi pozvani na konvenciju, nego su dobili i sjedala u prvom redu. U budućnosti to može dovesti do opetovanog ne poštivanja stranačke discipline. No u datom trenutku bilo je neophodno da smanji tenzije između kampa Obama i kampa Clinton. Ipak, iz perspektive nekog tko je želio Hillary za predsjednicu, kao njeno sestrinstvo putujućih sakoa, bilo je tužno: govor je očito bio napisan i video pripremljen ranije za nju da prihvati kandidaturu za predsjednicu – za ovu priliku samo je dodala na kraju svake rečenice i zato treba izabrati Baracka Obamu za predsjednika s nešto manje entuzijazma nego što je Giuliani bez trunka analize ustvrdio da u povijesti SAD-a nije bilo tako neiskusnog kandidata za predsjednika kao što je Barack Obama. Bill Clinton, nakon što je jedva uspio započeti govor od neprestajućeg aplauza publike kad se pojavio na bini, započeo je pozivom da se podrži Obamu za predsjednika. Kao dva najvažnija zadatka budućeg predsjednika identificirao je: obnovu američkog sna u domovini i restauraciju američkog vodstva u inozemstvu. Kad je on otišao s mjesta predsjednika, kaže: Ova zemlja je imala najveći ekonomski rast i najveći broj kućevlasnika u povijesti, a njena vojska je bila u stanju dobiti rat, a danas je kako već jeste i zar ćemo dozvoliti da još četiri godine budu kao posljednjih osam?! - stavivši naglasak na temu Demokratske konvencije – Obama = Promjena, McCain = Dalje po starom. McCain je repriza Busha. Al Gore je dan kasnije reciklirao taj stav izjavom: Hej, ja vjerujem u recycling, ali ovo je smiješno. Branitelji status-quoa su očajnički uplašeni od promjene koju Obama predstavlja. I Billov govor me se, međutim, dojmio kao da je napisan ranije, da najavi ženinu kandidaturu, i kao da su imena samo zamijenjena naknadno, no unatoč tome bio je najsnažniji govor podrške Obami tokom konvencije. Crni birači Založio se za međunarodnu kooperaciju umjesto unilateralizma i ponovio maksimu da Amerika treba voditi snagom svog primjera, ne primjerom svoje snage. Njegov govor događao se na dan usvajanja 15. amadmana – koji je načelno dao crncima pravo glasa. No, trebalo je 100 godina od usvajanja amandmana da Kongres donese neophodne mjere da se taj amandman provede u djelo. Obama ne bi bio moguć bez LBJ-a i povijesnog zakona koji je crncima napokon omogućio jednako pravo glasa u SAD-u tek 1965.: Johnson, Kennedyev zamjenik, bio je kukavičje jaje američkog Juga, kao senator glasao je protiv svakog predloženog zakona o desegregaciji i građanskim pravima, čak i protiv linča! No, nakon, ubojstva Kennedya donio je Zakon o pravima birača – zakon nakon kojega su crnci napokon dobili jednaka prava po cijenu toga da je Demokratska stranka izgubila Jug – države bivše predratne robovlasničke konfederacije, koje su do tada u 70 posto slučajeva glasale za Demokrate, nakon toga, sve do danas u 70 posto slučajeva glasaju za Republikance, koji se trude na svaki način odvratiti crne birače od birališta (ne mogu ih pronaći na listama, nisu se kako treba upisali, itd.).
Crni birači nisu njihova baza – na Republikanskoj Konvenciji 2000. od 2022 delegata bilo je samo 85 crnaca – pa su zaključili po svaku cijenu ograničiti pristup crnaca glasačkim kutijama – u nekim državama, koje zabranjuju bivšim osuđenicima glasati, vise od 1/5 crnaca ne može glasati jer su bili u zatvoru ili jesu u zatvoru. Na Floridi koriste kompjuterski sistem koji uspoređuje ime i prezime sa datotekom kriminalaca: ako imate nesreću da je 80 posto slova vašeg imena i prezimena identično nekom kriminalcu, morat ćete dokazati da niste on, da bi mogli glasati. Ako uzmemo u obzir da je omjer crnaca prema bijelcima u američkim zatvorima 6:1, jasno je koju rasu će tih 80 posto više pogoditi. Drugi način da se sirotinju, a crnci su češće sirotinja, odvrati od biračkih mjesta je da se zahtjeva putovnica ili vozačka kao identifikacija. Putovnicu ima samo 1/3 odraslih Amerikanaca: Ameri baš nisu neki putnici. Vozačku opet najčešće nemaju oni koji si ne mogu priuštiti automobil, što opet crnci prema bijelcima ne mogu 3:1. Osim toga, bijelci redovno lažu u istraživanjima javnog mnijenja da će glasati za crnog kandidata da ne bi ispali politički inkorektni, a onda glasaju protiv njega (to ze zove Bradley Effect). To su sve činjenice s kojima se Obamina kampanja suočava ove jeseni. Potpredsjednički kandidat Joe Biden u svom govoru izjavio je kako su McCain i Bush 95 posto isti i kako je McCain čak 19 puta glasao protiv podizanja minimalne nadnice: To nije promjena, to je sve po starom! Kako su svi očekivali od njega neki konkretni osvrt na vanjsko-političku situaciju, Biden je rekao kako će pomoći narodu Gruzije da obnove porušeno i kako smatra Rusiju odgovornom. Dodao je da je Obama u pravu da pošalje trupe iz Iraka u Afganistan i završio, nostalgično, sa sjećate li se kad su nam u svijetu vjerovali? Bill Richardson, guverner New Mexica, i Bill Clintonov ministar energetike, fokusirao se na zastarjelost američke infrastrukture: Već 20 godina ništa nije izgrađeno, mi imamo treće-svjetsku dalekovodnu mrežu, jedino u što vlast ulaze je vađenje nafte. Glavni problem s implementacijom energije vjetra je što nema dalekovoda od vjetrenjača do potrošača. Crni kongresmen s najdužim stažem u Kongresu prije toga je ispričao priču o Obaminom bijelom (po majci) djedi, i njegovim ratnim godinama u Drugom svjetskom ratu, dodajući kako je i Obamina obitelj domoljubna. Muhammed Ali bio je u publici, a Melissa Etheridge je otpjevala Give Peace A Chance. Svetogrđe U pozadini konvencije: na koncertu u Velikoj Britaniji Madonna je usporedila Obamu s Goreom, Lennonom i Ghandijem, a McCaina sa Hitlerom i Mugabeom. U SAD-u bi je izviždali. U Europi su sigurno pljeskali. McCainov kamp je uložio oštar protest, koji si može okačiti o klin. Republikanski dželat Corsi, koji je bio napisao knjigu koja je dokrajčila John Kerryjevu kampanju, sada je napisao knjigu o Baracku Obami: Obama Nation. Kad se naziv knjige pročita brzo, zvuči kao abomination (tj. Svetogrdje). Sumjam da je to slučajno. Uoči Obaminog govora Corsi je dao intervju za Fox, gdje ga je Sean Hannity, uvijek spreman da laž koja se uklapa u stereotip proda za istinu, pitao za Obamu: Da li znamo da li je Obama prodavao drogu? I Vladimir Putin se javio uoči Obaminog govora izjavom da su Amerikanci izazvali krizu u Gruziji da pomognu McCainovoj kampanji - izjavom, koja je vise pomogla McCainovoj kampanji od same krize u Gruziji.
U pauzama CNN je vrtio reklame. Jedna je bila reklama za Exxon-Mobil. Exxon-Mobil je platio za prijenos konvencije. Reklama nije o novim busotinama, nego o Lithium-Ion baterijama. Exxon-Mobil postaje jedan od vodećih proizvođača baterija. Naftna industrija se modernizira brze od političara koji je podržavaju. Dan prije govora, tri dobro naoružana neonacista uhapšena su u Denveru za navodni pokušaj ubojstva Obame. Jedan od njih je prebrzo vozio. Policajac koji ih je uhapsio je crnac. Ta priča je iščezla iz medija praktički isti dan. Amerika je zemlja nepopravljivog optimizma. Nekoliko preživjelih linkova ovdje: http://www.zimbio.com/Shawn+Adolph http://www.timesonline.co.uk/tol/news/world/us_and_americas/us_elections/article4609445.ece http://www.swamppolitics.com/news/politics/blog/2008/08/denver_officials_downplay_obam.html Septimus Servus Napokon, zadnji dan konvencije pojavio se Obama. Urbi et Orbi. 40 milijuna ljudi ga je gledalo samo u Americi – više nego nedavno otvaranje Olimpijskih igara. Nakon Comodusa, s kojim se Busha tako lijepo može usporediti, Rim je dobio za imperatora Septimusa Severusa - prvog netalijana, sina bijele majke i afričkog oca (iz Libije, Berberina doduše, ne baš pravog crnca), hmmm, da li se povijest ponavlja? U svakom slučaju, Obama očito voli simboliku Rimske Republike i rado se pojavljuje u scenografiji antičkih stubova i dekoracija. Nažalost, to previše podsjeća na Bushevo prihvaćanje kandidature u istoj scenografiji pred osam godina. Govorio je na dan povijesnog govora Martina Luthera Kinga I Have a Dream i od njegovog govora se očekivalo više nego što govor sam po sebi može učiniti. Govor je bio odmjeren, karakteristično duhovit i bio je smišljen kao logičan i dosljedan odgovor na zadatke koje je Bill Clinton identificirao kao najvažnije koji čekaju budućeg američkog predsjednika.
Počastio je Hilary komplimentom da je ona inspiracija njegovim kćerima, ispričao svoju priču od Kenije do Kanzasa, a onda se fokusirao na temu konvencije: McCain je u senatu glasao 90 posto uz Busha – zar možemo vjerovati da ce on donijeti promjenu bazirano na 10 posto njegovih glasanja? Pa zar nije čuo Bidena kako je dan ranije rekao da je McCain uz Busha glasao u 95 posto slučajeva? Dalje: MI smo bolji nego da gledamo kako jedan od naših najvažnijih gradova tone, bila je aluzija na New Orleans, kroz koji u Ameriku ulazi 50 posto uvezene nafte, i uragan Katarinu. No, Obama sam nije otišao u New Orleans kasnije kada se pojavio uragan Gustav, nego je vodio svoju kampanju u drugim državama, potez koji mu već zamjeraju. Na temu održavanja američkog obećanja u 21. stoljeću Obama je nanizao seriju misli koje mogu biti upotrijebljene kao savršeni radijski jingleovi. Nije da McCain ne brine, on jednostavno ne kuži... Društvo vlasnika znači da je svako za sebe. (To na engleski zvuči bolje: Ownership society really means that you are on your own.) Došlo je vrijeme za njih da preuzmu vlasništvo nad svojim greškama. Kad sam već pomislio da će i ovo biti jedan od njegovih govora punih briljantnih misli, pažljivo očišćenih od mogućeg konkretnog sadržaja, Obama je odlučio svijetu obznaniti detalje svoje promjene. Obećanje, radovanje Svima je jasno da će podići poreze. Politički umjesno on je tu točku svog programa prikazao u svjetlu poreznog zakona koji će nagraditi malu privredu i američki narod, umjesto lobbya posebnih interesa koji zakon pišu. 95 posto američkih obitelji plaćat će manje poreze. Kompanije neće biti subvencionirane da šalju proizvodnju van zemlje, nego da je drže u zemlji. Za 10 godina nećemo više biti ovisni o uvezenoj nafti i bit će 5 milijuna novih zaposlenja u industrijama alternativne energije. Sva djeca će moći ići na fakultete. Svi Amerikanci će imati zdravstveno osiguranje kao da su zastupnici u parlamentu. Plus, naravno, spasit će penzije, olakšati bankrotstva i zahtijevati da žene za isti posao budu isto plaćene kao muškarci (što, sramotno, ovdje još uvijek nije slučaj: to su ranije tijekom konvencije spomenuli i Hilary Clinton i Joe Biden). Prekrasno, zar ne? A kako on misli to sve platiti? Dizanjem poreza onim 5 posto obitelji i velikim korporacija. To nije rekao, ali uz malo dobre volje i jednostavne aritmetike to možemo i sami dokučiti. Nakon toga se elegatno prebacio na američko obećanje u inozemstvu - tu je uglavnom nabrojao previše toga za jedan život, a kamoli za jedan 4-godišnji mandat. Osim jasnog programa povlačenja iz Iraka, koje sad zagovara i Iračka vlada, a prihvatili su i Pentagon i Bush, te McCain stoji sam u prošlosti, taj dio govora dominantno se sastojao od nekoliko njegovih omiljenih epohalnih izreka: Oni koji pogibaju za Ameriku, ne služe Crvenim [republikanskim] ili Plavim [demokratskim] Američkim Državama, nego Sjedinjenim Američkim Državama; Ako nemaš novih ideja, koristiš staru taktiku zastrašivanja birača, koja se hrani cinizmom; Promjena ne dolazi iz Washingtona, promjena dolazi u Washington; Ovi izbori nisu moji, nego su vaši; Ne bogatstvo, ne vojna sila, ne naše visokoškolske institucije, nego 'američko obećanje', je zašto ljudi ovamo dolaze...
Jer Amerika nije samo zemlja, Amerika je obećanje slobode svijetu. To obećanje je ranije u svom govoru Obama definirao kao svatko od nas ima slobodu da od svog života napravi što želi, a s tom slobodom dolazi i odgovornost. O Ameriko, ne možemo natrag, ne možemo sami, imamo gradove za izgraditi, farme za spasiti, djecu za obrazovati. Amen. Nakon govora uslijedila je molitva, kako i pristoji nakon takvog govora, Nancy Pelosi je zaključila konvenciju rekavši - Da, možemo - pomalo umorno, a Bruce Springsteen je otpjevao Born in the USA.
Krist Novoselić pruža rijetki uvid u unutrašnje funkcioniranje američkog sistema (budući je u svojoj post-rock-star karijeri postao funkcioner/dužnosnik Demokratske stranke; slika svedoči da i on zna biti lud za oružjem)
JOE BIDEN
Obama izabra Bidena – Biden, predsjedavajući senatskog odbora za vanjsku politiku, je vjerojatno najcjenjeniji američki političar u pogledu vanjske politike, pa je to dobro za nekog bez vanjskopolitičkog iskustva, kao Obama. Mislim da ga i Bosanci i Hrvati vole jer se i u balkanskim ratovima rano opredijelio na pravu stranu, rekavši Miloševiću u lice da je ratni zločinac još 1993.godine. Osim toga Biden je u senatu duže nego čak i McCain, dakle insider. Zanimljivo je kako je tokom kampanje zadirkivao Obamu, kako je Obama premlad i kako nema iskustva i kako je zapravo jako ugodan i fin za crnog političara (koji su svi inače ljuti i nadrkani, bije ih glas) - što sad republikanci sve vade van, kao Biden i McCain zapravo misle isto o Obami. Biden je sam nekad bio mlad i neiskusan - on je najmlađi u povijesti američkog senata izabran za senatora: imao je samo 29 godina (morao je čekat do proljeća da položi zakletvu jer za senatora moraš bit stariji od 30 godina...). Biden je postao senator samo četiri godine nakon završenog pravnog fakulteta i sa samo dvije godine političkog iskustva - kao zastupnik u skupštini općine Newcastle u državi Delaware – dakle, još nevjerojatnija priča od Obamine. To se Bidenu desilo samo zato sto se to dešavalo 1972., a on je bio mlad, protiv rata u Vijetnamu, za zaštitu okoliša, za pravedniji porezni sistem, za zaštitu potrošača - uglavnom ultralijev, dok je njegov protivnik bio Nixonov pulen... Biden je bez problema u postšezdesetosmaškoj Americi uspio dobiti da dvije tisuće mladih ljudi volontira za njegovu kampanju - prije postojanja interneta. Što osim vanjske politike i poznavanja washingtonske birokracije Biden još donosi Obaminoj kandidaturi? Biden je katolik, iz radničko-učiteljske obitelji, i dobro stoji sa tim konzervativnim blue collar democrats. I vozi se vlakom! Nema automobil.