Na prvi pogled, ima neke gotovo nevjerojatno bizarne sličnosti između nedavnog rušenja aviona Germanwingsa u francuskim Alpama i prve "epizode" "Divljih priča", filma Damiána Szifróna koji se još samo u ovaj petak i subotu (10. i 11. travnja) može vidjeti u zagrebačkom Kinu Europa. Površno uzeto, lako bi se dalo pomisliti kako je to sjajno, iznimno lucidno i duhovito djelo - koje od prošlogodišnjeg Cannesa ne prestaje skupljati pohvale kritike i publike - proročki predvidjelo, a možda čak i kako je na neki način, u nekom bolesnom umu, moglo potaknuti najveću avionsku nesreću u Europi nakon dugo vremena.
Doista, upravo je rijetko viđena životnost te argentinske koprodukcije braće Almodovar, odnosno zorno pokazivanje kako ubrzana tehno-suvremenost hiperbolira stare, neprevaziđene ljudske mane, najzaslužnija za to da, unatoč nevjerojatnoj nasilnosti i nesmiljenosti, film osvaja aklamacije brojnih gledatelja diljem svijeta: od toga da je u domovini postao najgledaniji naslov svih vremena do toga da je, na drugom kraju svijeta, ujedinio publiku Sarajevo film festivala i beogradskog Festa (Oscara, naravno, nije dobio).
Unatoč nevjerojatnoj nasilnosti i nesmiljenosti, film osvaja aklamacije brojnih gledatelja diljem svijeta: od toga da je u domovini postao najgledaniji naslov svih vremena do toga da je, na drugom kraju svijeta, ujedinio publiku Sarajevo film festivala i beogradskog Festa
Životnost - koja se sada, iz ove nove, "postA320" perspektive, može još više činiti kao profetska, odnosno sposobna da iz suvremenog "kaosa", stanja stvari mnogima podnošljivog samo u "sigurnom" crnohumornom fiktivnom filmskom pakiranju, naznači ne toliko događaje koji će se tek zbiti, koliko da prepozna (logiku onoga) što se već događa, ali još uvijek nije toliko hipertrofiralo da bi se svi htjeli, mogli i/li morali suočiti s tim.
No, između "Divljih priča" i onoga što je učinio kopilot leta 4U9525 na relaciji Barcelona-Düsseldorf postoji jedna velika, bitna, pa i presudna razlika, barem ako je suditi prema onomu što je o avionskoj nesreći do sada uglavnom bilo objavljivano.
Stvarni Andreas Lubitz avion je, navodno, zabio u teško dostupne masive Alpa jer je želio ubiti samoga sebe te, eventualno, jer je htio postati slavan, dok su svih 149 preostalih putnika samo slučajne, kolateralne žrtve njegova nauma, odnosno s njima nije imao nikakva važnijeg prethodnog dodira.
Fiktivni Gabriel Pasternak, samo u nekoliko kratkih trenutaka jedva primjetni protagonist prve, zapravo uvodne "divlje priče", ruši avion pun putnika u vrt svojih najbližih iz jednoga sasvim drugoga razloga: s namjerom da ubije određene, u avionu zarobljene, osobno pomno odabrane ljude, za što je (usputno) spreman i sam poginuti. (Onoga trenutka kada su "Divlje priče" u medijima povezane sa spomenutom avionskom nesrećom, postalo je nepotrebno, a gotovo i nemoguće suzdržavati se od prepričavanja tog dijela, no to je, naravno, i dalje nužno kad se radi o ostatku filma, baziranog uglavnom na iznenadnim obratima.)
Metaforički naboj te prve priče je ogroman: može to biti crnohumorno redateljevo ismijavanje samoga sebe i vlastitoga svijeta, ali "avion-klopka" lako može biti i mnogokoja korporacija, država pa i čitav planet .., te je zapravo šteta što ju se sada uglavnom povezuje s kopilotom Lubitzom (u Engleskoj se čak tražilo otkazivanje kino-distribucije filma, koja je krenula netom nakon nesreće u Alpama).
Divlje priče
Ali, iako se to gotovo redovito ističe u medijskim komentarima, a i sam autor je često spominje, ono što povezuje sve živote oslikane u Szifrónovu djelu nije niti jednostavna osveta, crno-bijela želja žrtava da vrate "milo za drago" svojim slučajnim ili namjernim zlostavljačima, nego je to prvenstveno činjenica da su se svi ti, posve obični ljudi u svojim posve običnim životima, ničim upozoreni i (naizgled) bez nekog vidljivog razloga, odjednom našli "izvan normale/kontrole", u "out of the blue" stanju i/li situaciji. Taj (unutarnji) "trenutak na život ili smrt", poput varnice, pokreće eksploziju u njima te ih oslobađa nametnutih, često kontraproduktivnih društvenih normi i inhibicija, ostavljajući ih da sami sa sobom brzo i gotovo intuitivno/instiktivno odluče o tomu što je dobro a što loše, za njih same, ali i za druge. Ukratko: da (napokon) reagiraju u skladu s onim što istinski jesu.
I upravo je ta cjelovita i dubinska pokrenutost ono što na kraju uvijek isprovocira i nekakvu "osvetu", ali se ona obično ne dogodi kao pojedinačna, izravna ljudska (re)akcija, nego kao neko nepredvidivo, pomalo zavrnuto ostvarenje jedne šire i više pravde čiji je glavni "mehanizam" ( čovjekovo) htijenje da se sve laži i nepravde kad-tad ipak raščiste i poravnaju, koje postaje jače (i kobnije) što se više odgađa.
Čak ni u slučaju nerealiziranog umjetnika (sic!) Gabriela Pasternaka, u "Divljim pričama" nikada se ne radi o tomu da je neki lik utjelovljenje zla, tipski bolesni i/li obijesni zločinac koji bez suvislog razloga odjednom muči i/li ubija sve oko sebe (kakvi su mnogi u Tarantinovim i Rodriguezovim filmovima, primjerice): otponac akcije koja potiče katarzu uvijek je trenutna ali svjesna odluka uzbuđenih no prisebnih običnih ljudi koji reagiraju na nešto što se skupljalo dugotrajno i polako, stalnim i sve većim pritiskom i frustracijama ...
"Divlje priče" nisu ni monolitna, u sebe zatvorena slika, ali ni nekakav labavo, neuvjerljivo slijepljeni kolaž, kakvi su omnibusi često, i kakav i sam svijet ponekad izgleda.
Budući da je u svakom trenutku u pozadini prisutan taj jedinstveni duh filma, koji bi se najkraće mogao opisati kao duh svijeta koji puca (ne samo) po šavovima, te da je on kroz čitav film kontrapunktiran briljantnim dijalozima, kao i ujednačenom - zainteresiranom, no uglavnom distanciranom, promatračkom kamerom Javiera Julie i redovito blago odmaknutom, duhovito impostiranom glazbom Gustava Santaolalle, za njegovo funkcioniranje kao cjeline nije nikakav problem to što priče nisu vidljivo isprepletene, ni iste duljine, pa ni ritma i dizajna: suvremenom svijetu, u kojemu kao da supostoje svi mogući svjetovi i vremena i kojemu je možda upravo to unutarnja logika, to je vjerojatno i najprimjerenija (filmska) forma.
"Divlje priče", dakle, nisu ni monolitna, u sebe zatvorena slika, ali ni nekakav labavo, neuvjerljivo slijepljeni kolaž, kakvi su omnibusi često, i kakav i sam svijet ponekad izgleda. Za to je svakako najzaslužnija Szifrónova dosljedna autorska, pomalo božanska, pozicija sagledavanja unutarnje logike svake pojedine situacije, točnije - načina na koji različiti ljudi reagiraju na istu tu (povišenu) atmosferu: nadahnut nekim usputnim događajem, redatelj kao da je naprosto "odvrtio" priču ne onako kako bi se ona događala u "stvarnosti" njegova svakodnevnog života, ili u njegovoj glavi, kako se to manje talentirani autori često trude, nego onako kako se i mora razvijati ( ako je) u skladu sa svojom vlastitom logikom.
Damian Szifron
Može zvučati blasfemično, no čak i u slučaju njegova prvog antijunaka Gabriela Pasternaka ima neke logike: svi nesretni zarobljenici u avionu krivi su mu na ovaj ili na onaj način, što, ako se gleda pojedinačno, nikako ne može biti razlog tako groznoj osveti, ali kada se sve sagleda u cjelini - da je otmičar ili čitav život zapravo služio kao "Krnje" na kojemu su oni vježbali svoju bezosjećajnot i bildali samobitnost, ili su sebično i konformistički zatvarali oči pred razvojem njegove (trenutačno ionako šire društveno poticane) sociopatije - stvari postaju jasnije.
Uz pomoć odličnih argentinskih glumaca Érice Rivas, Diega Gentilea, Ricarda Darína, Rite Cortese, Leonarda Sbaraglije, Maríje Marull, Juliete Zylberberg, Oscara Martíneza, Darija Grandínettija i drugih, 39-godišnji redatelj i scenarist samo naizgled vrlo popularnim i nezahtjevnim filmskim jezikom, iza kojega očito stoji izuzetna natopljenost svijetom sedme umjetnosti, razotkriva kako se baš takvi ljudi moraju naći u baš takvim situacijama ( gotovo da bismo rekli "krizama"), koje svojim karakterima sami "proizvode", a koje onda opet "proizvode" njih: neke potakne da idu u još gore a iz nekih izvuče najbolje ...
Naravno, može se činiti kako se taj Argentinac i Židov, koji se već prije afirmirao kao autor nagrađivanih tv-serija, odlučio između dviju obično suprotstavljanih dramaturgija: protiv one "nadsudbinske", a za onu u kojoj je ipak "karakter sudbina". No, i on, kao i još neki lucidni suvremeni redatelji, poput Iranca Asgara Farhadija u njegovoj francuskoj "Prošlosti" ili turskog konceptualnog umjetnika Kutluğa Atamana u "Janjetu", zapravo nudi jednu ( naizgled) novu mogućnost, što vodi i iz ćelije "okoline" (koja danas zamjenjuje sudbinu), ali i iz zatvora vlastitih mana i slabosti. Mogućnost koja, kako pokazuju, nije rezervirana samo za one dobre i ispravne, nego prvenstveno za one čiji je motiv i pokretačka snaga ljubav.
To je posve bjelodano prikazano i u urnebesnom (židovskom) vjenčanju, posljednjoj "divljoj priči", koja kontrapunktira prvu, te na najraskošniji mogući način pokazuje snagu istinske katarze, što vodi ne u smrt, nego u novi, nemehanički i puniji (ljubavni) život.
