I da nije velike krize sa svim posljedicama, malo bi se građana onih država koje su postale članicama Europske unije u zadnja dva proširenja, 2004. i 2007. godine, moglo pohvaliti da od ulaska u Veliku obitelj žive bolje i sretnije nego ranije. Čak i kada su njihove ekonomije prije četiri-pet godina bile na vrhuncu s naizgled lijepim perspektivama, većina tamošnjih građana je, kako se isticalo u jednom lanjskom tekstu u The Economistu, tvrdila da živi lošije nego prije 1989. godine. Socijalna sigurnost kakvu su uživali u nekadašnjim politički represivnim režimima, u demokraciji je bila grubo nadomještena sveprisutnom neizvjesnošću.
Istočnoeuropske tranzicijske države zagušene su dugovima, a građani opterećeni sve nižim plaćama i deviznim kreditima koje jedva mogu otplaćivati. Naravno, i masovnim gubicima radnih mjesta.
Prema indeksu razvijenosti, Hrvatska je samo ispred „autsajderskog" dvojca, Rumunjske i Bugarske, te gotovo izjednačena s Latvijom i Litvom. Indeks percepcije korupcije lošiji od Hrvatske imaju opet i jedino - Rumunjska i Bugarska
One koje su poput baltičkih država, Mađarske ili Rumunjske u jednom trenutku bilježile rekordan rast gospodarstva i važile kao perspektivne, preko noći su zaglibile u recesiju u kojoj se još guše. Nešto bolje prolaze Slovenija, Češka, Slovačka i Poljska koje su uspjele koliko-toliko sačuvati izvoznu industriju i opstati zahvaljujući pravodobnom ulasku u eurozonu. Ali muče se i starije članice. Portugal i Grčka nisu mnogo bogatije nego što su bile kada su osamdesetih godina pristupale Europskoj zajednici. Aktualna kriza u Grčkoj dovela je tu zemlju na rubu bankrota potresajući čitavu eurozonu i tjerajući Njemačku i Francusku da prekrše onaj dio Ugovora iz Maastrichta koji izričito zabranjuje članicama monetarne unije da spašavaju druge članice zbog njihove fiskalne nediscipline. Također, nezaposlenost u Španjolskoj veća je no ikad, dok je Irska, donedavno najuzorniji europski đak, nagomilala dugove.
Bivše komunističke zemlje koje su sada u EU ili su poput Hrvatske na njezinom pragu, nalaze se „na kraju političkog i ekonomskog ciklusa koji je trajao od 1989. godine i početka pada komunizma", kako je to u The Economistu nedavno zaključio Jacques Rupnik, češki politolog s pariškom adresom. Ta istočna, tranzicijska regija Europske unije kojoj po svim mjerilima pripada i Hrvatska, danas je ekonomski i financijski najtrusnije područje Unije suočeno nakon kratkog razdoblja gospodarskog uzleta s dubokom krizom. Budući da je još uvijek nezahvalno govoriti kada će Hrvatska postati punopravnom članicom Unije - hoće li to biti 2012. godine ili kasnije, ili možda već iduće godine, kao što je nedavno premijerki Jadranki Kosor „obećao" talijanski premijer Silvio Berlusconi - nije zgorega vidjeti u kojim se EU-koordinatama Hrvatska danas nalazi. Dok ne uđe u Uniju, a građani na vlastitoj koži osjete prednosti i nedostatke života u njoj, „prezrena" statistika biva najpouzdaniji okvir za sliku Hrvatske u odnosu na države koje su već tamo.
Zapravo i ne treba mnogo ronjenja u moru Eurostatovih podataka da se shvati kako će ulaskom u EU Hrvatska smjesta preteći neke članice, u prvom redu Rumunjsku i Bugarsku. Za njih se, prema riječima prof.dr. Mladena Staničića iz zagrebačkog Instituta za međunarodne odnose i autora knjige Dugo putovanje Hrvatske u EU u Bruxellesu „tuku po glavi što su ih primili" jer su morali „iz geostrateških razloga i zbog pritisaka Washingtona". Staničić je nedavno ustvrdio u jednom intervjuu kako bi loše iskustvo briselske administracije s dvije posljednje primljene članice moglo biti prijetnja za Hrvatsku. „One su primljene jer su iskazivale volju ka pozitivnom rješavanju svojih problema. No, čim su ušle u EU, njihova vodstva su se opustila oslanjajući se na to da su sada ravnopravni sudionici za konferencijskim stolom i da ih nitko ne može izbaciti", kazao je Staničić.
Osim što bi istog trena pretekla Bugarsku i Rumunjsku, Hrvatska bi, gledajući osnovne ekonomske pokazatelje, ulaskom u EU stala uz bok ostalim tranzicijskim državama izuzev Slovenije, Češke, pa i Slovačke, koje donekle odskaču, pokazujućo se otpornijima na krizu. Uzimajući u obzir nominalni BDP, Hrvatska zauzima peto mjesto iza triju spomenutih država te Estonije, a ispred Mađarske, Poljske, Litve, Latvije, Rumunjske i Bugarske. Istovjetna je situacija i kad se u obzir uzme BDP prema standardu kupovne moći, s kojim je Hrvatska dosegla 63 posto od prosjeka EU. No za usporedbu i upozorenje valja reći kako su države poput Latvije ili Rumunjske naglo zaronile u krizu nakon razdoblja intenzivnog gospodarskog rasta. Rumunjsko je gospodarstvo raslo punih deset godina, dvije godine čak je imalo rekordan rast na razini čitave EU, a onda se urušilo. Iako je BDP u zadnjem prošlogodišnjem kvartalu ipak bio u blagom plusu, ove godine ondje se očekuje pad od čak 7 posto. Među glavnim razlozima navode se izmještanje pogona multinacionalnih tvrtki dalje na istok gdje su troškovi proizvodnje još niži, te gašenje mnogih malih i srednjih poduzeća.
Hrvatska je jedna od "perjanica" nezaposlenosti u Europi. Ovdašnja stopa nezaposlenosti potkraj prošle godine bila je 16,7 dok je na razini čitave EU bila 9,7 posto
Kada je budžet države po glavi stanovnika u pitanju, Hrvatska s 5.020 američkih dolara (podatak iz 2007. godine, nap.a.) gotovo dvostruko nadmašuje Poljsku, Rumunjsku i Bugarsku, te Litvu i Latviju koje su joj ipak nešto bliže. Prema indeksu razvijenosti, Hrvatska je samo ispred „autsajderskog" dvojca, Rumunjske i Bugarske, te gotovo izjednačena s Latvijom i Litvom. Indeks percepcije korupcije lošiji od Hrvatske imaju opet i jedino - Rumunjska i Bugarska.
Kod svih spomenutih država s kojima Hrvatska ima dosta sličnosti, u protekloj su dekadi rasli trgovinski deficiti i vanjska zaduženost, s tim da u baltičkim državama preteže privatna zaduženost, a ne javni dug. Od Hrvatske ih zasad razlikuje to što ih takvo stanje tjera u ralje ovisnosti o Međunarodnom monetarnom fondu. „Gospodarski model baltičkih zemalja i Bugarske može se opisati kao „ovisna financijalizacija". Precijenjene valute i politika visokih kamatnih stopa dovele su do snažnih dotoka kapitala, koji su onda prvenstveno hranili boom na tržištu nekretnina. U Estoniji su cijene nekretnina u nekim razdobljima rasle i do 70 posto godišnje. Gospodarski boom zadnjih godina počivao je dakle na potrošnji financiranoj kreditima i nastanku mjehura na tržištu nekretnina. S druge strane, industrijski razvoj je stagnirao, jer su zbog precijenjene valute uvozni proizvodi bili jeftini", objašnjava Joachim Becker s bečkog Ekonomskog instituta u svom tekstu „Istočna i srednja Europa i financijska kriza - MMF kao spasitelj". Svaka sličnost s ovdašnjim stanjem nije slučajna.
Teško je reći po čemu će Hrvatska biti konkurentna unutar granica EU. U svim uhougodnim pričama turizam je i dalje glavni adut, ali i skliski teren na kojem se odavna ne iskorištavaju u cijelosti postojeći kapaciteti i „bogomdani" resursi
Europa se u protekle dvije godine dramatično suočava s problemom nezaposlenosti koji nezaustavljivo raste od Baltika do Atlantika. A ako ćemo ironično, Hrvatska je jedna od "perjanica" nezaposlenosti u Europi. Ovdašnja stopa nezaposlenosti potkraj prošle godine bila je 16,7 dok je na razini čitave EU bila 9,7 posto. Da je već članica Unije, Hrvatska bi sa svojom stopom nezaposlenosti - koja je od prosinca naovamo još porasla - zauzela čak treće mjesto, odmah iza Latvije (22,8 posto) i Španjolske (19,5 posto). Potonja, za koju mnogi predviđaju da bi je uskoro mogla zadesiti sudbina Grčke, ali s mnogo težim posljedicama po čitavu Uniju, trenutačno ima 4,3 milijuna nezaposlenih. Samo u prošloj godini čak je milijun Španjolaca izgubilo svoja radna mjesta. Za razliku od Hrvatske, baltičkih država ili Grčke, Španjolska nije mala u europskim okvirima: peta je po veličini ekonomija EU, dok njezinih 4,3 milijuna čine gotovo trećinu nezaposlenih unutar eurozone. Što se stope zaposlenosti tiče, ona je u Hrvatskoj 57,8 posto, dok je na razini čitave Unije 65,9. Nižu stopu zaposlenosti od Hrvatske imaju tek Malta (55,3) i Mađarska (56,7). Osim stope nezaposlenosti, po Hrvatsku vjerojatno najgori pokazatelj je omjer zaposlenih i umirovljenika. Početkom veljače Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje objavio je podatak za studeni prošle godine prema kojem jednog umirovljenika uzdržava 1,32 zaposlenih. Drugim riječima, na milijun i pol zaposlenih ima 1,17 milijuna umirovljenika. „Po tome smo praktički pri europskom vrhu, ali i među prvih deset zemalja na svijetu", upozorio je Bernard Jakelić, direktor Hrvatske udruge poslodavaca. Katastrofalniji omjer u Europskoj uniji imaju tek Mađari, Rumunji i Bugari.
Uz golemu podzaposlenost, visoku zaduženost i nelikvidnost, Hrvatskoj će vjerojatno trebati mnogo vremena da se, nakon ulaska u EU, odvoji od dna tablice te počne sustizati druge tranzicijske države od kojih je - ima li to više smisla spominjati? - bila značajno naprednija u trenutku pada Berlinskog zida. U već spomenutom tekstu prof. Beckera s bečkog Instituta za ekonomiju ističe se kako Hrvatska, Srbija i Crna Gora još uvijek pate od dugoročnih posljedica ekonomske dezintegracije Jugoslavije i učinaka rata. „Ovdje bi socijalne posljedice financijske krize bile posebno teške. U državama nasljednicama Jugoslavije teške financijske krize ranih devedesetih još nisu zaboravljene. Štediše su odgovarajuće nervozni. Države regije urušavanje povjerenja pokušavaju spriječiti državnim garancijama za štedne uloge. Strukturni problemi poput ektremnog trgovinskog deficita i visoke zaduženosti u inozemstvu očituju se, međutim, prije svega kao devaluacijski pritisak na nacionalne valute", piše Becker upozoravajući kako je Hrvatska suočena s „iznimno visokim obvezama otplate inozemnih kredita".
Nema naznaka da bi se Hrvatska lakše nosila s krizom da je već postala članicom EU. Većina problema koji su doveli spomenute države u gotovo bezizlazan položaj, u prvom redu Latviju, Rumunjsku i Mađarsku gdje je, uostalom, recesija već "srušila" tamošnje vlade, vrijede i za Hrvatsku. Također, s postojećom ovisnošću o uvozu, Hrvatska se teško mjeriti sa Slovenijom, Češkom, Slovačkom ili Poljskom čiji položaj je ipak nešto bolji jer su donekle uspjele održati na životu svoju izvoznu industriju.
Hrvatska se uklopila u istočnoeuropski tranzicijski scenarij: od rasprodaje banaka, zatvaranja proizvodnih pogona, osim onih malobrojnih koji su privatizirani i to uglavnom na sumnjiv način, pa do nekritičkog prihvaćanja nekontroliranog konzumerizma i masovno prihvaćenog trenda kupovine nekretnina putem kredita vezanih uz strane valute koji su bili povoljni dok se plaće nisu stale smrzavati, a radna mjesta gasiti. Teško je reći po čemu će Hrvatska biti konkurentna unutar granica EU. U svim uhougodnim pričama turizam je i dalje glavni adut, ali i skliski teren na kojem se odavna ne iskorištavaju u cijelosti postojeći kapaciteti i „bogomdani" resursi. Uostalom, turističke velesile poput Španjolske, a naročito Grčke, bolno su se poskliznule na tom polju.
Ostaju nam i autoceste, kojih u skoro 960 kilometara imamo više od čak devet sadašnjih članica Unije, među kojima i nekih znatno većih država od naše poput Poljske i Rumunjske. Ostaju i izvori pitke vode po kojima je Hrvatska druga u Europi iza Finske. I to bi otprilike bilo to. Stare industrije i tehnologije su raskućene, a nove nisu u značajnijoj mjeri stvarane ni razvijane. Poljoprivreda je zapuštena, brodogradilišta su na izdisaju. Možemo se tek, kao u nogometu ili rukometu, uzdati u improvizaciju i individualnu imaginaciju naših "najboljih igrača". Ali u ekonomiji, i samoj Europskoj uniji, vrijede neka ipak malo drugačija pravila.
Nisu malobrojni glasovi skeptika koji smatraju da će Europska unija biti svojevrsno stratište za Hrvatsku. Takvih je, doduše, mnogo više na internetskim nego na znanstvenim forumima. Jedan od uglednijih domaćih ekonomskih stručnjaka koji smatra da Hrvatska ulazi u EU bezglavo je prof.dr.sc. Slavko Kulić s Ekonomskog instituta u Zagrebu. „Možete misliti u kakvom ćemo stanju ući u EU?! Naš ulazak je nepripremljen, a naše buduće članstvo zorno možemo prikazati kao situaciju u kojoj se nas dvojica učlanimo u hokejaški klub, a ne znamo klizati, ne znamo čemu služi palica, a ne znamo ni pravila igre", kaže Kulić.
„Ono što se hrvatskom narodu nudi ulaskom u EU kao novim civilizacijskim ustrojem jest inferiorna pozicija, i politička i ekonomska i pravna i socijalna. Usto moramo znati da Europa neće misliti umjesto nas", upozorava Kulić.
