Kada se najavi prvi dolazak benda aktivnog gotovo trideset godina, onima koji nisu pratili njihov rad u novije doba ili bili u prilici gledati ih uživo negdje u inozemstvu lako bi moglo pasti na pamet kako nam na "tezgu" dolaze neke davno istrošene zvijezde.
No, da su Yo La Tengo sve samo ne istrošene zvijezde mogli se u petak navečer uvjeriti posjetitelji zagrebačke Tvornice, na njihovu koncertu održanom kao dio turneje kojom promoviraju trinaesti studijski album "Fade".
Kontrapunkt tihih balada, ogoljelih od aranžmana, i noiserskih dionica, karakterističan za njihove nastupe, na ovoj je turneji razdvajanjem "tihog" i "glasnog" seta otprilike polusatnom pauzom učinjen još uočljivijim.
Kontrapunkt tihih balada, ogoljelih od aranžmana, i noiserskih dionica, karakterističan za njihove nastupe, na ovoj je turneji razdvajanjem "tihog" i "glasnog" seta otprilike polusatnom pauzom učinjen još uočljivijim. Dodatno je to naglašeno izvedbom dvije verzije "Ohma" (nedavno su te verzije i objavljene kao vinilni singlovi) - "akustičnom", kojom je nastup započeo, i "električnom" u drugom dijelu.
Prigušena izvedba u prvom setu pokazala je, na zadovoljstvo poklonika dream-popa i sličnih žanrova, blago, nježnije lice Yo La Tenga, koje do izražaja najviše dolazi kad za mikrofon stane Georgia Hubley. Atmosferu u kojoj se čak ni "singalonganju" sklona zagrebačka publika nije usuđivala jače pustiti glasa u tim trenucima narušavao je tek žamor sa šanka.
U prvih četrdesetak minuta, ispunjenim pjesmama sa zadnjeg albuma, ali i nekim iz ranijih faza, poput "Can't Forget" i "Tom Courtenay", tek se u naznakama, kao pri izvedbi "Periodically Double or Triple", dalo naslutiti što nas očekuje nakon stanke.
A tada, na razmještenoj pozornici, vlast preuzimaju električne gitare, bubnjarske metlice zamjenjuju se palicama i oni koji preferiraju "rockerskiji" dio opusa "institucije indie-rocka", kako ih nerijetko nazivaju, dolaze na svoje. Na vidjelo izlazi drugo lice benda - moćno, divlje, bučno, gotovo mantričnog ritma i zavidne energičnosti žestokih gitarističkih solaža Ire Kaplana.
Ova se dva lica, iako se stroga podjela na dva stilska seta može donekle smatrati eksperimentom, međusobno ne isključuju, već nadopunjavaju i prožimaju. A ne treba zaboraviti da je riječ o eksperimentiranju sklonom bendu. Možda je upravo to, kao i spremnost na igru i uživanje u onome što rade, jedan od glavnih razloga što su toliko dugo zajedno na sceni.
A to što rade djeluje vrlo uigrano, što i ne čudi ako se uzme u obzir koliko su koncertno aktivni - zagrebački koncert jedan je od stotinjak njihovih nastupa u ovoj godini. Dojmu uigranosti i dinamičnosti pridonosi i to što se tijekom čitavog koncerta članovi benda izmjenjuju na instrumentima i za mikrofonom.
Zagrebačka je publika dobila dva bisa - sveukupno dva i pol sata poštene svirke.
Osnovna "zamjerka" koju bi fanovi mogli imati na račun koncerta je da nisu čuli... pa... barem desetak svojih omiljenih stvari. Iako su izveli i neke od svojih najpopularnijih pjesama - spomenimo još "Stockholm Syndrome" na kojoj ulogu vokala preuzima James McNew, "Sugarcube", "What Can I Say" i "Speeding Motorcycle" - bend pri odabiru pjesama nije podlegao zovu "nadoknađivanja propuštenog". Za to bi ionako, pored tolikog repertoara, trebalo nekoliko koncerata za redom - nešto nalik onome što već tradicionalno rade u prosincu u svom gradu Hobokenu u New Jerseyju.
Zagrebačka je publika zato dobila dva bisa - sveukupno dva i pol sata poštene svirke. I uvjerila su da su ove ikone indie-rocka - bavljenjem onim što muzika doista jest; neumornim stvaranjem i sviranjem, pritom se dosljedno kloneći senzacionalizma - s pravom zaslužile takav status.
"Trebalo nam je trideset godina da dođemo u vašu zemlju", bile su riječi kojima je Ira Kaplan pozdravio publiku na početku koncerta. Nakon njega, imamo se pravo nadati da će se Zagreb uvrstiti na listu stalnih odredišta njihovih turneja.
