U Memorijalnom centru u Potočarima, nekoliko kilometara od Srebrenice, 11. srpnja pokopano je još 505 žrtava genocida. Do danas je u Potočarima sahranjeno preko dvije tisuće ljudi. Proces traženja masovnih grobnica, kojih je na tom području pronađeno već osamdesetak, trajat će još godinama. Procjenjuje se da je u srebreničkoj tragediji ubijeno preko osam tisuća Bošnjaka, a gotovo je sigurno da sva tijela nikad neće biti pronađena.
Sablasna praznina
Prije rata, Srebrenica je s okolnim selima imala 36 tisuća stanovnika. Danas ih je u tom gradu u istočnoj Bosni tri ili četiri puta manje. Prema popisu stanovništva iz 1991., u gradu je bilo oko 70 posto Bošnjaka i 25 posto Srba. Bosna i Hercegovina nema poslijeratni popis i nemoguće je reći koliko stanovnika Srebrenica ima danas.
Srpska i bošnjačka zajednica u gradu žive gotovo potpuno odvojenim životima. Za stolom u kafani sjede ili Srbi ili Bošnjaci. Na vlasti je bošnjački SDA, a predstavnici UNDP-a i nevladinih organizacija kažu kako stranke međusobno ipak surađuju, pogotovo na pitanjima obnove.
Posljedice rata i danas su vidljive na svakom koraku i podsjećaju na strahote koje su se u Srebrenici događale dok je bila proglašena sigurnom zonom pod zaštitom UN-a. Na ulazu u tvornicu akumulatora, koja je bila pretvorena u sjedište UN-ovih snaga i sad stoji natpis 'HQ DUTCHBAT' podsjećajući stanovnike na boravak UN-ovih snaga – istih onih koje im 1995. nisu pomogle.
Mladić je još uvijek na slobodi. Ljudi koji su odgovorni za ovaj pakao još uvijek nisu kažnjeni. Još nismo pokopali naše muževe, sinove, susjede i prijatelje. Dok je tako, ovdje života neće biti, kaže Nedžada Osmanović iz okolice Srebrenice. Tuzla je sad njezin dom, a Srebrenica ionako više nije ono što je bila prije rata. To je danas neki drugi grad.
U očekivanju pravde
Žene u crnom u Potočare su iz Beograda došle noseći vijenac na kojem je pisalo: Oprostite nam.. Njihovu inicijativu nije podržalo lokalno srpsko stanovništvo. Dio je Srba iz Srebrenice 12. srpnja otišao u Kravice, obližnje mjesto u kojem se obilježava smrt onih koji su stradali na srpskoj strani. Srebrenicom su tako samo dan nakon pokopa 505 Bošnjaka šetali muškarci u majicama sa slikom Ratka Mladića.
Dan kad će svi krivci za zločine odgovarati pred sudom čeka i Akrif Mehmedović iz okolice Srebrenice. On danas živi s djecom u Švedskoj, a u Srebrenicu se vraća jednom godišnje – u srpnju. Akif kaže kako se do 2000. godine u grad nije niti dolazilo. Danas je nešto lakše, u grad se može doći, no Srbi i Bošnjaci i dalje se na ulici zaobilaze.
Život u Srebrenici opterećen je i nedovoljnim ulaganjem donatora u obnovu tog područja. To je potvrdio i Alexandre Prieto, šef ureda UN-ova Programa za razvoj u Srebrenici.
Sadnice malina i stoka
Program oporavka Srebrenice i regije započet je u listopadu 2002., a obuhvaća, osim Srebrenice, još dvije općine: Bratunac i Miliće. Osigurano je 24 milijuna dolara koji će kroz različite projekte biti potrošeni do kraja 2008. godine. Najveći donatori dolaze iz Nizozemske, Italije, Danske, Norveške, SAD-a i Velike Britanije, a novac se troši na obnovu kuća, infrastrukture i pokretanje gospodarske aktivnosti.
Budućnost Srebrenice i okolnih sela je u poljoprivredi, proizvodnji zdrave hrane, stočarstvu i turizmu, kažu u UNDP-u. U sklopu revitalizacije gospodarstva dijelu stanovništva podijeljene su sadnice malina i stoka, no sve to još uvijek nije dovoljno, kaže Prieto. Eko-turizam je grana u koju treba ulagati, no područje Srebrenice još na to nije spremno. Ceste nisu asfaltirane i mnoga su sela bez struje. Osim toga, velike su površine i dalje minirane.
Osim neadekvatne infrasturkture problem za razvoj turizma jest i manjak sadržaja budući da osim lijepe prirode u srebreničkom kraju danas ne postoji ništa što bi se turistima moglo ponuditi.
Ukoliko želimo da Srebrenica živi, moramo osigurati pomirenje stanovništva i zajedničku viziju budućnosti, zaključuje Prieto.
