Tek nekoliko tjedana u službi, irski premijer Brian Cowen prošloga je tjedna na summitu Europskog vijeća u Bruxellesu imao jednu vrlo nezahvalnu zadaću. Naime svojim europskim kolegama objasniti neuspjeh Lisabonskog ugovora na referendumu u Irskoj. Od irskog plebiscita pa sve do sastanka u Bruxellesu europski su mediji teoretizirali o zastoju razvoja ili čak o kraju Europske unije. Sve da bi predsjednici država i šefovi vlada na summitu Europskog vijeća u Bruxellesu odlučili prije novih odluka nastaviti proces ratifikacije i tako dobiti na vremenu. No panic on the titanic – držimo smjer! bio je odgovor europskih čelnika irskom NO Lisabonskom ugovoru. Za ovakvu reakciju postoje nekoliko objašnjenja: ili je članove Europskog vijeća irski otkaz Reformskom ugovoru toliko šokirao, da im ništa novog ne pada na pamet, ili situacija nije toliko katastrofalna da se treba brzo djelovati, te Europska unija u dosljedno vrijeme može i dalje funkcionirati na temelju Ugovora iz Nice. No zar je EU zaista u unutarnjoj i vanjskoj politici nedovoljno fleksibilna, da bi bila institucija koja može ponuditi supranacionalni odgovor na privredne i društvene probleme globalizacije, na koje nacionalne države same više ne mogu reagirati? Upravo to nam čelnici EU neumorno prikazuju kao jednu od njezinih najvažnijih funkcija.
Brian Cowen Ako nacionalna rješenja nisu odgovor na globalna pitanja, zašto se Europsku uniju Lisabonskim ugovorom u njezinim strukturama želi preobličiti u nacionalnu državu? Zašto ona ne može ostati tvorevina sui generis na temelju supranacionalne suradnje njezinih članica, koja se bavi upravo onim pitanjima na koje nacionalne države nemaju odgovora, a sve ostalo kao na primjer socijalno uređenje države ili poljoprivredu ne prepusti i dalje samim državama? Prednosti Lisabonskog ugovora i produbljivanja Europske unije političari građanima ne uspijevaju predočiti i tako ona ostaje elitistički projekt sa sumnjivom demokratskom legitimnošću. Upravo ovdje leži ključ neuspjeha Lisabonskog ugovora na irskom referendumu. Prema ispitivanju Europske komisije 22 posto onih koji su glasali protiv, kao razlog su naveli nepoznavanje ugovora. Čak 52 posto ljudi koji su izašli na referendum priznalo je općenito nepoznavanje tematike, a gotovo polovica glasača se nije osjećala dovoljno informirana. Ovdje je bitno navesti da državama često uopće i nije u interesu informirati vlastite građane o funkciji Europske unije. Tako lakše popularne odluke na razini EU mogu pripisati sebi, a za nepopularne krivnju prebaciti na Europsku uniju. Pri tome su još uvijek upravo nosioci odluka u nacijama i nosioci odluka u Europskoj uniji. Neuzimajući u obzir skepticizam prema Europskoj uniji, na svoj skrbnički način europski političari i dalje odlučuju za njezine građane. Dva dana kriznog sastanka u Bruxellesu donijela su jasno izjašnjenje za Lisabonski ugovor, tvrdi njemačka kancelarka Angela Merkel. Prema njoj Europska unija može zadržati dinamiku provedbe ugovora. Gotovo se čini da europsku stvarnost sačinjavaju dvije Europe – Europa skeptičnih i neinformiranih građana te Europa političara dalekih od svijeta. Nema sumnje da se Europska unija mora pokrenuti u nekom smjeru, ne samo zato što se na temelju Ugovora iz Nice dovodi u pitanje daljnje proširenje, nego i zato što je ovakva Unija za građane neprozirna.
Pitanje proširenja je prije svega važno za Hrvatsku, pošto je ona slijedeći kandidat za članstvo. Europska komisija pregovore s Hrvatskom želi završiti do kraja svoga mandata u listopadu 2009. godine. Ugovor iz Nice doduše uređuje europske institucije s maksimalno 27 članica, no ne zabranjuje izričito primanje novih država u EU. Zato pitanje hoće li Hrvatska nakon pregovora moći pristupiti, ovisi više o političkoj volji Europe, nego o tome koji je ugovor na snazi. Bez Lisabonskog ugovora nema niti proširenja, prijeti protivnicima ugovora francuski predsjednik Nicolas Sarkozy. U njegovom stavu ga podupire i njemačka kancelarka, dok europska komesarka za vanjske poslove Benita Ferero-Waldner i trenutačni predsjednik Europskog vijeća Janez Janša smatraju, da će se naći rješenje, prije nego pitanje proširenja bude akutno. S proširenjem ili bez njega za daljnji razvoj EU teoretski su moguća pet scenarija. Prvi i manje vjerojatan rasplet – iz samog razloga što privredna prepletenost to ne bi dozvolila – jest takozvani Titanik-scenarij. On bi značio kraj integracije i u samom ekstremu kraj Europske unije. Moguć je također scenarij Europe u dvije brzine koji bi omogućio diferencirane integracije i koji ima dva podscenarija; Europu zatvorene jezgre i otvorenih jezgra. U prvom podscenariju uža skupina država članica mogla bi napredovati brže od drugih: pojedine se države spajaju u jednu jezgru koja će raditi na sve dubljoj integraciji, dok će ostale članice stajati po strani bez mogućnosti pristupa jezgri i funkcionirati dalje, na primjer, na temelju Ugovora iz Nice. Sveukupna Europska unija svela bi se na reguliranje zajedničkog tržišta, dok bi se sporna politička područja kao poljoprivreda privela jezgri ili vratila u kompetencije pojedinih država. Na ovakav scenarij se nadovezuje Europa otvorenih jezgra, gdje bi se članice oko pojedinih integracijskih koraka različito grupirale. Svaka država koja u datom trenutku ne želi ili ne može napraviti taj korak, mogla bi ga kasnije ostvariti. Ovakva Europa odgovara stanju koje imamo danas, gdje članice postupno pristupaju, na primjer, Schengenskom prostoru ili europodručju. Takva bi Unija možda za njezine građane bila najprihvatljivija, pošto članicama nudi najveće slobode pri najvišoj mogućoj integraciji. Ipak se Europa u dvije brzine odbacuje. Jedinstvo Europe nije samo sebi cilj, ono je veliko dobro, floskula je kancelarke Angele Merkel kojom odgovara na ovakvo rješenje za Europsku uniju.
Čelnici Europe, čini se preferiraju u najmanju ruku Metodu Monnet ili pak još više Uniju kao ujedinjenu velesilu. Dok u Monnet metodi sve članice zajedno čine male ali postojane korake ka dubljoj integraciji, velesila Europa bi svoj privredni i vojni potencijal mogla iskoristiti maksimalno, izjednačiti životni standard između članica, a nacionalne države bi joj za uzvrat prepisale sve veću nadležnost. Upravo na ovakav scenarij cilja Lisabonski ugovor, jednako kao i prije njega propali Ugovor o europskom ustavu. On može stupiti na snagu samo ako ga prihvate sve članice EU. Također se svi slažu da se irski plebiscit mora respektirati. Slijedeći tu logiku Reformski ugovor je u obliku kakvog imamo trenutačno propao. Zato i nije jasno čemu nastavak ratifikacijskog postupka. Već prije summita predsjednik Europske komisije Manuel Barroso izjavio je kako treba poslati jasan signal, da Reformski ugovor želimo spasiti zajedno s Irskom i da solidarno želimo riješiti probleme, te je također pozvao države koje još nisu ratificirale ugovor da to učine. Nakon summita, skladno tome u izjavi Europskog vijeća glasi: Europsko vijeće je uzelo na znanje da je 19 članica ratificiralo ugovor i da se proces ratificiranja u preostalim državama nastavlja. Kao da se ništa nije dogodilo, rezultat ovog sastanka na vrhu je dakle nastavak ratificiranja. Irskoj je pak naloženo da ubrzo sama predloži scenarij za rješenje reformske krize. No strah od preuranjenog ponovnog plebiscita prisiljava Uniju i njezine članice da ne vrše izravni i javni pritisak na tu zemlju. Ipak se očito smjera na ponovni referendum u nadi da će, nakon što 26 članica odobri ugovor, i Irci popustiti pod pritiskom većine. Prerano je reći, koji je odgovor prihvatljiv, ne samo za Irsku nego i za Europu, izjavio je bespomoćno na summitu irski premijer Cowen. Za podnošenje mogućih rješenja Irska ima vremena do sredine listopada i slijedećeg summita pod vodstvom Francuske. Kakav god do tada ispao irski prijedlog, Lisabonski ugovor mora prijeći još dvije dodatne prepreke: ratifikacija ugovora u Njemačkoj još nije završena, iako su ga odobrili donji dom njemačkog parlamenta, Bundestag i gornji dom, Bundesrat. Naime tek potpisom njemačkog predsjednika Horsta Köhlera je ratifikacija potpuna. Ovaj pak čeka odluku ustavnog suda, nakon što je parlamentarac Peter Gauweiler podnio tužbu protiv Lisabonskog ugovora. U Češkoj je situacija slična. Nakon što je donji dom parlamenta odobrio ugovor, senat ga je proslijedio ustavnom sudu na provjeru. Pored toga češki predsjednik Vaclav Klaus glasi kao izričiti EU-skeptičar.
