Iako deklasificirane informacije iz izvještaja svih 16 američkih špijunskih agencija kažu da se u Iraku situacija pogoršala, kako je opasnost od terorizma veća i bit će još veća upravo zbog američke okupacije Iraka. Kao što je jedan od službenika Bijele Kuće još tokom prvog Bushevog mandata sasvim ozbiljno rekao novinaru Ronu Suskindu, kritizirajući javna glasila: Mediji i dalje žive u svijetu realnosti... ...a mi kreiramo svjetsku realnost danas.
(Ako vas interesira ozbiljnija analiza Busheve Bijele Kuće, pročitajte Suskindov tekst)
Foleygate, razvijeni stadij
Zanimljivo da je ovaj detalj totalnog ignoriranja savjeta vlastitih obavještanih službi primijetio Bob Woodward (iz tima Woodward- Bernstein koji je objelodanio Watergate), novinar iz ere u kojoj je Amerika još nešto značila Svijetu, i u kojoj je Kongres još nešto značio u Americi, a ne netko od suvremenih TV lica, od kojih je većina zapravo socijalno konzervativna i nespremna na avanturu ozbiljne kritike autoriteta. Danas, umjesto Bushgatea, tako imamo Foleygate. Pet puta republički kongresman. Pet puta ga je organ republikanske partije, Fox News TV, predstavio kao demokratskog kongresmena. Genijalna diverzija u politički marginalno zainteresiranoj zemlji. Demokrati ne zaostaju u naglom modificiranju svojih kampanja oko obiteljskih vrijednosti. Foley je pao kao mana s neba. Homoseksualni pedofil iz redova stranke koja je pokušala progurati ustavni amandman kojim se zabranjuje vjenčanje osoba istog spola, da bi zadovoljila američke kršćanske fundamentaliste - evangelike - koji su oko 1/3 njihove baze. Njegov odvjetnik, zabinjavajuće je, sugerirajući moguću dublju spregu između crkve i države u zemlji izgrađenoj na načelu odvojenosti crkve i države, izjavio, kako je Foley bio seksualno zlostavljan od svećenika kao teenager.
Bob Woodward
(Preporučam i: blog)
Da li će samo Foley i njegov bivši šef kabineta biti žrtvovani? Ili će i glasnogovornik Kongresa, Dennis Hastert morati otići da bi se republikanci očistili od ljage pred svojim biračima? To bi bio DRUGI republikanski glasnogovornik osramoćen i potjeran iz Kongresa u toku istog mandata (prvi je bio eksterminator Tom DeLay). Hastert je izgleda znao istinu o Foleyu već dugo vremena ali ju je krio ko zmija noge, što je veći politički nemoral nego Foleyevi senzualni e-mail-ovi šesnaestogodišnjim dečkićima. Foley se u međuvremenu sakrio u skupi rehab: proglasio se alkoholičarem i stavio se pod zaštitu doktora, u bijegu od medija i zakona, kao što inače rade bogate i slavne osobe u SAD-u, dok se skandal malo ne smiri.
Marko Foley
Disfunkcionalna supersila
Paralizirana političkim skandalima i zahtjevnim ratovima kojima se ne nazire svršetak, američka vlast, iako to ne priznaje jer živi u svojoj realnosti poput Marije Antoinette, nije više u stanju obavljati svoju funkciju vodeće svjetske sile. U Iraku su se povukli u svoje baze i prepustili zemlju Iračkoj policiji, koju su oni trenirali, da bi pred nekoliko dana morali povući 700 takvih policajaca sa ceste pod sumnjom da su isti zapravo angažirani u ratu protiv njih. U Afganistanu su doslovce izgradili infrastrukturu za proizvodnju opijuma Talibanima, koji su sada sve ozbiljniji protivnik Karzaieve vlade. Iranski Ahmadinedžad se toliko dobro zabavlja njihovom apsolutnom nemoći da zaustave Iranski nuklearni program, da je pozvao sve - ne samo inspektore - nego i obične američke građane da kao turisti dođu obići iranska nuklearna postrojenja i uvjere se kako su ista isključivo u miroljubive svrhe. Državna sekretarka Rice je potpuno nespremno odgovorila da se Iran sad mora odlučiti što će - kao da se već bjelodano jasno nije, i da se svijet onda mora odlučiti što će, ali nije rekla što će svijet odlučiti. Discipliniranje Sjeverne Koreje, koja, za razliku od Iraka i Irana, zaista posjeduje nuklearno oružje, i koja je najavila skori test nuklearne bombe, u potpunosti je pak prepušteno njenim susjedima.
Nakon pedeset godina napora da se natjera SAD i SSSR na nuklearno razoružanje, čovječanstvo danas kao da je potpuno izgubilo kompas uslijed reakcije na američku politiku teroriziranja svijeta svojom realnošću: unutar takvog koncepta Iranske i Sjeverno-Korejske nuklearne programe moguće je prihvatiti kao dobrodošlu protutežu američkoj tiraniji, kao da se ne radi o atomskoj bombi. Christopher R. Hill, pomoćnik državne sekretarke za Istočnu Aziju i Pacifik, slijedeći pitijsku enigmatičnost svoje šefice izjavio je za Reuters: Mi nećemo živjeti sa nuklearnom Sjevernom Korejom, mi to nećemo prihvatiti, ostavljajući otvorenim za tumačenje da li to znači da će baciti atomsku bombu na Pyongyang, ili da će Busheva administracija počiniti kolektivno samoubojstvo, što ne bi bilo tako loše. Činjenica je da ne znaju kako reagirati, jer su odbacili diplomaciju kao moguću alternativu sankcijama i ratu, jer ne mogu nagovoriti svijet na sankcije, i jer nemaju dovoljno vojske da svaku situaciju koja im se ne dopada riješe ratom, a realnost pogađa i one koji u nju ne vjeruju.
Prosta izborna formula
Ima i dobrih vijesti. U nastojanju da si barem malo poprave šanse za reizbor, korumpirani američki skupštinari (slikica tri gradska oca iz Alan Forda im sasvim dobro paše...), odlučili su dozvoliti unašanje malih količina lijekova iz Kanade u SAD. Kao što su nekada stanovnici SFRJ putovali u Trst i Graz po znatno jeftiniju tehničku robu, i onda bili pretresani od jugoslavenskih carinika na ulazu u zemlju, tako danas stanovnici SAD-a putuju u Kanadu ili naručuju iz Kanade lijekove. Lijekovi u Kanadi su znatno jeftiniji, jer tamo nema Američkog Kongresa i korumpiranih kongresmena da štite prava američke farmaceutske industrije na lihvarske profite. Tokom Bushevog Kongresa međutim američki carinici su u stilu Sovjetskog Saveza takve pošiljke lijekova plijenili.
Glavni potrošači lijekova su umirovljenici - a umirovljenici su isto tako najbrojniji među biračima. Mladež je često nezainteresirana za glasanje, a ljudi koji su zaposleni jednostavno nemaju vremena za politiku. Tako da je izbor američkih političara uglavnom u rukama penzionera. Mjera koja im dozvoljava da uštede novac pri kupovanju lijekova, donesena točno pred kongresne izbore, očito ima samo jednu stvar na pameti: udobrovoljiti umirovljenike da glasaju za inkumbente. Inače, Amerika debelo zaostaje za Evropom u tretmanu svojih bolesnika, prvenstveno zbog kontrole koju farmaceutska industrija putem lobista ostvaruje nad političarima, tako da se neki jednostavni, jeftini i uspješni lijekovi u SAD-u uopće ne spominju (kao omega-3 masne kiseline za srčane bolesnike, ili nitroglicerin za tendinopatije).
Barbara Geddes u svom eseju iz devedesetih (Comparisons in the context of a game theoretic argument), za zabavu ljudima koji žele predvidjeti rezultate američkih izbora u studenome, pruža slijedeću formulu: v1+x1-x2-e, v2+x2-x1+e, gdje se 1 odnosi na Republikance, tj. inkumbente, a 2 na Demokrate, tj. oponente, gdje v predstavlja probabilitet da će dati političar biti izabran (dakle vrijednost iz izbornih anketa), x predstavlja broj zaposlenja koja će dati političar biti u stanju podjeliti svojim prijateljima, ako bude izabran, a e predstavlja količinu zasluga koju dati političar može uzeti u zalaganju za promjene.
