Alternativci, aktivisti i borci za ljudska prava, ostaci hipija i nostalgičari šezdesetih, zajedno s velikim brojem studenata kojima je Studentski centar pokazao malo stare slave vjerno su pratili šest festivalskih dana u kojima su se prikazivali filmovi o ljudskim (ali ne samo ljudskim) pravima. Četvrti Human Rights Film Festival donio je prave poslastice filmofilima. Od Kirgistana do SAD-a, od Grenlanda do središnje Afrike, režiseri iz svakog dijela svijeta svjedočili su svojom kamerom o raznolikosti naše planete, kršenju ljudskih prava, borbi za pravdu, smijehu i tuzi, socijalnoj pravdi i siromaštvu, brizi za životinje i zanemarenosti onih drugih, onih koji se ne uklapaju u zamišljeni mainstream, oni koji po svom statusu kao da i nisu ljudi.
Domaća Human Rights - proizvodnja
Po prvi puta u festivalskoj povijesti prikazani su i hrvatski uraci, tri kratka dokumentarna filma koje su na svjetlo dana izašli zahvaljujući neumornom radu Fade in-a. Radi se o filmu iz ciklusa Direkt: Zaposli me, prijavi me Roberta Orhela, koji progovara o nezaposlenosti mladih obrazovanih ljudi. Magdalena Petrović je svojim fimom Boje nevidljivog upozorila na naše predrasude prema slijepim osobama, apsurdu birokracije, sažaljenju umjesto konkretne pomoći, a naročito je bolno bilo vidjeti četrdesetogodišnju slijepu ženu koja već 20 godina živi u domu za duševne bolesnike. Martina Globočnik je krenula Kamerom preko duge otkrivajući želju Roma za obrazovanjem.
Iako ima prizvuke anarhizma i teškog ljevičarenja, festival je daleko od bilo koje ideološke određenosti. Gosti festivala su gotovo bez iznimke mladi ljudi, studenti, koji nemaju prilike ovakve filmove vidjeti na javnoj televiziji kao rijetke primjere uvida u druge kulture i borbe. To je i borba protiv analize kultiviranja i posvemašnjeg otupljivanja naših mozgova američkim filmskim smećem ili nadasve zamornim reality showovima koji na kraju dokazuju razinu naše vlastite stupidnosti.
Zanimljivo je, međutim, pripomenuti jedan propust organizatora. Na otvaranju i zatvaranju festivala nije bila prisutna niti jedna javna osoba iz svijeta politike ili neke organizacije za zaštitu ljudskih prava. Greška je tih javnih osoba, koji se inače iz petnih žila trude što jače vikati o ljudskim pravima, što nisu došli ni na jednu projekciju. A što se medija tiče, festival kao i da nije bio. Koliko nas ubija taj mainstream i nemogućnost svjesnih ljudi da se izbore za kvalitetan, zanimljiv i poticajan program govore i filmovi (odnosno antifilmovi) Nikolaija Jeffsa i Andreja Pavlišiča, slovenskih redatelja. Oni su predstavili film Suprotstavit ćemo se te tri filma u trajanju od 4:33 minute, simbolično povezujući kompoziciju Johna Cagea s filmom. Radi li se o tišini, ili ne uspijevate čuti glazbu? Radi li se o potpuno bijeloj slici ili su redatelji doista progovorili o Bogu? Produhon, Holloway, Marconi, Churchill, zapravo su protagonisti ovih uradaka koji daju značajan doprinos filmskoj i političkoj kulturi u svijetu otuđenosti, spirale šutnje i komformizma.
Zaboravljene kulture
Velik broj filmova govori o zaboravljenim kulturama, njihovim dosezima i ugroženosti od strane globalizacije. To je vrhunac doseglo u odličnom filmu Bamako. Redatelj Abderrahmane Sissako (o kojem će se u afričkom filmu zaisgurno još puno govoriti) smješta svoju priču u improviziranu sudnicu u dvorištu jedne kuće u glavnom gradu Malija. Sudi se Svjetskoj banci i MMF-u što uništavaju Afriku. Svjedoci napadaju globalnu politiku, nabrajaju zlodjela i daju kritiku, dok ukućani vode uobičajen život. Najsnažniju poruku u filmu daje jedna svjedokinja koja, ogorčena, kaže kako prokletstvo Afrike nije njezino siromaštvo, već je Afrika žrtva svog bogatstva. Kanadsko-danski film Putopisi Knuda Ramussena govori o kulturi Inuita koja se gubi početkom 20. stoljeća dolaskom kršćanstva, strane trgovine i prestankom nomadskog života. O zaboravljenim kulturama kazuje i brazilski dokumentarni film 500 duša u kojem Joel Pizzini otkriva autohtono pleme Guatos. Urnebesno smiješan kirgistanski film Saratan pravo je osvježenje i svakako najzapaženiji film na ovom festivalu. Stanovnici planinskog sela pokušavaju pronaći nove puteve i nove načine nakon osamostaljivanja Kirgistana, a Ben Hopkins u svom dokumentarcu 37 načina kako iskoristiti mrtvu ovcu opisuje izgnanstvo Kirgiza i njihovog vođe, a doista i opisuje 37 načina kako veseli, šaljivi i jednostavni Kirgizi iskorištavaju mrtvu ovcu.
37 načina kako upotrijebiti mrtvu ovcu, Ben Hopkins
Veliko zanimanje privukle su vječno nemirne teme Bliskog Istoka. Sjajan dokumentarni film Fragmenti Iraka prikazuju trenutačnu situaciju u toj zemlji iz pogleda sunita, šijita i Kurda. Film nema narativnu formu, pričaju sami protagonisti u Bagdadu, Sadr Cityju i kurdskom selu na sjeveru Iraka. Ovaj poslijeratni Irak u tri čina pokazuje tešku razdjeljenost među samim Iračanima, ali jasno daje i poruku Amerikancima da su im prsti predugački u njihovoj zemlji. Dragi oče, tiho, pucamo Davida Benchetrita događa se u drugoj ratnoj zoni – Izraelu i govori o refuseniku, kampanji protiv prisilnog novačenja mladih ljudi koji su odbijali vojnu obavezu u izraelsko-libanonskom ratu 1982. iz moralnih razloga. Film ide još dublje i razotkriva temeljne odnose unutar izraelske vojske. O takvim skoro nepoznatim mirovnim pokretima u oružanim snagama pripovijeda i film Sir, No, Sir! o pacifističkom pokretu unutar američkih snaga u Vijetnamu. Nezadovoljstvo Bushovom administracijom i njegovom ulogom u Iraku pokazao je Joe Dante niskobudžetnim horrorom Kraljevi horrora: Povratak. U stvari vrlo zabavan i smiješan film jasno pokazuje da je stanje takvo da se i mrtvi vojnici ustaju kako bi glasali protiv Busha. Naravno, zakasnili su s idejom – naši mrtvi Hercegovci su već napravili i to.
Svijet rasista
Socijalne teme uvijek su bile dio tematike ovakvih festivala. Pomalo mučni prikazi siromaštva i gubitka nade, pesimizma radništva u uvjetima neoliberalnog trećeg puta stvorili su redatelji filmova poput Moja domovina u kojem Daniele Vicari putuje Italijom od Sicilije do Veneta i prikazuje propast industrije uslijed globalnog tržišta u jednoj od najbogatijih zemalja Europe. Radnička klasa Veikka Aaltonena sumorna je priča o tradicionalnoj radničkoj klasi u Finskoj koja se suočava s modernim svijetom u još uvijek jednoj od socijalno najnaprednijoj zemlji svijeta. Pavee Lackeen teška je drama o sudbini tzv. Travellera u irskoj i njihovom životu u prikolicama na irskim ulicama. Ježevo prokletstvo također govori o putnicima, ovog puta o Romima u Rumunjskoj, gdje je jednoj Romkinji ukraden magarac koji je održava na životu. O industriji aluminija i njihovoj koristi govori njemački Spust, a kineski dokumentarni film Dong o slikaru koji upoznaje radnike koji ruše gradove na mjestu buduće Brane triju kanjona uvod je u film istog redatelja Jia Zhang-kea Mrtva priroda koji je nagrađen Zlatnim lavom na ovogodišnjem festivalu u Veneciji. Slika je to običnih ljudi u potrazi za novim životom prije odlaska iz područja koje se namjerava poplaviti. Uz udar ekonomskog razvoja i doticaja s novim svijetom, film prati i ljubavne jade dva para. Značaj je ovog filma što je Jia Zhnag-ke upozorio na velike promjene u Kini, nažalost u lošem pravcu po ljudska prava, ali i zaštitu prirode. O zaštiti prirode, odnosno utjecaju čovjeka na more govori i film Alana Sekule.
Tragikomičan Bijeli teror Daniela Scweizera hrabar je redateljev ulaz u svijet rasista, skinheadsa, neonacista, kesonfoba i ostalih radikala. Film prikazuje korporacije, crkve, obitelji, muzičke klubove, magazine, izdavačke kuće ove rastuće populacije u Švedskoj, Švicarskoj, Njemačkoj, SAD-u, Rusiji i , što je posebno zanimljivo, Srbiji. Trgovci mržnjom svoje mušterije nalaze među mladom generacijom, od 15-ak godina, a nitko ne poduzima potrebne korake za sprječavanjem takvih aktivnosti. Svi oni zaboravljaju da će ta mladež za deset godina imati 25 godina. Da li ćemo opet gledati nacističke pozdrave u središtu Europe, ili će se institucije probuditi iz sna liberalnih načela? Kako će onda preživjeti brojna emigracija i njihovi potomci koji se ipak dobro snalaze u novom društvu kao što se može vidjeti u filmu Alah, Isus i uskrsnuće miša o somalijskoj obitelji u Finskoj. Za kraj izabran je film Terrencea Malicka Novi svijet , interpretacija slavne priče Pocahontas. Slavno ime Colina Farella, kao i Keanu Reevesa u zabavnom animiranom filmu A Scanner Darkly privuklo je mnogo publike u SC.
Pred kinom
U posebnom programu bili su prikazani filmovi o pravima životinja, sa središnjom temom ljudskog nasilja i okrutnosti. Svakoga dana publiku su uveseljavali i DJ-i do dva sata u noći.
Iako je sama ideja ljudskih prava prikazana svestrano, unatoč nepostojanju tema ugnjetavanja i netolerantnosti spram nacionalnih manjina, homoseksualaca ili žena, primat su preuzeli anarhisti, već i stoga što su oni bili jedini prisutni s knjigama, časopisima i novinama na hodnicima Studentskog centra. Šteta što nije održana nijedna tribina o mogućnostima (ne)uspjeha anarhista u Hrvatskoj i njihovog pravca koji, po mišljenju autora ovog prikaza, ipak ne drži vodu. Naime, sam koncept naša ideologija je odsustvo ideologije i suprotstavljanje apsolutizmu i cinizmu, vodi anarhiste u začarani krug u kojem oni sami postaju apsolutisti (odbijanje bilo koje ideologije), a što opet postavlja svojevrsnu ideologiju samoposluživanja gdje se uzima ono što se trenutno čini dobrim, da bi se poslije odbacilo, baš kao u samoposluzi. No, to je neka druga priča i rasprava. Glavno je da je i ovaj festival uspješno približio tematiku ljudskih prava zagrebačkim studentima.
