Prije mjesec dana u sklopu Mirovnih studija na kolegiju Rod i spol kojeg je vodio Amir Hodžić, kao gošća predavačica, Nataša Bjelić održala je predavanje o serijama Seks i grad i Kućanice. Serije prikazuje iz pozicije postfeminizma koji pretpostavlja da feminizam nije više održiv, ne opterećujući se trenutnom ženskom situacijom u svijetu. To je bio odličan uvod u ZagrebDox i filmove Jennifer Fox koji su na ponešto drugačiji način trebali prikazati žensko pitanje.
Šest epizoda od 58 minuta, izvučene iz oko 1600 minuta snimljenog materijala, pojavile su se pred gledateljima ZagrebDoxa (ovo je nakon IDFA-e i Sundancea tek treće prikazivanje) pod naslovom Letenje: Ispovijesti slobodne žene. Letenje je ključ priče jer simbolizira bijeg iz predbilježene uloge žene, od braka i konačnog pomirenja sa poražavajućom situacijom.
Život na okupu
Ispovijesti slobodne žene trebale bi predstavljati senzacionalistički naslov koji u sebi sadrži svu ironiju ženske slobode. Ta je sloboda onemogućena ne samo fizički nego i psihički, što će upravo Confessions of a Free Woman pokazati.
Film se počinje događati u trenutku kada autorica shvaća da je cijeli život tražila muškarca, a zapravo su žene, i to iz cijelog svijeta, bile te koje su njezin život držale na okupu. U 43. godini života konačno se odlučuje istražiti taj ženski svijet u sebi i oko sebe. Upravo tada, na predavanju u Južnoafričkoj republici, prvi puta uviđa činjenicu da najbolje priče nastaju na relaciji između redateljice iza kamere i onih koji su snimani. Nažalost, te priče bivaju zanemarene u ime objektivnosti snimatelja. Vođena tom mišlju, Fox uvodi novinu u svijet snimanja dokumentarnog filma: dodavanje kamere. Pitanje je bilo kako što prirodnije integrirati kameru u razgovore, kako ju učiniti osobnom, mogućom za intimnost. Davanje kamere u ruke onoj koja ne priča imitacija je načina na koji žene pričaju. Koncentracija se usmjerava prema onoj koja priča, sa stalnim promjenama kako se mijenjaju govornice, iz ruke u ruku. Poseban naglasak je i na prisutnosti kamere.
Kamera, oslobođena težine objektivnosti, pojačava svijest o sadašnjosti, i u tome je tajna visokog stupnja intimnosti koji se jasno vidi na filmu. Tu se pojavljuje prvi problem. Fox pokušava proučiti svoj odnos prema činjenici da je žena, svoj odnos prema odgoju koji su joj majka i baka forsirale, te prema činjenici da je bila seksualno zlostavljana. Njezina pozicija zlostavljane bila joj je polazna točka za razumijevanje zlostavljanih žena svijeta. Mnogi joj zamjeraju egocentričnost, jer ženama diljem svijeta, koje bi tek upoznala, priča iz osobna iskustva seksualnih zabrana i nasilja. Opisuje im i svoj odnos sa muškarcima, što u tom trenutku konkretno znači odnos sa dvojicom.
Njezino otvaranje omogućuje iskrenost drugih žena. Ta psihička poveznica i iskustvo zlostavljanja, stvorile su stvarnost koja nadilazi bilo kakvu pomisao na egoističnu potrebu da izliječi sebe, a ostale, koje su u puno goroj poziciji, ostavi u još težem stanju. Jer, kako će reći Fox, te su žene njezina prošlost, a ona njihova budućnost. S druge strane, reakcije većine žena na Fox kao središte, prouzrokovane su njihovim očekivanjima, puno većim od pukog spominjanja problema žena Kambodže, Somalije, Pakistana i ostalih zemalja. Njihova se očekivanja kose sa prvotnom idejom filma, jer, na kraju krajeva, taj je film ipak intimna ispovijed. Većina pri tome zanemaruje i okolnosti poput nedostatka novca za put, i činjenice da je nakon prvotne komunikacije prekinut svaki kontakt sa nekim ženama zbog zabrane njihovih muževa.
Što se same Foxove tiče, imati dva muškarca u isto vrijeme, i još k tome jednog oženjenog, neminovno ju stavlja u poziciju kurve. Potvrdio je to i jedan muški gledatelj koji me prije početka drugog dijela pitao da li je ona kurva, jer ju je, kaže, odmah skužio po naslovu: slobodna žena. Isti taj gledatelj i samu je Foxovu pitao isto pitanje.
Dvije vrste žena
Nasmiješila mu se i odgovorila da nije.
Jer, Fox je cijeli život odgajana u takvoj atmosferi, koju je moguće svesti na jednostavnu formulu: postoje samo dvije vrste žena - majke i kurve. Kako je imala dva spontana pobačaja, a nakon toga niti vrlo skupa umjetna oplodnja nije uspjela, presuda je jasna.
Najveći dobitak filma jest što je Fox uvela kameru u svoj život i pokazala svoju poziciju zapadne žene koja, ma koliko joj se prividno poboljšala prava, ostaje zarobljena u doživotnom psihičkom zatvoru. Njezino suočavanje počinje sa pokušajem revidiranja stavova svoje majke i bake koje su, zbog svoje frustracije ženskog položaja, sve zabrane prenijele i na nju.
Obilazeći svijet, vraća se ključnim ženama svog života i po prvi puta počinje shvaćati da su i te žene također žrtve. Sva mržnja prema njihovim postupcima poprima drugačiji oblik, što omogućuje drugačije shvaćanje problema i potencijalnu mogućnost da malim koracima promijeni svoj život. Da, jesu krive, ali ta krivnja je nasljedna. Može li ovaj film za mnoge žene svijeta postići taj ključan prekid, da barem neke buduće generacije žena odrastu bez ovog teškog tereta? Iskreno se nadam, i upravo to je dobitak svih koji su pogledali film. To može biti početak jednog barem malo optimističnijeg leta za sve nas.
Nikako ovdje ne smijemo izostaviti muškarce...
