Najznačajnija vijest iz Obamine posjete Afganistanu je da je igrao košarku s vojnicima. To McCain (71) više nikako ne može. Zbog godina. A pojavit će se Obama i na Lollapalloozi - gdje će najaviti vjerojatno band Nine Inch Nails, čiji zadnji album, Year Zero, je, doslovce, posvećen pljuvanju po Bushu (pjesma Veliko G naročito). Obama prodaje bedževe. Jasno je za koga će mladi glasati. Budući imperator Obamin obilazak sedam zemalja, u deset dana, na tri kontinenta, u neprestanim razgovorima sa državnicima, konferencijama za tisak i govorima pred masama ljudi, nije dokazao samo da on može biti predsjednik, nego da može biti bolji predsjednik od McCaina. Malo ljudi ima energije i vitalnosti da izdrži takav službeni put. Posebno usred ljeta. Obamina poruka je: ja to mogu.
Dva starija senatora uz njega, jedan republikanac (Chuck Hagel), drugi demokrata (Dick Durbin), tri vodeća američka tv voditelja: s toliko pompe ni predsjednik ne putuje, a kamoli kandidat - cijelo putovanje bilo je smišljeno samo da porazi McCaina. Obama je prvi predsjednički kandidat koji si je kupio avion - Boing 757 - za potrebe ovog puta. Na avionu piše: Promjena, u koju možemo vjerovati. Njegovi nastupi su bili opterećeni simbolizmom. Na konferenciji za tisak u Iraku uz dva senatora iza njega iz različitih političkih stranaka, simbolizirajući suglasnost obje političke stranke s njegovom politikom, ispred nekakve stare ruševine iz Rimskog carstva, Obama se doima ne kao budući predsjednik, već kao budući imperator, dostojan svete američke imperije koju nasljeđuje. Brandemburška vrata su isto bila zamišljena zbog toga. No i Tiergarten je bio OK, kao i dijeljenje pozornice sa Sarkozyjem - kao da je već predsjednik.
Govori, kao i drugi njegovi govori, bili su vrlo produhovljeni i pažljivo očišćeni od konkretnog sadržaja. U Berlinu, pred 200,000 ljudi, tema je bila rušenje zidova. Naravno, zidove nije spominjao u Izraelu. Naročito ne njihovo rušenje. Liberalni establishment kako u SAD-u tako u Evropi, prima Obamu sa rezervom i dozom straha: boje se beskrupuloznog populizma. Mase ga obožavaju. Američki komentator Frank Rich primjećuje kako je Obamin govor u Berlinu mnogim mladim Amerikancima omogućio prvi puta da vide ljude u drugim zemljama kako masu američkim zastavama, umjesto da ih pale. Kako se George Bush uglavnom povukao iz javnosti, a McCain, dok Obama šeće Kabulom, obilazi supermarkete u ruralnoj Pensylvaniji, Rich zove Obamu v.d. predsjednikom SAD-a. Međutim, dok ima demokrata koji se okreću protiv Obame, i prilaze McCainu, mnogo je popularniji trend među republikancima da glasaju za Obamu. Neki republikanci koriste podršku Obami kao pomoć svojoj kampanji. Pobjednički spot grassroots MoveOn kampanje fokusira se na republikance koji ce glasati za Obamu:
A republikanski guverner Arnold Schwartzenegger, razočaran Bushevom i McCainovom energetskom politikom i zanemarivanjem zaštite okoliša (Kalifornija je pod Arnoldom dobila najoštrije zakone protiv zagađenja i najveći postotak električne struje dobivene iz obnovljivih izvora u SAD-u), nudi svoje usluge Obami. Desnica će radije prozivati spekulatore kao krivce za rast cijene nafte, gotovo u stilu komunističkih komesara, nego da prizna činjenicu da je vrijeme jeftine nafte zauvijek prošlo, a McCain i Bush u svojoj pobožnoj lojalnosti staroj eliti gotovo urlaju NE suncu i vjetru! Do toga je došlo da čak i okorjeli teksaški naftaši, republikanci, s imalo smisla za biznis, kao T. Boone Pickens, koji je financirao swift boat kampanju protiv Johna Kerrya, okreću leđa nafti i novim bušotinama, tj. Bushotinama. Pickens je, eto, pod stare dane postao vjernik vjetra i gradi najveći elektroproizvodni pogon na vjetar na svijetu u Texasu. Republikanska konvencija će se, dakle, odvijati u debeloj sjeni euforičnog dočeka Obame na Demokratskoj konvenciji u Denveru u kolovozu, i McCain si mora naci dobrog VIP-a da se izvuče - dakle, ne omraženog Romneya, nego možda nekog poput Bloomberga, gradonačelnika New Yorka. Obama, u kakvog možemo vjerovati Obama, naravno, nije bezgrešan. Nije se dovoljno dodvoravao intelektualnim vođama crnaca u SAD-u, i otpilio je propovjednika Jeremiaha Wrighta i njegovu crkvu. Tako da privatno, off-the-record, kad misle da je mikrofon isključen, crnački lideri, kao Jesse Jackson na FOX News, misle i govore, zapravo, vrlo loše o njemu:
Jesse Jackson off the record (kad je otišao na neprijateljsku TV stanicu kao Fox, trebao je biti pažljiviji):
Jesse Jackson Jr. - kongresmen - napao je svog oca oko toga:
JJ stariji se ispričao, ali što je rečeno, rečeno je:
On nije ideal evropskog političara - kao netko tko podržava smrtnu kaznu. Njegova energetska politika nije tako čista kao sto bi podrška Schwarzeneggera mogla sugerirati: on podržava subvencije američkim farmerima za proizvodnju goriva iz kukuruza, što će utjecati na rast cijena hrane u svijetu i umiranje od gladi u Africi i južnoj Aziji, a njegov glavni politički savjetnik, David Axelrod, došao je na sadašnju poziciju sa pozicije konzultanta Exelona, najvećeg američkog proizvođača nuklearne energije. Obama je čovjek Wall Streeta: najveći Obamini donori su zaposlenici Goldman Sachsa, University of California, UBS, JPMorgan Chase, Citigroup, National Amusements, Lehman Brothers, Harvard i Google. Nova elita. Banke, akademija, internet, industrija zabave. Odatle lova da se kupi putnički avion za potrebe kampanje. Iako je MoveOn molio Obamu da se drži svoje riječi i bude protiv toga da se telefonskim kompanijama koje su, potajno, za Bushevu vlast, prisluškivale razgovore, dade imunitet od tužbi, Obama je glasao za (Hilary i velik broj demokrata bili su protiv) i zakon je prošao, primičući SAD korak bliže standardima policijske države. Zašto? Jer je u tom momentu procijenio da će imati više koristi od takvog postupka, nego od suprotnog. Jednako kao sto Obamini operativci nisu dozvolili dvjema zabrađenim muslimankama da stoje iza njega tokom govora u Detroitu. Iza kandidata obično stoje ljudi koje kandidat želi da gledaoci vide na TV-u kao njegovu biračku bazu. Obama je, nažalost, čovjek kompromisa, fokusiran samo na uspjeh svoje političke kampanje i osvajanje vlasti. Oduvijek je bio takav. Tako je i postao političar. Progresivna članica senata države Illinois, Alice Palmer, odlučila mu je 1996. godine prepustiti svoje mjesto, ukoliko ona dobije mjesto u federalnom kongresu. Izgubivši izbore, odlučila se vratiti na mjesto u senat Illinoisa. No Obami se rano omilila moć i sve je učinio da je istisne sa izbora. U ovogodišnjim izborima Alice Palmer je radila za kampanju Hilary Clinton. Rat u Iraku Najosjetljivija točka kampanje je rat u Iraku, koji ždere stotine milijardi dolara godišnje. Dok nam McCain obećaje 100 godina rata u Iraku, tokom praznika Dana nezavisnosti, Obama se o istome premislio tri puta u jednom danu.
Obama je prvo rekao da će povući trupe za 16 mjeseci. Nakon što je procijenio da davanje fiksnog datuma može štetiti njegovoj kampanji prikazujući ga kao nekog tko neće slušati savjete svojih generala o tome sto je moguće, a sto ne, izjavio je kako će povuci trupe u dogovoru sa generalima. No, isto poslijepodne je procijenio da možda narod ipak želi ćuti fiksni datum, pa je navečer odradio još jednu press konferenciju gdje je ponovio prvobitnu zamisao da trupe povuče za 16 mjeseci. Nakon toga je irački premijer Nuri AlMaliki izjavio kako bi Iračani voljeli čuti od Amera kad će otići - jer je Bush jednom prilikom rekao da su oni tamo samo zbog toga sto Iračani tako žele, i da će otići kad im Iračani tako kažu - i Nuri je jednostavno odlučio prozvati taj blef. I na dan pada Bastilje, Obama je objavio povijesni uvodnik u New York Timesu, koji vise ne može opovrći, rekavši: Prvi dan u uredu predsjednika, naredit ću Pentagonu da napravi plan povlačenja iz Iraka. Obama je napisao da će poštivati volju suverene zemlje Iraka, naroda SAD-a i Pentagona kome trebaju trupe da završi rat protiv AlQaede u Afganistanu. Ovo zadnje je najzanimljivije. Povećanje broja vojnika u Iraku, kojemu se Obama protivio, donekle je stabiliziralo Irak - no, Afganistan, za kojeg su mnogi mislili da je smiren, tinjao je godinama, kao i nekad pod sovjetskom okupacijom, da bi opet buknuo. Sada je sigurnosna situacija u Afganistanu gora nego u Iraku, a Pentagon jednostavno vise nema raspoložive vojske da tamo pošalje, ako ne prekomandira trupe iz Iraka - sto je admiral Mullen, šef Pentagona, lijepo rekao u intervjuu sa Jimom Lehrerom na televiziji. Dakle, i prije nego sto se Obama dočepao ureda predsjednika i naredio Pentagonu da se počne povlačiti iz Iraka, Pentagon je odlučio isto sam zahtijevati, i upravo Bush, je izdao naređenje prije Obame, na zaprepaštenje McCainove kampanje koja se našla zatečena i u kaosu. Obama je nekako saznao sto Pentagon smjera tjedan dana ranije. No koja je onda suštinska razlika između Obame i Busha u pogledu Iraka? Pentagon premješta trupe, Bush šalje trupe, Obama povlači trupe iz Iraka u Afganistan - iako koriste različite riječi, svi rade isto!? Iran, uz ovakvu dosljednu demonstraciju američke vojne nemoći, taji detalje svog nuklearnog programa, izaziva pozivima na uništenje Izraela, i testira svoje projektile - ako im se čini da ih nema dovoljno na slici, ostale dodaju u photoshopu... Na kraju, Obama ima najveći problem sa tzv. blue collar democrats. Što je to? Blue collar znači plavi okovratnik. To su birači koji su relativno konzervativni socijalno, a liberalni ekonomski. Uglavnom obrtnici, mali privrednici, zanatlije, ili sindikalizirani radnici - ljudi koji nisu završavali skupe doktorate i ne sjede u uredima i po sastancima, noseći bijele košulje, nego rade prljave, fizičke poslove, bez kojih društvo ne bi moglo funkcionirati i bez kojih ne bi bilo ni ureda, ni sastanaka, ni visokih škola. To su oni koji se drže svojih crkava i pušaka, k’o pijan plota, kako je Obama zločesto i pomalo ljutito primijetio, i, valjda, nose plave košulje (ili ne nose košulje, nego t-shirte). Ti ne glasaju za njega. Dapače, ide im na živce njegova rječitost i obrazovanost. Hrvati u Americi dosta često pripadaju toj grupi. Najstarija organizacija Hrvata u Americi, Hrvatska bratska zajednica iz Pittsburga, je tipična američka Blue collar democrat organizacija, jer su Hrvati ovdje došli kao rudari i tvornički radnici. Obamin problem sa BCD je isti kakav Žarko Puhovski ili Ivo Banac imaju u Hrvatskoj među, recimo, SDP-ovim biračima koji slušaju Thompsona: doživljavaju ga kao arogantnog i prepotentnog - njegova profesionalna deformacija sveučilišnog profesora, da drži predavanja, jednostavno ne prolazi među tom grupom birača.
