Prenosimo izlaganje Ozrena Žuneca s ovoga vikenda održanog skupa "Posvećenje biciklističkog proljeća" u organizaciji "Biciklopopravljaone" - besplatnog, komunalnog, uradi-sam biciklističkog servisa koji djeluje pod okriljem udruge "Zelena akcija".
"Merdre!", "Sranje!"1, primordijalni je urlik kojim se na sceni prolama kralj Ubu, taj najproždrljiviji, najpohlepniji, najokrutniji i općenito najgnjusniji lik u povijesti modernog dramskog kazališta. Autor tog debelog, prostog, glupog, nezajažljivog, ubilačkog, surovog, hiperambicioznog, zlog, kukavičkog i na prvi pogled nemogućeg i pretjeranog lika, tog "infantilnog demona"2 i utjelovljenja modernog bezmjerja, jedan je strastveni biciklist, Alfred Jarry (1873.-1907.), začetnik teatra apsurda te preteča dadaizma i nadrealizma.
U Parizu fin-de-sièclea Jarry je bio čuven ne samo kao književnik čija su ludistička i ikonoklastička djela izazivala šokove i sablazan - nakon kolosalnog debakla praizvedbe, Kralj Ubu odigran je za njegova je života samo još jednom - nego i kao mahniti biciklist koji je bicikl smatrao svojim "vanjskim kosturom" i sredstvom nadmašivanja bioloških datosti čovjeka. Svojom ekscentričnom pojavom, odijevajući se u kapute do poda, noseći čudne šešire i zeleni kišobran, podsmjehivao se tadašnjoj biciklističkoj mondenosti i snobističkom prenemaganju te je kaldrmama tadašnje metropole svijeta drndao s dva revolvera za pojasom i povremeno prestravljivao pristojne građane pucajući iz revolvera kako bi prokrčio put kroz vrevu velegradskog prometa. Prijatelj Apollinairea, Picassoa, Lotija, Toulouse-Lautreca, Rousseaua "Carinika", Ravela i drugih, zaprepaštavao je i bliske i strane osobe zapanjujućim ispadima i načinom govora koji je preuzeo od svojeg najpoznatijeg lika, govoreći o sebi u kraljevskom prvom licu množine. Gide ga je opisao kao čovjeka "vapnenasto blijeda, klaunovski obijeljena lica, koji igra ulogu fantastično ishitrena, posve artificijelna karaktera.... Govorio je čudno, jednotono, naglašavajući jednako svaki slog, čak i one koji se inače ne izgovaraju... kao da govori krcaljka za orahe... Jarry je bio najbizarnija osoba u svijetu bizarnih osoba"3. Iza njega ostale su zabilježene urnebesne anegdote s nekima od najboljih dosjetki u književnoj povijesti, ali i autoironično banalnih. Zaustavljen tako od nekog čovjeka koji ga je pitao ima li vatre, Jarry je odgovorio potvrdno i ispalio metak iz svog revolvera; ženi koja ga je napala da je pucajući uokolo mogao pogoditi i njeno dijete odgovorio je koristeći svoju ibijevsku vladarsku množinu veličanstva: "Ma-da-me, ne uzbuđujte se, napravit ćemo vam drugo!" Kad ga je jedna prijateljica, ugledavši u njegovu stanu veliku japansku faličku skulpturu, podsmješljivo upitala: "Je li to odljev?", odgovorio je: "Ne, to je u smanjenom mjerilu."4 Malen rastom - imao je svega 152 centimentara - fascinirao je posjetitelje vozeći bicikl i po stanu, spretno kružeći oko hrpa knjiga i razne krame te razgoneći bizarne kućne miljenike, poput sova i kameleona. Bicikl je vozio i u pogrebnim povorkama, na Mallarmévu sprovodu odjeven kao trkač, a na sprovodu Marcelu Schwobu iz poštovanja prema prijatelju pedale je okretao izvukavši nogavice iz čarapa5. Umro je u 34. godini od tuberkoloze, apsinta i droge.
Alfred Jarry, Foto: www.fauxvictorianrag.com
Anegdote o Jarryju u kojima se eros i thanatos povezuju s mahnitim biciklizmom ocrtavaju tematski krug Jarryjeva posljednjeg napisanog romana - Surmâle: roman moderne, objavljen 1902. godine. Prva rečenica romana - "Ljubav je beznačajni čin jer se može izvoditi neograničeno puta"6 - zagonetna je ne samo zato što se u sljedećoj rečenici oglašava kao "bemislica (absurdité)" (5), nego i stoga što nije jasno radi li se o deziluzioniranom uvidu da ljubavni čin postaje beznačajan kad se izvodi samo zato da bi se obarali rekordi u broju izvođenja (kako je u pornografskom žanru gang banga, primjerice u Houston Six Hundred Twenty) ili je beznačajan zbog svoje načelne ponovljivosti i svakodnevne ponavljanosti među svim živim bićima koja se spolno razmnožavaju, pri čemu veliki brojevi garantiraju da izostanak ovog ili onog ljubavnog čina nije ni od kakve praktične značajnosti za održanje života vrsta. S druge strane, ljubavni čin koji se izvodi neograničeno puta ne može biti beznačajan, jer mora postojati dobar razlog zašto se ponavlja neograničen broj puta - da je beznačajan, ponovio bi se koji puta, voljom neke aberantne perverzije, ili nijednom.
Rečenica kojom počinje roman kozerska je teza Andréa Marcueila izrečena na mondenoj večeri u njegovu dvorcu. Društvo je okupilo američkog kemičara Elsona, njegovu kćer Ellen, zatim Arthura Gougha, bogatog i uspješnog inženjera elektrotehnike i konstruktora automobila i zrakoplova, zatim liječnika Bathybiusa, potom po jednog generala, senatora, kardinala, jednu barunicu i druge, dakle ne tek predstavnike mondene i društvene elite nego predstavnike najjačih pokretačkih sila moderniteta i suvremenosti, utjelovljenih u tehničkim znanostima, strojarstvu, industriji i medicini, te okruženih inkarnacijama socijalnog poretka i vladajuće ideologije. Razgovor za večerom okreće se pitanju ljudske izdržljivosti i njenoj mehanici, pri čemu Marcueil drži da je ona ogromna, između ostalog i zato jer u čovjeku postoje organi "koji rade i odmaraju se gotovo istodobno" (9), da "složeni mišićni i živčani sustavi (...) uživaju u stanju apsolutna mirovanja dok njihov 'simetrični' par radi", primjer čega je "da se svaka noga biciklista naizmjence odmara i čak prepušta automatskoj masaži, što djeluje krepko kao bilo koji topao oblog, dok druga radi" (10). Neslućenom porastu izdržljivosti pridonijet će i Elsonov izum Perpetual-Motion-Food, Jarryjeva anticipacija energy bara i energy drinka, izrađena na "bazi strihnina i alkohola" (12), a koja ne samo da organizmu daje gorivo, nego i "neograničeno usporava umor mišića i živaca" (9).
Demonstracija mehanike i kemije izdržljivosti odigrala se već dva dana nakon razgovora u dvorcu, na "10.000 milja ili 16.093 kilometra i 200 metara" (11) dugoj non-stop utrci u kojoj se jedna biciklistička momčad, hranjena isključivo s Perpetual-Motion-Food, na tandemu petosjedu utrkivala s ekspresnim vlakom uz čiju je prugu bila položena biciklistička staza. Sve je u ovom poduhvatu bilo enormno, za njega je čak cijeli prostor Eurazije bio premalen, pa budući da je udaljenost od Pariza do Vladivostoka manja od potrebnih deset tisuća milja, staza je vodila od Pariza do okreta negdje iza Irkutska i onda natrag. Petosjed je također bio čudo tehnike, doduše "običan model za utrke iz 1920.", ali "bez guvernala, s gumama od petnaest milimetara, koji je jednim okretajem pedala prevaljivao pedeset sedam metara i trideset četiri centimetra", s licima vozača nižima u odnosu na sjedala; deset nogu trkača "bilo je spojeno aluminijskim šipkama", a vozači vezani za bicikl da ne mogu sići (49). Na bicikl je bila vezana mala prikolica u kojoj je sjedio patuljak koji je svojom težinom trebao smanjiti ili povećati prianjanje stražnjeg kotača. I jedna i druga nužda obavljala se u hlače "od crna džerseja" sa "specijalnim prahom s velikom moći upijanja" (53). Vozeći u zavjetrini automobila u obliku topovskog zrna, bicikl je krenuo brzinom od 120 kilometara na sat, povećavajući brzinu na 250, da bi četvrtog jutra, neposredno prije okretišta, postigao 300 kilometara na sat. Već drugog dana utrke umro je pretposljednji vozač, ali je vožnja bez zastajanja nastavljena, a udove mrtvog vozača - koji zbog ugovora sa sponzorom nije mogao ni mrtav odustati - pokretali su ostali. Pod kraj utrke neki je misteriozni vozač pretekao tandem i nestao, a u utrci je bicikl pobijedio vlak koji je, usprkos loženju drvenih dijelova vagona, postepeno ostajao bez goriva i na kraju stao.
Premda su u Jarryjevo vrijeme već postojale utrke na duge staze, kao što je randonnée Pariz-Brest-Pariz (od 1891. godine, 1200 km), ideja i opis ove utrke nagovještaj je kasnijih biciklističkih utrka izdržljivosti na daleko veće udaljenosti, kao što je Race Across America (3000 milja ili 5000 km), koja se vozi također u jednoj jedinoj etapi, pri čemu vozači spavaju prosječno sat i pol dnevno, ne zaustavljaju se ni zbog čega nego mokre u vožnji, doživljavaju različite halucinacije, da bi problemi dopinga i vezanosti vozača za bicikl ugovorima sa sponzorima postali ulaznicom ovog sporta u crne kronike. Jarryjeva pretjeravanja u opisu utrke, u kojima slijedi dugu rableovsku tradiciju, treba shvatiti kao dočaravanje jednog gigantističkog poduhvata koji je, realiziran u kasnijim stvarnim utrkama, stvorio nadmužjački svijet maratonskog biciklizma čijoj smo realnosti, neznatno blažoj od grotesknih Jarryjevih opisa i mašte.
Jarryjeva pretjerivanja u opisu utrke, u kojima slijedi dugu rableovsku tradiciju, treba shvatiti kao dočaravanje jednog gigantističkog poduhvata koji je, realiziran u kasnijim stvarnim utrkama, stvorio nadmužjački svijet maratonskog biciklizma u čijoj smo realnosti, neznatno blažoj od grotesknih Jarryjevih opisa i mašte
No, razgovor u dvorcu imao je još jednu nit koja se odnosila na ljudsku izdržljivost, a ticala se muškog kapaciteta u izvođenju ljubavnog čina. U učenoj raspravi o tome pitanju, koja je htjela maskirati njegov skandalozni i boljem društvu pomalo neprimjereni opsceni sadržaj, navodili su se različiti autori koji su zabilježili rekorde, pa se tako došlo do Teofrasta koji je naveo slučaj Indijca koji je mogao izvesti 70 seksualnih činova zaredom. Marcueil predlaže a potom i organizira događaj, event koji je na neki način pandan biciklističkog utrci, u kojem će rekord biti oboren te nagoviješta dolazak tajnovitog novovjekog "Indijca" koji će to pokušati izvesti sa sedam naročito odabranih, najljepših pariških prostitutki, dok će doktor Bathybius pratiti izvedbu i bilježiti zapažanja. No, event se nije odvio prema planu i očekivanju, umjesto Indijca kao napadač rekorda pojavljuje se Marcueil, prostitutke su ostavljene "u pričuvi, (...) u slučaju kvara" (114), a žena s kojom će se rekord pokušati oboriti je Ellen u koju je Marcueil zapravo zaljubljen. U pothvatu koji je uslijedio, Marcueil je s Ellen uspio oboriti rekord, izvevši 82 ljubavna čina u dvadesetičetiri sata, od toga 12 puta u posljednjih pola sata, postavši tako "Nadmužjak"
U neobičnom obratu, seksualni ultramaraton koji je, kao pandan biciklističkog utrci, trebao biti dokaz povećanja ljudske snage i izdržljivosti, od mehaničkog se performansa pretvorio se u duboki, pa onda stoga i vulkanski, u 82 seksualna čina ostvareni ljubavni susret Ellen i Marcueila. Ellen je za vrijeme pothvata nosila masku, jednako kao i biciklisti tijekom utrke, prikrivajući svoj identitet, da bi joj na kraju iscrpljujućeg eksperimenta maska spala i ona postala osoba, za koju Marcueil kaže: "Obožavam je" (120), dok ona uzvraća: "Volim ga" (122). Nakon okončanja eksperimenta, klonulog Marcueila spajaju na električni "stroj za pobuđivanje ljubavi", koji bi mu strujom od 11.000 volti trebao povratiti moć, ali se tada dogodilo "nešto neopisivo", naime se stroj, namijenjen tome da "proizvodi ljubav", počeo vrtjeti unazad "nepoznatom i iznenađujućom brzinom" te je čovjek djelovao na stroj a ne stroj na čovjeka i okupljeni su gledali u čudu kako se "stroj zaljubljuje u čovjeka", a što je inženjer Gough protumačio time da "kad su dva elektrodinamička uređaja u kontaktu, svi znaju da onaj s višim potencijalom puni drugoga" (126). Smatrajući da "u ovo doba kada su metali i strojevi svemoćni, čovjek ako želi preživjeti, mora postati jači od stroja, baš kao što je postao jači od zvijeri", Gough u želji da još više ojača "prvog predstavnika nove rase" (127) dodatno pojačava struju s nekoliko akumulatora ali oni opet okreću tijek struje i stroj ubija Marcueila. Nadmužjak koji je nadmašio sve rekorde u seksualnom postignuću ipak je pokleknuo u duelu sa strojem u kojem je mehaničko-električka strana bila jača i od njegove zaljubljenosti u čovjeka.
Iako je Nadmužjak na kraju poražen od stroja koji uvijek može više i više, i 10.000 milja i 82 puta su znakovi toga da čovjek isto tako mnogo može, da je itekako mehanički izdržljiv i sposoban na najgrandioznije podvige, ali da titansko samonadmašivanje njegovih mehaničkih sposobnosti ipak ima granicu iznad koje su mehanika, fizika, elektrika, kemija - općenito tehnika - jači. No, ima u Nadmužjaku nešto što nadaleko nadmašuje sve strojno. Ta je sila svemoguća, neotklonjiva i apsolutna, nemoguće joj se oduprijeti i usmjeravati je, pa su muškarac i žena samo njeni agenti, manje ili više nesvjesni njenog događanja i njenih zakona: "Muškarac i žena vjeruju kako se odabiru... kao da Zemlja umišlja kako se namjerno okreće", a to privlačenju je kozmičko događanje: "Kada se bog i božica žele spojiti, povlače svaki sa svoje strane, jedno prema drugome svijet koji nastanjuju" i "stvaraju "jedan drugi svijet, malog Budu od blijeda koralja koji skriva oči, tako zaslijepljenje jer u odveć blizu apsolutnog pa se nikada nisu otvorile, skriva oči svojom ručicom nalik na zvijezdu" (88-89). Ime te svjetotvorne sile - jer osim nadjetog imena mi o tome jedva da išta znamo - jest ljubav: "Tu pasivnu neizbježnost nalik kamenu koji pada, muškarac i žena nazivaju ljubav" (88). To je ono što je Marcueil tijekom eksperimenta u vođenju ljubavi otkrio: kad je pala maska, otkrio je Ellen, otkrio je Ženu, otkrio je Ljubav. "Rečenica iz koje se izrodila ta nečuvena pustolovina", naime da je "Ljubav beznačajni čin jer se može izvoditi neograničeno puta", rečenica koju je sam Marcueil izgovorio "samovoljno luckasto i beznačajno iz hira", pokazala se netočnom, proizvoljnom, djetinjastom i neodgovornom, jer je "postojao kraj", "kraj Žene", "kraj Ljubavi" (114) i sva ona neograničenost i bezgraničnost, kojoj se težilo u biciklističkom i seksualnom maratonu, pokazuje se kao iluzija, tlapnja, obijest, presezanje preko vlastitih granica, samo zato da bi se u sebi i u Drugome otkrilo daleko veća i dublja sila, sila Ljubavi i predanosti Drugome.
Jarryjev Surmâle završava tako neočekivanim obratom i otkrićem da se ispod čovjekove mehanike, i to upravo u trenutku kad ona bude napeta do krajnjih mogućnosti, otkriva nešto što čovjeka određuje dublje i bitnije od kvantitavnog nadmetanja s tehničkim svijetom, bio to ekspresni vlak na relaciji od 10.000 milja ili "Indijac kojeg je toliko slavio Teofrast" (114). Čovjekove mehaničke mogućnosti su ipak konačne i ta konačnost je ljubav koja otvara jednu posve drugu perspektivu života. Nakon eksperimenta u vođenju ljubavi i smrti Marcueila, Ellen Elson je ozdravila i udala se, a za muža je "postavila samo jedan uvjet: da bude sposoban zadržati svoju ljubav unutar granica mudrih granica ljudske snage" (128). Za uspomenu na otkriće ljubavi dala je napraviti prsten s kamenom od Marcueilovih suza.
6572011-m.jpg
Koliko god bio neobičan, pretjeran i groteskan, Jarryjev Nadmužjak kao da izriče neki od mojih a vjerojatno i naših iskustava, i to baš u biciklizmu. Kad je 2009. godine otvorena Biciklopopravljaona, okupljeno je društvo već iste jeseni odlučilo ići na "vožnjice", kako smo nazvali bicikliranje izvan grada. Bijući skoro četiri desetljeća stariji i tridesetak kila teži od ostalih, s velikim sam se strahom priključio toj mladoj, snažnoj, izdržljivoj ekipi koja je o biciklima i o vožnji znala sve i imala iza sebe mnogo kilometara. Vožnjice su zaredale i postajale sve dulje, sve zahtjevnije, bilo je sve više uspona i teških terena, a s vremenom su se vožnjice počele protezati i na više dana, pa se noćilo pod šatorima. Prva mi je takva veća vožnjica bila Rijeka-Zagreb, s Vlastom i Vlejdom, onda su uslijedila brda oko Zagreba, Sljeme na sve načine i odasvud, Plešivica i Žumberak. Vukomeričke gorice svladavane su gotovo svakog tjedna, preko Komina i Križevaca išlo se u Koprivnicu i Jagnjedovac, od tamo se krstarilo Bilogorom, vozilo se u Sisak, preko Popovače u Gornju Jelensku, a na kupanje se išlo na Koranu i Mrežnicu. Stalni postav ekipe je bio uvijek fizički i tehnički spreman, a ja sam se uvijek potiho nadao da će se priključiti netko novi, još neuvježban i nespreman ili s krivo odabranim biciklom, tko će sa mnom dahtati na začelju i svladavati uspone na najmanjoj šajbici naprijed i najvećoj straga, ne stideći se da sjaši i gura bicikl kad uspon i vrućina postanu neizdržljivi. Ali to društvo na začelju ostalo bi zajedno tek vožnjicu ili dvije, onda bi oni napredovalo u snazi, izdržljivosti i spretnosti, a ja bih se nadao novima koji će sa mnom nositi lanterne rouge. Bili su to za mene, ali i za druge, nadmužjački pothvati u žarijevskom smislu - ovdje taj termin rabimo neovisno o spolu sudionika - a kulminirali su gotovo trotjednim putem u Linz, preko Alpa, doduše na jednom od njihovih najnižih prijevoja, ali ništa manje hanibalskim poduhvatom. Nije bilo bitno što je to daleko od 10.000 milja, bitna je bila volja za samonadmašivanjem.
Naravno, stvarni nadmužjaci su bili uvijek drugi. Udivljeno sam ih gledao kako kao od šale jure uz uspone i čekaju me pola sata razgaćeni, najedeni i napijeni dok ne bih zasopljen dodahtao do cilja ili usputnog zastanka. I ja sam njih čekao, da se izdovolje pričama o komponentama bicikla koje sam, zbog svojeg neznanja, teško pratio, nestrpljivo se nadajući da će razgovori krenuti i drugim smjerovima. Nekad bih u velikim pothvatima drugih sudjelovao kao logistička potpora, Zhblaa i Dedu sam vozio u Čakovec na 200 kilometarski randonnée, Katicu i Zhblaa dočekao kad su se po permanentnom pljusku u jednom danu dovezli iz Krka u Zagreb mokri kao miševi, nestrpljivo sam iščekivao kako će Deda i Zhbla u non-stop vožnji bez spavanja prijeći 400 kilometara od Zagreba do Zadra, a upoznao sam i druge nadmužjake izvan našeg užeg kruga, pa sam tako namolio Vrapca da mi pomogne nagovoriti Mladena Gaćešu da nam u BicPopu održi predavanje o epskoj vožnji Zagreb-Peking. Ispratio sam s ostalima i Snježanu kad je sa svojim huskyjem krenula na put oko svijeta, jednako kao i Almu i Tatjanu kad su se usred noći, nakon što su nas otjerali iz Krivog puta, otisnule iz Zagreba na more. Dočekao sam i Vedrana kad se s Cresa vratio u vožnji bez spavanja. Na vožnjicama smo znali sretati nadmužjake mnogo veće od sebe. Kad smo na jednom dugom usponu Lujzijane, negdje kod Broda Moravica, Vlejd, Vlasta i ja zastali jednog popodneva da malo predahnemo, iz dubine uspona izronio je biciklist, suhonjav i tanak, samo u kupaćim gaćicama, crn od sunca i kao polakiran od znoja, rekao nam da je s Krka krenuo malo iza podneva, nakon što je djecu stavio spavati, i da se žuri jer da sutradan ujutro mora u uredu u Zagrebu nešto obaviti. Sa sobom nije imao ništa, tek zračnicu ispod sjedala i tanku kabanicu uguranu u okvir. Gledali smo ga u čudu, ali smo prihvatili njegov nadmužjački savjet da na vožnji ne treba ništa jesti jer da onda organizam troši energiju na probavu hrane, a ne na okretanje pedala. Na našim vožnjicama bilo je i nadmužjaštva okrenutog samo učinku, recimo kad bi Zhbla prosvjedovao protiv stajanja i gledanja pejzaža ili odlaženja u muzeje, umjesto čega je radije obilazio bike-shopove.
jarry.jpg
Još je jedan nadmužjački element bio stalno prisutan, a to je stalno apgrejdanje bicikala. Moji bi si nadmužjaci, i ženski i muški, kupili skupi i po mojim procjenama sjajan bicikl, često dajući i posljednje novce koje su imali, ali bi odmah počeli fantazirati kako će postojeće komponente zamijeniti za one iz više kategorije da bi za nekoliko mjeseci od originalnog bicikla ostao samo okvir. One koji bi bili zadovoljni kupljenim biciklom snubili su bez kraja i konca da na svojim biciklima sve promijene. I mene je Zhbla znao salijetati da svoj stari cestovni Montagner, bicikl s klasičnom profilom natjecateljske specke iz osamdesetih koju sam želio sačuvati u izvornom obliku, opremim suvremenim komponentama, čemu se i danas moram opirati.
No, sve to nadmužjaštvo moje ekipe iz BicPopa, vidljivo u gigantskim pothvatima koji su samo rasli po ambiciji i izvedbi te u neprestanoj želji za tehničkim usavršavanjem bicikla, imalo je i drugu stranu koju sam osobito ja, kao najslabiji, osjećao od početka. Nije sve bilo u fizičkom i tehničkom performansu. Deda je smatrao da mehaničko nadmužjaštvo i druženje moraju biti u nekom omjeru, doduše u korist prvoga, pa je proglasio pravilo da u vožnjici preko polovine ukupnog vremena treba zauzimati čista vožnja, ali je time i ovo drugo dobilo svoje puno pravo. Meni je bilo isprvice neugodno što mi je prosječna brzina bila uvijek za nekoliko kilometara niža od ostalih i što me se na kraju svakog uspona moralo čekati, ali kod nadmužjaka koji bi me čekali nikad nisam primijetio da su zbog toga nervozni ili neraspoloženi. Nerijetko bi mi se na usponima netko pridružio u mojoj vožnji na grannyju, Mario je tako znao voziti uz mene i bodriti me, govoreći kako će mi pjevati, a da je u tome tako loš da ću samo poletjeti uzbrdo. S nekim konverzacijskim izlikama da ne bi ispalo da paze na mene, vozili bi uz mene i ostali, Katica, Tanja M, Danko, Tanja R, Vlejd i, često, Vedran. Deda mi je jednom prišao na - ali baš gadnom - usponu u Starjaku i rekao neka smanjim kadencu na minimum, tek toliko da bicikl još vozi, i da će mi tako biti lakše, i bilo je. Blizina drugih začudno je povećavala moju snagu. Kad smo na nekoj austrijskoj visoravni vozili protiv krepkog alpskog vjetra, Deda mi se priključio i bio tako pobudan da smo na cilj stigli prije svih. Navečer, bilo oko šatora u nigdini, bilo u birtiji na povratku, bio sam uvijek priman kao dio ekipe, posve ravnopravan, i onda sam shvatio da ekipa ne cijeni toliko kvantitativni učinak, brzinu i svladanu udaljenost, koliko - i to mnogo više - činjenicu da sam s njima, da to želim, da se upinjem koliko mogu i da dijelimo pothvate i sve neprilike koje uz njega idu, lutanja i gubljenja, pucanja guma i kvarove, noć koja je pala prije nego bismo našli konačište, napore i nervozu. Ono fizičko i tehničko, jednom riječju: mehaničko nadmužjaštvo koje stalno traži više i više sve do nemogućega, a u kojem nisam imao što tražiti, nije bilo bitno, ali je ispod njega probijalo nešto mnogo dublje što nas je povezivalo više i čvršće nego što su aluminijske poluge vezale noge vozača na petosjedu iz Jarryjeve utrke na 10 000 milja.
Nježnostima i pažnjama nije nikad bilo kraja - kad sam se jednom s jedne vožnjice morao vratiti u Zagreb, Katica i Tanja M su mi za rođendan koji je bio sljedećeg dana poslali po Mariju poklon koji nije bilo pametno prenositi preko dvije granice. Beskonačne razgovore i smijanja koji su me na vožnjicama okruživali, zajedno s bezbrojem anegdota u svakakvim stanjima, doživljavao sam kao posebno birane darove, što su i bili. Uz nadmužjaštvo na usponima, pod kišama i protiv vjetrova, stalno se probijala neka posebna ljubav među nama, koju ne bismo bili otkrili da nije bilo nadmužjačkih pothvata koji su to sve pokretali i davali svemu okvir. Ali mehaničko nadmužjaštvo nije nikad bilo prvo, nikad njegovo "sve više i više" nije, barem za mene, imalo svrhu u sebi, nego u tome da otvori jednu drugu beskonačnost, onu u nama i našem prijateljstvu i pažljivoj naklonosti. To nije ona ljubav koju je Marcueil u eksperimentu svojeg nadmužjaštva otkrio, ali ljubavi ima raznih, a ono bitno je da smo je otkrili i doživjeli. Bicikl kao sredstvo uvećanja naše snage imao je smisao upravo u tom otkriću.
Nije čudo da je priču o podrijetlu i nastanku ljubavi iz tehničke opsjednutosti ispričao upravo jedan strastveni, pače i mahniti biciklist. Bicikl je ono neobično tehničko sredstvo koje usprkos svojoj mehaničkoj naravi otkriva ljubav u nama. U tom pogledu je Jarryjev roman, kolikogod se činio pretjeranim i grotesknim, priča o svima nama koji smo to iskusili, on je na neki način, nekome možda i skriveni, uvid u nas i naša egzistencijalna biografija.
[1] Jarry, Alfred: Ubu. Preveo Vladimir Gerić. Koprivnica: Šareni dućan, 2007., str. 11.
[2] Kermanuer, Taras: Infantilni demon. Studije o evropskoj drami. Preveo Dejan Poznanović, Beograd: Nolit, 1975., str. 194 i dalje.
[3] Navedeno u Gerićevu pogovoru prijevoda Ubua, nav. dj. str. 217.
[4] Isto.
[5] McGurn, Jim: "Alfred Jarry: a Cyclist on the Wild Side." Cyclorama/Bike Culture. Dostupno na URL: http://www.cyclorama.net/viewArticle.php?id=160&subjectId=1, pristupljeno 14.V.2013.
[6] Jarry, Alfred: Nadmužjak. Moderni roman. S francuskoga prevela Marija Paprašarovski. Zagreb: Hrvatsko filološko društvo - Disput, 2007. - Žari, Alfred: Mužjačina. Savremeni roman. Preveo Dušan Vitas. Beograd: Prosveta, 1982. - Uz neke neophodne izmjene navodi u tekstu dani su prema hrvatskom prijevodu M. Praprašarovski. Uzagradama iza navoda dan je broj stranice hrvatskog prijevoda.
