KAD MENŠEVICI MARŠIRAJU – 2. dio

Poučen iskustvom ranijih predsjednika-izbornika, umjesto da nominira svakog člana kabineta posebno, pa da naredne četiri godine rješava njihove međusobne sukobe, što je Jimmyja Cartera koštalo drugoga mandata, Obama nominira timove ljudi koji će se zajedno baviti određenim aspektom vlasti: ekonomski tim i nacionalno-sigurnosni tim, trenutno u glavama ljudi najvažniji prioriteti, tako su već nominirani. Oba tima reflektiraju Obamin centrizam, ili kako to Huffington Post opisuje: model upravljanja kao violina - držiš ju (violinu ili vlast) ljevicom, a sviraš desnicom... Obamin tim: ekonomija Obamin ministar financija, Tim Geithner, bio je Republikanac pod Reaganom, a sad je navodno snowboarder i skateboarder. Geithner je trenutno šef newyorškog ogranka Federal Reserve banke i treći je čovjek (nakon Paulsona i Bernankea) odgovoran za trenutno spašavanje banaka. Prije toga je radio za Kissinger Associates i za Međunarodni monetarni fond, gdje je maćehinski smišljao izgovore da ne da novac bankama siromašnih zemalja. Osim toga, dok je bio u Clintonovom ekonomskom timu pod ministrom financija trećeg puta (third way) Robertom Rubinom, Geithner je osmislio mnoge od financijskih instrumenata koji su odveli ekonomiju u provaliju. Mit zlatnih devedesetih u SAD-u pod Clintonom je uporan kao i mit zlatnih sedamdesetih u Jugoslaviji pod Titom - malo tko želi priznati da su krize, nastale dvadeset godina kasnije, bile ukorijenjene u političkim odlukama iz tih perioda.

Možda je stoga pravedno da nas upravo takav jedan iz ove krize vadi. Robert Rubin je danas na upravnom odboru Citigroup banke, sa podružnicama u 100 zemalja i 2 tisuće milijardi dolara ukupne vrijednosti, čije su dionice u zadnjih godinu dana pale sa 30 na 3 dolara. Dobro politički povezana, banka je dobila 29 milijardi dolara (povrh novca od onih 700 milijardi) - 14 milijardi preko Geithnera, plus državne garancije za narednih 306 milijardi. Za uzvrat, država je dobila 27 milijardi dolara u dionicama od Citigroup sa 8 posto dividendom. Za usporedbu, privatni ulagač Warren Buffet dobio je 10 posto od Goldman Sachsa. Ukratko, Rubinove veze, kao što je Geithner, osigurale su da država kupi Citigroup za 10 dolara po dionici koja vrijedi 3, a da pritom država ne postane vlasnik. Drugi Rubinov pulen, Larry Summers, previše kontroverzan za ministra, postavljen je kao glavni Obamin ekonomski savjetnik. Za razliku od Rahmba i Timothya, koji su od krize samo profitirali, Larry je jedan od njenih arhitekata i uzročnika. Kao nasljednik Roberta Rubina na mjestu ministra financija pod Billom Clintonom, blisko je surađivao sa senatorom Philom Grammom - glavnim kandidatom za ministra financija pod McCainom - na rušenju regulativa (Glass-Steagall Act) uspostavljenih nakon Velike depresije, što je onda dovelo do bezobraznog bogaćenja ljudi bliskih financijskim institucijama u posljednjih deset godina i napokon do kolapsa financijskog sistema pred dva mjeseca, od čega Larry i dalje profitira kao menadžer Hedge funda. Osim što je autor debljanja američkih bogataša, kao što je on sam, Larry je, baš kao i Timothy, autor stezanja kaiša za druge zemlje: kao predsjednik Svjetske banke bio je autor ideje da otpad treba odlagati u siromašne zemlje, gdje ljudi i tako umiru mladi i bolesniji su, pa je cijena gubitka radne snage uslijed izloženosti zagađenju komparativno manja. Larry na poziciju Obaminog ekonomskog savjetnika dolazi sa mjesta predsjednika sveučilista Harvard, gdje ga prate optužbe za seksizam, otkako je izjavio da cure nisu za matematiku. Obama je sastavio ekonomski tim koji smatra da je napredak jedino moguć ako oni koji su dolje, ostanu dolje. Kakva je to promjena u odnosu na Georgea Busha?

Obamin tranzicijski tim bi se trebao nad tim pitanjem ozbiljno zamisliti, jer Netroots, koji su doveli Obamu na vlast, mogu se vrlo brzo okrenuti protiv njega i učiniti da slijedeće četiri godine on i narod koji ga je izabrao samo broje dane kada će mu isteći mandat, baš kao što čine Bushu. Ne treba podcijeniti moć interneta. Recimo citat da Sarah Palin ne zna gdje je Afrika, koji su veliki i ozbiljni mediji potpuno popušili, pa čak i desničarski Fox News, izmišljotina je instituta (Harding Institut) izmišljenog samo za tu priliku. Takve štetne nepodopštine mogle bi zadesiti i Obamu ako grassroots aktivisti prestanu vjerovati u njega kao donosioca istinske promjene. Državna sigurnost i vanjska politika Svi smo očekivali da će Obama dati neko mjesto Hilary Clinton u svom kabinetu. Žena je pametna, vidjela je svijeta i ima odlične političke veze. Van kabineta mogla bi više štetiti nego koristiti. Posebno sa svojim mužem. Ovako će izvršavati Obaminu politiku. Tokom kampanje rekla je da je Obamina ideja da se sastane sa Ahmadinedžadom naivna. Sad bi ona mogla biti prva koja će se s njime sastati. Ili, barem se Obama tome nada. Postavljanje Hilary na položaj državnog sekretara strateški je potez koji u prvom redu uzima u obzir medijsku vrijednost osobe koju gotovo svi svuda na svijetu poznaju. Za razliku od članova ekonomskog tima i drugih članova tima za nacionalnu sigurnost, nitko ne treba ići na google da pogleda tko je Hilary Clinton. Taktički, Obama se rješava problema zvanog Bill Clinton, time što će isti sad morati prijavljivati sve svoje buduće javne nastupe svojoj supruzi. Jedan detalj kojeg će narodi bivše Jugoslavije pažljivo pratiti jest koga će Hilary postaviti u svoj kabinet. Da je izabrana za predsjednicu, za državnog bi sekretara imenovala Richarda Holbrokea. Nema sumnje da će on pod Hilary dobiti neku funkciju u State Departmentu. Holbroke je čovjek koji je napisao knjigu o tome kako je zaustavio rat koji još uvijek traje. Daytonski mirovni sporazum, odnosno privremeni prekid vatre u ratu za BiH, stvorio je Republiku Srpsku, a ne Bosnu i Hercegovinu. Teško da će itko osim Dodika osjećati neku zahvalnost prema Holbrokeu.

Obamina ambasadorica u UN-u, Susan Rice, kćer washingtonske crne elite, koja je išla u privatne škole i pohađala Stanford i Oxford, gdje je nagomilala titule akademske izvrsnosti, navodno je stručnjakinja za Afriku, iako kritičari tvrde da je odgovorna za današnje stanje u Kongu i da je propustila preuzeti Osamu od Sudana dok je ta ponuda bila na stolu. Ona je, dakle, također nedorečeno polu-rješenje, poput Holbrokea. Eric Holder, Obamin izbor za državnog tužioca, najbolje je poznat javnosti po orkestriranju pomilovanja za super-bogataša, Clintonovog prijatelja i donatora, lopova i utajivača poreza, Marca Richa. Holder je na tom primjeru pokazao da će lojalnost političkoj vlasti staviti ispred zakona i prava, te je stoga očito najbolji izbor za državnog tužioca, čiji posao, kao što primjeri Bushevih izabranika (Ashcrofta, Gonzalesa, Mukaseya) pokazuju, upravo to i zahtjeva. Obamin izbor za savjetnika za nacionalnu sigurnost, James Jones, jedan je od umirovljenih generala koji sačinjavaju tzv. medijsko-vojno-industrijski kompleks: njih Pentagon naziva multiplikatorima svoje poruke, jer lojalno zatrpavaju medije porukom koju Pentagon želi prenijeti. Veliki i ozbiljni mediji - CNN, FOX, MSNBC - redovno zapošljavaju ražalovane generale kao vojne komentatore, iako ovi samo za dobru lovu ponavljaju što vlast želi čuti. Osim kao komentatore na televiziji, generale u mirovini obično pozivaju da (isto za dobru lovu) sjede na upravnim odborima korporacija koje proizvode oružje i oružane sustave. Ražalovani general na upravnom odboru vrijedi više od dobrog dizajna ili kvalitete proizvoda, jer je najsigurniji put da se taj proizvod utrapi Pentagonu za preuveličanu cijenu. James sjedi na upravnim odborima Boeinga i Chevrona (u Chevronovom odboru je bila i Condoleeza Rice). Sad možemo sa sigurnošću reći da će Boeing raditi leteće tankere za Pentagon, a ne Airbus i Northrop (što bi McCainov tim gurao). James Jones je 40 godina bio marinac, sedamdesetih godina radio je u McCainovoj službi, dobitnik je NATO-ve medalje za Jugoslaviju, a voljet će ga i Francuzi - priča tečno francuski jer je odrastao u Francuskoj gdje je njegov otac, također marinac, bio stacioniran nakon Drugog svjetskog rata.

Tokom Busheve vladavine prihvatio je voditi pregovore između Izraelaca i Palestinaca. I James Jones i Susan Rice pripadaju Atlantskom savjetu - nevladinoj organizaciji sa slijedećom misijom: Promicati konstruktivno američko vodstvo i angažman u međunarodnim odnosima, utemeljen na središnjoj ulozi atlantske zajednice u susretanju međunarodnih izazova 21. stoljeća - isti imperijalizam, drugo pakovanje, tj. umjesto središnje američke uloge, sad imamo atlantsku zajednicu. Kukavičja jaja Pored svojih vlastitih nedosljednosti, Obama i njegovi morat će se u siječnju suočiti i sa raznim zlim zakonima koje Busheva administracija u zadnjih 60 dana svoje vladavine donosi dekretom. Jedan dekret dozvoljava rudnicima ugljena da dinamitiraju cijele planine i otpadom (kamenom i zemljom) zatrpaju susjedne doline, rijeke i potoke. Drugi dekret, koji bi se našem ministru zdravstva Milinoviću svidio, daje pravo državama da naplaćuju višu participaciju najsiromašnijim pacijentima sa državnim Medicaid osiguranjem za posjete doktoru, bolničke usluge i lijekove na recept. Treći dekret, za HEP i FER, trebao bi olakšati izgradnju elektrana u blizini nacionalnih parkova i zaštićenih divljih predjela. Četvrti bi umanjio ulogu ekologa u donošenju odluka o gradnji brana i autoputeva. U procesu donošenja je također i dekret koji će štititi zdravstvene radnike koji odbijaju vršiti pobačaje ili druge procedure u suprotnosti sa njihovom vjerom (a tko će štititi pacijente od njih?). Obami je posebno trn u oku prijedlog zakona, koji će zahtijevati da se, da bi se donijela mjera o zaštiti na radu od supstance X, mora provesti istraživanje u svim industrijama o potencijalnom utjecaju te supstance, čemu je očito cilj birokratsko otezanje donošenja mjera o zaštiti na radu za dobrobit vlasnika kapitala. U međuvremenu, zakon o zaštiti od silikata je na stolu od 1997. godine, i još nije donesen. Busheva administracija je donijela samo jedan zakon u vezi zaštite na radu, i to tek pod pritiskom suda. Svaka odlazeća administracija pokušava u svojim zadnjim danima donijeti što više mjera po kojima očekuje da će biti zapamćena u povijesti. Busheva, očekivano, donosi rekordni broj mjera. Mada te mjere nisu donesene glasanjem u Kongresu, one imaju snagu zakona, prokazujući nesavršenosti američke demokracije. Da bi se iste mjere pobile, novi predsjednik će trebati suglasnost Kongresa. Tako da će Obama dobar dio svoje prve godine provesti u poništavanju stotina kompleksnih dekreta napisanih orwellianskim jezikom fino obrazovanih fiškala (zakon koji štiti doktore od vršenja pobačaja...), rekonstruiranju američke ekonomije iz ostataka ostataka ostavljenih mu nakon velike pljačke (u koju su uključeni i njegovi najbliži suradnici...), te izvlačenju 140 tisuća vojnika iz Iraka. Nitko mu ne zavidi na poslu - satirički The Onion je dan nakon izbora donio naslov Crncu, najgori posao u Americi, i mnogi su mu spremni oprostiti očito skretanje udesno. No dokle popuštanje zlu može ići, a da zlo i opet ne pobjedi?

Uz sve to, ne treba zaboraviti da u Americi živi 12 miliona ilegalnih imigranata, koji nemaju pravo glasa, čije interese američki političari ne zastupaju, iako i imigranti plaćaju poreze od kojih političari primaju plaću: njih se iskorištava i obespravljuje. A ako im nije pravo, što se ne vrate u zemlje iz kojih su došli, koje su američke korporacije već orobile, ogolile od drveća, osiromašile i nabijedile? Američka revolucija je vođena jer su ljudi željeli političku reprezentaciju zauzvrat za poreze koje plaćaju. Danas u Americi postoji populacija veličine manje europske države koja je u istoj situaciji prema SAD-u kao što su američki kolonisti u 18 stoljeću bili prema britanskoj kruni. Obama i njegovi izabranici nisu još nista rekli po pitanju imigranata. A iako mediji i političari plaše narod crncima, jer mladi crni muškarci sačinjavaju polovicu zatvorske populacije u SAD-u, pravo zastrašujuće lice Amerike 21. stoljeća je bijelo i nije iz neke zatucane rednek države, nego iz predgrađa New Yorka: srednjoškolac Jeffrey Conroy i njegova klapa su svake subote, nakon što bi se napili, išli tražit meksikanca (tj. nekog tko izgleda kao latinsko-američki imigrant) da ga pretuku: pretučeni su šutjeli u strahu od deportacije. I svi ostali su šutjeli, iako su svi znali što se dešava. Tek kad se jedan imigrant pokušao obraniti i udario Jeffreya, tako da se ovaj naljutio i u bijesu izbo imigranta nasmrt nožem, saznali smo kako mladi i obijesni provode svoje subotnje večeri samo nekoliko kilometara od grada koji se prodaje kao najtolerantniji na svijetu.