KOPENHAGEN, DANSKA: VRLI NOVI SVIJET

Tokom 1968. godine tabloid Bild je opetovano donosio naslove poput Zaustavite Dutschkea sada! kojima je suptilno pripremio atentat koji je na vođu njemačkog studentskog pokreta 11. travnja 1968. izveo desničarski ekstremist Josef Bachmann, inače revni čitalac Bilda. Kao komentar na tu politiku medija Ulrike Meinhof (tada još novinarka) dala je znamenitu izjavu: Kad netko zapali automobil, onda je to prijestup zakona. Kad netko zapali stotine automobila, onda je to politička akcija. Time se najbolje mogu sažeti i današnji događaji u svijetu, od nemira u francuskim predgrađima do recentnih nemira u Danskoj. Zemlja na dobru glasu Danska je zajedno s ostalim skandinavskim zemljama donedavno bila na glasu kao jedna od najtolerantnijih zemalja Europe. Ne samo da je stopa nezaposlenosti bila izrazito mala i da je država bila socijalno osjetljiva, nego je i odnos spram imigranata njegovao multikulturalnost i rasnu trpeljivost. Sve to se promijenilo nakon objava karikatura Muhameda prije dvije godine, a nemiri koji sada već 10 dana bukte u gradskim središtima ponovo potvrđuju da je došlo do rascjepa u srcu danskog društva. Ali također i u Europi.

_{Većina mainstream medija donosi interpretacije po kojima su nemiri uzrokovani ponovnim objavljivanjem karikatura Muhameda. No je li tome doista tako?} Sve je počelo u pretežno imigrantskoj četvrti Kopenhagena pod imenom Nørrebro, koja je već prije poznata po pobunama. Tokom osamdesetih godina sukobi policije i skvotera, u kojima su upotrebaljvani i molotovljevi kokteli bili su uobičajena pojava, a do politički angažiranijih demonstracija došlo je u svibnju 1993. nakon što je Danska rekla sudbonosno 'da' Europi. Policija je tada, u najgorem protestu od nacističke okupacije Danske, čak direktno pucala u okupljeno mnoštvo, ranjeno je nekoliko demonstranata, a je jedan umro.

Prije par godina, točnije 2006., sve se ponovo zahuktalo kad je gradska uprava odlučila prodati vjerojatno najpoznatiji danski skvot Ungomshuset u koji su ljevičarski aktivisti ušli još 1982. O simboličkom značaju tog mjesta dovoljno govori podatak da je 'Kuća mladeži' (kako glasi u prijevodu) otvorena još davne 1897. kao kazalište za radnički pokret i kulturni centar. Otada su je posjetili Vladimir Lenjin i Rosa Luxemburg, a u novije vrijeme u njoj su svirali

trong>Nick Cave i Björk. Dodatni motiv gnjeva mladeži nije uzrokovala samo činjenica da su gradske vlasti odlučile uništiti kultni alternativni centar mladih, već da su ga odlučili prodati jednoj kršćanskoj sekti. Prošle godine u prosincu zgrada je srušena i došlo je do najvećih nemira u recentnoj danskoj povijesti (o tome dobro govori podatak da je ukupna šteta procijenjena na čak 80 milijuna kuna). I kakve onda veze s tim - osim da se opet radi o Nørrebrou - imaju ovi današnji nemiri, kad znamo da većina demonstranata nisu ni protivnici Europske Unije ni ljevičarski aktivisti koji brane skvot? Kao što je to bio slučaj i kod nemira francuske omladine u imigrantskim predgrađima i ovaj put ima mnogo teorija o uzroku nemira: nedavno uhićenje trojice muškaraca koji su navodno planirali ubojstvo autora karikatura Muhameda, zatim ponovno objavljivanje spornih karikatura koje su prije dvije godine dovele do protesta muslimana diljem svijeta, policijsko maltretiranje jednog Palestinca u četvrti Nørrebro, pojačan pritisak policije spram tržišta drogom, a najzanimljivija teorija je svakako ona da iza svega zapravo stoji islamska mafija koja neredima želi opteretiti državu, neometano prodavati drogu i svime, dakako, podići cijenu droge u Danskoj.

Premda među ovim teorijama o uzroku nemira ima zanimljivih pokušaja objašnjenja fenomena koji očito više nije ograničen samo na Francusku već se poput bumeranga širi Europom (Rada Iveković ga je u napisima o francuskim nemirima prozvala 'bumerangom kolonijalizma', a primjerenije bi ga bilo nazvati 'bumerangom kapitalizma'), nijedna od ovih teorija nije točna. Ipak, među njima je medijsku cirkulaciju, očekivano, uspjela zadobiti teza o 'političkom islamu'. To je potvrdio i glasnogovornik danske vlade, tvrdeći da je glavni motiv tih incidenata bijes mladih zbog navodnog policijskog maltretiranja, ali da u pozadini zasigurno leži ponovno objavljivanje karikatura proroka Muhameda. Natjecanje u karikaturama Kao što znamo, karikatura proroka Muhameda s bombom na glavi umjesto turbana bila je jedna od dvanaest objavljenih karikatura koje su izazvale žestoke reakcije i prosvjede muslimana 2006. diljem svijeta. Novine su odlučile ponovo objaviti sporne karikature kako bi, nakon prijetnji smrću autoru karikatura Kurtu Westergaardu, jasno dale do znanja da će braniti slobodu govora. I to nije sve. U javnost su nedavno procurile i amaterske snimke Danske narodne stranke (DPP), koja je poznata po svojim anti-imigrantskim stavovima, a na kojima se vidi neko opskurno natjecanje u crtanju karikatura Muhameda. Osim toga, jedna snimka koja je osvanula i na internetu pokazuje kako stranački članovi na odmoru pod vidnim utjecajem alkohola prezentiraju karikaturu na kojoj deva ima glavu Muhameda i bačve piva umjesto grba. Da doista nešto ne štima s danskim društvom, potvrđuju i sve češće vijesti o hapšenju osumnjičenika za terorizam - upravo u Nørrebrou prošle je godine u rujnu uhićeno osmero navodnih islamističkih fundamentalista, a samo godinu dana ranije uhićeno je devetero ljudi. Stoga, ako u obzir uzmemo te dvije stvari (karikaturu Muhameda i navodni terorizam) plus činjenicu da je Danska još 2003. poslala svoje trupe u Irak i Afganistan, onda je logično da iza današnjih nemira stoji 'politički islam'. Međutim, samo jedan podatak ruši čitavu tu konstrukciju. Nemiri su počeli prije nego što su karikature Muhameda ponovo objavljene. To će istaknuti i mladić Rasmus Lignau Amossen, koji je u petak sudjelovao u antirasističkoj demonstraciji u Nørrebrou, i koji je izjavio da razlog za nemire valja tražiti u novom zakonu donesenom zbog navodnog sprečavanja tržišta droge, koji omogućuje policiji da pretražuje ljude bez ikakvog opravdanja. Amossen ističe da mnogi mladi na tom području osjećaju diskriminaciju od strane policije. Kad policija zaustavlja svakog s arapskim obilježjima ili pogrešnom bojom kože, dok svi drugi neometano prolaze, onda se tu više ne radi o nekom posebnom nastojanju [npr. da se osujeti tržište drogom]. Radi se o rasizmu. Imigranti čine oko 5 posto ukupne danske populacije (koja iznosi 5,4 milijuna), dok oni arapskog ili muslimanskog porijekla čine oko 3,5 posto. Nije toliko velik broj kao u Francuskoj, ali očito je da problem nije toliko u Muhamedu, koliko u lošim imigracijskim politikama Europe. Naravno, Zapadu bi odgovaralo da je problem u Muhamedu, jer se onda čitav muslimanski svijet može iznova optužiti za religijski fanatizam, a kao što dobro znamo iz 'rata protiv terora': malen je korak od religijskog fanatizma do terorizma, odnosno borbe protiv terorizma koja ona omogućuje ukidanje privatne sfere i 'preventivno' sumnjičenje.

Slabost teze o 'političkom islamu' naglasio je još tokom francuskih nemira Étienne Balibar, a isto vrijedi i za trenutnu situaciju u Danskoj. Ta slabost znači da za mlade sjeverno-afričkog porijekla (čiji su roditelji ili djedovi 'imigranti' iz Alžira i Maroka) povezivanje s islamom funkcionira isključivo kao potvrđivanje kolektivnog identiteta koji se osjeća diskriminiranim i stigmatiziranim. Ono nema političku funkciju i nema nužnu vezu s religijskom praksom (sve indicije pokazuju da većina mladeži muslimanskog porijekla moli rijetko kao i francuska mladež, i da na višoj razini kodovi masovne komunikacije i scenariji urbanog nasilja rašireni televizijom imaju više utjecaja na njihov diskurs i imaginarij nego religija, kao što je to slučaj i za mnoge druge Francuze).¹ Balibar će u svom tekstu pokazati da se, ma koliko da ovaj religijski moment bio bitan (u kontekstu identifikacije i kolektivizacije), treba govoriti o klasi i rasi kao bitnim odrednicama nemira. I upravo to povezuje dvije naizgled nespojive pobune, onu iz 2006./2007. kad se ljevičarska, ne nužno imigrantska mladež digla na noge zbog rušenja skvota i ove iz 2008. kad se pretežno imigrantska mladež pobunila zbog sve češćeg uznemiravanja od strane policije. Zašto divljaju? Da bismo pokušali dati odgovor na povod nemirima poslušajmo najprije dvije srodne izjave; jednu je dao Andersk Fredrik Mihle iz danske Liberalne stranke kad se rušio skvot Ungomshuset, dakle, prošle godine, a drugu je ove godine dao načelnik kopenhaške policije Henrik Olesen. Prvi je dakle, rekao: Razmažena djeca iz Kuće mladeži probudila se u realnost danskog sna gdje moraju imati posao i plaćati režije, dok je drugi rekao: Ne znamo zašto divljaju. Mislim da im je dosadno. Kao što vidimo, i jedan i drugi zagovaraju zapravo isto mišljenje, a to je stav koji je uvelike cirkulirao u interpretacijama nemira mladeži u Francuskoj. Jednu takvu interpretaciju preuzeo je i Slavoj Žižek kad je ustvrdio da se nemiri u Francuskoj iz 2005. moraju shvatiti u kontrastu spram '68. godine. Dok je svibanjska pobuna u Parizu '68. bio prosvjed s utopijskom vizijom, nemiri iz 2005. bili su tek provale nasilja bez ikakve želje da predstave neku viziju, reći će Žižek, i dodati da u pariškim predgrađima među izgrednicima nije bilo nikakvih posebnih zahtjeva, tek ustrajavanje na priznanju zasnovano na mutnom i ne osobito artikuliranom resantimanu.²
Naravno, točno je da su nemiri iz 2005. sadržavali daleko manju razinu političke osviještenosti nego svibanjski nemiri iz 1968. i da su za razliku od njih imali nejasnu artikulaciju i zahtjev (nekima i danas još uvijek nije jasno zašto se imigrantska mladež u predgrađima uopće pobunila ili buni), međutim, Žižek nije u pravnije u pravu kad ne priznaje politički element tih nemira. Stvar je u tome da se ne radi o 'prosvjedu nultog stupnja', nasilnom činu protesta u kojem se ne traži ništa. Žižek ovdje zaboravlja temeljno načelo ruskih formalista, ali i Rolanda Barthesa iz njegova Nultog stupnja pisma, a to je da ne može postojati nulti stupanj, odnosno da je nedostatak znak već uvijek znak (ako ničeg drugog onda upravo tog nedostatka). Iako Žižek misli suprotno, radi se o tome da izgrednici konstantno ustrajavaju u onome što Fredric Jameson naziva 'kognitivnim mapiranjem': i francuski i danski nemiri nisu ništa drugo nego pokušaj lociranja vlastitog iskustva unutar smislene cjeline. Ili, unutar cjeline koja je za njih postala besmislena. I tu se treba vratiti izrijeku Ulrike Meinhof da stotinu političkih automobila nije tek prijestup zakona, već politički čin par excellence. Dok Amerikanci kao novu 'valutu' kojom se mjere uspjesi i neuspjesi na Bliskom istoku imaju broj mrtvih, 'valuta' frustrirane mladeži diljem Europe danas postaje broj zapaljenih automobila.

Dakle, umjesto da nemiri budu povezani s ekonomskim uzrokom, povezuju se s religijskim izvorom koji je ionako zapravo plod ovog prvog. ³ Naime, čitav 'sukob civilizacija' koji se pojavljuje u sukobu između imigrantske mladeži i europskih starosjedioca uvjetovan je ekonomskim interesima stare Europe koja je kolonijalizmom (otuda sintagma 'bumerang kolonijalizma') i dovela do raseljavanja afričko-arapskog stanovništva. Imigrantska mladež stoga ne uzima Muhameda kao svog proroka iz nekih fanatično-religijskih razloga. Štoviše, imigranti, kako to dobro pokazuje film Gegen die Wand (Fatih Akin, 2004), teže seksualnim slobodama bez ortodoksnih zabrana islama, ili pak slušaju hip hop i pripadaju sada već klasičnim 'zapadnim' subkulturama, kako to pokazuje film La Haine (Mathieu Kassovitz, 1995). Kad imigrantska mladež poseže za islamom kao svojim simbolom, onda je to isto kao kad Francuskinja muslimanskog porijekla stavlja veo na glavu. Ako se radi o svjesnom izboru, onda taj veo više nije (kako bismo 'mi', Europljani to htjeli iščitati) simbol potlačenosti i muslimanskog šovinizma, nego je to simbol borbe protiv zapadnog licemjerja i političke korektnosti koja stalno misli da zna (a onda i proskribira) što i tko je zapravo taj Drugi. Rušenje mita o korektnosti Najbolji primjer da Zapad, po klasičnom načelu orijentalizma, i dalje smatra da najbolje zna definirati Drugog je upravo najučestalija i gotovo službena interpretacija nemira u Danskoj. I tu se ruši zapadni mit političke korektnosti. Možemo se mi spram pripadnika neke druge vjere (islama) odnositi s poštovanjem i davati mu sve karakteristike 'običnog' subjekta, no kad se taj Drugi - iz nama nepoznatog razloga - pobuni, onda ćemo mu istog trena oduzeti sve karakteristike koje bi on mogao imati kao subjekt (npr. nezaposlen mladić koji je na prvoj godini fakulteta i sluša hip hop) i svesti ga isključivo na njegovu vjeru (sada više nije bitno da li je on hip-hoper, jer on je ipak musliman). Tu se vidi sva nedostatnost velike ideje multikulturalizma i koncepta političke korektnosti: neki Turčin u Njemačkoj s irokezom i odjećom tipičnog Nijemca može biti baš poput nas (čak ćemo ga pustiti i u naš klub), ali ako se slučajno pozove na svoju religiju, proglasit ćemo ga vjerskim fanatikom koji se nije dovoljno asimilirao. To ilustrira i prošlogodišnji primjer iz Velike Britanije, kad je djevojka muslimanskog porijekla optužena za 'terorističku poeziju' jer je u svojim stihovima proklamirala uništenje svijeta i izražavala intenciju za samoubojstvom. Naravno, mlada se djevojka, da je nisu uhitili, doista jednog dana mogla naći u redovima Al'Qaide (dodatnu zabrinutost izazvala je činjenica da je radila na aerodromu), ali zar i drugi tinejdžeri njene dobi, bez obzira na to da li vjeruju u Alaha ili ne vjeruju u ništa i slušaju Marilyna Mansona svakodnevno ne izražavaju slične težnje?

Pitanje je, dakle, gdje povući granicu, a čini se kako je danas naprosto dovoljno biti muslimansko-arapskog porijekla da bi sumnja za moguću terorističku aktivnost bila opravdana. Ipak živimo u dobu u kojem 'preventivno' postaje omiljeni pridjev. Ne samo da možemo voditi ljubav bez straha da ćemo dobiti djecu (jer kontracepcija je 'preventivna' mjera za trudnoću), ne samo da možemo piti Coca-Colu bez straha da ćemo se udebljati (jer Coca-Cola bez šećera je 'preventivna' mjera za debljinu), već možemo voditi kazneno-pravni sustav koji sprečava zločine koji se uopće nisu ni dogodili. Sve to neodoljivo podsjeća na Minority Report (Steven Spielberg, 2004) u kojem policija više ne služi za hvatanje zločinaca koji su počinili neki zločin, već za hvatanje zločinaca koji ne samo da još nisu učinili zločin, nego niti ne znaju da će ga u budućnosti počiniti. Policija tog distopijskog filma može biti sigurna u opravdanost svojih preventivnih mjera jer postoje proroci koji sa savršenom točnošću predviđaju budućnost, no policija našeg vrlog novog svijeta djeluje po načelu 'samoostvarenog proročanstva'. Primjerice, upravo činjenica da je policija prošle godine u rujnu u Kopenhagenu uhitila osmero osoba osumnjičenih za terorizam postaje dokaz da se danas u Kopenhagenu ne radi o protestu frustrirane mladeži zbog kontinuirane diskriminacije, već o protestu mladeži u čijim redovima postoje regruti za buduće terorističke akcije. Proizvodnja terorizma U tom smislu, vidimo da policija zapravo sama na neki način proizvodi terorističku prijetnju: ma koliko bili realni izgledi da među mladima doista postoje teroristi, upravo to podržavanje teze o 'političkom islamu' dovodi do toga da će pojedini doista postati teroristi. U slučaju rušenja skvota Ungomshuset, kada u njega nije upala obična policija već upravo antiterostički odred, odzvanja jedan drugi primjer kojeg navodi bivši RAF-ovac Karl-Heinz Dellwo. On je na početku sedamdesetih godina, sa samo dvadeset godina, zajedno s drugim prijateljima i istomišljenicima zauzeo jedno slično mjesto u Hamburgu, gradu koji je i danas poznat po skvotiranju. Jednako kao i Danci danas, tako su se i oni tada borili protiv gentrifikacije i loše urbanističke politike grada koja u obzir ne uzima interese mladeži i siromašnijeg dijela stanovništva. Umjesto da pokušaju na miran način riješiti problem, vlasti Hamburga su na skvot poslale antiteroristički odred koji je u to doba služio za borbu protiv RAF-a. Kad se Karl-Heinz, nakon godinu dana što je nevin odležao u zatvoru, vratio na slobodu bilo je logično da će se priključiti RAF-u.⁴ Taj primjer ne govori samo to da uzrok gnjeva mladeži u posljednje vrijeme leži u gentrifikacijskoj politici grada, već da sistem sam 'hrani' terorizam, odnosno da sam proizvodi uvjete u kojima ljudima - kako bi se njihov glas jednom doista čuo - neće biti na raspolaganju ništa drugo doli terorizam. Ili barem, paljenje automobila.

¹ Étienne Balibar, Uprising in the Banlieues, časopis Constellations, svezak 14, br. 1, 2007., str. 56. ² Žižekova refleksija je dio njegove najnovije knjige Violence (Picador, 2008), a skraćena verzija prethodno je objavljena na Lacanian Inku pod naslovom Some Politically Incorrect Reflections on Violence in France & Related Matters ³ Hvalevrijedno tumačenje nemira u Francuskoj dao je 2006. u svom predavanju u Böll fondaciji u Berlinu Brian Holmes, dajući tezu da su nemiri u Francuskoj odgovor na transformaciju države blagostanja s obzirom na zahtjeve globalne ekonomije. Transkript predavanja dostupan je pod naslovom Images of Fire. The banlieue riots and the unanswered questions of the welfare state. Kad bismo danas trebali reći na koji su način spojeni protesti danske ljevičarske omladine aktivističkog i alternativnog predznaka iz 2006/2007. i protesti imigrantske mladeži arapskog i muslimanskog porijekla iz 2008. onda bismo zajedno s Holmesom možda trebali odgovoriti da se oni očituju kao neodgovoreno pitanje o državi blagostanja. ⁴ Za više o svemu vidi iznimno inspirativnu knjigu razgovora: Karl-Heinz Dellwo, Das Projektil sind wir. Der Aufbruch einer Generation, die RAF und die Kritik der Waffen, Nautilus, Hamburg, 2007.