U najtješnjim predsjedničkim izborima u povijesti Meksika, Federalni izborni institut jučer je objavio pobjedu konzervativnog predsjedničkog kandidata Felipe Calderona. Javnost i nezavisni mediji su uvjereni u izbornu prijevaru, a ono što se događa ispod površine izbornog cirkusa je val nasilnih socijalnih konfontacija i pobuna širom zemlje.
Državna represija i izborni kaos
Mjesece neposredno prije izbora obilježili su štrajkovi rudara i radnika čeličana koje su bezuspješno pokušale ugušiti elitne policijske i federalne postrojbe uz usmrćivanje nekolicine radnika, što je pokrenulo inače mirne radničke sindikate u Meksiku na masovnu solidarizaciju i proteste. Lipanjski štrajk tisuće učitelja u južnoj državi Oaxaca koji su također brutalno pokušale ugušiti policijske snage, nakon čega su uslijedile protestne povorke od 400 000 sudionika, pa kršenja ljudskih prava nad farmerima u Atencu uključujući silovanja i ubojstva samo su neki od nedavnih događaja koji pokazuju da se praksa državne represije, policijskog nasilja i nezaintersiranosti sudskih organa za procesuiranje zločina, u Meksiku i dalje nastavlja. Stotine ozlijeđenih i zatvorenih, nekolicina mrtvih radnika, prosvjednika i farmera, uzrokovali su otpor i nemire širom zemlje, a uslijedile su i reakcije organizacija za ljudska prava, podrška različitih aktivističkih i intelektualnih grupa dok je meksički predsjednik uvjeravao svijet da je Meksiko u miru.
Konačni izborni rezultati pokazali su da je Lopez Obrador dobio samo 0,6 posto glasova manje od svog suparnika te najavio da će izborne rezultate osporiti na sudu, što znači da bi se konačna odluka o tome tko će biti meksički predsjednik mogla čekati do rujna. Za subotu je sazvao skup svojih pristaša na glavnom trgu meksičke prijestolnice, na kojem se očekuju masovne demonstracije. Javnost i nezavisni mediji, ujedinjeni u nepovjerenju prema Federalnom izbornom institutu za koji se smatra da je po naredbi prošle vlade lažirao rezultate, već danima bruje o izbornoj prijevari, a komentatori se slažu da bi Meksiko mogao uskoro eksplodirati. Otkriven je niz nepravilnosti u glasačkom procesu – od toga da je zbog nereda pristup nekim biračkim mjestima bio zapriječen, do boksova sa glasačkim listićima koji su nađeni u smeću, i niza laži koje su tokom 3 dana, koliko se čekalo na izborne rezultate, plasiranE u javnost od strane izbornog instituta. Dan nakon izbora oglasio se i Subcomadante Marcos iz Zapatističke armije nacionalnog oslobođenja, iako se prethodno izjasnio protiv svih kadnidata i izbornog procesa kao takvog: Nismo u izbornom raspoloženju. Ali zbog etičkih razloga, kao Zapatisti, ako vidimo da nešto nije u redu moramo se oglasiti. A ono što vidimo je pokušaj izborne prijevare od strane vladajućih struktura.
Dovoljno jasan znak
Da podsjetimo: Više od 71 milijun Meksikanaca u nedelju je pozvano da odabere predsjednika za razdoblje od idućih šest godina, kao nasljednika vlade konzervativca Vincentea Foxa ogrezle u brojnim korupcijskim skandalima. Glavni rivali bili su konzervativac Felipe Calderon, proamerički kandidat usmjeren na slobodno tržište i ljevičar s nacionalnim predznakom - Andres Manuel Lopez Obrador. Obrador je svoju kampanju vodio s naglaskom na pomoći siromašnima kojih je u Meksiku 25 milijuna, od čega 4,5 milijuna živi u ekstremnom siromaštvu. Uz sprečavanje odljeva radne snage i bavljenje isključivo unutarnjom politikom zemlje, Obrador je najavljivao da sljedeći predsjednik Meksika neće biti marioneta nijedne strane vlade. Sve je to bilo dovoljan znak američkim medijima da započnu snažnu kampanju protiv Obradora, proglašavajući ga prijetnjom demokraciji i američkoj nacionalnoj sigurnosti, klonom venecuelanskog predsjednika Huga Chaveza – što je samo po sebi najcrnja moguća optužba. Meksiko je država koju dijeli 2000 milja granice sa SAD-om, najveći mu je trgovinski partner poslije Kanade, a 11 milijuna meksičkih imigranata nalazi se unutar granica SAD-a. Zbog svega toga za Ameriku je iznimno važno tko će biti budući meksički predsjednik. Još važnije, izborni rezultati Meksika zajedno sa zapatističkim pokretom u Chaipasu predstavljaju eksplozivni dodatak postojećoj političkoj strukturi u Latinskoj Americi, pri čemu bi lijevi predsjednik ovu sjeveroameričku zemlju stavio uz bok Brazilu, Argentini, Venezueli i Boliviji, Urugvaju i Kubi.
Socijalizmi na latinoamerički način
Populistički lijevi predsjednici već vladaju Bolivijom i Venecuelom, sa velikm utjecajem ne samo na kontinentu već sa globalnim uspjehom i porukom. Hugo Chavez došao je na vlast u Venecueli 1999. godine i usprkos vojnom puču sponzoriranom od strane SAD-a, uspio se održati do danas. U obnovi bolivarske ideje, pod geslom socijalizma za 21. stoljeće, Chavez je proveo reformu obrazovnog i zdravstvenog sustava sa jednakim pristupom za sve, uveo zakon za eksproprijaciju neobrađenog zemljišta, te povisio porez koji kompanije plaćaju za izlov nafte, odlučan da stane na kraj isušivanju Venecuele od strane korporacija i stranih vlada. U obilasku zemalja kontinenta i centralne Amerike, Chavez zagovara kontraplan američkom sporazumu o slobodnoj trgovini pod nazivom Petroamerika, prema kojem bi venecuelanski resursi nafte i plina postali pokretač regionalne integracije i međusobnog pomaganja.
Druga istaknuta osoba nove latino-američke politike je Evo Morales – indijanski aktivist, vođa Pokreta za socijalizam i cocalero pokreta – federacije seljaka uzgajivača kokinog lišća, koji je inauguriran početkom 2006. kao prvi Indijanac na čelu Bolivije. Smatrajući kapitalizam najvećim neprijateljem humanosti, Morales je izvršio nacionalizaciju nafte i plina ali i legalizirao proizvodnju i prodaju kokinog lišća smatrajući da spada u tradicionalne životne navike bolivijskih seljaka. Oba predsjednika su poznata po gorljivom otporu SAD-u, proglašavaju kraj kolonijalizma nad Latinskom Amerikom te se zalažu za suradnju i potporu unutar kontinenta, a protiv štetnih naftnih i trgovinskim sporazuma koje nameću velike sile.
Indijanski pokreti
Kako ovih dana ističe Naomi Klein, širom Latinske Amerike šire se slični eksplozivni efekti – sa domorodačkim pokretima koji redizajaniraju političku mapu cijelog kontinenta, zahtjevajući ne samo svoja prava već poptunu reinvenciju države na socijalističkim zasadama. Indijanci koji u nekim zemljama čine većinu stanovništva, ali do sada nikada nisu imali vlast, pomiješani su sa revolucionarnim pokretima marksističkog predznaka i radničkim sindikatima. Sve ovo u kontekstu siromaštva, godina iskorištavanja i ugnjetavanja od strane vlastitih i inozemnih političko-ekonomskih sila osigurava ujedinjavanje i kumulativni efekt različitih inicijativa koji u konačnici omogućuje čak i tako nemoguće stvari kao što je preuzimanje čitave države. Posebno mjesto u političkoj slici kontinenta – ali ne onoj stranačkoj – zauzima slobodni Chaipas iz kojega su zapatisti početkom godine krenuli u kampanju paralelnu sa predsjedničkim izborima - turneju po meksičkim državama, nazvanu Drugačija kampanja. Kampanja je drugačija ne samo u odnosu na prethodni oružani ustanak, već i u odbijanju izbornog cirkusa i pokušaju stvaranja snažne alternative današnjim institucijama države: Definirali smo jednu vrlo jasnu liniju: ljevičarsku i antikapitalističku. Ne liniju centra, ne liniju umjerene desnice, niti liniju racionalne i institucionalne levice. Već ljevičarsku, tamo gde se nalazi srce, tamo gde je budućnost.
Mjesto gdje ljevica još uvijek nešto znači
Koliko to različito zvuči u odnosu na velvet/orange/tulip revolucije u istočnom bloku. Dok je na europskoj političkoj sceni poptuno jasno da razdioba između ljevice i desnice služi samo prikrivanju pravih problema i borbi – otprilike kao razlika između Vipa i T-coma – pa se onda njihovim razlikovanjem nitko ozbiljno niti ne bavi, u Južnoj Americi čini se da ljevica još uvijek predstavlja razliku. Ipak, iz perspektive Istočne Europe, Moralesova posljednja socijalistička revolucija 21. stoljeća zvuči kao poptuni anakronizam. Redsitribucija zemlje onima koji ju uzgajaju, nacionalizacija bolivijske plinske i naftne industrije, besplatno javno zdravstvo i obrazovanje – sve je to ono od čega Istočni blok ubrzano odustaje kako bi se što bolje integrirao u europske i svjetske ekonomske formacije. Baršunaste revolucije Istočnog bloka, kao revolucije na kraju povijesti, nisu imale nikakav utopijski plan, a događale su se u uskoj sprezi profesionalnih NGO-a, zapadnih trenera i srednjoklasne inteligencije. Ono što su u konačnici stvorile nova su tržišta jednako novih potrošača. U Latinskoj i Centralnoj Americi promjene podržavaju nasiromašniji i najmarginaliziraniji dijelovi društva, a borba za promjene nije nimalo baršunasta.
