Zemlja može biti prihvaćena samo ako se drži određenih ugovora, principa, a Hrvatska se drži principa - pacta sunt servanda - i mi ćemo naći rješenje, istaknuo je predsjednik Mesić prije nekoliko dana, susrevši se s povjerenikom EU za proširenje Ollijem Rehnom s kojim je govorio o namjeri RH da u siječnju stavi na snagu zakon o ZERP-u i za države EU-a. ZERP kao Ante Gotovina Da čovjek ne povjeruje; kao da slušamo slovenskog ministra vanjskih poslova Dimitrija Rupela. Potonji je koncem 2005. u emisiji Slovenske televizije, a i u drugim prilikama, izjavljivao da će u EU više puta ponoviti obećanje premijera Ive Sanadera o poštivanju dogovora, izrečeno još u slučaju Gotovina u obliku parole vjerujete Hrvatskoj. Time je Sanader preuzeo veličanstvenu obavezu Hrvatske da popravi imidž lagano nevjerodostojne partnerice, nije tom prilikom propustio spomenuti prvi čovjek slovenske diplomacije. Pisalo se o tome i govorilo podosta u Hrvatskoj i u slovenskoj javnosti, u smislu želi li u EU, Hrvatska mora poštivati dogovore. To se posebno odnosi na zapisnik sa sastanka državnih tajnika RH, Slovenije i Italije, gdje se Hrvatska obvezala ne primjenjivati ZERP na članice EU, što je ušlo i u pregovarački okvir.
Foto: Dmitrij Rupel kaže da ima štošta za reći o Sanaderovoj vjerodostojnosti
Sada, dakle, svi zvuče slično, stvari se vrte u krug, a tzv. hrvatska strategija rješavanja problema sa Slovenijom dolazi na naplatu. Što pregovori s EU-om budu dalje odmicali, to će se više hrvatska politika zaposjedanja spornih terena i potvrđivanja nadležnosti izdavanjem raznih akata pokazati promašenom. Slovenija, naravno, po Rupelovim izjavama, nije protiv zaštite Jadrana, ali jest protiv hrvatskih karata tog područja, kojima se prejudicira granica. Na spornim terenima, kojima se smatraju sva područja oko kojih se dva suverena subjekta ne mogu dogovoriti, vrijede određena pravila. Jedno od njih je da niti jedna država neće na njima jednostrano djelovati, tj. bez dogovora sa suprotnom stranom, a drugo, da će svaka na takvom terenu vršiti nadležnost samo nad svojim državljanima. Kod određivanja granice može se poći od stanja na dan osamostaljenja, ili pak od zatečenog stanja na dan određivanja. Hrvatska se očito odlučila za potonju inačicu, te u posljednjih petnaest godina uporno kroz razne mehanizme (gradnjom infrastrukture, izdavanjem upravnih akata) učvršćuje svoj položaj. Ceste i tabele Izuzmemo li lanjsku bagersku intervenciju Slovenije kroz rušenje novoizgrađenog hrvatskog seoskog puta za Mirišće ili zatvoreni most prijateljstva preko Mure, Slovenija je malo što radila, osim što je slala protestne note. Ipak, previše se puta Hrvatska obvezala poštivati stanje na dan 25. lipnja 1991. (Brionska izjava, načelni dogovor Janša - Sanader na Bledu) da bi kod rješavanja granica uz pomoć treće strane mogla bilo što postići gradnjom cesta i postavljanjem tabela. A takvih je pokušaja bilo poprilično. Od gradnje graničnog prijelaza Plovanija na zemljištu Općine Piran, otkad datira čuvena poruka premijera Nikice Valentića da je prijelaz privremenog karaktera, preko mosta preko Mure, vodoprivrednih nasipa, do osnivanja katastra za područje oko Dragonje 1993. godine, čime je uključeno 113 hektara spornog zemljišta koje je na dan 25. lipnja 1991. bilo dio katastarske općine Sečovlje u Sloveniji.
Tu jednostranu uspostavu katastra ne niječe čak ni Hrvatska. Prema izvještaju Grada Buja, pripremljenom za tematsku sjednicu Vijeća, navodi se da Grad Buje nema i ne može dobiti od nadležnog zemljišno-knjižnog ureda i bujske ispostave Područnog ureda za katastar Pazin tadašnje stanje (25.6. op. K.S.R.) vlasništva i posjeda na tom pograničnom području jer je evidencija zasnovana tek 1993., dok se u Piranu za iste nekretnine vodi slovenska evidencija vlasništva koja povijesno potječe iz razdoblja prije bivše zajedničke države (Glas Istre, 6. rujna 2005.). Ribarenje s figom u džepu Pored takvih solaža, Hrvatska si je sama narušavala vjerodostojnost, potpisujući dokumente koje kasnije nije provodila u dijelu koji se ticao obaveza. Primjerice, obje države su potpisale Sporazum o pograničnom prometu i suradnji (Sporazum o obmejnem prometu in sodelovanju – SOPS), u kojem je stvoreno jedinstveno ribolovno područje od Ankarana do Novigrada istarskog. To praktički znači da je svim ribarima dozvoljeno loviti u teritorijalnim vodama obiju država, no naravno, nije se dogodilo da je ikoji slovenski ribar uspio preći polovicu Piranskog zaljeva bez sukoba s hrvatskim ribarima i policijom.
Čemu dozvoliti ribarenje ribarima druge države, ako to ne misliš poštivati, osim ako nemaš neiskrene namjere? Kada je Slovenija tražila njegovo provođenje, iz našeg Ministarstva vanjskih poslova stiglo je briljantno obrazloženje da ga ne mogu primijeniti, jer nije određena granica. Vjerojatno su mislili da nitko nema Internet, te da ne može skinuti kopiju SOPS-a, gdje lijepo piše da se on sklapa u nedostatku dogovora o granici, ne bi li se olakšao život pograničnom stanovništvu, te da on ni u kom slučaju ne prejudicira granicu. Da ne govorimo što znači parafirati sporazum tipa Drnovšek - Račan (što su učinili pomoćnik ministara vanjskih poslova Zoran Thaler sa slovenske, te predsjednica državne komisije za granice Olga Kresović Rogulja s hrvatske strane), pa se onda predomisliti. Takva politika potpiši - otpiši, oću - neću u iduće će dvije godine neizravno, kroz pregovore s članicama EU, doći na naplatu. Ostaje da se vidi kakve će sve oblike salta mortale izvoditi odgovorni političari koji neće trgovati teritorijem i dakako, ne daju ono što je naše.
