Tri dana nakon akcije kodnog naziva "Zlatarovo zlato", zbrajamo prve njezine rezultate. Grad Zagreb je iz usta svojega pročelnika za kulturu odmah priznao protupravnu situaciju u njegovom Vijeću za časopise i obećao da će "razmotriti pravne posljedice i poduzeti odgovarajuće mjere". Dean Duda objavio je da je podnio neopozivu ostavku na mjesto člana Vijeća za knjigu i nakladništvo Ministarstva kulture. Andrea Zlatar Violić, ministrica kulture, putem svoje je glasnogovornice, a posredstvom T-portala, poručila kako se "propust dogodio", ali da mu je kumovao niz objektivnih i subjektivnih razloga poput sporosti ostavinske parnice nakon smrti Borisa Marune; kako odgovori na pitanja koje je H-Alter sredinom prošloga tjedna uputio Ministarstvu kulture još uvijek nisu stigli, ne znamo zbog čega Ministarstvo, do okončanja parnice i svih drugih administrativno-pravnih formalnosti, nije na svojim stranicama navelo istiniti podatak o imovinskom stanju ministričinom, već je taj podatak neistinit.
Kako bi se korupcija što više onemogućila, potrebno je razviti strategije upravljanja sukobom interesa. Najvažniji korak pritom je - javno deklariranje toga sukoba
"Zlatarovo zlato" iznudilo je, dakle, uvođenje elementarne zakonitosti u imenovanje (a time i u rad) kulturnih vijeća na državnoj i na zagrebačkoj razini. To je tek prvi mali korak na putu do dalekog cilja, uspostavljanja poštenja i pravednosti u distribuciji sredstava za javne potrebe u kulturi. Drugi korak trebao bi biti uvođenje mehanizama upravljanja sukobom interesa. Istina je, naime, da je u razvijenim društvima nemoguće izbjeći sukobe interesa, kao što je istina i da sukob interesa sam po sebi još uvijek nije kriminalno djelo, odnosno korupcija. Kako bi se korupcija što više onemogućila, potrebno je razviti strategije upravljanja sukobom interesa. Najvažniji korak pritom je - javno deklariranje toga sukoba. U slučaju Zarez to nije bilo napravljeno niti na razini ministrice, niti na razini kulturnog vijeća Ministarstva i Grada. Informacija koju je u tom kontekstu objavio T-portal, a koja je ondje, očito, došla od glasnogovornice Ministarstva, da je u postupku donošenja Zakon o kulturnim vijećima čiji je novum da "članice i članovi vijeća neće moći sudjelovati u raspravi niti odlučivanju o pitanjima koja se odnose na projektne u kojima oni sami sudjeluju ili su s njima povezane osobe" ne otkriva pravu situaciju. Naime, postojeći Zakon o kulturnim vijećima u članku 10. propisuje da "član Vijeća koji je neposredno osobno zainteresiran za donošenje odluke o nekom pitanju može sudjelovati u raspravi o tom pitanju, ali je izuzet od odlučivanja. Smatra se da je član Vijeća neposredno osobno zainteresiran za donošenje odluka o nekom pitanju, ako se ono odnosi na umjetnički ili kulturni projekt u kojemu osobno sudjeluje." Novost je koju donosi novi zakon, dakle, utoliko što neposredno zainteresirani članovi vijeća neće više moći niti sudjelovati u raspravama, a ne samo odlučivati. Međutim, novost je i da se ukida sadašnja zakonska odredba koja zabranjuje vlasnicima i upravljačima pravnih osoba da budu članovi vijeća, što nije civilizacijski korak naprijed. Ministrica, koja je evidentno prošla kroz crveno, odlučila je ukinuti - semafore.
Iz različitih kulturnih vijeća na zagrebačkoj ili državnoj razini tijekom godina smo slušali priče o tome kako je, zbog opsega posla, "nemoguće" uspostaviti jasnija pravila igre koja bi uključivala jasne kriterije, indikatore i zapisnike o radu vijeća
Iz različitih kulturnih vijeća na zagrebačkoj ili državnoj razini tijekom godina smo slušali priče o tome kako je, zbog opsega posla, "nemoguće" uspostaviti jasnija pravila igre koja bi uključivala jasne kriterije, indikatore i zapisnike o radu vijeća, i na taj način ispunila obavezu iz članka 1. Zakona o kulturnim vijećima - omogućavanje uvida javnosti u njihov rad. Takva opravdanja s figama u džepu, jasno demantira upravo Ministarstvo kulture. Njegov novi Program dodjele bespovratnih sredstava neprofitnim medijima, težak 3 milijuna kuna, o kojem je upravo na stranicama Ministarstva otvorena javna rasprava, najavljuje sljedeće: "Sedmočlano povjerenstvo izabrano putem posebnog natječaja (javnog poziva) bit će zaduženo za analizu i ocjenjivanje prijava na Javni poziv za dodjelu bespovratnih sredstava neprofitnim medijima. Članice i članovi Povjerenstva dužni su svoja mišljenja o pojedinačnim prijavama objaviti u obliku pisanih recenzija". Nema nikakvog razloga da ovo što je moguće provesti na tom natječaju ne bude moguće provesti i na natječajima za Javne potrebe u kulturi. U tom slučaju, uz aplikaciju sukoba interesa, uvođenje mehanizama njegova hendlanja među kojima je transparentnost rada natječajnih povjerenstava i vijeća jedan od bitnih, bila bi zadovoljena druga, formalna pretpostavka za smanjenje mogućnosti korupcije.
Ispunjenje treće, najvažnije pretpostavke vjerojatno nitko od pripadnika današnjega naraštaja neće doživjeti. Odnosi se na razvoj političke kulture koji bi isključio različite uvezanosti i neprincipijelne, više ili manje prešutne klanske saveze koji se međusobno podupiru po osnovi "ja tebi - ti meni". Kulturnjaci i znanstvenici koji su posljednjih godina i desetljeća iselili iz ove lijepe države, pa u drugima apliciraju na njihove javne fondove, svjedoče da Hrvatska tu nije nikakav izuzetak; no razlika od zemlje do zemlje ipak ovisi o političkoj kulturi, od Njemačke do Švedske ili od Italije do Novog Zelanda. Hrvatska, kako zaključujemo iz pojedinih reakcija na "Zlatarovo zlato" ima još dosta prostora za napredak.
Ministarstvo kulture je tili čas dalo izjavu T-portalu (a efekt je vidljiv - dobili smo članak u kojem nedostaju bitne informacije i koji je koncipiran više kao dobronamjerna usluga nego kao novinarski uradak)
Među reakcijama je ono već spomenuto, Ministarstva kulture, koje je tili čas dalo izjavu T-portalu (a efekt je vidljiv - dobili smo članak u kojem nedostaju bitne informacije i koji je koncipiran više kao dobronamjerna usluga nego kao novinarski uradak). Ministarstvo očito privilegira pojedine medije, tako da onima koji mu podilaze pruža informacije, a kritički orijentiranima ne pruža, čime ne samo što direktno krši članak 6. Zakona o medijima (za čije je provođenje najodgovornije), već razotkriva koliko mu je u kritičnim situacijama stalo do dugo najavljivane medijske reforme: kad zagusti, dobro je što postoje utjecajni korporacijski mediji, s kojima je moguće dogovoriti se... Ministarstvo je, izgleda, u pomalo neurotičnoj situaciji: s jedne strane uguralo je u Vijeće za elektroničke medije dvije članice od kojih zaista možemo očekivati da će uvoditi reda na tom polju, i zbog toga mu je potrebno čestitati. Istovremeno, u segmentu novinarskih prava na informaciju sustavno krši Zakon o pravu na pristup informacijama i Zakon o medijima. S treće strane, otvara javnu raspravu o natječaju na neprofitne medije, što je opet vrijedno čestitanja, koliko god vođenje te javne rasprave imalo tehničkih propusta.
Kao glasnogovornik onih koji dosadašnji način rada kulturnih vijeća vide kao prizor iz najboljeg od svih mogućih svjetova pojavio se, prvo na različitim polu-javnim mailing listama, a nekoliko sati potom i na H-Alteru, Dean Duda, profesor sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta. Kad netko, zažarenih očiju i s pjenom na ustima nasrne na vas, pametnije je maknuti se u stranu nego hvatati se u raspravu; no njegova reakcija ipak zaslužuje osvrt.
Kad zagusti, dobro je što postoje utjecajni korporacijski mediji, s kojima je moguće dogovoriti se
Tvrdi da je izmanipuliran zato što mu na početku nije bilo jasno rečeno kako se radi o "uzimanju izjave"; u svoju "obranu" mogu reći samo to da sam mu, na početku razgovora ponovio istu frazu koju sam prije ponovio valjda već tisuću puta, tražeći od različitih ljudi različite izjave. Tijekom desetljeća novinarskog rada to radim već toliko rutinski, koliko zubar rutinski kaže "otvorite usta", nakon što vas posjedne na zubarsku stolicu. Zašto je Duda pomislio da mi, osim usta, mora otvoriti i dušu, to nije u domeni moje nadležnosti, ali upozorio bih ipak na previše "nesvijesti" u čitavoj priči oko sukoba interesa i Zareza: Grozdana Cvitan nesvjesna je svojega vlasništva nad Drugom stranom, mada je lani u proljeće predsjedala njegovom skupštinom; ministrica, nesvjesna je da joj na službenoj stranici Ministarstva piše kako je vlasnica 0,5 posto istog društva, mada je vlasnica 6,7 posto; Duda, nesvjestan je da je vlasnik, a iskaz naknadno mijenja tvrdeći kako je ustvari znao, ali ništa nije poduzeo (a poduzeo je: prijavio se ili je pristao da bude prijavljen u Kulturno vijeće, premda je, kaže, znao da mu to zakon zabranjuje!); i na kraju balade, Duda je nesvjestan da ga novinar s kojim nikad u životu nije razgovarao zove telefonom zato da mu uzme izjavu - misleći valjda da ga zove da bi s njime ćaskao. Situacija je nezgodna i kompromitirajuća: u skoro 30 godina što amaterskog što profesionalnog novinarskog rada, nikada me nitko nije optužio zbog manipulacije, pa čak niti Hebrang i drugi HDZ-ovci koji su me povlačili po sudovima zbog uvrede ili klevete i, koliko mi je poznato, izgubili sve sporove. Ovdje se, bojim se, radi o nečem drugom, a to je - upotreba stereotipa o novinarima kao manipulatorima i lopužama, kako bi se reflektori usmjerili na mene kao suspektnu osobu i uklonili s onih koji su se realno našli s prstima u pekmezu. Radi se, dakle, o primjeni strategije - Drž'te lopova! Daleko od toga da taj i takav stereotip o novinarima nema svoje empirijsko utemeljenje, međutim ja se tim poslom ipak bavim ponešto drugačije.
Šteta je što sada ne možemo vratiti film unatrag i vidjeti što bi Duda bio rekao da je "znao" kako sam novinar koji zove radi izjave, a ne besposličar željan ćaskanja. "Ne dajem izjave"? "Nazovite me drugi tjedan"? U njegovoj izjavi, naime, objavljenoj u "Zlatarevom zlatu", nema ničega za što bi bila potrebna neka velika manipulacija da bi se od nekoga "izvuklo". Je li to možda podatak, skriven od javnosti, da kulturno vijeće nema zapisnike? Ako bih i bio manipulator, na osnovu obavljenoga dalo bi se zaključiti da sam beznadno slab u tom poslu.
Ovdje se, bojim se, radi o upotrebi stereotipa o novinarima kao manipulatorima i lopužama, kako bi se reflektori usmjerili na mene kao suspektnu osobu i uklonili s onih koji su se realno našli s prstima u pekmezu
Erupcija pravedničkog gnjeva također je dio iste strategije, Drž'te lopova! Izjava o neopozivoj ostavci na članstvo u Vijeću tu bi trebala sugerirati kao da se radi o moralnom činu, a ne o izvanjskoj, zakonskoj sili. Odgovornost zbog javne štete zbog toga što Dean Duda više nije član Vijeća pripisuje se tu meni, jer sam upro prstom u ono što svi vide i rekao da je car gol. Ali što smo doista izgubili njegovim izlaskom iz toga tijela? Vijeće s Dudom isto je kakvo je bilo i prije Dude, i kakvo će zasigurno biti i poslije njega: bez ikakve strategije i usvojene javne politike, posve netransparentno, sa svim uvezanostima i neformalnim lojalnostima njegovih članova. Jedna trećina dodijeljenog mu fonda i dalje će biti, kao što je uvijek i bilo, bez ikakve javno dostupne argumentacije & elaboracije, osigurana za Zidićev Vijenac, Zarez i filoustaško Hrvatsko slovo, ubuduće vjerojatno i za Le Monde Dipromatique. Ostalih 85 časopisa i portala dobijat će mrvice, kao što je uvijek i bilo. Je li, recimo Vijeće za časopise ikada na svojim sastancima problematiziralo činjenicu da "najmanje dvije trećine" javnih sredstava koja dobivaju tiskani časopisi, pa tako i gore spomenuti, odlaze na štamparske troškove - koja navedeni časopisi, zbog slabe ili nikakve prodaje, nisu u stanju ni vratiti? Je li nakladnicima tih časopisa ikada sugerirano da, umjesto papira, pređu na web? Vjerojatno nije, jer "skandalozno" bi bilo da naša kultura ostane bez papirnatih časopisa o kulturi. Daleko je manje "skandalozno", da se najveći dio javnoga novca tu usmjerava prema štamparijama, koje štampaju primjerke od kojih ogroman dio za nekoliko tjedana, neprodan i nepročitan, ide u reciklažu - dok kreatori toga sadržaja, dakle autori članaka, koji su, bez ikakve sumnje, velikom većinom vrijedni, talentirani i pošteni, ne dobiju ni pare na ime honorara. U toj činjenici, koja se zove obezvređivanje i ponižavanje autorskog, intelektualnog rada, u Kulturnom vijeću vjerojatno ne vide nikakav problem.
Vijeće s Dudom isto je kakvo je bilo i prije Dude, i kakvo će zasigurno biti i poslije njega: bez ikakve strategije i usvojene javne politike, posve netransparentno, sa svim uvezanostima i neformalnim lojalnostima njegovih članova
I na kraju: ako nas političko iskustvo ičemu može naučiti, to je da zaziremo od ljudi koji pate od osjećaja viška vlastite misije, pa smatraju kako pripadaju redu odabranih koji se ne bi trebali držati zakona kao pijan plota. Duda svoj osjećaj viška njegove misije izražava tvrdnjom da se njegov svijet gradi na suradnji, solidarnosti, zatim entrizmu, povjerenju, kvaliteti itd, što demonstrira - vratimo se časak na temu - svjesnim kršenjem zakona i dodjeljivanjem najvećeg iznosa potpore časopisu čiji je (bio) suvlasnik. Kao građanin imenovan na javnu funkciju, smatra opravdanim drugog građanina, koji upozorava na nelegalnost njegova izbora i osporava rezultate posla koji je obavio, nazvati lajavim egoističnim psetom. Na to je potrošio sedam kartica, ali to za H-Alterove redovitije čitaoce i nije neka novost.
Naime, ja sam još prije dvije godine, komentirajući natječaj za javne potrebe u kulturi Grada Zagreba, odmah u prvoj rečenici napisao: "Potpisnik ovih redaka zastupa isključivo svoje sitnoračunžijske interese, pokvarenjak je i kurvin sin kojega je moguće kupiti za deset do petnaest tisuća kuna, a vjerojatno i za manje." Za razliku od Dude i onih koje zastupa & predstavlja, ja nikad ne zaboravim u startu deklarirati vlastiti sukob interesa.
