21/11/2006 - Malo prije je javljeno kako je ubijen libanonski ministar industrije Pierre Gemayel, potomak utjecajne političke maronitske dinastije. Otac Amin mu je bio predsjednik žRepublike, a stric Bashir vođa falangističke milicije u vrijeme građanskog rata (odgovoran za masakr Palestinaca u logoru Šabra i Šatila). Bashir je svojevremeno ubijen, a drugom je prilikom ubijena i njegova sestra, kao sada Pierre. U međusobnim sukobima libanonskih političkih klanova takve se vendette ponavljaju.
, vođa antisirijskog političkog bloka, odmah je optužio Damask, koji je po njemu također odgovoran za ranije ubojstvo njegova oca Rafika. Jumblatt, vođa libanonskih druza, mu se pridružio. Sirija je međutim osudila teroristički akt. Hizbulah je tražio hitnu istragu. Bush je na putu iz Indonezije za Aman izjavio kako su Sirija i Iran "izvori nestabilnosti na Bliskom istoku".
Nije jasno što će se sada dogoditi sa Siniorinom vladom, iz koje je prije desetak dana istupilo šest "prosirijskih" ministara. Nabih Berri, predsjednik parlamenta, vođa šijitskog lamala, bi sada trebao sazvati sjednicu Nacionalne skupštine.
25/05/2007 - Na sjeveru zemlje, oko palestinskog izbjegličkog logora Nahere Al-Barde izbio je prije par dana oružani sukob između libanonske vojske i organizacije koja se naziva Gatah Al-Islam. Po razmjenama i žrtvama, uglavnom među palestinskim civilima, najteži je u posljednjih sedamnaest godina. Fatah Al-Islam je sunitska fundamentalistička grupa, koja se optužuje za više terorističkih napada i jednu pljačku banke. Nema veze sa Abasovim Fatahom i ne okuplja samo Palestince. Sada se utvrdila u tom palestinskom logoru, žalosnom domu za nekih 30.000 izbjeglica. Prema američkom novinaru Seymouru Hershu, osnovana je prije više mjeseci uz podršku Haririja, sina ubijenog bivšeg premijera, i samoga Siniore, predsjednika libanonske vlade, kao sunitska protuteža šijitskom Hizbulahu.
Prema jednom drugom komentaru, Fatah Al-Islam je pušten u opticaj prema zamisli Cheneyovoga savjetnika za sigurnost, Elliota Abramsa, kojem se također pripisuje plan za eliminaciju Hamasa i rušenje palestinske vlade «nacionalnog jedinstva».
Dok traje opsada izbjegličkog logora, iz kojega bježe njegovi žitelji (pola ga je već razrušeno slijepom artiljerijskom vatrom), na bejrutski su aerodrom jučer sletila dva američka vojna transportera s oružjem za vladine snage.
Lahoud je neposredno prije isteka svoga mandata proglasio izvanredno stanje i «vlast predao armiji». Anti-sirijski blok je odmah graknuo kako Lahoud za tako nešto nema ustavnih ovlaštenja, dok njegovi protivnici tvrde kako je Siniorina vlada nelegitimna, jer ju je napustilo šest ministara.
Nije jasno što će sada uslijediti? Tri scenarija su moguća: prvo da antsirijska parlamentarna većina izglasa svoga predsjednika, što može opoziciju ponukati učiniti isto i formirati vlastitu protuvladu; drugo, da armija osigura status quo i nadgleda nastavak pregovora o osobi predsjednika (no nemam pojma na čiju stranu naginje vojska); treće, da zemlja sklizne u novi građanski rat.
Neki dan smo na večeri kod nas u Kairu imali jedan simpatičan libanonski par koji se upravo vratio iz Bejruta. Tvrdili su kako tamo sve izgleda normalno, osim što demonstranti Hizbulaha već mjesecima protestiraju ispred parlament. Na tegu ispred njega su podigli šatorsko naselje. Libanon je zemlja čuda.
Svibanjska kriza i dogovor u Dohi
22/05/2008 - Osamnaestmjesečna politička kriza je kulminirala početkom ovoga mjeseca kada je Siniorina krnja vlada odlučila preuzeti Hizbulahov telekomunikacijski sustav (mobilnu telefoniju, TV i radio mrežu) i smijeniti šefa sigurnosti bejrutskoga aerodrome (bliskog Hizbulahu). Već 7. svibnja su Hizbulahove milicije blokirale pristupne putove aerodromu, koji je poslije toga bio zatvoren za promet. Na bejrutskim ulicama su izbili sukobi između provladinih milicija (koje očito nisu bile razoružane kako se tvrdilo), te Hizbulahovih boraca. Nemiri su se prenijeli i na unutrašnjost zemlje. Za par dana su Hizbulah i njegovi saveznici uspostavili kontrolu nad Zapadnim Beirutom, gdje su locirane sve važnije vladine institucije. Tu su Hariri, Siniora i njegovi ministri, bili praktično opsjednuti. Hizbulahovi su borci čak prodrli u središnji bastion druzkih snaga u brdima iznad Beiruta. Procjenjuje se da je u tim sukobima poginulo oko 300-350 osoba, od kojih nekih 200 civila. Libanonska je vojska ostala neutralnom.
Da su Hizbulah i saveznici htjeli preuzeti vlast i ustoličiti vlastitu vladu - to su mogli učiniti silom svoga oružja. No opredijelili su se, uz posredovanje Arapske lige i Katara, za "nacionalni dijalog". Taj je uspješno priveden kraju jučer potpisanim dogovorom protagonista libanonske krize što je potpisan u Dohi, glavnome gradu Katara. Konsenzusom je odlučeno: (1) da se u roku od 24 sata u Beirutu sazove parlament koji će potvrditi izbor Michela Sliemana, dotadašnjeg šefa Libanonskih oružanih snaga (koje su bile neutralne u prethodnim sukobima), za novoga predsjednika republike; (2) da se sastavi 30-člana vlada nacionalnog jedinstva, u kojoj će bloku "14 ožujka" pripasti 16 ministarskih portfelja, oporbi 11, dok će preostala tri ministra imenovati novoizabrani predsjednik; (3) postignut je kompromis oko prekrojavanja postojećih izbornih jedinica; (4) strane potpisnice su se obavezale da u buduće neće koristiti oružje u svojim političkim sukobima.
Kako dogovoreno - tako izvršeno. Parlament je potvrdio Sliemana na položaju predsjednika republike. Sastavljena je privremena koaliciona vlada, koja će zakazati održavanje parlamentarnih izbora. Ranija odluke o preuzimanju Hizbulahovog telekomunikacijskog sustava i smjeni prohizbulahove uprave beirutskoga aerodroma su stornirane.
O mukama sa transkripcijom: Imam problema sa transkripcijom arapskih imena, koja u originalu nemaju samoglasnika, a iste se riječi različito izgovaraju u različitim dijalektalnim područjima. Primjer je ime novoga libanonskoga predsjednika, koje se u libanonskoj govornoj zoni izgovara - Slieman, i tako se ispisuje u frankofonskim beirutskim glasilima. U većini ostalih zemalja bi se pisalo - Suleiman, ili, opet u francuskoj transkripciji - Souleimane. Egipćani, kada prevode vlastita imena na latinicu, kao i Libanonci i Sirijci, većinom koriste francusku transkripciju. No neki upotrebljavaju englesku. Tako se ime egipatskoga predsjednika ponekada ispisuje - Moubarak, a u drugim prilikama - Mubarak. Ime sirijskoga predsjednika se i u francuskoj i engleskoj transkripciji ispisuje kao Bashar, ali, ako se polazi od arapskoga originala, onda se, barem na hrvatskome, može ispisivati kao Bašar.
26/06/2008 - Arapski lideri i političari iščekuju ishod američkih parlamentarnih izbora. Propratili su nedavni oproštajni Bushov posjet Bliskom istoku s primjetnom hladnoćom. Saudijski je kralj Abadalah ignorirao Bushov poziv za povećanje proizvodnje i izvoza saudijske nafte. Istovremeno, suprotno američkim uputama, otvara kanale komunikacije s Irancima. Egipatski predsjednik Mubarak nije bio nazočan u konferencijskoj sali Svjetskog ekonomskog foruma u Šarm El-Šeiku kada je Bush držao bukvicu Arapima o potrebi demokracije. Baš tih dana su dva suprotstavljena libanonska bloka prihvatila formulu za formiranje kompromisne vlade, iako su Amerikanci gurali svoje pulene na konfrontaciju. Izraelci, ti najvažniji američki saveznici u ovoj regiji, započeše indirektne pregovore sa Sirijom i libanonskim Hizbulahom.
Ususret izborima
Promjenjljivi savezi i sukobi, ponekada krvavi, nisu novina u libanonskoj politici. No ovi će izbori imati poseban značaj zbog generalnog prestrojavanja što je upravo počelo zbog novog američkog pristupa regiji. Još uvijek nije jasno kuda je krenula Obamina administracija, ali su joj puna usta "otvaranja". Damask je već posjetila serija američkih neformalnih izaslanika. Zna se da je Washington sada počeo gurati Turke da se vrate posredovanju između Sirije i Izraela. Također se priključio Evropljanima, koji pokušavaju riješiti problem iranskog nuklearnog programa pregovorima. S istom se namjerom obratio i Rusima. Na Netanyahuovu izraelsku vladu se vrši javni pritisak da prihvati formulu "dvije države". No za sada je američka bliskoistočna politika nedorečena, čak kontradiktorna. Hillary Clinton je u vrijeme svoje nedavne posjete Beirutu podržala "snage umjerenosti", naglašavajući značaj libanonske vojske, "stupa naše (američko-libanonske - I.I.) bilateralne suradnje" (!) Poslije razgovora sa predsjednikom Sleimanom je izjavila kako SAD neće "nikada prodati Libanon i libanonski narod" zbog dogovora sa Sirijom. Također je izrazila podršku "slobodnim izborima, bez stranoga uplitanja" Nije jasno što će Washington učiniti ako na izborima pobijedi koalicija predvođena Hizbulahom?
22/05/2009 - Američki potpredsjednik Joseph Biden je u okviru svoje kratke bliskoistočne turneje posjetio i Libanon, očito zbog parlamentarnih izbora slijedećeg mjeseca. Postoji naime mogućnosti da blok stranaka predvođen Hizbulahom prevagne nad „umjerenom" prozapadnom koalicijom, što je ishod koji se unaprijed pokušava spriječiti. Biden je javno tvrdio kako je glavna briga SAD „nezavisnost i suverenitet" Libanona. Pokušavajući to demonstrirati, išao je u inspekciju američkog oružja nedavno isporučenog libanonskoj vojsci (?) Nije, naravno, objasnio tko to prijeti „nezavisnosti i suverenitetu" ove zemlje. Poručio je kako će SAD nastaviti sa svojom podrškom i pomoći „procjenjujući program i budući sastav libanonske vlade". A sva se američka pomoć "umjerenim" libanonskim snagama do sada svodila na obučavanje libanonskih vojnika u logorima Jordana i na isporuke oružja.
Istovremeno je Hizbulah sazvao masovni miting svojih pristalica u Nabatiehu, gradu ne jugoistoku zemlje, na devetu godišnjicu izraelskog povlačenja iz Libanona. Odatle je Bidenu upućena poruka da se „ne upliće u libanonske unutrašnje stvari".
Zanimljivo je da su ovih dana iz istražnoga zatvora puštena četvorica libanonskih generala, navodno bliskih Siriji, koji su bili osumnjičeni za upletenost u ubojstvo Rafika Haririja. Također se počelo sa hapšenjima navodnih izraelskih špijuna. To se ne bi moglo dogoditi bez suglasnosti „prozapadnog" bloka, koji se time vjerojatno pokušava dodvoriti biračkom tijelu; vjerojatno i popraviti odnose sa Sirijom. No to je istovremeno poruka Amerikancima.
Rezultati izbora i vlada Nacionalnoga jedinstva
09/06/2009 - Koalicija "14 ožujka", koju predvodi Saad Hariri osvojila je 71 zastupničko mjesto u 128-članom parlamentu. Oporbenom bloku "8 ožujka" je pripalo 57 mjesta, jedno manje nego u prošlom sazivu. Podbacila je podrška Hizbulahovom maronitskom savezniku, generalu Michelu Aounu i njegovom Slobodnom patriotskom pokretu. Većina maronita je ipak glasala za stranke koalicije "14 ožujka", kojom dominira Haririjev sunitski Pokret budućnosti. Zanimljiv je stranački raspored zastupničkih mandata u oba bloka. U sunitsko-kršćanskom bloku, Haririjeva je stranka osvojila 28 mandata, grupa nezavisnih 11, Libanonske snage 8, Kataeb (Falangisti) 5, a ostalih manjih pet članica koalicije ukupno 6. U savezu "8 ožujka", šijtskim strankama, Hizbulahu i Amalu, je pripalo po 13 mandata, Slobodnom patriotskom pokretu 18, dok je šest ostalih stranaka saveza podijelilo još 13 mandata. Druskoj Progresivnoj socijalističkoj stranci je pripalo 10 mandata.
Sada nastupa period natezanja oko sastavljanja vlade. Osim u sekvencama kada pucaju jedni na druge, Libanonci su prekaljeni trgovci. Prvo treba razriješiti pitanje - da li ponovo vlada "nacionalnog jedinstva" kako je stipulirano Sporazumom iz Dohe, ili će tu obavezu novi mandatar pokušati izvrdati ubacivanjem u vladu vlastitih krtica? Prema tom Sporazumu, personalni bi sastav vlade trebao garantirati potpunu ravnopravnost tri najvažnije konfesionalne komponente - kršćanske, šijitske i sunitske - a pošto su sve one unutar sebe politički podijeljene, dodatno osigurati ravnopravnu ulogu dva do jučer suprotstavljena bloka. A tu je matematiku teško prevesti u praksu.
11/11/2009 - Poslije petomjesečnoga natezanja, konačno je postignut dogovor o formiranju vlade Nacionalnoga jedinstva i o njezinu sastavu. Predvoditi će je 39-godišnji Saad Hariri, koji je svih prethodnih mjeseci bezuspješno pokušavao pronaći formulu kako svome bloku osigurati dominaciju. Pokušavao je naime među predstavnike "kršćana", kojima je prema Sporazumu iz Dohe pripadala jedna trećina ministarskih portfelja, progurati više svojih saveznika, i tako osigurati većinu glasova u budućem kabinetu. No u tom mu se naumu ispriječio Aounov Slobodni patriotski pokret (maronitski) sa svojih 18 parlamentarnih zastupnika u savezu sa šijitima iz Hizbulaha i Amala. U konačnoj raspodijeli fotelja, Aoun je dobio čak pet ministara, dok se Hizbulah zadovoljio sa svega dva (u prethodnoj vladi imao je jednoga), ali mu je Slieman, u okviru svoje kvote, pridodao jednoga "nezavisnoga", ali bliskoga. No da ne dužim sa matematikom: zahvaljujući neutralnom predsjedniku republike, u novoproglašenom kabinetu je ponovo uspostavljena ravnoteža između tri vjersko-političke zajednice: Haririjevoj sunitsko-kršćanskoj koaliciji je pripalo 15 ministraskih portfelja, Hizbulahovom šijitsko-kršćanskoj 10, dok su Sliemanovih 5 izabranika (među kojima ministri obrane i unutrašnjih) osigurali trodijelnu podjelu vlasti.
Haririju sada predstoji predstaviti svoju 30-članu vladu parlamentu i prezentirati njezin program. Moći će početi sa radom tek kada joj parlament izglasa povjerenje.
Ekonomski i drugi interesi
15/11/2009 - Po svemu sudeći, u novom približavanju Rijada i Damaska, važnu su ulogu odigrale ekonomske konsideracije. Saudijci su naime u partnerstvu sa pokojnim Haririjem uložili ogromne pare u Libanon, prvenstveno investirajući u real estate. Njihovim je novcem, na ruševinama staroga Beiruta, nikao novi. Njihovi su građani pokupovali čitave stambene blokove. Njihove se pare vrte u beirutskim bankama. Libanon je omiljena destinacija njihovih turista. Novi libanonski građanski rat bi mogao ponovo pretvoriti sve što je investirano i izgrađeno u pepeo. Zato je potrebna politička stabilnost, sigurnost investicija, a Damask tomu može bitno pridonijeti. Uostalom, Saudijci i Sirijci su uspješno ranije surađivali...
Do ranijega raskida saudijsko-sirijskoga partnerstva u Libanonu došlo je, ne samo zbog agresivne antisirisjke orijentacije Bushove administracije, već i zbog raskola u vrhovima sirijskoga režima, koji se završio političkom eliminacijom sirijskoga potpredsjednika republike Khadama, koji je bio saudijski business partner. u Libanonu. Taj se skrasio u svom pariškom političkome egzilu, odakle je pokušao okupiti nekakvu oporbenu koaliciju predsjedniku Bašaru El-Hafezu. A poslove sa Libanonom su preuzeli drugi sirijski močnici. Saudijci su vjerojatno došli do zaključka kako i sa njima mogu uspješno surađivati.
Valja naime znati da su ekonomije Libanona i Sirije usko povezane - institucionalno, međudržavnim ugovorima, i neformalno, obiteljskim i poslovnim vezama. Dobar dio sirijskog uvoza i izvoza se tradicionalno odvija preko libanonskih luka. U Libanonu je stalno zaposleno nekih 300.000 Sirijaca, a u poljoprivrednoj i turističkoj sezoni ta se brojka nekada penje i do milijuna. Njihove doznake obiteljima u Siriji, zvaničnim bankarskim kanalima, iznose oko dvije milijarde dolara godišnje, a procjenjuje se da nezvanično pristiže još toliko. Državljani dvije zemlje nesmetano putuju u oba pravca - svi automatski na zajedničkoj granici dobijaju/kupuju 6-mjesečne vize. Bogati Sirijci imaju udjela u libanonskom bankama i investicionim fondovima, tu drže svoje račune i preko njih posluju sa svijetom. Od njih dižu kredite za ulaganja u Siriji. Tvrdi se da neke sirijske mafije tu peru svoj novac. Na prvi pogled ta simbioza sirijskoga državno-kapitalističkoga sustava i libanonskoga laisser-faire kapitalizma može izgledati protuprirodnom, ali je upravo to što ih čini kompatibilnima. U poslednje vrijeme, sa procesom privatizacije sirijskoga gospodarstva, filijale libanonskih i svjetskih banaka što posluju iz Beiruta, otvaraju se i u Damasku.
Između dvije zemlje se odvija i živa trgovina. Libanonci uvoze sirijske naftne prerađevine, meso i živu stoku, fosfate, mliječne proizvode, voće i povrće. Izvoze papirne proizvode, cement, aluminijske prerađevine, šećer, buteljiranu vodu i alkohol. Sve je to, zajedno sa sirijskim uvozom-izvozom preko libanonskih luka, regulirano brojnim bilateralnim sporazumima koji su zaključivani od 1953. do danas,
Pod Otomanskim carstvom, Libanon (kao i Palestina) je bio dio Velike Sirije. Francuzi su ga, sa mandatom kojega su dobili od Lige naroda poslije Prvoga svjetskoga rata, odvojili od ranije matice-zemlje. Granice su podijelile plemena i obitelji, koji su usprkos tomu održavali vezu. Dvije su zemlje potpisivale međusobne ugovore, ali je Damask tek krajem 2008-me konačno priznao Libanon kao posebnu državu i u Beirutu otvorio svoju ambasadu. Parola pristalica bliske suradnje dvije zemlje je "jedan narod-dvije države".
Inozemne pohvale, ali i protivljenja
23/11/2009 - Svih ovih dana zasjeda poseban vladin komitet, kojem je povjerena izrada njezina političkoga programa koji bi trebao biti prezentiran parlamentu.
Podršku novoj vladi su iskazale skoro sve zemlje regije, uključujući Iran. Egipćani, Zatečeni saudijskim obratom Egipćani su se uzdržali zvaničnih komentara. Izrazi podrške su pristigli i iz Europe i, osobno, od generalnoga tajnika UN-a Ki-Moona.
Američka se administracija našla u raskoraku, jer bi s jedne strane htjela otvoriti nove kanale komunikacije sa Sirijom, a s druge ne antagonizirati Izrael, koji smatra Hizbulah i Hamas svojim glavnim neprijateljima. Poslije znakovite šutnje se oglasila jedna niža dužnosnica State Departmenta s izjavom kako će SAD „surađivati sa vladom nacionalnoga jedinstva, ali ne i sa Hizbulahovim članova kabineta". Ako ta zabrana bude primijenjena doslovno, američki ambasador u Beirutu se neće, na primjer, smjeti susresti ili razgovarati sa libanonskim ministrom vanjskih poslova Ali Shamijem, koji je šijit i istaknuti član bloka „8 ožujka".
