Beirut
Dakle vratili smo se, poslije 28 godina, na "mjesto zločina", kao turisti. Namjeravali smo se sresti s nekoliko naših libanonskih poznanika i vidjeti nešto od ove zemlje. Nikakve političke kontakte nisam dogovorio, ali se razgovori o politici nisu mogli izbjeći ni sa našim apolitičnim sugovornicima. Smjestili smo se u hotelu Palm Beach na obali. Nadali smo se da Libanonci neće ovoga puta ponovo početi sa svojim obračunima. Dan prije nego što smo došli padala je kiša, no imali smo sreće sa vremenom - pet dana sunca.
Feničani su se doselili u ove krajeve dolazeći sa sjevera, negdje oko 3000 godine p.n.e. Ovdje su postali pomorskim narodom, koji je oplodio obale Sredozemlja, preko Sjeverne Afrike sve do Španjolske, pa do zapadnih obala Crnoga kontinenta i vjerojatno Britanije. Bio je rasadnikom kulture Bliskoga istoka. Njemu se pripisuje prvo fonetsko linearno pismo, čiji su zapisi pronađeni u Biblosu. Uklesani u kamenu, mogu se vidjeti u muzeju. Heleni su ga kasnije preuzeli i prepravili. Sve kasnije abecede i azbuke europskih pisama su krenule od te matrice.
Odatle smo se uputili prema nekadašnjem povijesnom centru grada, medini, potpuno razorenoj u građanskom ratu 1992. Nisam je mogao prepoznati, jer je tu nikao potpuno novi centar, koji djeluje puno "starije" i atraktivnije nego onaj kojega sam zapamtio. Jedina doista stara preostala građevina iz prethodnih vremena je skromna kupola jedne mamelučke sufijske tekije. Sve ostalo je novo, ali prilagođeno levantinskom podneblju. U središtu toga velikoga kompleksa sukova, trgovina, restorana i kavana se uzdiže obnovljena sahat-kula sa rolexovim satom, odakle zvjezdoliko polaze ulice dvokatnica sa nadsvođenim arkadama. Arhitektonski skladno i dopadljivo. Šetajući tim kvartom, Maja je zadivljeno razgledala izloge Fendija, Yves Saint-Lauranta, Zare, Guccija i serije drugih kakvih nema u Kairu ili na našim prostorima. Bio je radni dan, ali su ulice bile pune šetača i turista, mnogih Libanonaca koji žive i rade u inozemstvu, i dosta Arapa iz zemalja Perzijskoga zaljeva, što se prepoznaju po njihovima tradicionalnim galabejama i po zamotanim ženama. U vrijeme ručka se teško moglo naći mjesto u nekom od brojnih restorana.
Čitav je kompleks, što mi je bilo poznato od ranije, izgrađen novcem Harijeve obitelji u partnerstvu sa saudijskom dinastijom. Ovdje su nam pak pričali kako su korumpirane gradske vlasti svojim urbanističkim dekretima i prostornim planovima praktično obespravile više tisuća ljudi, prethodnih vlasnika kuća, stanova i radnji u ovom kvartu.
Kasnije smo hodali ivicom ogromnoga i još uvijek neuređenog Trga žrtava (Place des martyrs - pretpostavljam žrtava građanskoga rata). Odmah pored njega je uzdignuta golema sunitska džamija Mohameda Al-Amina, koju je sagradio Rafik Hariri, koji je u njoj i sahranjen. Kopija je istanbulske sultan Ahmetove "plave" džamije. Uz nju je prilijepljen ogroman pravougaoni bijeli šator pokreta Mustakbal (Budućnost), gdje je smješten glavni štab Saada Haririja.
Drugoga smo dana otišli do Hamre, nekadašnje glavne ulice Beiruta, koju su Libanonci ponosno nazivali svojim Elizejskim poljima. Ta je izbjegla ozbiljnija razaranja građanskoga rata, i još je 1981. kada smo ovdje boravili, dobro izgledala. U međuvremenu se ofucala. Više nije centar grada. Trgovine koje su je nekada krasile su se nekuda odselile. Prepoznao sam samo istu knjižaru u kojoj sam nekada kupovao knjige. Dalje prema moru je veliki kampus Američkoga sveučilišta-AUB (nije povezan sa Američkim sveučilištem u Kairu, gdje sam zaposlen). Ni AUB nije stradao u ratu i još uvijek izvana dobro izgleda. Nije međutim više najprestižnija ustanova visokoga obrazovanja (na engleskom), koja je nekada formirala intelektualne elite ovoga dijela Bliskoga istoka. Ratovi su joj desetkovali nastavno osoblje, a novo nije doseglo nekadašnje standarde. Studenti što su nekada tu dolazili iz obližnjih arapskih zemalja, pa i Amerikanci i Europljani, krenuli su prema drugim učilištima.
Biblos
Maji sam bio obećao prije 28 godina odvesti je do Biblosa (na arapskome: Žbail), ali nam to tada nije uspjelo. Tu me je nekoliko godina prije toga nesretnog protrčavanja Libanonom, bio doveo Mirko Aksentijević, tadašnji dopisnik TANJUG-a sa Bliskoga istoka i dobar poznavalac arapskoga svijeta. Puno je znao i o povijesti ovoga dijela Levanta. Družeći se sa njim, tada i kasnije, dosta sam toga naučio. Sada mi se, puno godina kasnije, pružila prilika obnoviti neka sjećanja.
Preko bibloske luke, a kasnije i preko Tira, Feničani su održavali vezu sa faraonskim Egiptom, a s ovih su obala i kretali karavanski putovi prema Mezopotamiji. Grad su za redom osvajali Amoriti, Hiskosi, stari Egipćani, Perzijanci, Grci Aleksandra Makedonskoga, Rimljani, Bizantinci, Arapi, Križari, egipatski Mameluci i Turci. Današnje stanovništvo mu je arapsko, većinom sunitsko, ali ima i kršćana Najstariji podsjetnik na davna vremena su temelji feničanskoga hrama, na kojima su kasnije dizane druge vjerske građevine. Tu su i grobovi lokalnih feničanskih kraljeva, vazala egipatskih faraona, iz drugoga milenijuma p.n.e. Nekoliko još uvijek uspravnih stupova, pripadalo je rimskom hramu boginje Afrodite. Najbolje je očuvana križarska utvrda, koja je čuvala ulaz u luku. Tu je smješten i mali muzej.
U samoj luci, na jednoj uzvišenoj terasi, smješten je restoran, kojega sam nekada, zbog položaja, pogleda na more i hlada pergola pokrivene vinovom lozom, smatrao najatraktivnijim od svih koje sam do tada upoznao. Pripadao je izvjesnom , Libanoncu, povratnikom iz Meksika, kojega sam upoznao. Bio je tada jedini u gradu, svratište beirutskih vikendaša, inozemnih turista i bogatih jahtaša. Na ulazu u restoran se mogla birati raznovrsna sredozemna riba, a moglo se poručiti i dobro libanonsko vino. Pepe je umro u dubokoj starosti prije par godina. Na njega podsjećaju uokvirene fotografije povješane po zidu. Slikao se u društvu sa mnogim svjetskim facama, poznatim glumcima, arheolozima, istraživačima i političarima. No restoran više nije ono što je nekada bio. Proširio se na susjednu terasu i nekako ofucao. Pergola sa vinovom lozom je nestala. Ribe se više ne izlažu pogledima namjernika. Cijela mi se atmosfera učinila drukčijom. Otišli smo u jednu od susjednih gostionica.
Prijatelji su nam savjetovali da, kada već vozimo priobalnim putom što spaja Biblos i Beirut, zastanemo, i žičarom se popnemo na brdo Harissa, odakle puca pogled na ovaj dio libanonskoga primorja i Sredozemlja. Nismo požalili, jer je panorama doista upečatljiva. Trasa žičare (ovdje koriste francuski naziv: teleferique) vodi strmom uzbrdicom do nekih 1.000 metara nadmorske visine, iznad krošnji cedrova i krovova novoizgrađenih i u oker obojenih kuća. Tek tu i tamo je neka od njih u upotrebi; ostale su zatvorene. U podnožju, uz samu morsku obalu, stisnut je grad Jounieh. Da bi se stiglo do vrha, mora se prijeći u drugu žičaru, s kojom se stiže do kompleksa crkava više kršćanskih denominacija. Tu je i u bijelo obojen spomenik libanonskoj majci Božjoj i velika katedrala koja joj je posvećena. S nama i drugim turistima-namjernicima na vrh su dovezli mnogi lokalci, rekao bih seljaci. Ti stanuju po selima smještenim sa kopnene strane brda. Sudeći po načinu oblačenja ženskoga dijela te populacije, mogli bi biti suniti, dok svi muškarci nose skromna građanska odijela. Žene su im ostale zarobljene tradicijom, dok su se oni proletarizirali.
Produžujući prema Beirutu, zamolili smo našeg taxi-šofera, Waheda, da zastane kod nedavno dovršenoga ekskluzivnoga turističkog naselja, kakvih ima, rekoše nam, dosta uz obalu. Skriveno u zelenilu vegetacije je pedesetak bungalova. Samo dva su se činila zauzetim.
Balbek
Balbek je dobio ime po feničanskom krvoločnome bogu Balu, jer mu je tu negdje podignut hram (ne pamtim da li je od njega nešto ostalo). Grad su osvojili Grci Aleksandra Makedonskoga, pa Rimljani koji su ga bili uzdigli u prijestolnicu njihove sirijske provincije. Kasnije su se tu izredali Bizantinci, Arapi, Tamerlanovi Mongoli, Osmanlije. I konačno Francuzi, koji su ga pripojili svojem Libanonu. Lociran je u središtu plodne doline rijeke Beke. Šijiti su danas većinsko lokalno stanovništvo i tu je jedno od najjačih uporišta Hizbulaha.
