Škola za međunarodne odnose (SIPA) na sveučilištu Kolumbija u New Yorku jedna je od tipično preskupih škola u SAD-u koju pohađaju djeca bogatih: godina dana obrazovanja sa smještajem plaća se 57 tisuća dolara, 23 tisuće više od srednje američke plaće, koja iznosi 34 tisuće dolara. Za te novce škola razmaženoj dječici ponekad dovodi i svjetske državnike na tribine. Tako im je prošlog ponedjeljka dovela Mahmuda Ahmadinedžada.
Vrijeđanje barbarina
Neki mladići i djevojke moraju riskirati život u Iraku da bi mogli završiti državni koledž, dok se djeci privilegije organiziraju circenses: javno ismijavanje nepoćudnog stranog političara, za njihovu zabavu i zadovoljstvo. Tribina je bila toliko popularna da je jedino Bruce Springsteen za svoj koncert toga dana brže rasprodao ulaznice. Rektor sveučilišta Columbia, Bollinger, održao je uvodni govor s pozicije visokog predstavnika zapadne civilizacije, u kojem je dobro izvrijeđao neobrijanog barbarina, Ahmadinedžada, protivno svim pravilima dobrog ponašanja, vjerojatno da bi sačuvao posao i opravdao zašto ga je uopće doveo: u zemlji slobode govora već je počeo biti kritiziran za dovođenje teroriste na tribinu.
AIPAC - američko-izraelski politički lobi u SAD-u trenirao je studentske vođe za protest protiv Ahmadinedžada. Tribina sa Bollingerovim govorom i sa Ahmadinedžadovim odgovorima, u kojima on riječ Izrae spominje samo kao dio molitve na perzijskom, a inače na svako pitanje o modernoj državi Izrael, odgovara sa: Palestina je..., pružila je dosta štofa za AIPAC-ovu jesenju kampanju skupljanja donacija (valjda će i Kolumbija dobiti koji dolar za Bollingerov trud).
Odmah drugog dana, dok je Ahmadinedžad u UN-u opetovao da Iran ne gradi bombu nego da želi koristiti nuklearnu energiju u mirnodopske svrhe, i kako je licemjerno od zemlje koja gradi petu generaciju nuklearnih projektila prigovarati početničkim nuklearnim programima drugih zemalja, američki je Kongres donio rezoluciju o proširenju sankcija protiv Irana, fantastičnom većinom od 397:16 na veselje AIPAC-a, a izraelski tisak je očekivano nastavio od Ahmadinedžada raditi baba-rogu.
Nestanak milijardi
Iako izgleda kao da je Ahmadinedžad odradio posao za AIPAC, on tvrdi da je izuzetno zadovoljan tribinom! Ahmadinedžad, naime, ne mari za međunarodno nego za domaće javno mnijenje, gdje je njegova popularnost opala uslijed ekonomskih problema i besmislenih političkih akcija, kao nedavno kažnjavanje studenata, koji nose preuske majice s kratkim rukavima, u zemlji, u kojoj, Ahmadinedžad tvrdi, uopće nema homoseksualaca. Budući da je točno sto je Bollinger rekao - da je Ahmadinedžad diktator - potpuno je nebitno što je on rekao u New Yorku i kako je njega netko ovdje čuo, jer to mediji u Iranu i tako neće prenijeti - jedino je bitno kako su ga čuli u Iranu, a tamo su ga čuli odlično. Rektori sedam iranskih sveučilišta su se udružili i napisali Bollingeru pismo patronizirajući njegovu civilizaciju milo za drago podjsećivanjem na njihovu sedamtisućgodišnju povijest - čak sedam puta dužu od hrvatske ili srpske.
Tako su konzervativne snage i u Iranu i u SAD-u vrlo dobro iskoristile predsjednika jednog navodno liberalnog sveučilišta, Bollingera, koji je samo želio zabaviti svoje dokone studente. U međuvremenu, u Iraku je netragom iščezlo devet od dvanaest milijardi dolara. To su bili irački novci zamrznuti u SAD-u tokom Sadamovog režima, pa sada odmrznuti i poslati natrag u Irak da se potroše na rekonstrukciju. No negdje putem se tri četvrtine tog golemog novca zagubilo u džepovima posrednika. I nitko ništa ne zna. A devet milijardi dolara je devedeset milijuna novčanica od sto dolara, dakle nekoliko kontejnera novca. Pentagon je odlučio provesti istragu i po kratkom postupku je našao žrtveno janje, crnca naravno, koji je uhapšen skupa sa sestrom i suprugom, kao ko-konspiratorkama, za krađu oko deset milijuna od tih devet milijardi, odnosno oko 0.1 posto.
Socijalistička zabluda
Problem s Amerikom danas se sastoji u tome što veći dio njenog političkog vodstva živi u toj istoj zabludi. Nitko od njih nije morao musti krave u djetinjstvu, i većina je završila razne preskupe škole kao SIPA. Njihove životne preokupacije su uglavnom potpuno diskonektirane od realnosti života većine populacije. Nisu osudili potpredsjednika Cheneya kad je izmislio povezanost između Al Kaide i Sadama Huseina. Nisu osudili Colina Powella kad je lagao o postojanju oružja masovne destrukcije u Iraku ispred UN-a. Nisu osudili predsjednika Busha kad je počeo prisluškivati američke građane bez sudskih naloga. Nisu osudili predsjednika Busha i Republikance kad su napali ugled senatora Johna Kerryja. Nisu osudili senatora Saxbyja Chamblissa kad je u svojoj političkoj kampanji usporedio trostrukog amputirca i ratnog heroja Maxa Clelanda sa Osamom Bin Ladenom. Ništa nisu učinili da zaustave rat i spase vojsku. No našli su vremena i volje da osude slobodu govora MoveOn.org organizacije u njihovoj reklami u kojoj kritiziraju tzv. progres u Iraku.
Pred par dana je ponovno bila TV debata demokratskih predsjedničkih kandidata. Mnoga pitanja i odgovori bili su jednaki kao i ranije. Dva, naoko politički nevina, nova pitanja, pobudila su međutim uzbudljive reakcije, opravdavajući teoriju da veći dio političkog vodstva ove zemlje živi u zabludi. Prvo, da li bi privremeno zabranili sav uvoz iz Kine, dok se ne uspostave standardi kvalitete? Naime, ove godine je u nekoliko skandala povučeno iz prodaje nekoliko desetaka milijuna igračaka uvezenih iz Kine - u kojoj se proizvodi osamdeset posto svega čime se djeca na planeti danas igraju, i oko trećina svega što na planeti danas postoji.
Skandali su izbili - zbog olova korištenim u bojama (naročito su crveno obojene igračke su pod sumnjom). Još pred trideset godina, starosjedioci mi kažu, u ovom malom mjestu gdje živim, polja između kuća bila su gredice gdje su rasli paradajzi i salata. Danas su na njima skladišta za uvezenu robetinu.
Zatvor kao perspektiva
Drugo je bilo pitanje o dobnoj granici za prodaju alkoholnih pića, koja je u Americi 21 godinu. Kao i pretjerana ograničenja brzine, tako i previsoka dobna granica za prodaju alkoholnih pića u SAD-u su nametnute državama od raznih sigurnosnih lobija u Washingtonu, putem federalnog novca za održavanje putova - tj. države ne mogu dobiti novac od vlastitog poreza natrag za održavanje putova, ukoliko ne pristanu provoditi zakone o sporoj vožnji i protiv točenja alkohola maloljetnicima. Da li bi netko od prisutnih kandidata, kao predsjednik, ukinuo tu obavezu i pustio države da same odrede te zakone?
Samo dvojica - Gravel i Kucinich - najbližih realnosti, a time i najdaljih od nominacije za predsjednika, odgovorili su pozitivno. Iako je osamnaest-godišnjem Amerikancu dozvoljeno ubijati i biti ubijen u Iraku, kod kuće on ne smije ni pivu popiti. Naravno, nitko se ne drži tog zakona i tinejdžeri piju kao blesavi, svi imaju lažne osobne sa datumima rođenja koji ih prikazuju starijima. Tendencija međutim je u daljnjoj infantilizaciji američke mladeži od strane političke kaste: većina političara bi željela podići dobnu granicu i za dobijanje vozačke dozvole i za mogućnost glasanja i za točenje alkoholnih pica, možda čak na 25 godina. Opravdavaju to brojnim statistikama koje pokazuju kako mladi ljudi uzrokuju velik broj automobilskih nesreća, kako se mladi ljudi opijaju i voze, i kako ljudi koji se tako opijaju u mladosti imaju veće šanse da ostanu pijanci. Ni riječi o tome da to znači kako je postojeći zakon zapravo neprovediv, jer ga se gotovo nitko ne drži, i nema dovoljno policajaca da ga utjeraju. Nego bi još podigli granicu! Kao da nisu nigdje stigli pročitati da će djeca uvijek s najvećim zadovoljstvom raditi baš ono što im odrasli brane!
Žalosno je vidjeti da se i tzv. napredni kandidati zalažu za Ameriku većih restrikcija i manje slobode, gdje će nekonformističkoj mladeži iz lošije situiranih familija izbor uskoro biti sužen na odlazak u marince (od osnutka, 1775. godine, svake godine bili su u barem dva ratna angažmana) ili u zatvor (2.2 milijuna ljudi u Americi je u zatvoru, jedna trećina afro-američkih muškaraca je u zatvoru), a onoj iz boljih obitelji dovodit će trećesvjetske diktatore da ih zabavljaju, dok će njihovi profesori, za svaki slučaj, da mladi ne bi slučajno zapali u iskušenje da sami formiraju svoje mišljenje, održavati uvodne govore gdje će po točkama objasniti što se od studenata očekuje da misle kad jednom odrastu unutar svoje kaste.
