Dok se Demokratska konvencija odvijala u povijesnom tjednu usvajanja 15. i 19. amandmana, te nezaboravnog govora Martina Luthera Kinga, Republikanska konvencija planirana je, ne pretjerano mudro, u tjednu pete obljetnice uragana Katarina i biblijskog potopa New Orleansa. Bilo je planirano da Bush priča prvi dan, Cheney drugi. Dan prije početka konvencije uragan Gustav je dostigao snagu vjetra klase 4 (Katarina je bila 3 kad je udarila New Orleans). Meterorolozi su nagovijestili da je Gustav na putu prema New Orleansu i da bi mogao udariti obalu negdje tokom Bushevog govora. Tako je prvi dan u Minneapolisu bilo više demonstranata van zgrade konvencije nego delegata unutra, New Orleans je evakuiran, a najmoćniji čovjek na svijetu je trepnuo. Cheney na dugom štapu Nakon što je Bush odgodio svoj govor, i odlučio održati ga preko satelita, a Cheneya, za kojeg je nedavno otkriveno da je podmićivao političke moćnike u Nigeriji da bi Haliburton dobio dobar deal, poslao što je dalje mogao - u Gruziju i Azerbejdžan, da se druži sa Saakašvilijem, tom drugom političkom lešinom, svatko svome, Gustav se smirio, udario je obalu relativno pitomo, snagom klase 2, zapadno od grada New Orleansa: i opet je došlo do manjih poplava - znači da je uragan udario svom snagom ravno u grad, opet bi imali potop, pet godina nakon prvog. Republikanska administracija očito nije učinila dovoljno da zaštiti taj grad. Obama se, nažalost, nije pojavio ni blizu New Orleansa, iako smo svi očekivali glede njegove uloge Mesije da će doći. I prijalo bi stanovnicima da ih je pohodio.
Napokon, u utorak navečer je počelo. Operni pjevač je otpjevao himnu ispred ekrana sa beskrajno velikom američkom zastavom, valjda većom od one koju su Hrvati poboli u Kninu nakon Oluje, što se vijorila na virtualnom plavom nebu. Nakon njega je došao umirovljeni vojni ordinarij, republikanska verzija Jezerinca, da se pomoli za pobjedu McCaina. Napolju nasilje. Sto miliona dolara je potrošeno da se političare na dvije konvencije štiti od vlastitog naroda. Obamu je trebalo štititi od mogućih neonacističkih atentatora, a McCaina od gnjevnog puka. Zašto se policijsko nasilje u zadnjih 40 godina dešava uvijek i samo tokom Republikanske konvencije? Kako to da nema prosvjednika koje treba rastjerivati suzavcem ispred Demokratskih konvencija? Republikanci misle ostati na vlasti jednako kao Putin i Medvedev - utjerivanjem straha u kosti novinarima i odvjetnicima. Gdje su nestali prvi i četvrti amandman? Zar će se američka deklaracija prava svesti samo na drugi i treći? Spašavanje zastavica Konvenciju otvara priča o papirnatim zastavicama iz Denvera. Demokrati su na svojoj konvenciji podijelili 12 tisuća minijaturnih zastavica da njima masu tokom konvencije. Normalno, nakon konvencije delegati su bacili zastavice u smeće. Republikanci su poslali operativce da spase zastavice i donesu ih u Minneapolis svojim delegatima. Simbolika, patetika, drama. Slogan McCainove kampanje s jedne strane kaže Service (služba/služi), s druge Country First (zemlji/domovini prvo), što je valjda Republikanska verzija od Za dom i Spremni. Delegati iz Aljaske došli su sa građevinarskim šljemovima na glavama, ala Horvatinčić, na kojima piše bušimo sada, bušimo ovdje. Lieberman, profesionalni stranački izdajnik, koji je 2000. bio Demokratski potpredsjednički kandidat uz Al Gorea, kaže da on, kao i McCain stavlja svoju zemlju na prvo mjesto, a ne svoju stranku. No, izbor Sarah Palin, briljantne mlade plebejke sa prekrasnom obitelji, kao VP kandidata, svjedoci da je to još jedna od republikanskih dvomisli kao Bushev no child left behind zakon: istina je upravo suprotna od onoga što slogan želi reci. Gubili su izbore: zato su ju uzeli, bez obzira na kvalifikacije. Sarah Palin je super za dobit izbore jer su ona i njena obitelj klasno upravo taj segment populacije koji bi Obama trebao dobiti da ih on dobije. S njom i njenima će se puno takvih ljudi identificirati i glasati za McCaina, na temelju popularnih distrakcija kao što su Oprah ili Jerry Springer tipa priče o policajcu Wootenu, bivšem mužu Sarine sestre, koje će im ih približiti. No, nitko nema pojma kako bi ona, bivša gradonačelnica gradića sa manje od 7000 ljudi, koja nije nikada putovala u inozemstvo, ne vjeruje u evoluciju, a vjeruje da je rat u Iraku Božja volja, mogla zapravo voditi zemlju u slučaju da McCain umre, dakle, de facto, McCain i Republikanci stavljaju pobjedu stranke ispred odgovornosti prema zemlji. McCain, doduše, možda i ne umre: njegova mamica (95) se još jako dobro drži. Život u opasnom svijetu Laura Bush je bila voditeljica konvencije. Njen suprug je održao svoj govor iz Bijele kuće. Uobičajena tirada: mi živimo u opasnom svijetu, da bi bili sigurni moramo biti u napadu, Amerika je zemlja optimizma: Mi smo nacija koja živi na sunčanoj strani planine - ja sam mislio da su to Slovenci?! Tko mu je ovaj puta pisao govor? Zatim pohvale McCaina kao heroja koji bi radije izgubio izbore nego rat i vjera u američki narod da će izabrati ljude sa najviše iskustva za posao. Tradicionalni smiješak pri najavi Sarah Palin. Znaju dobro što rade. I priznanje ženi McCaina, Cindy za njen dobrotvorni rad od Kosova do Ossetije. Ništa što nismo čuli. U sljedeća dva dana Bush je spomenut samo jednom, u govoru Mitt Romneya. Nitko od govornika u toku čitave konvencije nije spomenuo Cheneya niti jednom, a on se zbog vremenske razlike nije mogao javiti, što izgleda nikome nije smetalo. Zato su ga valjda i poslali u Gruziju bas tokom konvencije.
Fred Thompson, glumac iz TV serije Law & Order, bivši kongresni zastupnik i predsjednički kandidat, nadovezao se na temu američkog optimizma tezom da su Demokrati - pesimisti, pričaju, kaže, kao da zemlja propada. Ova zemlja? Najslobodnija, najprosperabilnija, najvelikodušnija na svijetu!!! Zatim je slijedio niz pohvala. Sarah Palin je protresla republikansko rukovodstvo Aljaske - ona je kandidat promjene. Osim toga, zna raščetvoriti soba. McCaina su mučili i lomili 5.5 godina (priča koju ćemo čuti jedno 15 puta tokom konvencije, tako da sad, 40 godina poslije, nadam se, svi znamo točno koje kosti su mu bile slomljene), ali ga nisu slomili. To je karakter u koji možete vjerovati. Kad su svi htjeli povući trupe iz Iraka i govorili da je rat izgubljen, McCain je tražio da se pošalje još trupa i sada POBJEĐUJEMO. Publika je na nogama, skandira USA, USA, kao što Koštunici u Beogradu skandiraju Srbija, Srbija, kad im kaže da je Kosovo njihovo.
Zatim napadi: Obama će donijeti najveći rast poreza, Obama je najliberalniji, najneiskusniji predsjednički kandidat, a današnji Kongres, kontroliran od Demokrata, je najnepopularniji u povijesti. Thompson obožava superlative. To nije promjena, kaže Thompson, istu stvar Demokrati pokušavaju prodati godinama. Republikanci su ostatak konvencije proveli u prikazivanju sebe kao opozicije, kao da nisu njihovi na vlasti, i sebe kao donosioce promjene u Washington, a Demokrate kao nekog tko želi nastaviti po starom. Samo jedan McCain Na njega se nadovezao Lieberman posebno ljigavim preuzimanjem Demokratske poruke Mi smo svi Amerikanci. No nama [Republikancima] domovina znači više od stranke. Dobro govorništvo nije zamjena za iskustvo. Bog je stvorio samo jednog John McCaina, digao je Lieberman prst da nas poduči. Zatim mala digresija o tome da kao što on nije klasični Demokrat (očito, što bi inače radio na Republikanskoj konvenciji), tako ni McCain nije klasični Republikanac. Opetovao je Bushevu paranoičnu rečenicu o opasnom svijetu u kojem živimo i Thompsonovo podsjećanje na McCainovu zaslugu za skoru pobjedu u Iraku i časni povratak američkih vojnika domovima.
Osim toga, pohvalio je Clintona, ne Busha, za dobru vladavinu i za sposobnost da radi zajedno sa Republikancima, sposobnost koju, Lieberman nas želi uvjeriti, Obama ne posjeduje. Republikanci su glasno pljeskali tom prilično licemjernom naputku. Znači, Clintonu još uvijek glasno plješću i jedni i drugi. Šteta što se on ne može ponovno kandidirati, kad je tako voljen. Slične govore održali su i Huckabee i Romney. Romneya su mediji zapamtili po tome što je spomenuo Busha i po tome što je uzeo na zub elite sa Istočne obale. Nitko ne zna na koga je tu mislio - budući da ako netko pripada elitama sa Istočne obale onda je to on, superbogati bankar iz političarske patricijske obitelji sa Istočne obale. Svi govori su se fokusirali na prikazivanje McCaina kao donosioca promjene, i na prljave napade na Obamu. Zanimljivo, nitko nije rekao niti jednu losu riječ o podpredsjedničkom kandidatu Joe Bidenu u sva tri dana konvencije. Potom je na binu došao Giuliani, Republikanac trenutno zadužen za najodvratnije napade na Demokrate. Zajapureno je započeo: Mi, narod, odlučujemo tko će biti predsjednik, ne lijevi mediji, ne hollywoodske zvijezde, mi narod... Urnebes, aplauz, lupanje nogama, skandiranje USA, USA. Giulianiju ugodno, pa se smješka: Tako je, USA, USA. Sviđa mu se srdačni nacionalizam američke unutrašnjosti. Možda bi se trebao preseliti iz New Yorka, onda. Onda dolazi usporedba McCaina i Obame. Opet slušamo o McCainovoj muci. Rat sa Vijetnamom izgleda još nije gotov i Vijetnam pobjeđuje 40 godina poslije. Zar se bas nitko ne sjeća filma Manchurian Candidate? Možda bi svakog kandidata za američkog predsjednika trebalo mučiti u nekom zatvoru pet godina, pa tko izdrži, valja za predsjednika? A to da su mediji lijevi čisti je mit. McCain, kaze Giuliani, će nastaviti napadati i pobjeđivati, gradit će nuklearke i bušit za naftu. Oduševljenje, skandiranje: Drill, baby, drill! (Buši, dušo, buši!). Podmukli napadi Na drugoj strani, nastavio je, imamo Demokrate - koji se boje i spomenuti 11. rujna i islamske teroriste - te Obamu - talentiranog čovjeka sa dobrim obrazovanjem. Koje je njegovo prethodno radno iskustvo? Koliko god sarkastično je mogao, rekao je: Community organizer! - AKTIVISTA! - s dobrom dozom nipodaštavanja i prezira. Mora da gomilu bogatih starih bijelih političara posebno ljuti što je Obama radio kao aktivista: registrirao je crnce da glasaju, pomagao im je ostvariti njihovo biračko pravo, ono što razni liebermani, giulianiji i thompsoni nikako ne žele dozvoliti. Zatim, kaže Giuliani, Obama je bio delegat u skupštini države Illinois - gdje je 130 puta glasao prisutan. Obamino pažljivo vaganje kako će glasati, odmjeravanje kako će koji dio njegove baze reagirati, postalo je već ozbiljna tema prigovora sa više strana. David Brooks, komenator New York Timesa, nazvao je glasove koji tako žubore i sapuću oko Obame Santa Monica Macchiavelis.