Sve zabavniji postaju javni napadaji sablažnjavanja nad urušavanjem općih kriterija u društvu; masovno se događaju tek sporadično i obično se iskale na nekom nesretniku koji uglavnom nije ništa gori od mnogih kojima se u zadnjih dvadeset godina progledalo kroz prste. Takva je erupcija zgražanja javnog mijenja ovoga puta na površinu lansirala Duška Mucala, estradnog harlekina u novoj i skarednoj - viču gotovo unisono branitelji ''pravih'' vrijednosti - ulozi budućeg intendanta splitskoga Hrvatskoga narodnoga kazališta.
Istina je da je neobično zamisliti Mucalovu transformaciju od krajnje populističkog, lakrdijaškog zabavljača do uspješnog ravnatelja jedne kazališne kuće. Dao bi se tu ispitati i učinak nepotizma na njegov izbor, njegovo stvarno, a ne tek formalno zadovoljavanje uvjeta za tu poziciju i kvaliteta programa kojim namjerava u sljedeće četiri godine voditi HNK. Dakle, sve ono što je i inače u kadroviranju javnih ustanova često sumnjivo. U tom smislu dobro je da takozvano javno mnijenje reagira, da se buni i kritizira, ali trebala bi to biti stalna praksa, umjesto što se na mahove odabiru žrtve. I često one benignije.
Što zapravo Mucalo može uništiti u splitskom HNK, kući ozbiljno narušene reputacije, koju pamtimo po skandaloznom pokušaju cenzure, gdje se raspuštalo i formiralo Kazališno vijeće kako je kome odgovaralo (uglavnom gradonačelniku Kerumu), gdje Radničko vijeće odavno upozorava na nezakonitost nekih postupaka i gdje su zaposlenici u takvim međuljudskim odnosima da se moguća sposobnost rješavanja konflikta navela kao jedan od glavnih aduta izbora novog intendanta.
Sama ideja o Mucalu kao intendantu može uvrijediti staru, da ne kažemo fetivu HNK-ovsku splitsku publiku, ne odgojiti nove, kompetentne kazališne gledatelje i usput, istina, potrošiti ne tako mali proračunski iznos.
Dakle, ništa novo pod kapom nacionalnih kazališnih kuća. Mucalo je tek rezultat procesa rastakanja profesionalnih standarda koji se odvija već dugi niz godina, a nije proizašao samo iz nepotizma, već i na valu zahtjeva od prije desetak godina da se kultura mora približiti publici, biti zabavna i komunikativna, pa čak i profitabilna. Upravo je tu lekciju Mucalo savladao.
Na početku ''provjetravanja kulture'' nismo očekivali da će taj proces u jednom trenutku poprimiti lice Duška Mucala, maskiranog u povrće na lakoglazbenim festivalima, koje će nam plasirati preporodnu ideju ''narodne i hrvatske'' kazališne kulture, na što je sažeo svoj program. No, nismo ništa napravili ni da se to ne dogodi.
