Ono što su svi o dugometražnom prvijencu Ahmeda Imamovića znali puno prije no što je počeo igrati u kinima jest da mu je tema dvostruko zabranjena ljubav dvojice muškaraca, Srbina i muslimana, za vrijeme rata u Bosni. Iz istog razloga film je proglašavan kontroverznim, što obično zna biti dobra reklama. No, kao što je čest slučaj s reklamama, i ova je obećavala daleko više no što je bila u stanju ispuniti.
Oni koji su se nadali kompleksnom prikazu homoseksualnosti zamjerit će Imamoviću da je ljubav dvojice muškaraca prikazao površno, a donekle i stereotipno. Srbin Milan je macho frajer, dok je musliman Kenan nježan i profinjen (čitaj: feminiziran) glazbenik. On je, dakako, i onaj od njih dvojice koji se preoblači u ženu ne bi li izmakao kobnoj srbočetničkoj penilnoj inspekciji. Nadalje, erotska komponenta homoseksualnog odnosa svedena je na sramežljivi minimum – jedini poljubac kojem svjedočimo prikazan je u mraku i u gotovo panoramskom kadru, dok, s druge strane, film ne štedi na ženskoj (masturbatornoj!) golotinji i eksplicitnim prizorima heteroseksa. Prilično tužno, reklo bi se, za film kojem je glavna propagandna strategija homoseksualnost.
Go West
Go West
Časni srpski izuzeci (Ljubo, Milanov prijatelj Lunjo) potvrđuju pravilo srpskoga kolektiva kao zlog, krezubog, prljavog i goropadnog, a pravoslavne crkve kao groteskne ratnohuškačke institucije. Ovakav politički monokroman Kenanov opis možda i možemo razumjeti kao posljedicu trauma kroz koje je prošao: ubijena mu je obitelj, a k tome je i dulje vrijeme živio usred srpskog sela, u smrtnom strahu da će biti razotkriven.
Također, jasno je i to da strani mediji ne bi mogli podnijeti kompleksnost balkanskoga rata, pa im se Kenan u potpunosti prilagođava. On odbacuje politički jalov identitet umjetnika/individualca (o patnjama vlastite domovine i njezinoga naroda govoriti glazbom, odnosno umjetnošću, bio bi čin neodgovornosti i ludosti), i progovara jezikom koji svi razumiju, jezikom stereotipa.
Zanemarimo li banalnu politiku Kenanove ispovijedi, zanimljiv materijal za analizu njegov je doživljaj vlastite seksualnosti. Osim kratkog (engleskog) prologa u kojem se utvrđuje seksualna orijenacija protagonista, na samom početku televizijskog intervjua Kenan se otvoreno deklarira kao homoseksualac. Ovaj izravan čin donekle začuđuje, s obzirom da se tijekom filma Kenan ne nosi najbolje s homoseksualnom komponentom vlastitoga identiteta, pa ga i u jednom trenutku s potpunim gnušanjem odbacuje. Ipak, nakon Milanove smrti shvaća da ga je istinski volio i tu, čini se, u potpunosti prihvaća vlastitu homoseksualnost – do te mjere da ju je voljan podijeliti s milijunima gledatelja. Je li možda čitavo stravično iskustvo rata i gubitak voljene osobe bilo katalizator za Kenanovo samoprihvaćanje i seksualnu samospoznaju?
Go West
Koliko god tragikomičan redateljev komentar bio, ono što je zanimljivo jest da se njime Imamović stavlja u identičnu poziciju u kojoj se pred međunarodnim medijima nalazi Kenan. On svijetu želi ispričati istinu o ratu u Bosni. A budući da je rat u Bosni već neko vrijeme passe, čitavu priču valja osvježiti kakvim zgodnim detaljem eda bi se privukla međunarodna publika. A, kao što je jasno iz ovogodišnjih oskarovskih nominacija, ovih dana od homoseksualnosti zgodnijega detalja neima.
Očito je da i Kenan i Ahmed umjetnost odlučuju žrtvovati na oltar domovine. I, usprkos sugestiji samoga filma da je umjetnik koji priču odluči ispričati jezikom koji svi razumiju zapravo kastrirani umjetnik, opravdanost Kenanove (i Imamovićeve) žrtve sugerirana je u završnom prizoru. Tu Kenan govor napokon zamjenjuje glazbom, zasviravši na zamišljenom violončelu, no, predvidljivo, nitko u zapadnoeuropskom TV studiju ne čuje ga.
Ipak, gledatelji u kinu, oni koji su istinski doživjeli Kenanovu priču, istinu o Bosni, oni su ti koji mogu osjetiti i njegovu umjetnost, čuti glazbu imaginarnog violončela... baš kao što Imamović vjeruje da će i umjetničku vrijednost filma Go West između redova znati iščupati oni koji shvaćaju da je umjetnost desert, a ne glavno jelo.
Za sve ostale, sljedeći put svirati malo glasnije.
Go West
