Dok su u prvoj fazi naprosto preskočili institutsku znanstvenu javnost, u ovoj su drugoj fazi promijenili taktiku. Nakon podužeg oklijevanja javnu su raspravu naprosto - odsimulirali
Država već mjesecima maltretira akademsku i znanstvenu zajednicu nacrtima prijedloga triju krucijalnih zakona koji će, ukoliko budu prihvaćeni, predstavljati katastrofu za znanost i visoko obrazovanje. Tu se nipošto ne radi o neznanju ili nesnalaženju MZOŠ-a, nego je na djelu "zločin" s predumišljajem. MZOŠ je dobrovoljni egzekutor naloga raznoraznih znanih i neznanih aktera: bijelosvjetskih hohštaplera,"sivih eminencija", i ostalih "niš' koristi", koji i te kako dobro znaju što rade i zašto to rade. I svih tih mjeseci jedan dio te akademske i znanstvene zajednice uzalud nastoji argumentima spriječiti oktroirano donošenje po znanost i visoko obrazovanje destruktivnih zakona. I sada, nakon višemjesečnog "zla" na djelu, predlagači još uvijek bahato ignoriraju sve argumente, cinično tvrdeći da će zakoni biti baš ono što znanosti i visokom obrazovanju treba, kako bi se vinuli u europske i svjetske visne. Razradili su oni i mehanizam koji bi imao spriječiti eventualno uspješan otpor, posebno u znanstvenim institutima.
Dok su u prvoj fazi (listopad 2010.) naprosto preskočili institutsku znanstvenu javnost, u ovoj su drugoj fazi promijenili taktiku. Nakon podužeg oklijevanja javnu su raspravu naprosto - odsimulirali. Stvarne, kritičke rasprave, ne da nije bilo, nego su je državni mehanizam i paradržavne strukture svim silama nastojale onemogućiti. Nažalost uspješno. Osobito je to bilo evidentno u javnim znanstvenim institutima u kojima su upravne strukture (a nažalost i NSZVO) čak i tu simuliranu "javnu" raspravu svim sredstvima kanalizirale u smjeru obaveznog prihvaćanja nacrta prijedloga zakona. Ta činjenica zapanjuje (ali samo na prvi pogled), jer bi upravo javni znanstveni instituti imali biti rasadišta slobodnog znanstvenog duha, odnosno slobodne kritičke misli (namjerno ističem tu sintagmu slobodnog stvaralaštva premda je to tautologija), budući da najveći dio znanstvene produkcije izlazi baš iz javnih znanstvenih instituta. Zapanjujuće je kako taj mehanizam uspješno funkcionira. Ključnu ulogu tu su odigrali "polit-komesari" i ostali "aktivisti" koji su takozvanu raspravu s predumišljajem oglašavali u zadnjem trenutku - dan dva prije zamišljenog termina. Valjda zato kako bi zainteresirane nespremne doveli na sastanke znanstvenih vijeća. No i u tim uvjetima trudili su se držati situaciju pod kontrolom. Tako je, naprimjer, onemogućavan svaki istup koji bi išao u smjeru zahtjeva da se zakoni odbace en generale s argumentacijom da su takvi istupi neozbiljni i destruktivni. S druge strane perfidno su i sami nastupali protiv nekih postavki zakona, kako bi stvorili dojam konstruktivnosti. Takva je taktika, kao i uvijek, upalila i rezultirala induciranim izjašnjavanjem većine u korist nacrta prijedloga zakona uz uvjet korekcije onih stavki, koje su i zagovornicima zakona bile (barem za javnost) "malo previše".
Samo od sebe se nameće pitanje: zašto je to tako? I još: koliko su za tu situaciju krivi država, paradržavne strukture i takozvani gospodarstvenici, a koliko znanstvenici sami?.
Nasilnička intencija zakona je u uzajamno jednoznačnoj korespondenciji s nasilničkim načinom donošenja
Svatko tko shvaća što je to znanost i koja bi trebala biti uloga visokog obrazovanja, ovakvim nacrtima prijedloga zakona mora biti šokiran. Oni su samom svojom intencijom, štetni. Oni su poniženje uma, antiintelektualni u svojoj biti, proizvod pukog zdravog razuma (ako i to). No jednako je uvredljiv i neprihvatljiv način njihovog donošenja posredovan tim istim zdravim razumom koji, čini se, sve uspješnije operira supstituirajući um. Nasilnička intencija zakona je u uzajamno jednoznačnoj korespondenciji s nasilničkim načinom donošenja. Sad tu moramo biti objektivni i ne pokušati svaliti krivicu samo na aktualnu vlast, jer je više nego očito da ni opozicija nije daleko od istih takvih rješenja. Svjedoci smo, naime, da opozicione stranke o svemu tome lijepo i udobno (tobože nezainteresirano) - šute i puštaju da aktualno ministarstvo obavi prljav posao. Što, dakle, stoji u pozadini nakaradne intencije i isto tako nakaradnog načina donošenja nacrta prijedloga zakona, kad i pozicija i opozicija žele isto? Zašto smo dobili baš ovakve nacrte prijedloga Zakona o znanstvenoj djelatnosti, sveučilištu i visokom obrazovanju i zašto se ti novi prijedlozi u svojoj biti ne razlikuju od onih prethodnih?
Moramo biti objektivni i ne pokušati svaliti krivicu samo na aktualnu vlast, jer je više nego očito da ni opozicija nije daleko od istih takvih rješenja
Ovdje ćemo se prije svega baviti nacrtom prijedloga Zakona o znanstvenoj djelatnosti. On se od starog prijedloga razlikuje samo nazivom (Zakon o znanstvenoj djelatnosti, umjesto Zakon o znanosti) i ponekim konkretnim formulacijama, no i nadalje je baziran na principu "svetog trojstva": privatizaciji, komercijalizaciji i kompeticiji. To je odraz nasilnog implementiranja kulture cinizma neoliberalnog totalitarizma kao socijaldarvinizma, te doxe 21. stoljeća, u vidu ideologije nasilja i totalne privatizacije svijeta i sveukupne ljudske djelatnosti. Znanost i visoko obrazovanje tu ne mogu biti zaobiđeni. Nakon privrede, zdravstva i socijale došli su na red znanost i visoko obrazovanje. U tom je smislu promašeno moraliziranje i apeliranje na svijest vladajućih elita, kako bi se znanost i visoko obrazovanje izdvojilo iz tog procesa. Zašto je to promašeno? Pa zato, što je sadašnja zbiljnost, "urešena" globalizacijom kapitala i hegemonijom neoliberalnog tržišnog fundamentalizma, prirodan rezultat evolucije kapital odnosa. Nikakav vapaj za takozvanim pravednim, odnosno umnim kapitalizmom tu neće pomoći, jer takvog nema, niti ga može biti: kapitalizam je proizvod razuma (a ne uma) i zato živimo u horizontu upotrebne vrijednosti, a odnos podređenosti i nadređenosti su osnovni princip na kojem je zasnovano odnošenje među ljudima. A. Einstein je još 1949. upozorio, da opservabilne ekonomske činjenice ukazuju da nigdje nije prevaziđena predatorska faza razvoja čovječanstva (A. Einstein. Why socialism? Monthly Review 50, no. 1 (1998), reprinted from Monthly Review 1, no. 1 (1949)). A u istom tekstu je rekao i što misli o kompeticiji, koja se u nacrtu prijedloga zakona podiže na nivo, najveće vrline: "Neograničena kompetitivnost vodi ka, ... osakaćenju društvene svijesti individuuma,... . To osakaćenje individuuma smatram največim zlom kapitalizma. Cijeli naš obrazovni sustav trpi od tog zla. Prekomjerno natjecateljski (kompetitivni) odnos je usađen u studenta, koji je odgojen da obožava gramzljivu uspješnost kao pripremu za buduću karijeru. Uvjeren sam da postoji samo jedan put ka eliminaciji tog teškog zla, naime kroz uspostavljanje socijalističke ekonomije, praćene s obrazovnim sistemom koji bi bili orijentirani prema društvenim ciljevima. Obrazovanje individuuma uz promicanje njegovih osobnih urođenih sposobnosti omogućili bi u njemu razvitak osjećaja odgovornosti za njegove kolege umjesto veličanja moći i uspjeha u našem sadašnjem društvu.." Toliko o gromoglasnom mrmljanju "mantre" o važnosti kompetitivnosti (kao da je znanost sportska utakmica).
Takav kakav je, nacrt prijedloga Zakona je posljedica vazalskog položaja domaće političko-ekonomske oligarhije spram (formalnih i neformalnih) svjetskih i europskih centara političke, ekonomske i vojne moći (Europska unija, NATO, Svjetska banka, MMF, Rimski i ini klubovi, itd.). On je rezultat političke odluke hrvatskog vlasničkog i političkog establišmenta, da se udovolji zahtjevima koji dolaze iz tih krugova. Međutim, nacrt prijedloga Zakona je i izraz aspiracija hrvatske vlasničko-kapitalističke oligarhije da se i sektor znanosti i visokog obrazovanja podvrgne njihovim interesima (ostale resurse, privredu i zdravstvo, na primjer, su već "zdimili"). Naime, sve što se u zakonu referira na takozvane strateške interese Republike Hrvatske, zapravo se odnosi na interese privatnog kapitala. Odatle proizlazi oduševljenje HUP-a tim i takvim zakonima. Država je tu samo reprezentant tog privatnog kapitala, odnosno njegov puki izvršitelj. Zato država otvoreno insistira na potpunoj eliminaciji svakog javnog, odnosno državnog vlasništva te provodi puzajuću privatizaciju svih javnih resursa. NSZVO u svemu tome aktivno sudjeluje kao notorna paradržavna organizacija.
Takav kakav je, nacrt prijedloga Zakona o znanstvenoj djelatnosti posljedica je vazalskog položaja domaće političko-ekonomske oligarhije spram (formalnih i neformalnih) svjetskih i europskih centara političke, ekonomske i vojne moći
Zakoni koji se pokušavaju nametnuti, instrument su političke volje za eliminiranje radikalno kritičkog, dakle slobodnog mišljenja (opet smo namjerno u tautologiji), kao i mogućnosti slobodnog izražavanja tog mišljenja. Time je zakon izrazito antiintelektualan, jer gušenje kritičnog mišljenja znači gušenje slobode znanstvenog rada. Zaista, ta intencija eliminacije radikalno kritičkog, dakle umnog pristupa stvarnim problemima i fenomenima je krajnje destruktivna, jer implicira produciranje inteligenata (u najboljem slučaju), koji funkcioniraju na osnovi takozvanog "zdravog razuma" (koji je toliko zdrav, da će se od zdravlja - raspuknuti). No, ipak se nametanje takvog modela znanosti i obrazovnog sustava deklarira kao stvaranje društva znanja. Iza te naoko poželjne sintagme krije se tek isprazna floskula servisera liberalno-demokratskog totalitarizma, koja bi svojom zavodljivošću imala biti garant za prihvatljivost lažne koncepcije znanja kao pokretača čovjeka i svijeta. Pokretač, naime može biti samo praksa (i to u onom najspekulativnijem smislu), a ne znanje. Valja biti na oprezu s tom sintagmom: društvo znanja, jer je znanje moguće samo o onom što je tu već davno, gotovo, proizvedeno. U horizontu znanja krećemo se samo po gotovosti ne pitajući se po čemu je to, odnosno, mi znamo samo ono što je već tu gotovo i apsolutno neprimjereno stvaralaštvu. Po znanju, dakle, ne bi bilo nikakvog napretka, jer je ono već tu, gotovo, nepromjenljivo. Čovjek je po samom znanju i dan danas mogao biti na razini kamene sjekire. Zato bi trebalo govoriti o društvu stvalaraštva, a ne o društvu znanja. Nije slučajno što se toliko inzistira na sintagmi društvo znanja, budući se tog znanja toliko nakupilo da je vlasnicima kapitala upitno da li je uopće isplativo primijeniti ga. Pa čemu onda stvarati novo? Zato je znanost kao poiesis (u smislu starogrčkog pojma prakse), odnosno stvaralačka djelatnost, za njih nepotrebni trošak, pa su " ... neposredni ciljevi znanosti: korisnost, gola potreba, i proizvođenje i zadovoljavanje te potrebe, ekonomičnost, vrijednost, sintetiziranje i korišćenje iskustva za nešto određeno, prošlo u sadašnjem ili okrenutost u prošlost, biti u onom što jest, svrsishodnost, upotrebljivost, iskoristivost, ekonomizam, tehnicizam, praktičnost, udobnost u postojećem, komfor, funkcionalnost, standardizacija, itd., itsl., - a sve je to samo potvrđivanje prividnog i skrivanje istinskog čovjekova bitka.To je izgubljenost u postojećem i za volju postojećeg ... "(M. Kangrga, Misao i zbilja, str.105, 106. Istina i zbilja, Naprijed, Zagreb, 1989.). Bitna intencija znanosti je, dakle, operativnost u otuđenju, dakle, ne usmjerenost na bitnu izmjenu svijeta, već u najboljem slučaju na popravljanje, poboljšanje, modifikaciju uvjeta čovjekova utuđenja.
Posljedice eventualnog prihvaćanja tog paketa triju zakona biti će bolne. Pospješiti će se restrukturiranje znanstveno-istraživačkih i visokoškolskih ustanova u: 1) potpuno nesamostalne i ovisne centre pukog transfera strane tehnologije, pod krinkom unosa novih tehnologija. 2) tehnološke servisere domaćeg i stranog kapitala i 3) uzgajališta znanstvenih kadrova za potrebe nadređenih centara ekonomske moći (takozvani izvoz mozgova) i specijalističkih kadrova za lokalne centre ekonomske moći. Restrukturiranjima, na principima predloženog Zakona, lokalna znanost će se prisilno prilagođavati interesima globalnog kapitala, postat će inferiornom, dok će globalizirani kapital, svojom superiornošću, uspostaviti tehnološki monopol i ovisnost lokalne privrede. Znanstvene institucije će biti prisiljene odustati (osim u svrhu pacificiranja otpora i dodvoravanja dijelu znanstvenog establišmenta) od istraživanja koja se poimaju pod sintagmom fundamentalnih i ograničiti se na takozvana usmjerena temeljna istraživanja. Tu je već i u jezičnom smislu jasno o čemu se radi, jer je u toj sintagmi usmjerenosti sadržana cijela priča. U nacrtu prijedlogu Zakona primijenjeno je takozvano "lukavstvo uma" (ali odmah moramo dodati da se radi o takozvanom podlom umu), pa se umjesto sintagme "usmjereno temeljno istraživanje" koristi sintagma "temeljno istraživanje", ali sa istim značenjem. Širina i sloboda znanstvenog mišljenja, koja nužno uključuje fundamentalna istraživanja, rezervirana je za institucije locirane u centrima ekonomske i vojne moći.
science_einstein.jpg
Većini znanstvenika u državama takozvane tranzicije (zapravo restauracije) namijenjena su istraživanja, koja bi imala dovesti gotov proizvod na "police trgovina", a izvrstan znanstvenik mora imati gotovu ideju za industriju. U skladu s tržišnim fundamentalizmom, budući je danas sve, upravo sve, na tržištu (pa i čovjek sam), treba zatrti sve što nije u mogućnosti ne samo vratiti (to nije dovoljno), nego čak višestruko oploditi uložena sredstva (i to odmah). Takva logika ne priznaje generički značaj i vrijednost znanstvene spoznaje ili pak ljepotu umjetničkog djela, čija se vrijednost određuje samo prema cijeni postignutoj na aukcijama. U skladu s tom logikom, inzistiranje na ulasku Hrvatske u CERN motivirano je samo i jedino fantazmom o mogućnosti višestrukog oplođivanja uloženih sredstava putem implementacije hrvatskih "gospodarstvenika" u poslove s CERN-om. Što hrvatska industrija (koja to?) može CERN-u ponuditi je, dakako, nepoznanica, a mali broj hrvatskih znanstvenika koji lobiraju za ulazak u CERN drži po tom pitanju "figu" u džepu. Njima je, naime, isključivo stalo do zadovoljenja osobnih znanstvenih ambicija na račun ostatka znanstvenog pogona.
Nacrt prijedloga Zakona o znanstvenoj djelatnosti je i izraz aspiracija hrvatske vlasničko-kapitalističke oligarhije da se i sektor znanosti i visokog obrazovanja podvrgne njihovim interesima
U svrhu realizacije umrežavanja institucija u mrežu "globalne korporacije", poseže se za magičnom riječi: restrukturiranje - što je zvučan naziv za "pripremne radove", kojima se onemogućava otpor unutar institucije-žrtve. Treba samo pogledati dokumente s pompoznim nazivima Strategija Instituta (toga i toga), kojima se redefiniraju strateški pravci razvoja u sljedećem srednjeročnom razdoblju (2010-2015), sa svim njihovim SWOT analizama (Prednost-Strengths, Slabosti-Weaknesses, Mogućnosti-Opportunities, Prijetnje-Threats), misijama, vizijama ..., pa je odmah jasno kamo se cilja. Takvi su dokumenti, naime, stvarani unaprijed, dakle, prije nego što se je u institutskoj javnosti uopće moglo znati kakve će biti intencije zakona. Usprkos tome, takvi dokumenti sadrže formulacije iz prijedloga zakona kojih još nije bilo ni u nacrtima. Na primjer, već je u te dokumente unešena opasna promjena koncepta financiranja: umjesto projektnog predviđen je prelaz na koncept proračunskog (eng. lump-sum) financiranja. A unešena je i posebno opasna intencija da se uvjeti napredovanja na znanstvenim radnim mjestima temelje isključivo na kriterijima ustanove, a ne na nacionalnim kriterijima. Ne govori li taj podatak sam za sebe?
U pogledu slobode znanstvenog rada, nacrt prijedloga Zakona je ciljano nekonzistentan u samome sebi. Na primjer, premda su u članku 3. Zakona pored ostalog kao načela znanstvene djelatnosti u Republici Hrvatskoj navedeni: "- sloboda znanstvene djelatnosti i stvaralaštva, što uključuje zajamčenu slobodu misli i izražavanja, te slobodu određivanja metoda rješavanja znanstvenih pitanja; i -nedodirljivost i sigurnost čovjekove osobnosti i dostojanstva", a među ciljevima znanstvene djelatnosti u Republici Hrvatskoj je uvršteno i "- proširenje i produbljivanje znanstvenih spoznaja;" cijeli je Zakon zapravo negacija tog članka 3. Tako se već u preambuli Zakona, na primjer, eksplicitno negira ta sloboda. Tamo, naime, stoji da će jedna od posljedica koja će proisteći donošenjem ovog zakona biti: "Prijelaz s velikog broja široko definiranih (slobodnih) istraživanja na strateška istraživanja (temeljna i primijenjena), uz poticanje suradnje s gospodarstvom i visokoobrazovnim institucijama, a sve to da je u interesu razvoja društva i odgovornosti znanstvene zajednice prema javnim sredstvima. Istraživanja (posebice primijenjena) financirana iz javnih sredstava na taj će način povećavati svoju inovativnost i kvalitetu, a njihova razvojna komponenta privući će više ulaganja privatnog sektora u znanstvenu djelatnost".
"Društvo znanja": Po znanju ne bi bilo nikakvog napretka, jer je ono već tu, gotovo, nepromjenljivo. Čovjek je po samom znanju i dan danas mogao biti na razini kamene sjekire
U preambuli se manipulira i s pojmom autonomije javnih sveučilišta i javnih znanstvenih instituta. Tako se kao posebna vrlina novog Zakona spominje "autonomno upravljanje kriterijima napredovanja u karijeri znanstvenika, te posljedično i ljudskim resursima, kroz ustrojavanje strukture i hijerarhije radnih mjesta kao uvjeta organiziranja ljudskih kapaciteta za jasno usmjerena istraživanja i provedbu složenijih znanstvenih projekata". Dokidanjem sustava znanstvenih matičnih odbora i znanstvenih zvanja i uvođenjem autonomnog, institucionalno sustava izbora na znanstvena radna mjesta navodno bi se "povećala autonomija i odgovornost sveučilišta i instituta za uspostavu i nadziranje kriterija za napredovanje u karijeri..." Cilj bi bio "povećati autonomiju i odgovornost javnih sveučilišta i javnih znanstvenih instituta za postizanje ciljeva predviđenih vlastitim strategijama, koje u dijalogu državne uprave i akademske zajednice moraju biti usklađene s nacionalnom Strategijom razvoja znanosti i tehnologije Republike Hrvatske".
Tako zamišljena "autonomija" jest notorna "kleveta istine": perfidni način da se pod krinkom autonomije i uspostavljanja "izvrsnosti" ušutkaju ili uklone "neposlušni", kritički nastrojeni ljudi sa savješću, te politički i idejno nepočudni pojedinci, bez obzira na znanstveni kredibilitet. Nacrt prijedloga Zakona o znanstvenoj djelatnosti predviđa i kažnjavanje otkazom znanstvenika koji ne prođe na natječaju za više znanstveno radno mjesto. To je valjda jedinstveni primjer u zakonodavstvu kojim se krši i Ustav i Zakon o radu, jer diskriminira u pravima osobe koje se na natječaj javljaju unutar institucije u odnosu na one koje se javljaju izvan instiutucije. Naime, stavak 6., Članka 37. doslovno glasi: Za znanstvenika koji ne bude izabran na više znanstveno radno mjesto ili mu ili mu ne bude prihvaćeno izvješće o radu sukladno stavcima 4. i 5. Ovoga članka, pokreće se postupak redovitog utkaza ugovora o radu (osobno uvjetovani otkaz) ili otkaza s ponudom izmijenjenog ugovora o radu, u skladu s općim propisima o radu i općim aktom javnog znanstvenog instituta.
Predloženi nacrt prijedloga zakona je represivna, kruta birokratska tvorevina, strogo hijerarhijski strukturirana, koja bi omogućila da se privilegij upravljanja znanstvenim ustanovama (a misli se de facto na privilegij vladanja - što dakako nipošto nije isto) ograniči na osobe od političkog povjerenja, odnosno politički podobne osobe, koje bi političkom moći provodile političku odluku da se znanstveni resursi Republike Hrvatske izruče stranom kapitalu i domaćem lumpenkapitalu. Zato se zakonom uvodi apsolutistički način vladanja znanstvenim institucijama, čime se legalizira već uhodana praksa. Apsolutističke ovlasti ravnatelja i prezastupljenost državnih struktura u direktnom upravljanju znanstvenim institucijama su van svakog poimanja slobode i demokracije. Na rubu je pameti, ali ima svoju svrhu, mogućnost da ravnatelj ujedno bude i predsjednik znanstvenog vijeća. A jednako je na rubu pameti, ali ima svoju svrhu, da ravnatelj ocjenjuje trogodišnje izvještaje znanstvenih radnika i tako samostalno i samovoljno odlučuje o nečijoj sudbini. Na čelo ustanova se, naime, dovode grubijanski autokrati bez znanstvenih i/ili poslovnih kompetencija, te manjkavog etičkog habitusa. I to je dio arsenala za gušenje otpora. Transmisiju i egzekutivu političke samovolje ravnatelji ostvaruju pomoću neformalnih klika, sastavljenih od moralno problematičnih, asocijalnih osoba, bez empatije i smisla za suodnos i suradnju, kao i bez svijesti o potrebi suglasnosti drugog.
Restrukturiranjima, na principima predloženog Zakona, lokalna znanost će se prisilno prilagođavati interesima globalnog kapitala
Sistemom programskog financiranja znanstvene djelatnosti uvodi se direktna državna, a time i politička kontrola znanstvene djelatnosti, a odredba prema kojoj bi proračunska sredstva u znanstvenim institutima raspodjeljivao ravnatelj usmjerena je na totalnu pacifikaciju odnosno gušenje svakog otpora državnom i institutskom despotizmu. Takvim će se sistemom financiranja potpuno eliminirati onaj neophodan element spontanosti bez kojeg nikakvog stvaralačkog akta, pa ni znanstvenog, ne može biti. Dakako, neprihvatljivo je i financiranje privatnih instituta javnim sredstvima.
Dok se znanstvena, nastavna, umjetnička itd. vijeća marginaliziraju i postaju poligon samovolje poslovodnih struktura, većina ostalih znanstvenih radnika gubi ikakav utjecaj ne samo na znanstvenu politiku, nego i na suodlučivanje u pitanjima radničkih prava. Svedeni na najamničku, obespravljenu gomilu ne intelektualaca već inteligenata bez samosvijesti, znanstvenici ne vide ili se boje vidjeti (ili pak guraju glavu u pijesak) da se ono što se plasira kao sloboda za najveći dio njih (posebno za one u zemljama restauracije) manifestira kao eklatantna nesloboda, pa onim što znaju i na što pristaju postaju prvi ešalon izvršitelja moći i nasilja. Svedeni su na predmet - ljudski resurs, robu, ili jednostavno rečeno - nečije vlasništvo. Njima se vlada. Na djelu je refeudalizacija u vidu posvemašnjeg pervertiranja pojma upravljanja i njegove zamjene pojmom vladanja, koji je par excellance feudalni princip. Upravo je tu bit svega: na djelu je vladanje i podanički sistem, odnosno, sistem moći, podređenosti i nadređenosti.
Nekritičko prihvaćanje teze o nužnosti hijerarhije meritornosti i vladavini autoriteta u znanosti, pervertira u doktrinu o nespojivosti znanosti i demokracije. Znastveni rad, međutim, žudi za spontanitetom (Kant: spontanitet = inteligencija), koji je inherentan ne samo procesu znanstvenog istraživanja, nego je ugrađen i u same temelje čovjeka i njegova svijeta (samosvijest = samodjelatnost = sloboda). Fichte kasnije, krenuvši od pojma slobode, dolazi do pojma samoodređenja (Selbstbestimmung) što pak nije ništa drugo nego princip samoupravljanja (Selbstverwaltung). Jedino samoupravljanje može osigurati horizont u kojem bi bilo moguće slobodno stvaralaštvo. Tu se, dakako radi o čistoj tautologiji, jer ukoliko nema slobode, tada nema ni stvaralaštva: neslobodno stvaralaštvo jest contradictio in adjecto.
Nacrt prijedloga Zakona o znanstvenoj djelatnosti predviđa i kažnjavanje otkazom znanstvenika koji ne prođe na natječaju za više znanstveno radno mjesto. To je valjda jedinstveni primjer u zakonodavstvu kojim se krši i Ustav i Zakon o radu
Nasuprot tvrdnjama, da je prijedlog nacrta zakona izraz brige za formiranje perspektivnog i educiranog mladog znastvenog kadra, sve je usmjereno na formiranje "banke" ideološki indoktriniranih i poslušnih "izvrsnika". Diplomandima koji dolaze sa sveučilišta u znanstvenu instituciju kao polufabricirani proizvod tek treba ugraditi sposobnost samostalnog rada u područjima koja im se dodijele, no ne po njihovim sklonostima, nego prema potrebi ugovora, koji instituciji donose novac ili pak prema privatnom (dakako, i financijskom) interesu mentora. Oni pristaju, jer izbora - nemaju. Dakle, na samom početku ih se "ubija u pojam". No tu im se dodatno formira ideološki stav i etički habitus. Usađuje im se duh socijaldarvinizma u vidu nezdrave međusobne konkurencije, antagonizacije u odnosu na starije znanstvene radnike i što je posebno opasno: usađuje im se pragmatički duh po kojem postaju spremni da na instituciji u koju su došli radi znanosti, rade i ono što u znanost ne spada. Uči ih se menađerskom pristupu istraživačkom radu. Dovedeni u situaciju gladijatora ubrzo ili padaju u rezignaciju i ispadaju iz "utrke", ili pak gube empatiju, postaju udvorni, egoistični i asocijalni. Tjera ih želja za vlašću i položajem, pak tome podređuju i svoj znanstveni interes, kako bi što prije savladali sve formalne prepreke, popeli se u hijerarhiji i tako se "spasili". Znanost postaje tek sredstvo stjecanja karijere i osobnog prestiža, a tek onda ima funkciju zadovoljavanja želje za spoznajom. Uspjeh ili neuspjeh mladih znanstvenika neće toliko ovisiti o njihovim znanstvenim potencijalima koliko o tome u kojoj će mjeri usvojiti ili neće moći ili htjeti usvojiti maksimu: Homo homini lupus. Famozna mobilnost pak je prije svega sračunata na funkciju ideološke indoktrinacije.
Kad bi bilo malo više samokritičnosti u akademskoj i znanstvenoj zajednici, sam od sebe bi se nametnuo odgovor na pitanje o krivnji akademskih građana za tu i takvu situaciju. Tada bi na pitanje: „Zašto nam se sve to događa?", morao slijediti odgovor: Zato što smo upravo takav zakon, kakav već je - zavrijedili. Kako i čime? Pa tako i time što se večina znanstvenika nije ni potrudila pružiti otpor, i to radikalan. Takvo stanje traje već godinama. Ne treba ni reći da većina onih kojih se tiče zakon nije ni pročitala. Trustovi mozgova znanstvenih institucija u vidu znanstvenih viječa, koji bi per definitionem trebali zastupati stvaralačke interese znanosti, iz sasvim prizemnih i egoističnih razloga daju na znanje da se (u najboljem slučaju) "ne bi šteli mešati" pa poltronski podilaze upravi koja pak je produžena ruka političke i financijske moći - domaće i strane. Cijela ta situacija nije pala s neba, već je rezultat dugogodišnje ideološke kampanje i samoskrivljene uspavanosti akademske i znanstvene zajednice, posvemašnje šutnje i nedostatka intelektualne i građanske hrabrosti i to ne zbog nekakve stvarne opasnosti po osobnu egzistenciju, nego zbog očuvanja komotne pozicije i ostvarenja partikularnih interesa.
Znanstveni radnici sebe smatraju intelektualcima, a ipak često pristaju biti puki objekt. Nerijetko se izriču "argumenti": "Država i vlada su naši vlasnici i mi moramo bespogovorno slušati. Ministar nam u svako doba može dati otkaz". Nije li zastrašujuće previđanje notorne činjenice da je na djelu pristanak da se bude vlasništvo, pristanak na najamni odnos te eksproprijaciju mogućnosti vlastite slobode. A sve te znanstvene institucije su vlasništvo svih naših građana (uključujući i znanstvenike), stvoreno zajedničkim naporima i odricanjima niza generacija. Ono je time društveno.
Na kraju, nešto o mogućnosti otpora. Da li je i čime uopće moguć otpor? On je moguć, no prije svega je nužno osloboditi se destruktivnog duha podaništva, koji nagovara čovjeka na odustajane od "uspravnog hoda". Taj duh podaništva je prisutan u tolikoj mjeri da gotovo sasvim uspijeva eliminirati onaj neophodan kritički moment bez kojeg ne samo da nije moguć znanstveni rad, nego je nemoguć i bilo kakav pomak društva u smjeru ostvarenja čovječnijeg čovjeka i svijeta. Premda je represijom vladajuće oligarhije taj podanički duh nametnut, on je ipak rezultat samoskrivljene nezrelosti, koja ljude tjera na pristanak kolaboriranja na uspostavljanju vlastite neslobode: "Gospodari postoje zato što ima robova" (koji to žele i ostati).
Autor ovoga priloga, dr.sc. Saša Blagus, viši je znanstveni suradnik Instituta Ruđer Bošković. (op. ur.)
