Mnogi su otpisali šanse da će se Arundhati Roy vratiti svijetu fikcije. Njezin prvi roman, Bog malih stvari, osvojio je 1997. godne Bookerovu nagradu. Idućih deset godina nije bilo nastavka, jer Roy se okrenula bacanju literarnih Molotovljevih koktela na Enron, Bushev rat protiv terorizma i WTO. Nitko ju ne može optužiti za spisateljsku blokadu: proizvela je šest knjiga, zbirke eseja sa naslovima poput Politike moći ili Vodič kroz Imperij za obične ljude.
Fikciju je zamijenila društvenim aktivizmom, pojavljujući se na antiratnim skupovima i koristeći svoju slavu kako bi promovirala ciljeve koji nisu u modi: smrtna presuda za Kašmirce, prava plemenskih zajednica u Indiji, samoubojstveno koprcanje poljoprivredne zone...
Ali prošloga tjedna Arundhati Roy je najavila da se povlači s javne pozornice zbog pisanja drugog romana. Zadnji koji je to saznao bio je njen agent, David Godwin, koji je ispregovarao predujam od milijun dolara za Boga malih stvari. David me nazvao i rekao: 'Zašto mi nisi rekla? Imao sam tisuće poziva izdavača'. Meni je to bilo tako smiješno. Mislim, rat ponudama za nepostojeću knjigu, kaže Roy.
Roy kaže da je već počela pisati novi roman, ali nema pojma kada će ga završiti. Kolale su glasine da piše o Kašmiru, sukobima izranjavanoj himalajskoj državi, ali Roy odmahuje glavom. To nije istina. Moja proza nikada nije o nekom pitanju. Ne postavljam sebi neki politički zadatak da bih potom pletela priču oko njega. Kad bi to bilo ono što želim, napisala bih ne-fikcijsko djelo .
Naznake onoga što smjera Arundhati Roy mogu se tražiti u njenom trenutnom štivu. Na stolu leži Bonova knjiga , dok su uz uzglavlje kreveta Thomas Paine i Charles Dickens. Zajedničko toj dvojici autora je obrana Francuske revolucije, i poistovjećivanje sa nižim klasama koje su svrgnule vladajuću elitu. Tadašnji Pariz bi na toliko mnogo načina mogao biti Delhi danas. Taština je misliti da je sve što kažemo novo i originalno.
Za današnju Indiju Roy kaže da je, poput predrevolucionarne Francuske, pozicionirana na rubu nasilja. Država u kojoj je rođena ne ujedinjuje se nego se razilazi, zgrčena od korporativne globalizacije neviđene, neprihvatljive brzine, smatra ona. Nejednakosti su postale neodržive.
Roy je podosta usamljena u svojim predviđanjima o Indiji. Među većinom, čini se, prevladava uvjerenje da je ta zemlja, sa nuklearnim bombama i bollywoodskim filmovima, na redu da postane supersila. Roy je izjavila da su joj neki dijelovi države, kao zapadna država Gujarat – poprište krvavih pogroma nad Muslimanima prije pet godina – nedostupni zbog njenih kampanja. Prije nekoliko godina bila je nakratko zatvorena zbog nepoštivanja suda dok je protestirala protiv kontroverznog državnog projekta brane Narmada. Bog malih stvari je rezultirao optužbama za bestidnost i sudskim procesom koji se vodio čitavo desetljeće, da bi prošloga tjedna bio odbačen.
Roy ustraje u svom pogledu da pisci imaju odgovornost prema svom subjektu. Kaže da nije mogla čitati blockbuster Maximum City, portret Bombaja iseljenog indijskog pisca Suketu Methe, zato što knjiga sadrži odlomak u kojem je pisac promatrač dok gradska policija tuče i muči ljude u pritvoru. Kada svjedočiš torturi, svjedok si nečijeg poniženja. To se zbiva pred tobom. To nije neutralan čin. U svakom slučaju imaš dopuštenje mučitelja, ali nemaš dopuštenje mučenog da snimaš.
Foto: Antiratni prosvjedi u Indiji 2003.
Za razliku od drugih pisaca iz Indije koji su se preselili u SAD i Europu, Roy je odlučna u tome da ostane trn u oku indijskog establišmenta. Ovdje se vidi što se događa. Ljudi su otjerani iz sela, otjerani iz gradova, u zraku je neka vrsta ludosti, a sve to prešućuju naši bollywoodski filmovi. Indijska srednja klasa je upletena u orgiju konzumerizma.
Usprkos svemu, ona priznaje da su u Indiji, republici utemeljenoj na Gandhijevim principima mirnog otpora, propali oblici nenasilnog protesta u kakvima je cijelo desetljeće sudjelovala. Nisam neumjerena Gandhijeva obožavateljica . On je bio superstar. Kada je počeo štrajk glađu, bio je superstar koji štrajka glađu. Ali ja ne vjerujem u političare superstarove. Kada ljudi u slamovima štrajkaju građu, nikoga nije briga.
Roy tvrdi da su aktivisti iscrpljeni u pokušajima da utječu na sudove i medije, i sada kaže da ne osuđuje ljude koji uzimaju oružje protiv državne represije. Bilo bi nemoralno da propovijedam nasilje ako nisam spremna počiniti ga sama. Ali jednako je nemoralno promicati marševe dobre volje i štrajkove glađu, ako ne pripadam onima koji podnose teret neopisivog nasilja. Neću biti ta koja govori Iračanima, Kašmircima ili Palestincima da će se, ako počnu masovni štrajk glađu, riješiti vojne okupacije. Čini se da građanska neposlušnost ne donosi korist.
Foto: Protesti protiv gradnje brane na rijeci Narmada
Umjesto da uvidi moralnu ispravnost ciljeva koje Roy podržava, indijska država nije se ni pomakla dalje od suradnje sa njenim suparnicima. Moć argumenta potisnuta je argumentom moći.
Roy je bila zaprepaštena kada je saznala da je kolega, indijski okolišni aktivist, prihvatio milijun dolara vrijednu nagradu od multinacionalne metalske kompanije Alcan, koja je optužena za otimanje plemenske zemlje u istočnoj Indiji. Veliki biznis naučio je kako da svojim pipcima obuhvati nevladine organizacije. Rezultat, je tvrdi, da humanitarne zaklade kompanije Tata, indijske najveće privatne kompanije, financiraju polovicu aktivista u zemlji.
Frustrira ju sposobnost države da drži po strani nenasilne pokrete otpora. To je iscrpilo energiju narodnih pokreta. Gandijevski pokret Narmada [aktivistička grupa koja je vodila kampanju protiv velikih brana u Indiji] pokucao je na vrata svake demokratske institucija i bio je ponižen. Nisu uspjeli zaustaviti gradnju nijedne velike brane. Industrija brana sada je pred novim procvatom.
Roy kaže da je svojim ideološkim protivnicima poklonila prikladan objekt mržnje. U Indiji sam ocrtana kao histerična, lažljiva i protunacionalna vještica, tvrdi. U toj igri možeš se zabiti u riganje činjenica i brojeva, ali to nisu jedine istine... Probala sam to. Vodila sam tu bitku. Ali destilacija tih stvari u književnost drugačija je vrsta intervencije.
Članak je objavljen 17. veljače u Guardianu. Prevela Marina Kelava, pripremio Toni Gabrić
