Točno četiri mjeseca nakon terorističkih napada na Sjedinjene Američke Države 11. siječnja 2002. godine, vlada u Washingtonu otvorila je zatvor za osumnjičene teroriste u američkoj vojnoj bazi Guantanamo u istoimenoj uvali na Kubi. Mjesto pod tropskim suncem, zapravo kao stvoreno za neko turističko naselje, postalo je najzloglasniji zatvor u demokratskom dijelu svijeta. Organizacije za ljudska prava i odvjetnici zatočenika ovaj zatvorenički logor nazivaju bespravnim prostorom ili mjestom na kojemu vlada samovolja. I doista, po međunarodnom pravu ovaj logor nema niti legitimitet niti pravne osnove.
Ponuda Amerikanaca
Unatoč tome vlada Sjedinjenih Država sve do danas marljivo hapsi ili kidnapira muslimane diljem svijeta, te ih zatvara u Guantanamo. Jedan od prvih zatočenika ove ustanove bio je njemački Turčin Murat Kurnaz iz Bremena. Njemu se s vremenom pridružilo ukupno 775 zatvorenika. U međuvremenu ih je pušteno 330, a 395 još čami u američkoj tamnici. Pažljivi čitatelj primijetiti će neskladnost u ovim brojkama: 775 manje 330 je 450 – pedesetero zatvorenika od 2002. godine preminulo je ili je počinilo samoubojstvo. Zatvoren sa samo 19 godina, bez osude, Kurnaz je u Guantanamu preživio gotovo pet godina.
Prve godine iz logora su puštena samo četiri zatvorenika. Prema izjavi Kurnazovog odvjetnika Bernharda Dockea među njima je mogao biti i njegov štićenik, da je tadašnja njemačka vlada pristala na navodnu ponudu Amerikanaca. Sada bi se moglo postaviti pitanje, zašto bi njemačka vlada bila odgovorna za turskog državljanina, neovisno o tome što je Kurnaz rođen i odrastao u Njemačkoj. Gledajući činjenice trijezno, iz pravnog kuta, jedine države odgovorne za Kurnaza bile su SAD i Turska – no ovi potoniji nisu se pretrgli izbavljajući svog državljanina iz tamnica Guantanama.
Vlada koja za sebe tvrdi da poštuje ljudska prava, mora pokušati iskoristiti priliku da državljana bilo koje nacije izbavi iz zatvora u kojemu se ona krše. Tim više što Amerikanci puštanje Kurnaza na slobodu nisu nudili turskim nego njemačkim vlastima. Za Washington je Kurnaz očito spadao pod njemačku odgovornost. Već kratko nakon njegovog hapšenja na pakistansko-afganistanskoj granici, pri ispitivanju u Kandaharu bili su prisutni i njemački specijalci, pripadnici postrojbe KSK (Kommando Spezialkräfte), za koje Kurnaz tvrdi da su ga zlostavljali i protiv kojih se zbog toga vodi sudski postupak.
Opravdano je pitanje, što je mladić od 19 godina kratko nakon napada NATO saveza na Afganistan radio u blizini tog žarišta. Prema izjavama njegovih poznanika iz muslimanske zajednice u Bremenu, Kurnaz se sve više zanimao za svoju vjeru, sve se jače islamizirao, a po nekima i vidljivo radikalizirao. Zbog toga mu je bio zabranjen i pristup džamiji, gdje se godinama molio, zbog čega je prešao u džamiju u kojoj se navodno skupljaju radikalniji muslimani. Tu je, tvrdi Kurnaz, u njemu nastala želja posvetiti se učenju Kurana u Pakistanu. Nekoliko tjedana nakon napada na World Trade Centar Murat Kurnaz stvarno je doputovao u Pakistan. No kako ga nisu htjeli primiti u školu Kurana odlučio je putovati kroz zemlju, tvrdi Kurnaz. Istodobno je javno tužiteljstvo u Bremenu pokrenulo istragu protiv Kurnaza zbog navodne namjere da se priključi talibanima. Šetajući se Pakistanom u blizini afganistanske granice, Kurnaza je uhapsila ondašnja policija i predala ga američkim tajnim službama. Ovi su ga pak odveli na prvo saslušavanje u Kandahar gdje su ga prijazno ispitali i gore spomenuti njemački vojnici.
Zabrana povratka
Po pravnom postupku Kurnaza se trebalo prevesti u Njemačku, te ga tamo radi pokrenute istrage predati vlastima. Unatoč tome, početkom 2002. godine Amerikanci su ga premjestili u Guantanamo. Prema njegovim izjavama satima su ga držali zavezanog, tukli i izlagali ekstremnoj hladnoći i vrućini. Njemačka vlada znala je za hapšenje i deportaciju Murata Kurnaza, pa je već u ožujku 2002. tadašnji njemački ministar vanjskih poslova Joschka Fischer o tom slučaju razgovarao sa svojim američkim kolegom Colinom Powelom. Šest mjeseci kasnije Kurnaza su u Guantanamu posjetila tri suradnika njemačkih tajnih službi koji su nakon ispitivanja ustanovili da je mladić nevin i bezopasan. Već pri povratku u Njemačku tajni agenti javili su svojim pretpostavljenima, da SAD Kurnaza smatra nevinim i da ga žele pustiti u roku od šest do osam tjedana, piše njemački tjednik Stern. Stern se pri tome poziva na tajne dokumente kojima je dobio pristup. Tjednik navodi dalje, kako je slučaj Kurnaz raspravljan i na sjednici njemačkih sigurnosnih agencija, 29. listopada 2002 godine, kojoj je predsjedao tadašnji predsjednik ureda kancelara i današnji ministar vanjskih poslova Frank-Walter Steinmeier. Sudionicima sjednice bio je poznat iskaz tajnih agenata o nevinosti Murata Kurnaza. Ipak je odlučeno da se Kurnazu zabrani ulazak u Njemačku. Prema dokumentima koje posjeduje Stern, Amerikanci su se zbog toga žalili njemačkim tajnim službama. Oni su naime Kurnaza željeli vratiti u Njemačku, gdje bi im poslužio kao špijun u radikalno-islamskoj sceni.
Steinmeier sa svoje strane tvrdi da njemu osobno jedna takva ponuda niti bilo kakva konkretna ponuda Amerikanaca za puštanje Kurnaza nije poznata.
Majka Murata Kurnaza angažirala je već tada odvjetnika Berharda Dockea da zastupa njezinog sina. On ispočetka nije bio previše uspješan pošto je njemačko Ministarstvo unutarnjih poslova godine 2004. uspjelo postići zabranu ulaska za Kurnaza u sve zemlje Schengenskog sporazuma, te poništilo Kurnazovu dozvolu boravka. Navodno je Njemačka zatražila i putovnicu Murata Kurnaza od američkih vlasti. No nedugo zatim sud u Bremenu proglasio je oduzimanje dozvole boravka nevažećom. Razne novine javljaju, da je, tada još vladajuća zeleno-crvena koalicija, čak nakon izbora za njemački parlament u listopadu 2005. godine, Kurnazu pokušala dokazati veze sa teroristima, a da je Frank-Walter Steinmeier osobno pokušavao spriječiti Kurnazov povratak u Njemačku. Ubrzo nakon promjene vlade prva kancelarka Njemačke Angela Merkel izravno se zauzela za slučaj Kurnaza kod predsjednika Amerike. Nakon pregovora o oslobađanju, Murat Kurnaz je pušten na slobodu i vraćen u Njemačku u kolovozu 2006. godine.
Tek tada skandal uzima maha i u široj javnosti: Bernhard Docke u ime Murata Kurnaza optužuje Frank-Waltera Steinmeiera, u međuvremenu novog ministra vanjskih poslova, za ne pružanje pomoći, a parlament zahtijeva formiranje istražne komisije koja bi se trebala pozabaviti slučajem. Ispred ove komisije Murat Kurnaz ponavlja svoje iskaze o dugogodišnjem mučenju u Guantanamu. Steinmeier, njegovi stranački kolege SPD-a (Soziale Partei Deutschlands) kao i većina kolega iz stranke koalicijskog partnera CDU (Christlich Demokratische Union) i dalje tvrde da nikakve ponude za puštanje Kurnaza sa strane Amerikanaca nije bilo. No političarima pritisnutima uza zid kategorično poricanje nije dovoljno. Bivši ministar unutrašnjih poslova Otto Schilly, odbija se ispričati Muratu Kurnazu, iako je njegovo ministarstvo bilo odgovorno za bespravno oduzimanje dozvole boravka i za zabranu ulaska u zemlju. Bilo kakve isprike bi izgledale kao da mi imamo suodgovornost za Guantanamo, riječi su bivšeg ministra. Niti kritika posebnog CIA-odbora Europskog parlamenta, koji je ustanovio odgovornost njemačke vlade i njemačkih obavještajnih službi u slučaju Kurnaz, ne uspijeva omekšati stav njemačkih političara; vladajuća koalicija izjavu ovog europskog odbora smatra neobjektivnom.
Kurnaza pod tepih
U zadnje su vrijeme u javnosti učestali pokušaji da se od Murata Kurnaza žrtve stvori Murata Kurnaza krivca, radikalnog islamista koji se u Pakistanu namjeravao pridružiti terorističkim organizacijama. Fiktivno opasni Kurnaz razlog je Steinmeieru zbog kojega bi u slučaju Kurnaz i danas postupio jednako kao i prije pet godina. To što niti jedan sud na ovome svijetu Kurnaza nije osudio ni prije pet godina, niti mu se sudi danas, Steinmeiera ne smeta, jednako kao i činjenica da je imao moralnu obavezu zauzeti se za neosuđenog čovjeka, zatvorenog u zakonski nepriznatom zatvoru. Kurnaz je taliban iz Bremena i opasnost za Njemačku – opravdanje je na kojemu većina vladajuće koalicije jaše kao vještice na metli. Postoje, dakako, opravdane sumnje, da se Murat Kurnaz prije hapšenja pripremao pristupiti talibanima. Ali od kada je u pravnim državama sama sumnja dovoljna za hapšenje ljudi i zatvaranje u zatvor na pet godina!? Njemački političari očito misle baš tako, i to unatoč sve čvršćim indicijama koje proizlaze iz rada istražne komisije, da su njemačke vlasti namjerno sprečavale oslobođenje i povratak Kurnaza u Njemačku, te da Kurnaz jest islamist, ali nikako i terorist. Vrhunac političke spletke dogodio se prošli utorak kada su novinske agencije iznenada javile nestanak važnih dokumenata koji navodno rasterećuju Kurnaza. I dok vlada tvrdi da su svi dokumenti na broju, Zeleni smatraju mogućim ciljano uništavanje dokumenata.
Tako je rasprava oko Kurnaza u javnosti krenula u sasvim krivom smjeru. Naime, prvobitni nisu niti nestali ili uništeni dokumenti, niti moguća pripadnost Kurnaza terorističkim organizacijama ili njegova naklonost (radikalnom) islamizmu. Prije ikakve rasprave važno je uočiti dvije točke: prva je da ljudska prava vrijede za sve ljude neovisno o političkom ili vjerskom usmjerenju, a druga je da su članovi njemačke vlade trebali poštivati i štititi ta prava, koja na kraju krajeva garantira i sam njemački ustav. Nepoštivanje ljudskih prava stranih državljana prvi je korak prema gaženju građanskih prava u vlastitoj zemlji.
Ako je njemačka vlada imala priliku Kurnaza izbaviti iz nezakonitog zatvoreništva, onda je imala i moralnu obavezu to učiniti – a sve ukazuje na to de je ta prilika zaista postojala. Tada se po njegovom povratku u Njemačku mogla otvoriti zakonita istraga o Kurnazovim vezama sa islamskim teroristima, te mu po istraženim dokazima suditi, a ne ga ostavljati da trune u Guantanamu.
