Najvažniji kriterij koji određuje kvalitetu nastavnika su "čisti papiri". Bitno je pred obrazovnom inspekcijom dokazati da ste uredno prošli kroz plan i program
Prošla dva članka bavila su se predrasudama o nastavnicima i fenomenom prepisivanja u hrvatskim školama. Oba članka implicitno spominju nedostatak profesionalne autonomije nastavnika. U ovom članku želim detaljnije razmotriti profesionalnu autonomiju nastavnika. Kroz razgovore s nastavnicima hrvatskih srednjih škola doznala sam da su nastavnici zbunjeni jer s jedne strane vjeruju da ih obrazovna administracija tretira kao glavne nositelje odgojno-obrazovnih procesa, a s druge strane imaju dojam da im ta ista administracija ne pruža prostor da to uistinu i postanu.
Otvoreno pismo profesorice Miljenke Krolo-Petrović koje je poslala ministru Jovanoviću početkom školske godine 2012./13. zanimljivo je zato što se ne bavi površinskim problemima hrvatskog obrazovanja oko kojih su se u prošlom polugodištu prepucavali političari, sindikati i mediji. Umjesto toga, gospođa Krolo-Petrović izvrsno i precizno, u tri točke, artikulira elementarne prepreke koje iz dana u dan otežavaju njezin nastavnički posao. Ova profesorica ne buni se zbog niskih plaća, ne komentira čak ni odluku o ukidanju ocjenjivanja na polugodištu niti spominje uvođenje zdravstvenog odgoja. Zato što nijedno od navedenih nije srž problema. Stvar je puno prostija - za profesoricu Krolo-Petrović najveća prepreka u obavljanju kvalitetnog nastavničkog rada je činjenica što ne može obavljati odgojni dio svog posla.
Pedagoška ograničenja
U svom pismu nastavnica Krolo-Petrović objašnjava ministru Jovanoviću kako ona nema disciplinsku mjeru prema kojoj može djelovati na učenike koji ometaju nastavu. "Bez učinkovitoga sustava poticanja/nagrađivanja i sprečavanja/kažnjavanja", nastavlja nastavnica, "nemoguće je učenika naučiti odgovornom ponašanju", a to odgovorno ponašanje upravo je u srži Hrvatskoga okvirnoga nacionalnog kurikuluma. Drugim riječima, administracija zadaje ciljeve, a da nastavnicima ne daje pedagoške alate za njihovo postizanje. Citiram dio otvorenog pisma gospođe Krolo-Petrović:
"S jedne strane je nemoćni nastavnik koji, iako duboko svjestan vlastite nemoći i besmislenosti čitavog postupka 'poticanja i sprečavanja', izriče određenu pedagošku mjeru (jer tako nalaže Pravilnik), znajući da će učenik dobro izračunati koliko još ima prostora za kalkuliranje izostancima i drugim oblicima neprimjerenoga ponašanja, sve do one 'najozbiljnije'(?) mjere (odgojno-obrazovni tretman produženog stručnog postupka), koju nitko ne zna ni izgovoriti i koja redovito zastarijeva jer se u pravilu izriče tek pred kraj školske godine. Pri tome učenika, naravno, ni najmanje ne smeta činjenica što će u svjedodžbi pisati dobro ili loše vladanje, jer se ionako broje samo ocjene. A početkom slijedeće godine sve mjere se brišu, kao da nikada nisu ni bile izrečene, i učeniku se opet omogućava ponavljanje starih loših obrazaca ponašanja. Nije li to krajnje apsurdno?!"
U opisu nastavnika s kojima sam razgovarala, hrvatska pedagogija, ispada žrtvom legalističko-birokratskog pristupa gdje je važnije zabilježiti interakciju s učenikom i ograditi se od krivnje, nego se uistinu posvetiti vrlo osobnom i emotivnom procesu učenja i podučavanja
Peticija udruge Nastavnici.org upravo je usmjerena na to da nastavnici dobiju više pedagoških sloboda, te da mogu izdati mjeru suspenzije za učenike koji ometaju nastavu. John Hattie objavio je 2009. godine meta-sintezu svih istraživanja o učinkovitosti učenja, a jedini čimbenik koji prema njemu najnepovoljnije djeluje na učenje i podučavanje su učenici koji ometaju nastavu. To su primijetili i hrvatski nastavnici, te je prikupljeno preko 6 000 potpisa za uvođenje pedagoških mjera koje bi nastavnicima omogućile da učinkovito upravljaju s učenicima koji ometaju nastavu. Kampanja udruge Nastavnici.org provodi se još od listopada, ali kraj Ministarstva, obrazovnih agencija, pa i medija prošla je gotovo nezapaženo. Naša obrazovna administracija, kao da ipak i dalje želi insistirati na mjerama koje nastavnicima onemogućuju kontrolirati učenike koji ometaju nastavu.
U opisu nastavnika s kojima sam razgovarala, hrvatska pedagogija, ispada žrtvom legalističko-birokratskog pristupa gdje je važnije zabilježiti interakciju s učenikom i ograditi se od krivnje, nego se uistinu posvetiti vrlo osobnom i emotivnom procesu učenja i podučavanja. Kao da zatvaramo oči pred pravim problemima u školstvu, na primjer činjenici da legalističko-birokratski pristup stvara ozračje u kojima je nastavnicima teško obavljati svoju glavnu funkciju, a to je pomoći učenicima pri učenju. U prošlom članku opisala sam i nemoć nastavnika u sankcioniranju prepisivanja. Ministarstvo, obrazovne agencije i javnost trebali bi postati svjesni činjenice da pedagoška ograničenja nastavnika stvaraju ozbiljne prepreke za razvoj hrvatskog školstva. K tomu su kontradiktorni s ciljevima obrazovanja navedenima u jedinom vrijedećem strateškom obrazovnom dokumentu - Nacionalnom okvirnom kurikulumu. Naravno da nastavnici ne postaju automatski vrhunski odgajatelji i predavači onog trena kad stupe u učionicu. Ali legalističko-birokratski pristup na kojem insistira naš obrazovni sustav ne može im pomoći da postanu boljima.
Ograničenja u smislu podučavanja
Kako sam doznala od nastavnika s kojima sam razgovarala za potrebe svog istraživanja, najvažniji kriterij koji određuje kvalitetu nastavnika su "čisti papiri". Bitno je pred obrazovnom inspekcijom dokazati da ste uredno prošli kroz plan i program. Tu opet nailazimo na primjer formalnog, legalističkog pristupa nastavnim procesima koji je u kontradikciji s idejom nastavnika kao glavnog nositelja odgojno-obrazovnog procesa. Iz zapisa u razrednoj knjizi zapravo ne možemo znati jesu li nastavnici u učionicama dobri predavači i pedagozi - a što je još važnije, ne mogu znati ni nastavnici sami. U principu, u razredne knjige nastavnik može upisati što god želi, a predavati može nešto sasvim drugo. Donji citat jedne nastavnice pokazuje da ne uzima ozbiljno administraciju vezanu uz provođenje nastave:
Iz zapisa u razrednoj knjizi zapravo ne možemo znati jesu li nastavnici u učionicama dobri predavači i pedagozi - a što je još važnije, ne mogu znati ni nastavnici sami. U principu, u razredne knjige nastavnik može upisati što god želi
"Sad, da bi došao neki inspektor, on bi dobio fraze kad bi to vidio. Jer se to ne bi podudaralo, ali kod naših ispita se sve mora u dlaku podudarati, jer oni to tako zamišljaju rad u školi da sve to mora biti kruto i da će se svaki profesor, kao mali miš morati držati tog svog plana, bez obzira na sve što se događa u razredu, na nivo znanja i ostale životne promjene koje se tako dešavaju u razredu. Normalno nije svaki razredi isti i neki put treba ići brže, neki sporije. Plan i program mi ne daje prostora. Ja to nikad ne pišem, uvijek uzmem od nekog pa prepišem."
Nastava je aktivnost koja se zasniva na povratnim informacijama. Međutim, hrvatski sustav praćenja podučavanja postavljen je tako da nastavnici nemaju povratnu informaciju o kvaliteti svog podučavanja. Čak nemaju ni uvid u to na kojim su zadacima griješili njihovi učenici na državnoj maturi. O podučavanju se ne priča javno - svaki nastavnik sam za sebe razvija svoje predavačke vještine - kao da je sramota javno priznati da se možete i trebate dalje razvijati kao predavač. Stručni aktivi na primjer nude izvrstan prostor u kojem nastavnici mogu otvoreno razgovarati o poteškoćama s kojima se susreću u podučavanju. Obrazovna administracija trebala bi znati zabilježiti i iskoristiti te vrijedne informacije kako bi stvorila učinkovit sustav potpore nastavnicima. Prije toga bit će važno s nastavnicima uspostaviti konstruktivnu i suradničku komunikaciju, umjesto jednosmjerne i birokratske komunikacije koja trenutačno prevladava.
Ograničenja u smislu praćenja učeničkog napretka
Srednjoškolski nastavnici s kojima sam razgovarala pozdravljaju ideju državne mature. Ono što im se najviše sviđa kod državne mature je da od njih oduzima direktnu odgovornost za ocjenjivanje učeničkog znanja. Ne moraju se boriti s inspekcijom niti s roditeljima. Prema jednoj gimnazijskoj nastavnici, inspekcija se može pozvati anonimno iz bilo kojeg razloga. Nastavnici izvješćuju o tome da su često izloženi pritisku roditelja za davanjem prihvatljivih ocjena. Pedagog jedne srednje škole ilustrira primjerom:
"Imam primjer od lani, mi smo na razini škole sami utvrdili nagradu za učenika godine. Formirali smo povjerenstvo od starijih profesora koje će birati. Procjenjivali smo sve aspekte koji čine učenika škole. Postoji pločica na izlazu iz škole sa slikama učenika škole, što ja smatram izrazito pozitivnim.I pojavi se tu jedan roditelj koji se osjeti ugrožen jer njegovo dijete nije naj-učenik, i prijeti nam inspekcijama i Ministarstvom. Ozbiljnih incidenata u školi je sve više. Prijetnje roditelja fizičkim nasiljem su sve veće. Oni misle da samo zbog toga što su roditelji bolje znaju od ikojeg profesora. I tu nastaje sukob nastavnika i profesora. A ustvari imamo isti cilj, i mi i oni."
Puno je lakše ispitivati činjenice nego razmišljanje, te da mnogi nastavnici koje zna to tako i rade. Ministarstvo i agencije, čini se, prihvatili su taj pristup učenju i ocjenjivanju
Naš obrazovni sustav glavni autoritet za ocjenjivanje daje školskim aktivima te zato ocjene za ista postignuća mogu varirati od škole do škole. To znači da naš sustav nema jednoglasne standarde za ocjenjivanje učeničkih postignuća. To ne mora biti nužno loše, ali roditelji mogu osporiti način ocjenjivanja koji je zadao školski aktiv. Kako nema standarda na nacionalnoj razini, nastavniku, odnosno školi, može biti teško dokazati zašto neki učenik zaslužuje upravo ocjenu koju nastavnik smatra da zaslužuje. Umjesto da ulaze u administrativne borbe s roditeljima i inspekcijom, nastavnici su mi priznali da im nekad lakše pada dotičnom učeniku ili učenici dati «prihvatljivu» ocjenu. Dokument koji se zove Pravilnik o ocjenjivanju bavi se više formom ispitivanja nego da daje nastavnicima smjernice o vrednovanju naučenoga.
Jedan gimnazijski nastavnik tako mi je rekao da je puno lakše ispitivati činjenice nego razmišljanje, te da mnogi nastavnici koje zna to tako i rade. Ministarstvo i agencije, čini se, prihvatili su taj pristup učenju i ocjenjivanju, iako vrednovanje učenja snažno utječe na to kako učenici shvaćaju kompetencije i ponašanja koja su bitna i poželjna. Na osnovu ocjena učenici formuliraju svoje prioritete i sklonosti i tako grade svoj identitet. Upravo nedostatak standarda po predmetu mogli bismo iskoristiti za to da se sustavno pozabavimo vrednovanjem učenja. Način ocjenjivanja učeničkog napredovanja i uloga nastavnika u tom procesu jedno je od dugoročnih strateških pitanja s kojima se Ministarstvo, ali i javnost, moraju pozabaviti.
Autonomija nastavnika vs. obrazovna administracija?
U tekstu sam iznijela primjere koji pokazuju da su hrvatski nastavnici ograničeni u pogledu pedagogije, gdje se uloga odgajatelja minorizira u ulogu zapisničara; formalno su ograničeni u smislu podučavanja, jer sustav pretpostavlja da se kao predavači ne razvijaju i ne uče; a stručno su ograničeni u smislu ocjenjivanja učenika. Željela bih s čitateljima, nastavnicima i svima kojima je stalo do kvalitetnog obrazovnog sustava započeti raspravu o tome što bismo trebali promijeniti po pitanju profesionalne autonomije nastavnika kako bi naš obrazovni sustav omogućio nastavnicima da postanu što kvalitetnijima. Rasprava će u svakom slučaju morati uzeti u obzir odnos obrazovne administracije i nastavnika. Ministarstvo i agencije pritom moraju surađivati s nastavnicima, te razmišljati o pravilnicima i zakonima koji nastavnicima pomažu, a ne suprotno. Tek onda će nastavnici moći dati svoj puni doprinos u učionici, a učenicima omogućiti da ostvare svoje potencijale.
Autorica teksta završava doktorat iz obrazovnih politika na Sveučilištu Cambridge. Citati koje koristi u tekstu proizašli su iz njezinog doktorskog istraživanja. Ukoliko smatrate da su autoričine tvrdnje netočne, nejasne ili besmislene, molimo komentirajte ispod ili javite autorici na ic257 (at) cam.ac.uk. (op. ur.)
