Kakva kriza!
Na web stranici gdje (ženski) modeli susreću (muške) bankare - fashion meets finance - poruka lijepim djevojkama je sljedeća: "recesija je službeno prošla, balans se vraća u ekosistem, i TI možes uskoro postati tenis-mama...". Pouka nama svima je da što je dobro za Goldman Sachs nije dobro za Ameriku i njen narod, kako piše američki nobelovac Paul Krugman. Banke i najbogatiji građani, koji uglavnom žive od ulaganja kapitala i kapitalne dobiti, žive poput vampira na leđima američkog naroda, kao što ćemo vidjeti u novom filmu Michael Moorea ove jeseni. Bogati doslovce kradu iz džepova siromašnih uz pomoć najsuvremenije tehnologije. Mali ulagači su ovce koje neprestano strižu - oni nemaju nikakve šanse protiv super-brzih kompjutera u službi Goldman Sachsa i sličnih, koji trguju velikim količinama u tisućinkama sekunde .
Balans u ekosistemu znači da najbogatijih 1% građana u SAD-u prima 23.5% svih prihoda (prije 30 godina primali su samo 9%), a na njih plaća manje od 40% poreza (prije 50 godina plaćali su 70%). Najbogatijih 0.0001% uzima nevjerovatnih 6% nacionalnog dohotka. Obamina vlada je u međuvremenu potrošila svoj ovogodišnji budžet do 16. kolovoza ove godine, i sad živi od inozemnog zaduživanja i tiskanja novca bez pokrića. A jasno je gdje je novac i odakle ga treba uzeti, samo da li ima političke volje za to?
Izgleda da nema - Federalna banka je debelo u krevetu s privatnim bankama , isti ljudi prelaze iz privatnog u javni sektor i natrag i tapšaju jedni druge po leđima, političare plaćaju da ne dižu valove - tek kad nešto prodre u javnost, kao recimo odluka Kongresa da si kupi privatne mlazne aviončiće za milijardu kuna, da im budu pri ruci, onda se od toga odustane i nikom ništa.
Jedan takav, iz prvog postotka, Andrew Hall, upravo je, umjesto da završi pred streljačkim vodom, pokupio 100 milijuna dolara "nagrade" za spekulaciju cijenama nafte prošlog ljeta, koja je umjetno podigla tu cijenu i direktno naštetila ostatku privrede i američkim potrošačima . Revolucija je međutim isključivo virtualna, tj. možete pucati u bankare samo na internetu, da malo olakšate sebi svoj gnjev .
Balans u ekosistemu znači da najbogatijih 1% građana u SAD-u prima 23.5% svih prihoda (prije 30 godina primali su samo 9%), a na njih plaća manje od 40% poreza (prije 50 godina plaćali su 70%). Najbogatijih 0.0001% uzima nevjerovatnih 6% nacionalnog dohotka
Nije dakle začuđujuće da predsjedniku Obami pada popularnost. Uz to niti rat u Iraku niti u Afganistanu ne ide baš nabolje, i svaki dan neka bomba negdje eksplodira ili nekoga ubiju, a reaganovske "rollback" strategije povratka na raniju razinu američkog utjecaja nisu urodile plodom niti u Iranu, niti u Sjevernoj Koreji, niti u Azerbejdžanu, niti u Hondurasu gdje će se američka mobilna telefonija izgleda morati pomiriti s povratkom Zelaye i državnim monopolom, tako da nema vanjskopolitičke pobjede koja bi odvratila pažnju od domaćih problema.
Unatoč medijskom blitzkriegu bez presedana - u prvih četiri mjeseca svog mandata Obama je dao 43 intervjua (Bush je dao 18, Clinton 11) i idiličnih ditiramba spjevanih u njegovu čast u New York Timesu ("Sam prizor prvog crnog predsjednika Sjedinjenih Država, sina afričkog čuvara koza..." - ni riječi o tome da mu je majka bjelkinja, da je on išao u skupe privatne škole, a da mu je otac završio Harvard, osim što je čuvao koze prije toga ) - njegova popularnost je negdje oko 40%, u istom rangu kao i prolupale, posustale bivše guvernerke Aljaske, Sare Palin. Čak 75% anketiranih na Facebooku zaokružilo je da neće glasati za Obamu 2012., što je nešto bolje od 81% anketiranih za Bloomberg News, koji su rekli da Sari Palin njeno kukavičko, upravo sanadersko, napuštanje položaja neće pomoći u daljoj političkoj karijeri. U anketama, međutim, Obama daleko bolje stoji od drugih političara, članova Zastupničkog doma i Senata, kao i od medija. Ljudima je dosta pljačke i prevare.
Reforma zdravstva ljudima smrdi kao još jedna prevara. Svima je jasno da je neophodna, ali malo tko zna što se nalazi u tih tisuću (1000!) stranica, i, bazirano na prethodnim iskustvima, da se novi zakučasti zakoni uglavnom donose da bi se srednju klasu jos više osiromašilo, narod je sumnjičav. Zašto je reforma neophodna?
U intervjuu za CNN, kalifornijska senatorica Barbara Boxer navela je kako u SAD-u 48 milijuna ljudi nije zdravstveno osigurano, kako je 70% bankrota uzrokovano zdravstvenim krizama, kad ljudi jednostavno ne mogu platiti njegu koja im je potrebna, te da je Amerika pri dnu ljestvice 30 razvijenih zemalja po smrtnosti djece (29.) i dužine zivota (24.): to iako, prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije (WHO/OECD Health Data 2009), u SAD-u ljudi troše više na zdravstvo nego u bilo kojoj drugoj državi na svijetu osim Istočnog Timora - $7290 po glavi stanovnika godišnje, odnosno 16% bruto-nacionalnog proizvoda (za usporedbu, u Velikoj Britaniji taj iznos je $2992 i 8.4%).
Izvrstan pokazatelj neophodnosti reforme zdravstva je akcija Stana Brocka, osnivača nevladine organizacije Remote Area Medical. Kad je prošli mjesec uspostavio pokretnu polikliniku u jednoj sportskoj dvorani u Los Angelesu, kako, kao što kaže, njegova organizacija inače radi u Zimbabweu i na Haitiju, ljudi su čekali u dugačkim redovima, onako kao što se u Sovjetskom Savezu nekad čekalo za robu široke potrošnje, da bi dobili besplatni pregled. Kako je moguće da Amerikanci plaćaju dva puta više za zdravstvo koje pruža iste ili čak lošije rezultate nego u drugim razvijenim zemljama? Kako je moguće da ih je 1/6 zdravstveno neosigurano?
Zdravstvena reforma- nacifikacija Amerike!!
Evo kako je zdravstvena zaštita u SAD-u trenutno organizirana. Većina radno sposobnog stanovništva zdravstveno je zaštićena preko svojih poslodavaca. Dio premija plaćaju poslodavci, dio zaposlenici. Izdaci za zdravstvene premije mogu se odbiti od poreza. Tri su glavna problema sa tim sustavom:
1) kad čovjek izgubi posao, izgubi i zdravstveno osiguranje
2) cijena zdravstvenog osiguranja za stareću radnu snagu postaje neizdrživa poslodavcima i tjera ih u bankrot, kao što smo vidjeli na primjeru General Motorsa
3) ljudi koji su u slobodnim profesijama, ili rade za male privrednike, ili su sami mali privrednici, a to je otprilike pola radno sposobne populacije, moraju sami sebi srediti zdravstveno osiguranje, a to je, jednostavno, preskupo.
Sustav je zamišljen da se isplati osiguravajućim društvima, koja posluju za profit, a ne osiguranicima, koji su tu da ih se dere i striže kao ovce
Za obitelj s jednim djetetom velika privatna osiguravajuća društva, kao Blue Cross ili Aetna, traže oko $1500-$2000 mjesečno. Nije velika razlika da li je jedno dijete ili osmero djece, kažu, iako se osiguraniku isključivo isplati samo ako ima osmero djece, sto malo obitelji u Americi ima: sustav je zamišljen da se isplati osiguravajućim društvima, koja posluju za profit, a ne osiguranicima, koji su tu da ih se dere i striže kao ovce. Sve je precijenjeno: doktori su preplaćeni, svaki test je preskup, svaka tableta košta više nego što bi trebala koštati. Cijeli sustav je baždaren da što više para iscijedi iz onih koji nemaju izbora: bolesnika.
Zato je cijelo zdravstvo toliko skupo, i zato toliko ljudi jednostavno odbija imati zdravstvenu zaštitu. Kad im se baš nešto grozno desi, da moraju ići liječniku, odu na hitnu pomoć, tamo ih moraju primiti i sanirati, bez obzira mogu li platiti, i taj ceh onda postaje gubitak bolnice, koji se prenaša na ovce koje plaćaju osiguranje, dodajući jos jedan razlog zašto su premije tako skupe.
Četiri grupe ljudi imaju garantirano državno osiguranje:
1) političari, članovi Kongresa, takvi kao senator John Thune is Južne Dakote, koji s pjenom u ustima reži protiv "državne zdravstvene zaštite koja će natjerati milijune Amerikanaca koji sada uživaju osiguranje putem svojih poslodavaca da prihvate zdravstveni plan koji vodi vladina birokracija", uživaju besplatno zdravstveno osiguranje za sebe i svoje obitelji putem zdravstvenog plana kojeg vodi vladina birokracija, banda lopovska;
2) branitelji, ovi koji brane našu slobodu u Afganistanu i Iraku, oni imaju doživotnu brigu države za svoje zdravlje kroz drugi program koji vodi vladina birokracija, Veterans Administration, i iako se može štošta ružnoga napisati o VA, nitko još nije predložio da se isti program privatizira;
3) starci, svi stariji od 65 godina, imaju Medicare, državni program, koji je daleko od savršenog, ali bez kojeg bi SAD bio treće-svjetska oligarhija, a i tome je trebalo 30 godina da prođe kroz Kongres od Franklina Roosevelta do Lyndona Johnsona ; i, na kraju,
4) sirotinja, koja ima Medicaid, ali je do tog programa većini ljudi niskih primanja nemoguće doći: u gradu New Yorku, da bi se netko kvalificirao za Medicaid mora imati tako mala primanja, da mu nije moguće sa istima živjeti u gradu i plaćati najam za stan, tako da u New Yorku Medicaid praktički pokriva jedino beskućnike.
Od početka je bilo jasno da će biti nemoguće naprosto zamijeniti privatna osiguravajuća društva jednim državnim zdravstvenim planom (tzv. single payer). Za to bi bio neophodan ekvivalent Oktobarske Revolucije
Zato je naročito važno promatrati kakav će prijedlog zakona izaći iz Financijskog komiteta Senata pod vodstvom senatora Baucusa, četvrtog najvećeg primaoca novca - 4.5 miliona dolara mita - od zdravstvenog lobbya (osiguravajuća društva, bolnice, farmako-industrija, sindikati zdravstvenih radnika), jer o ničemu se drugome i ne radi nego o tome na koliko će od svojih profita osiguravajuća društva pristati odustati i što će za to zauzvrat dobiti.
Na primjer, farmakoindustrija sad podržava plan zdravstvene reforme. Čak su odlučili uložiti 150 milijuna dolara u njegovu promociju. Zauzvrat hoće da se iz reforme izbaci uvoz lijekova iz Kanade, generički lijekovi, posebni pregovori s Medicareom oko jeftinijh lijekova, uglavnom, dakle posve se slažu sa reformom koja će im dovesti veći broj mušterija, posebno ako im ostane dozvoljeno nastaviti prodavati svoje pilule po previsokim cijenama. Univerzalno osiguranje bi garantiralo da ljudi ne moraju štedjeti na lijekovima, jer ih ne plaćaju sami, no ovakav prijedlog ne bi ništa učinio na smanjenju zdravstvenih troškova, što je nužno na duge staze, glede enormnog američkog vanjskog duga.
Za razliku od vremena Billa Clintona, kad su sve učinili da pokopaju Hilarynu reformu, industrija osiguranja se danas također slaže sa svime u zdravstvenoj reformi, izuzev jednog maleckog detalja, konkuretskog državnog zdravstvenog osiguranja, tzv. public option. Public option je anatema privatnim osiguranjima, jer se, vjerojatno opravdano, boje da ce im odvući mušterije i profit. No, bez public option reforma zdravstva neće biti ništa drugo nego još jedna pljačka novca. Ljudi će biti obavezni kupovati osiguranje, a cijena osiguranja neće pasti. Kao nedavni polupromašeni Cash for Clunkers projekt, koji je zamišljen pod krinkom zaštite okoliša, a zapravo je tu da bi zaštitio profite velikih automobilskih korporacija koje ne mogu prodati nove aute tokom ekonomske krize.
Država ti daje $3500-$4500 ako zamijeniš svoj stari auto, novim, koji manje troši. Prodavači su tako napokon počeli prazniti svoja pretrpana parkirališta. Prodavač je zatim obavezan baciti staro vozilo u staro gvožđe (prethodno uništivši motor natrijevim silikatom), osiguravajući potrebu za novim automobilima. A što je s ljudima koji ne mogu kupiti auto za više od $3000 u zemlji u kojoj si bez auta doslovce u kućnom pritvoru? Gdje su željeznice? Zašto Amerika nema elektrificiranu prugu od Atlantika do Pacifika, a Trans-sibirska željeznica u Rusiji jeste elektrificirana? Tokom sedamdesetih u SAD-u su kidali pragove i trgali pruge, kao nešto nepotrebno, atavizam prošlosti. Obamin plan je da uloži 8 milijardi dolara u TGV-tip željeznice kakav postoji u Evropi i Japanu . To nije ništa u usporedbi s 140 milijardi dolara uloženih u takve projekte u Španjolskoj i 585 milijardi dolara u Kini. Briga za čisti okoliš tako ovdje postaje isključivo luksuz bogatih.
Tako će biti i s brigom za vlastito zdravlje ukoliko zdravstvena reforma na jesen prođe bez public optiona. Republikanci, korporacije, osiguravajuća društva, zdravstveni lobiji, oni koji profitiraju od zdravstvenog sustava koji ne valja, a košta dva puta više od evropskih (recimo danskog, švicarskog ili britanskog), po svaku cijenu žele minirati reformu, pokopati je izmišljanjem prijetećih scenarija baba roge socijalizma, ili, kad se to ne pokaže dovoljno teškom optužbom, uspoređivanjem Obame s Hitlerom, kao i Hitler, kao nacional-socijalista, je ipak bio nekakav socijalista, ne? Ofanziva huškača i bukača, koje autobusima razvoze po zemlji, da sabotiraju nastupe demokrata, plaćena od raznih ultra-desnih instituta, neugodno podsjeća na Miloševićevu anti-birokratsku revoluciju, samo što još nisu počeli bacati jogurt na ljude iz Obamine neprincipijelne koalicije.
Iza takvih zombija, koje na FOX televiziji prikazuju kao "prosječne Amerikance srednje klase" stoje moćna imena i organizacije, kao Dick Morris, autor knjige o Obaminoj administraciji ("Catastrophe"), Dick Armey (dužnosnik ultra-desnih instituta Freedom Works i Right Principle), Tim Philips (Americans for Prosperity), Art Pope (Patients First), Grassfire.org, Resist.net. Art Pope, na primjer, predsjednik prosječnih američkih građana srednje klase, je multimilijuner po kome se zove zgrada sjedišta Republikanske stranke u Sjevernoj Karolini, državi u kojoj još uvijek 3/4 građana ne vjeruje da je Obama rođen u Americi, tj. smatra da je kao stranac nelegitimno u Bijeloj kući.
Iza njih stoje današnje perjanice Republikanske stranke: Newt Gingrich, Rush Limbaugh i Sarah Palin. Sarah Palin je napustila mjesto guvernerke Aljaske da bi mogla trabunjati opasne gluposti. Početkom kolovoza proslavila se izjavom kako će Obamina zdravstvena reforma donijeti "tribunale smrti" koji će odlučivati koji stari ljudi su vrijedni zdravstvene zaštite na temelju njihove produktivnosti u društvu . Iako je ta izjava bez ikakvog potpornja u stvarnosti, 60plus.org, još jedna od navodnih grassroots organizacija, koje su u stvari na platnom spisku republikanskog zdravstvenog lobija, platila je nacionalne televizijske reklame, plašeći stare ljude da će ih Obama jednostavno pustiti da umru.
No, nije čudno da je baš Sari Palin palo to na pamet: upravo je ona, naime, bila ta koja je prošle godine, dok je još bila guvernerka Aljaske, proglasila "Health Care Decision Day" 16. travnja, gdje je upravo pričala o tome kako starim ljudima treba omogućiti da sami odluče da odustanu od skupe zdravstvene brige, ukoliko ih se vise ne može spasiti . To se tada zvalo advance directive i living will i u zdravstvenu reformu i jeste ušlo kao republikanski doprinos (senatori Johnny Isakson i Chuck Grassley), da bi onda, poput trojanskog konja, bilo izokrenuto u death panels protiv reforme u koncentriranom napadu Sare Palin, Newta Gingricha, Rush Limbaugha i lobistice farmakoindustrije, Betsy McKoy.
Drskost, bahatost, arogancija i verbalno nasilje republikanaca dočekani su u početku prilično mlako - s izuzetkom Barneya Franka i Chrisa Dodda, demokrati u SAD-u često izgledaju pomalo zbunjeni divljim barbarizmom svojih republikanskih kolega slično kao što SDP reagira na HDZ: Obama je pomirljivo rekao kako se reforma ne može svesti samo na public option. Njegova ministarka zdravstva, Kathleen Sebelius, je to malo krivo protumačila, pa je izjavila kako public option uopće nije neophodan element reforme. Bill Frist, vođa republikanaca u Senatu, spremno se nadovezao rekavši kako je public option "nepotrebna". Republikancima su, inače, puna usta "zajedničkog odlučivanja" sad kad su u manjini. U jednom momentu je već izgledalo kako će Kongres veselo, zajedničkom odlukom republikanaca i demokrata donijeti još jedan zakon u korist bogatih, a na štetu većine.
U Zastupničkom domu, međutim, 160 zastupnika je potpisalo deklaraciju da neće glasati za zdravstvenu reformu koja ne uključuje public option, izjavio je za CNN Jesse Jackson mlađi, zastupnik iz Illinoisa. To nije samo Denis Kucinich, ovaj puta, nego i Nancy Pelosi, glasnogovornica Zastupničkog doma, te se Obama našao ponukanim da izjavi kako on neće potpisati zakon o zdravstvenoj reformi koji ne uključuje public option, a drugarica Kathleen Sebelius je organizirala drugu konferenciju za tisak, gdje je samokritički ispravila što je krivo rekla na prethodnoj. Kako im je postalo jasno da neće uspjeti izbaciti public option iz reforme, republikanci su promijenili taktiku plašeći nas da bez njihovog glasa nikakve reforme neće biti (senator Jim Demint iz Južne Karoline), a da oni, naravno, neće glasati za Obamin socijalizam.
Howard Dean, bivši guverner Vermonta, jedne od američkih država koje su relativno dobro riješile zdravstvenu zaštitu svojih građana, i bivši vođa Demokratske stranke, poznat po burnijem temperamentu od demokratskog prosjeka, uzvratio je izjavom da je 63% mlađih od 35 glasalo za Obamu, i da su republikanci danas manjina, šačica staraca, koji su i tako na Medicareu, pa će se naviknuti i na drugi vladin program, i jednostavno ih nema dovoljno da spriječe reformu, te demokrati mogu i moraju donijeti zakon ako treba i bez ijednog glasa republikanaca. Za Saru Palin kaže da joj ne daje više od 39% u predsjedničkim izborima 2012. ako se i bude kandidirala.
