Živi slobodno ili umri
Dosadašnja analiza ne odgovara na jedno bitno pitanje: Tko je William Kostrić? Borac za slobodu? Ili budala koja se šeće okolo kao kauboj s pištoljem? Ostvarenje svog književnog heroja John Galta? Protagonist filma "Fight Club"? Terorist? Po prezimenu bi mu preci mogli biti i od nekud iz "naših krajeva", što me ne bi čudilo. William se pojavio ispred tribine o zdravstvenoj reformi u državi New Hampshire, na kojoj je govorio predsjednik Obama, noseći transparent s riječima Thomasa Jeffersona: "Vrijeme je da se zalije drvo slobode." Jefferson, treći američki predsjednik, vjerovao je da niti jedna vlast nije dobra, i da s vremena na vrijeme treba dignuti revoluciju, počistit bandu koja se nakotila, kako bi demokracija preživjela. Kako bi njegova poruka bila ozbiljnije shvaćena, William se pojavio naoružan pištoljem, spreman, za dom. U državi New Hampshire (čiji slogan je "živi slobodno ili umri") zakon dozvoljava nošenje oružja, tako da su William i njegov napunjeni pištolj bili zakonom zaštićeni. U svakom slučaju William je bio heroj za jedan dan - apsolutno svi mediji su prenijeli njegovu sliku. Ono što je zapanjujuće je da je on protiv reforme zdravstva i protiv Obame - uglavnom zbog još jedne neutemeljene glasine da će Obamina vlast zabraniti nošenje oružja. Bilo bi nekako logično da se ljudi dignu protiv zla i nepravde koje im čine i zahtijevaju redistribuciju bogatstva. No, dešava se upravo suprotno, toliko je sjajna propagandna mašinerija kapitala.
Stari ljudi, koji su jedva čekali da uđu u dob od preko 65 godina, kako bi mogli imati garantiranu besplatnu zdravstvenu zaštitu, su vrlo osjetljivi na svaku glasinu da će se nešto u njihovom Medicareu promijeniti. I znaju da država nema novca i da samo gleda gdje bi uzela. I sumnjičavi su prema svakoj promjeni, ma koliko im Obama obećavao da se za njih ništa neće promijeniti. Većina od onih 48 milijuna neosiguranih nije osigurano jer ne može ili ne želi plaćati visoke premije za privatno zdravstveno osiguranje. Njima treba ponuditi znatno jeftinije osiguranje, nešto kao Medicaid. Neki među njima uopće ne žele zdravstveno osiguranje: misle da su zdravi i da im to ne treba, a trošak je, novac koji se moze potrošiti na popravak auta ili neku novu stvar.
Za sada međutim čak i oni koji se zalažu za public option nisu stavili cifru na to, recimo rekavši da će svatko minimalno morati mjesečno izdvajati barem sto dolara za svoju zdravstvenu zaštitu, kao što je to zakon u Britanskoj Kolumbiji (Kanada). Za sada nitko ne zna koliko će to koštati. A priča se da će se morati plaćati pod prijetnjom kazni. Ako bi se reforma donijela bez da se to odluči, ovih 48 milijuna ljudi ne samo da bi bili bez zdravstvenog osiguranja, nego bi bili stavljeni i izvan zakona. Njihovo krivično djelo: siromaštvo.
Sitničavi američki policijski terorizam
"Trend je da se smanji financiranje servisa koji bi mogli pomoći siromašnima, a poveća financiranje provođenja zakona: nema novaca za javni prijevoz učenika, ali zato ima novaca za policiju da hapsi učenike koji ne stižu u školu, nema novaca za stanove za siromašne, ali ima novaca da se hapse beskućnici i stavljaju u zatvore.... Iskustvo siromašnih, posebno manjina, je slično štakoru u kavezu koji pokušava izbjeći nasumične električne šokove."
U zemlji bez univerzalnog zdravstvenog osiguranja troši se 51,7 milijardi dolara godišnje na zatvaranje ljudi, prema istraživanju Pew Centra. Amerika ima više zatvorenika nego bilo koja druga zemlja, uključujući Kinu: 2,3 milijuna. Više ljudi u Americi živi u zatvorima nego u stanovima za ljude niskih primanja, koje država potpomaže. A države i dalje smišljaju nove načine da orobe raju da popune svoje budžete. Neprestano se izmišljaju novi porezi čudnih naziva i kreativne gramatike, npr. pogledajte ovaj: Metropolitan Commuter Transportation Mobility Tax. I neumoljivo se donose novi, često nepotrebni, zakoni čije kršenje je vezano uz masne novčane kazne, čija svrha je isključivo punjenje državnih budžeta.
Kazna za prometni prekršaj će više nauditi siromašnom nego bogatom, i prema tome je fundamentalno nepravedna. Siromašne se takvim kaznama tjera preko ruba. I njima se pune zatvori. Nepotrebno. U većini slučajeva ne radi se o nikakvom kriminalu, nego o neplaćenim kaznama, vožnji bez dozvole (dozvola oduzeta zbog neplaćenih kazni), srolanom jointu i sličnim budalaštinama, koje koriste jedino punjenu državnih kofera novcem i tamnica ljudima koji ne mogu platiti, uz prijetnju ostatku pučanstva da im je bolje zakinut na hrani, nego ne platit kaznu državi. Barbara Ehrenreich je nedavno napisala komentar za New York Times o tome kako Amerika ima jednostavno previše zakona, uglavnom na štetu siromašnih.
Ehrenreich piše: "Trend je da se smanji financiranje servisa koji bi mogli pomoći siromašnima, a poveća financiranje provođenja zakona: nema novaca za javni prijevoz učenika, ali zato ima novaca za policiju da hapsi učenike koji ne stižu u školu, nema novaca za stanove za siromašne, ali ima novaca da se hapse beskućnici i stavljaju u zatvore.... Iskustvo siromašnih, posebno manjina, je slično štakoru u kavezu koji pokušava izbjeći nasumične električne šokove." Zato ima već više ljudi u zatvorima nego u stanovima za ljude niskih primanja potpomognutim od države. Neki puta takvo ponašanje države zaista gurne pojedinca preko ruba u provaliju iz koje više nema povratka. Tako je Zakaria Maruf, sin izbjeglica iz Somalije, kad mu je napokon dosadio sitničavi američki policijski terorizam prometnim prekršajima i svakodnevna zaustavljanja i hapšenja, odlučio otići u Somaliju, priključiti se Al Qaedinom ogranku Shahab i postati bombaš samoubojica.
Uzmimo za primjer zakon o obaveznom vezivanju u automobilima. Kao da je nekad bilo zakona kako ćeš sjediti na konju! To je čisto osobna odluka odrasle osobe da li će se vezati u vlastitom automobilu zbog sopstvene sigurnosti ili će na sebe preuzeti rizik nevezivanja. Barem bi tako trebalo biti u zemlji slobode, ne? Američki ustav garantira upravo takav tip osobne slobode i po tome se Amerika razlikuje od Europe. No, danas je zakon o pojasu na snazi u svim državama osim New Hampshirea (u duhu slogana "živi slobodno ili umri"), a u državama posebno orijentiranima na popunjavanje rupa u budžetu naplaćivanjem kazni za prometne prekršaje, kao što je New York, zakon se posebno revnosno primjenjuje, a kazne su specijalno paprene: 130 dolara, što je više nego četvrtina maksimalnog tjednog iznosa kojeg osoba može dobiti kad je nezaposlena: normalno da će takav zakon nekog s niskim primanjima začas otjerati na rub zakona, jer ako ne plati kaznu, oduzet će mu vozačku, a kako ovdje nema javnog prijevoza i kako je čovjek prisiljen voziti, tako će ubrzo biti uhapšen za vožnju sa suspendiranom dozvolom i eto nam još jednog okorjelog kriminalca.
Pri tom je naravno najzabavnije čitati kako sud pravda ustavnost zakona o pojasu mišljenjem da očevi nacije pri sastavljanju Ustava nisu slobodu podrazumijevali tako široko. Zapravo, ako se pažljivo isčita slučaj Iowa vs. Hartog vidi se kako sudovi slobodu u Americi vide vrlo, vrlo suženo (sloboda je potrebna samo kao propaganda za inozemstvo, čini se). Izgleda da smo jedino slobodni unutar spavaće sobe s našom obitelji i da se sloboda odnosi samo na to koga ćemo oženiti i kako ćemo odgajati svoju djecu. A svuda drugdje podliježemo odredbama koje štite javno dobro, pri čemu se kao javno dobro, naravno, podrazumijevaju bogati i ugledni građani, a ne šmoklje koji ne mogu platiti kazne.
O prevelikoj i neumjerenoj revnosti policije govori i slučaj Henrya Louisa Gatesa, harvardskog profesora uhapšenog zato što mu se zaglavio ključ u bravi, po povratku s dugačkog putovanja iz Kine, pa je morao provaliti u vlastitu kuću,i nije bio sretan da ga je još i nadobudni pandur došao gnjaviti da što on radi, te se na njega izderao, i, ooops, odmah hapšenje, a sigurno bi bila i masna novčana kazna, da cijenjeni profesor nije osobni prijatelj predsjednika Obame, pa se slučaj brzo zataškao. Da je kojim slučajem siromašan i nebitan, sigurno bi još uvijek bio u zatvoru. Jer siromaštvo je najgori zločin u Americi. I najsigurnije je sve siromašne preventivno držati u zatvorima.
Država New York, čija policija se uglavnom bavi lako naplativim prometnim prekršajima i kriminalom koji ne proizvodi žrtve, pa nema vremena za rješavanje slučaja krađa i kriminala koji proizvodi žrtve, a kamoli za pljačkaše s Wall Streeta, proglašena je najneslobodnijom državom u Sjedinjenim Državama, tu negdje uz Sjevernu Koreju, a proizvela je i Timothy McVeigha, našeg domaćeg bombaša, koji je digao u zrak zgradu federalne birokracije u Oklahoma Cityju 1995. ubivši 168 ljudi, a da pri tom nije ubio i sebe. Timothy McVeigh je tada na sebi nosio majicu s istim natpisom, koji je William Kostric nosio na transparentu, s Jeffersonovim riječima: "Vrijeme je da se zalije drvo slobode..." (Originalni citat Jeffersona je: "Drvo slobode treba osvježiti s vremena na vrijeme krvlju patriota i tiranina")
U jednom ranijem pismu novinama, Tim McVeigh je pokazao upravo zapanjujuću klasnu osviještenost, za nekog s ultra-desnog ruba društva: "U trenu kad vidimo propast komunizma kao nesavršenog sustava, demokracija, čini se, ide istim stopama. Nitko ne vidi cijelu sliku. Možda bi valjalo kombinirati dvije ideologije da ostvarimo savršenu utopijsku vlast? Sjetimo se, državna zdravstvena zaštita je komunistička ideja. Zar samo bogatima treba biti dozvoljeno da dugo žive? Da li onaj koji je siromašan, vrijedi manje? Da li onaj koji ne nosi kravatu na posao, ne treba živjeti dugo?" Tim McVeigh je, dakle, bio za public option. Šteta što takvi kao McVeigh onda završe tako da pucaju u čuvara holokaust muzeja ili u doktora koji obavlja pobačaje.
Sloboda je u konzumiranju reklama
Država New York, čija policija se uglavnom bavi lako naplativim prometnim prekršajima i kriminalom koji ne proizvodi žrtve, pa nema vremena za rješavanje slučaja krađa i kriminala koji proizvodi žrtve, a kamoli za pljačkaše s Wall Streeta, proglašena je najneslobodnijom državom u Sjedinjenim Državama, tu negdje uz Sjevernu Koreju
Danas se sloboda svodi sve više na slobodu potrošnje, tj. jedino je novac još garancija kakve takve slobode. Od malena se djecu uči da sjede doma pred televizorom i konzumiraju reklame. Uzica na kojoj ih se drži je sve kraća, kako bi ih se pripremilo za život u kojem nema slobode, osim u izboru stvari koje ćeš kupiti u šoping centru, i u izboru imena kojeg ćeš svake četiri godine, ako ti se baš da, zaokružiti na glasačkom listiću. Današnji devetogodišnjaci u predgrađima imaju devet puta manji radijus kretanja nego 1970-ih, kada je počeo rat protiv siromašnih, neumjereno bogaćenje gornjeg jednog posto društva i dramatično ograničavanje sloboda nepreglednim nizom zakona donesenih, isključivo, radi namicanja sredstava za plaćanje organa represije.
Što se čudimo onda da imamo 60 posto pretilih? Kad je hrana još jedina dozvoljena utjeha? A upravo to je jedan od glavnih uzroka sve većih zdravstvenih problema: dijabetes, arterioskleroza, srčani problemi, problemi s bubrezima, jetrom, rak crijeva. Zato je možda normalno i očekivano vidjeti ljude naoružane do zuba na protestima protiv reforme zdravstva. Ljudima je napokon dosta zakona koji će ih na neki način još više orobiti. Ne mislim da ljudi ne žele zdravstvenu zaštitu. Mislim da ljudi ne vjeruju da išta dobrog može doći od Kongresa.
Postoji realna opasnost da će se predviđanje iz Obaminog prvog govora o zdravstvenoj reformi pred mjesec dana ispuniti, uz dugoročne i nepredvidive posljedice za američko društvo. Obama nam je tada izložio zagonetku: "Ako postoji plava pilula i crvena pilula, i plava pilula je u pola cijene od crvene pilule, a djeluje jednako dobro, zašto ne platiti pola cijene za nešto od čega će vam biti bolje?"
Kao što se sjećamo iz filma "Matrix", iako obje pilule djeluju jednako dobro, one djeluju sasvim različito: plava pilula zadržava status quo, drži nas u uvjerenju da je svijet oko nas ok, a crvena nas oslobađa i otvara nam uvid u pravu realnost iza kulisa realnosti koju doživljavamo. Obama je previše inteligentan da ne bi znao za tu razliku. Zdravstveni lobi bi očito radije da mi uzmemo plavu pilulu, te je nude političarima u pola cijene, samo da nam je uguraju u usta što prije. Ove jeseni ćemo napokon vidjeti da li je Obama "the one" ili nije.
