Ne znam što očekujete, ali ovo će biti predavanje o nekim ozbiljnim, možda čak traumatičnim temama. Počeo bih s time kako Theodor Adorno kritizira i odbacuje tradicionalno pitanje Hegela. Što je živo i što je mrtvo u Hegelu, to je za Adorna arogantna, lažna pozicija. Pitanje koje treba da postavimo je suprotno, ne što je živo od Hegela, što je još upotrebljivo od njega, već što mi značimo u Hegelovim očima, kako bi iz hegelijanskog pogleda izgledala naša sadašnja situacija. Mislim da trebamo isto napraviti i sa godinom 1968. To nije onaj dosadni problem, da li je nešto još živo, da li je 1968. u svojim konsekvencijama bila sasvim integrirana u razvoj kapitalizma. Pravo pitanje koje treba postaviti je kako bi nekom iz perspektive 1968. izgledala naša situacija danas i na to ću pokušati odgovoriti.
Autorica fotografija:
Ivana Biočina Naravno, problem je u tome što je 1968. bila nevjerojatno integrirana u razvoj kapitalizma. Postoje zanimljive teze o tome, a jedna od takvih je teza Eve Chiapello u knjizi Novi duh kapitalizma. Teza te knjige jest da je sa stajališta zapadnoeuropskog društvenog razvitka, 1968. bila samo kratka eksplozija čije je ozbiljno društveno značenje bilo samo u tome da je omogućila prelazak iz jedne faze globalnog kapitalizma, iz faze korporativnog kapitalizma u današnji postmoderni, koji neki čak nazivaju kulturnin kapitalizmom. Zaista je nevjerojatno ako gledate, ne samo propagandu, nego čak i tipične postmoderne biznismene kao što je Bill Gates, do koje mjere su oni integrirani u velike motive 1968. Moderni kapitalizam se doslovno predstavlja kao samoupravljački, pa menadžeri tako nisu samo bossovi, nego su jednaki, ravnopravni s nama. obično se ne zovu baš šefovi, netko mi je čak rekao da je jako popularan naziv koordinatori. Znači u čemu se sastoji novost u onome što se zove kulturni kapitalizam? Kako se to odnosi na naše naše kupovanje i trošenje robe, i kako funkcionira? Poznajete onu klasičnu dualnost: Zašto kupujemo robu? S jedne strane zbog njenih upotrebnih vrijednosti. Trebaju nam kola koja idu dovoljno brzo, pa onda zbog svih statusnih simbola. Roba nije nikad jednostavno roba, uvijek dolazi nešto pored toga, kao značenje. Kulturni kapitalizam nešto dodaje ovdje, to nije više samo upotrebna vrijednost ni samo statusni simbol, već je to, mogli bismo reći, iskustvo života. Danas potrošač troši robu ne jednostavno zbog zadovoljenja svojih potreba, već da bi na taj način osmislio svoj život i kvalitetu života. Tako je i sa organskom hranom: ako kupujete organsku hranu, imat ćete zdraviji život. Organsku hranu kupujemo zbog dva razloga. S jedne strane signaliziramo da smo svjesni ekoloških tema, a također se radi i o nekom samoosmišljavanju, jer možemo reći da nismo neki glupi potrošači, da pripadamo zajednici onih kojima nije svejedno šta će biti sa našom Zemljom. Stvar sa kulturnim kapitalizmom nije samo na nivou sadržaja da je roba koja se prodaje sve više kapitalizam. Ne! Čak i roba koja nema neposredni kulturni sadržaj prodaje se kao kulturni objekt, ne toliko kao status. To više nije ona logika, ja hoću takvo auto jer ga moj susjed ima, ne zanimaju me samo tehnički podaci auta kao efikasnog utilitarnog objekta. Nemam auto samo da se divlje vozam, ja imam auto (da se razumijemo, ja zaista nemam auto), da se sjedinim sa kozmosom, da osjetim lakoću življenja. To vam je kao da čitate Drnovšeka, znate, ono, new age... u tom mjeru idemo danas. Postoji nešto apsolutno užasno, i to je za mene najveća dekadencija, koja se sve više realizira kao nova akademska disciplina, happiness studies, studije o sreći, o tome kako si sretani, i pod kojim uvjetima. To je sve veliki krah, i svaki dobar psihoanalitičar će vam reći zašto. Greška je sreću postaviti kao neposredni cilj, kao kad želite biti dostojanstveni, i ispadnete budala, jer dostojanstvo treba biti dio vaše spontane prirode. Mislim da je isto sa srećom, i da je sreća veoma neetička kategorija. Šta zapravo znači sreća? Kada su ljudi zaista bili sretni? Epoha u kojoj su ljudi sigurno bili sretni bila bi Čehoslovačka u sedamdesrtim i ranim osamdesetim godinama, za vrijeme onog apsolutno depresivnog režima Gustava Husaka. Ja to mislim sasvim ozbiljno. Jer sreća je misteriozna stvar. Tri su kvalitete potrebne za sreću ljudi. Materijalna situacija treba biti dobra, ali ne pretjerano dobra, npr. mesa treba biti uglavnom, ali ne cijelo vrijeme, jedan, dva dana na mjesec ga ne treba biti, tako da vas to podsjeti kako ste sretni u ostalih 29 dana. Drugo, apsolutno, demokracija ne smije funkcionirati. Treba vladati pakt da je netko drugi ili treći na vlasti, odnosno oni su vlasti, tako da možete biti sasvim neodgovorni i za sve kriviti njih na vlasti. I treći uvjet, morate imati neku drugu zemlju, neki drugi kraj koji nije jednostavno raj, i na primjerenoj je udaljenosti od vas. Ako je taj kraj suviše daleko to je previše apstraktno, ništa vam ne znači, ali ne smije biti ni previše blizu, pa vidite da je isto sranje kao i kod vas! Sreća je ona prava distanca- Zato je danas Dalaj Lama toliko popularan, i to je njegova tragedija. Njegova popularnost na Zapadu je u tome što se tip tibetanskog budizma koji on propagira idealno uklapa u ovu novu verziju prosvijećenog hedonizma koji je danas prevladavajuća ideologija na Zapadu. Što vam on zapravo obećava? Broj jedan, sreću. Sve njegove knjige počinju uvijek istim motivom: svako živo biće teži za što više užitka i što manje boli da bi bilo sretno. Kažem, sva živa bića osim čovjeka, jer ako psihoanaliza ima ikakvog smisla, čovjek ne želi sreću! Sad idemo malo naprijed. Pitanje je u tome kako su svi motivi 1968. bili integrirani u taj novi kapitalizam. Da li je sve što se desilo 1968., sva ona eksplozija slobode, bila samo put k današnjem postmodernom i potrošačkom društvu? Mislim da je 1968. bila neki više kompleksan proces. Evo, npr. Nicolas Sarkozy je u predizbornoj kampanji patetično rekao da će jedna od njegovih glavnih zadaća biti da Francuska napokon prekine sa duhom 1968. godine, da se izbriše '68. Pa u čemu je ovdje ironija? To što je takav tip mogao postati francuski predsjednik, to je moguće samo poslije 1968! Što je preživjelo od 1968? S jedne strane, nekakav tolerantan hedonizam, koji je danas zapravo prevladavajuća ideologija. Ideologija danas više ne funkcionira kao ona naredba žrtvuj se za domovinu. Glavni superego pritisak danas je - realiziraj svoje istinito sopstvo, realiziraj svoje potencijale, imaj dobar život.
Prije trideset, četrdeset godina, problem je bio pretjerano uživanje. Uživaš, pa se osjećaš krivim jer si prekršio neke društvene zabrane. Danas to više nije problem, danas je problem što ljudi osjećaju da ne mogu uživati. Od psihoanalize se očekuje da ti omogući da uživaš, a ja mislim da je stvar prave psihoanalize upravo suprotna. Zadaća je da te oslobodi pritiska superega, pritiska uživanja, jer kao što je već Freud rekao, a to je bitno iz lakanovske perspektive, superego nije etička instanca. Već kod Freuda je to sasvim jasno. Superego nije instanca koja ti kaže da se žrtvuješ, superego ti daje užitak kao naređenje. Kriv si ako ne možeš uživati! Kako je to onda sa nacističkim ili totalitarnim superegom? To je već Adorno znao u tridesetim godinama: Hitler nije bio samo instanca represije, on je također bio instanca i neke opscene transgresije. Hitler ne traži da se žrtvuješ za domovinu, on traži da se pridružiš njegovoj ideologiji žrtvovanja u kojoj možeš krasti, silovati i ubijati Jevreje. Cijelo opsceno uživanje je obećano. Dakle, kao baštinu 1968. imamo s jedne strane, hedonizam,koji se u svojim najradikalnijim oblicima izražava kao opsjednutost nekim radikalnim, asocijalnim užitkom, kao reakcija na slom društvene dimezije, a kad je postalo jasno da neće biti revolucije, otišlo se u radikalne intimne ekperimente. Hanif Kureishi je to izrazio s velikom dozom rezignacije, kada je rekao da je šezdesetih godina revolucija bila ići sa djevojkom na demonstracije, a danas je revolucija ići sa djevojkom ili partnerom u krevet i tamo raditi eksperimente.
Terorizam, to je isto rezignacija. Kako je sedamdesetih godina došlo do djelovanja RAF- a Njemačkoj, Crvenih brigada u Italiji? Došlo se do zaljučaka da socijalno ideološko osvještavanje ne funkcionira, i da jedino grubi udar na realno može probuditi mase, koje su kao hipnotizirane vladajućom ideologijom. Znači, bombe umjesto kritike ideologije. To je veoma tragičan rezultat. Cijela logika tradicionalnog, ne samo marksizma, već i lijeve misli, je da se riječima može nešto postići. U tome je stvar kritike ideologije. Detalj je u ključnom pitanju da li je istina da danas živimo u ciničnom vremenu, kada interpretacija ne znači ništa, i da je interpretacija totalno impotetna. Chomsky smatra današnji režim potpuno ciničnim, i zbog toga nam ne treba kritika ideologije, jer se nema što razumijeti, već ljudima jednostavno treba reći što se događa. Nema smisla kritizirati američku ideologiju, to je sve potpuno cinično, sve što se treba napraviti je reći činjenice poput onih što Pentagon radi u Iraku i slično. Pitanje je u tome da li su stvari zaista tako jednostavne? S jedne strane imamo potpuno kraljevstvo interpretacije, ali interpretacije koja je neefikasna, koja ne rješava simptome. Mislim da ipak nije sve tako jednostavno, i da je cinizam nemoguća pozicija. Svaki cinik kojeg poznajem ima neku malu privatnu tajnu koja je njegov fetiš. To je moja stara teorija, da danas ideologija ne funkcionira više kao simptom nego kao fetiš, ako je simptom, pojednostavljeno rečeno, parcijalna istina u globalnom polju laži. Ako nešto potiskujete iz svog polja, ono vam se vraća u obliku simptoma. Logika fetiša je drugačija, fetiš nije parcijalna istina koja pokazuje laž cjeline, već je parcijalna laž koja vam dozvoljava da podnosite nesnosnu istinu cjeline. Dat ću vam potpuno glup primjer koji je naveden u mojoj knjizi O vjerovanju: To je priča nekog pacijenta kojem je umrla žena, i koji je to potpuno hladno primio, jer je imao hrčka koji je bio njegov fetiš, koji mu je omogućavao da negira činjenicu da mu je žena mrtva. Kad je ova mala životinjica pola godine kasnije uginula, taj pacijent je doživio potpuni slom i pokušao se ubiti nekih deset puta... Vidite, zato fetišisti nisu budale koje snivaju o nogama i slično, već su iznimno cinični realistični ljudi koji drže hladan odnos prema realnosti jer imaju svoj fetiš koji im omogućava distancu. Zato kada mi netko kaže da ga nije briga za ništa i da u ništa ne vjeruje, samo postavim pitanje: a gdje je tvoj hrčak?! Idemo sad polako naprijed ka 1968. godini. Što se desilo sa svim ovim formulama rezistencije otpora? Ovdje je slika isto tako prilično tragična. Danas imamo dva oblika potpuno apstraktne rezistencije.
S jedne strane, zanimljiv je fenomen tzv. flash mobs. Primjer toga se dogodio u Parizu 8. ožujka ove godine, kada se u tri sata popodne na Place Trocadero okupilo tri tisuće ljudi, koji su se prethodno dogovorili putem e-mailova, i koji su tamo šetali, i onda u jednom trenutku, točno jednu minutu stajali kao kipovi. To je primjer čiste forme protesta, kojom se samo markira distanca kojom se ukida normalni utilitarni društveni proces. S druge strane imamo nešto što se naizgled čini sasvim suprotnim, a to su nemiri koji su se prije nekoliko godina događali u predgrađima Pariza. U čemu je identitet ova dvije suprotne pojave? Identitet nemira je tome da je bez značenja, iako su svi sociolozi tražili dublju poruku. Finkielkraut je čak pričao da je to islamistički problem. Ali nije, mislim da je to bila čisto apstraktna negacija, čija je jedina poruka bila u onome što je Roman Jakobson nazvao fatičnom funkcijom komunikacije, gdje je jedini smisao komunikacije u tome da signalizira samu vezu, samu komunikaciju. Ono što se tamo desilo prilično tužno. Što to znači u našoj situaciji? Znači da smo došli do točke gdje su ljudi nezadovoljni, ali ne postoji realna alternativa, u smislu da bi se moglo planirati neku radikalniju promjenu. Čak više nemamo ni utopijsku energiju da zamislimo neki drugačiji svijet. Sve što možemo su takvi čisti formalni akti, paljenje auta ili flash mobs kao čista formalna markiranja. Do toga smo došli upravo kroz način na koji je vladajuća ideologija integrirala baštinu 1968. godine.
Oslobođenje - da, hedonizam - da, ali ipak sve je to ostalo u nama. Sve zabrane su ostale, samo su se premjestile. Kako to funkcionira? Znate li onaj stari vic o luđaku koji je mislio da je zrno pšenice i vratio se u psihijatrijsku kliniku? Psihijatar ga pozdravi i kaže - pa mi smo te ozdravili, zašto si se vratio nazad? A on odgovara - pa, sreo sam pile. Kaže psihijatar: U čemu je problem, ti znaš da si čovjek, a ne zrno pšenice.
- Da, ja znam, ali da li pile zna?
Tako danas funkcionira ideologija. Postojala je cijela zemlja koja je propala zato što pile nije znalo. Ta zemlje zvala se Jugoslavija. To je bio ekstreman primjer, a ima i drugih koji su mnogo dostojanstveniji. Npr. kad u vašem društvu netko napravi neki čudan zvuk, koje bi bilo galantno ponašanje? Da se pravite da niste čuli. Za mene je najkraća moguća definicija kulture da znamo kako da se pravimo kao da nešto nismo čuli. Danas se stvari kompliciraju, s jedne strane pričamo o hedonističkoj kulturi u kojoj je sve dopušteno, ali ova totalna permisivnost dopunjena je sa apsolutnom prohibicijom - prohibicijom dječje seksualnosti. To je nevjerojatno: svi kažu da je psihoanaliza zastarjela, a u isto vrijeme se ponašamo kao da nas psihoanaliza nije naučila ništa o seksualnosti djece. Fenomen u posljednjih dvadeset, trideset godina, jest da je seksualna zloupotreba djece uzdignuta u prazločin, ono najstrašnije što možemo zamisliti. U čemu je stvar? Sada dolazimo do prvog ključnog zaključka: Postomoderni hedonizam nas je konfrontirao sa radikalnom prisutnošću onoga što u psihoanalizi, sa svom biblijskom konotacijom, nazivamo bližnji. Bližnji koji nije bližnji u smislu onoga koji je kao ja. Bližnji je u tradiciji Freuda i Lacana nešto sasvim drugo. Bližnji je Drugi kao ono monstruozno, i svaki subjekt posjeduje nešto od te monstruoznosti. Zašto smo danas toliko osjetljivi na suvišnu blizinu bližnjeg? To je jedna od mogućih baština 1968.. U tradicionalnijim, pa čak i modernim društvima, glavna strategija održavanja bližnjeg na distanci bili su, i još uvijek jesu, običaji. Običaji su nešto iznimno zanimljivo. Nema ljudske solidarnosti bez običaja, a običaji na nultoj točki su, zapravo, prazne geste čiji je smisao u uspostavljanju solidarnosti. Bio sam u Japanu, i tamo su mi rekli da im zakon garantira oko četrdeset dana odmora godišnje, ali se očekuje da se ne koristi više od dvadeset dana. Onda sam, kao europska budala, pitao, a zašto onda ne napišete dvadeset dana? Imali su potpuno pravo kad su rekli da sam budala i da ništa ne shvaćam. Jer baš kroz ovu gestu čistog običaja, uspostavlja se solidarna ljudska veza. Danas umjesto običaja imamo ideal prazne forme, koji je najbolje razvijen kod Richarda Rortya, u smislu da trebamo poštivati prava drugoga, ali nakon toga svatko priča svoju priču. Tako se obično tumači i tolerancija. Tolerancija je ideologija koja je danas najbolje izražena onom frazom koja zvuči veoma duboko: neprijatelj je netko čiju priču još nismo čuli. Mislim da je to glupost i to prvenstveno na empirijskoj razini. Tolerancija je ideologija koja postaje praktičnom. Ne znam da li se kod nas, pritom mislim na Hrvatsku i Sloveniju, već počelo s tom praksom, ali znam da u pojedinim zemljama Zapadne Europe država kao prilog toleranciji plaća ljudima koji pripadaju tzv. manjinama, imigrantima, seksualnim manjinama i sl. da posjećuju tzv. obične, normalne porodice i da im pričaju o sebi. U čemu je problem? Problem je u mijenjanju praznog imena općenitosti konkretnim imenom. Da li ste, isto tako, spremni reći da je Hitler bio naš neprijatelj jer nismo bili spremni čuti njegovu priču? Svaki, pa i najstrašniji zločinac ima makar jednu lijepu priču i to je lekcija psihoanalize koju je i danas veoma teško prihavatiti. Da spomenem ekstremni primjer: Aldous Huxley pisao je o ocu Jozefu, onom užasnom liku iz Tridesetgodišnjeg rata koji je bio najprljaviji manipulator, ali istovremeno autor najautentičnijih mističnih meditacija. Huxleya je fasciniralo to što je čovjek koji je organizirao kidnapovanja, mučenja i ubojstva mogao biti autor autentičnih meditacija. Huxley to nije mogao podnijeti, i zato je pobjegao u istočnu mudrost. Mislio je da ima postoji pogreška u samom krščanstvu, zbog pretjerane fascinacije trpljenjem Isusa Krista. Još malo o tome bezdanu bližnjeg: O tome što je to bližnji, odnosno užas bližnjeg, imali smo lijep primjer koji još uvijek traje. Najnovije ime bližnjeg jest Austrijanac Jozef Fritzl; zar Fritzl nije primjer nekoga tko je izgledao poput nas ili našeg susjeda? Njegov primjer pokazuje kako Freud nije bio budala kad je postqvio hipotezu o prvobitnom ocu, urfatheru koji je posjedovao i silovao sve kćerke i sve žene u svom plemenu, koju je razvio u Totemu i tabuu. Slažem se sa antropolozima da je to smiješno, ako čitamo kao realnu priču o tome što se događalo u prethistoriji. No ako ovu viziju prvobitnog oca kao nasilnog vlasnika svih žena pročitamo kao hipotezu koja tvrdi da je na nivou nesvjesnih fantazija ova dimenzija iza svakog patrijahalnog autoriteta, te da ona kao neka virtualna dimenzija čeka mogućnost realizacije - kroz simptome, ili kroz snove, ili kod nekih pervertita doslovno. Fritzl je divan primjer one Lacanove igre riječima, u kojoj ponekad perverzija piše kao per version, version du per, očeva verzija. Evo vam Jozefa Fritzla... Ljudi obično kažu da je Fritzl bio monstrum, iskorištavao svoju kćerk, ali je ipak pokazao neku čovječnost kada je pustio kćerku u bolnicu. Ali nema ovdje nikakvog proturječja. Užas je u tome da je on bio apsolutno iskren. Fritzl je opscena verzija jedne od konsekvencija 1968. godine. Jedna od fraza je bila, fantaziju na vlast. Pa, Fritzl je to uradio. Ono što kod ogromne većine ostaje fantazija, on je realizirao.
Poslije svih ovih negativnih priča, dao sam užasnu, pesimističnu viziju 1968.. Ipak, da li je to sve? Prvi sam spreman priznati da čak na nivou društvenih reformi ima mnogo stvari kojih nismo ni svjesni, i zbog kojih se naš svakidašnji život promijenio. Ljudi mogu danas raditi stvari koje su prije bile nezamislive. Ono pravo pitanje 1968. je u tome da je to bila neka vrsta radikalnog preispitivanja cjelokupne naše tzv. kapitalističke zapadne civilizacije. Analiza našeg današnjeg stanja, na očaj 1968., znači pitati se kako danas stojimo sa mogućnošću radikalne promjene, odnosno slažemo li se svi sa Fukuyamom i njegovom tezom o kraju povijesti. Devedeset posto nas se slaže s njim, svi se smiju Fukuyama budala, ali zar danas i tzv. ljevica ili bar većinska ljevica, ne prihvaća kapitalizam i parlamentarnu demokraciju kao nešto što je, ako nije najbolji, onda je barem najmanje loš društveni sistem. Kao što smo nekad govorili da hoćemo socijalizam sa ljudskim licem, sada je jedino što možemo tražiti globalni kapitalizam sa malo više ljudskim licem. Postoji ipak još cijela serija antagonizama (i po tome sam staromodni markist), od ekologije, preko novih oblika apartheida, do problema biogenetike. Te antagonizme dugoročno neće biti moguće riješiti u okviru kapitalizma. Ukazao bih na psihološki tip koji se danas oblikuje kao proleterska pozicija. Moja referenca ovdje je mlada francuska filozofkinja Catherine Malabou, autorica jedne od najboljih knjiga o Hegelu, The future of Hegel, koja je prije pola godine objavila knjigu Les nouveaux blessés (Novi ranjenici). Teza koju zastupa u toj knjizi veoma je radikalna, i s njom se ne slažem u potpunosti, ali mislim da se radi o izvanredno značajnoj knjizi. Njezina teza je pokušaj radikalne kritike psihoanalize, prema kojoj su Freud, Lacan i cijela psihoanalitička tradicija užasno ograničeni, jer u psihoanalizi trauma postaje trauma jedino ako se nadoveže na neku predegzistentnu unutrašnju traumu. Npr. netko te tuče, i imat ćeš traume samo ako si prije toga imao neke sadomazohističke fantazije koje je ovaj vanjski događaj u tebi uzdrmao. Vanjsko nasilje ne prouzrokuje neposrednu traumu, jer trauma uvijek treba kontakt sa unutrašnjom realnosti. Freud je tu bio dosljedan, pa je čak u svojim spisima u kojima govori o psihičkim konsekvencijama Prvog svjetskog rata uvijek inzistirao na primatu izvanjskog. Teza Catherine Malabou je da postoje vanjske traume koje su tako brutalne, da njihove psihičke efekte ne možemo više interpretirati na taj psihoanalitički način. To se može događati na različitim razinama, od fizičkog nasilja, potresa, poplava do vojničkog nasilja, silovanja pa čak i Alzheimerove bolesti, u kojoj gubite svoj identitet. Po njoj, rezultat takvog nasilja je ono što se obično klinički opisuje kao posttraumatizirana osoba. Posttraumatizirana osoba je emocionalno potpuno distancirana i bez angažmana. Heideggerovim rječnikom rečeno, nema više one angažirane egzistencije, i nema se što interpretirati, jer interpretacija uvijek znači da vanjsko nasilje povezujete sa nekom unutrašnjom traumom. Ovdje se radikalno gubi upravo jedinstvo svojeg ja, svog subjektiviteta. U takvom radikalnom nasilju preživljava se kao subjekt, ali kao prazna forma subjekta, subjekt bez svoje baze. Cjelokupni identitet, priče, mitovi, sve to iščezava, ostaje živi mrtvac, doslovno prazna forma subjektiviteta. Taj tip praznog subjekta koji preživljava i ostaje živi mrtvac poslije svoje psihičke smrti, to će biti patološka forma i užas 21. stoljeća. To je novi tip patologije i proleterske pozicije, ali u kojem smislu? Ne u smislu naivne radničke klase, već u smislu radikalne redukcije subjekta na čistu praznu formu. Subjekt kojemu je oduzeta njegova cijela substancijalnost ljudskog identiteta koji preživljava kao prazna forma.
