POKLON TRULOJ IMPERIJI

Pade kiša. Ostadosmo bez struje. Čitav mali gradić. Drugi put ovog ljeta. Usred najmoćnije supersile u povijesti čovječanstva. Stara infrastruktura. Blago nama iz istočne Evrope, mi smo navikli. Vlakovi u Francuskoj, Njemačkoj, Japanu voze po 300 km/h. Ovdje se vuku šezdeset, ako bog da, i kasne po par sati. Kao u bivšoj Jugoslaviji. Pragovi tračnica su truli, tračnice možda stotinu godina stare. Ovo je ipak prva zemlja koja ih je položila. Od obale do obale. U doba dok još i nije bilo električne struje.

Dok sam odrastao, gledali smo u Ameriku, ne samo kao u zemlju slobode i blagostanja, nego i kao zemlju inovacije, avanture, poduzetništva i napretka. Najviši neboder bio je tamo. Danas je u Maleziji. Avioni ne idu ništa brže nego što su išli. A duže se čeka na ukrcaju zbog straha od terorizma. Kad sam bio dijete, Amerikanci su hodali po mjesecu. Danas već dugo nitko nije hodao po mjesecu. Priča se da neće biti dovoljno benzina, jer nedostaje rafinerijskog kapaciteta. Most u Minneapolisu se srušio od dotrajalosti. Moja djetinja očekivanja su iznevjerena.

Umjesto da nastave biti pioniri i povuku maglev liniju od obale do obale, prvi komercijalni maglev vlak su izgradili Njemci u Shangaiu. Imperija je prezauzeta ratovanjem. Infrastruktura, koju je Eisenhower smatrao strateškim dobrom, je proglašena socijalističkom rastrošnošću, dakle neprijateljskom djelatnošću, pa se u nju ne ulaže, kao što se, među čestitim domoljubima, ne priča o tome da se rat u Iraku već izgubilo.

S vremena na vrijeme treba, međutim, na televiziji zabilježiti i neki uspjeh, što postaje sve teže i teže. Zapravo 2008., zadnje godine Bushevog prijestolovanja, vjerojatno jedini pozitivan vanjsko-politički događaj, koji će moći, u pravo vrijeme, da bi pomogao republikanskoj predsjedničkoj kampanji, prikazati televizijskim mrežama i kongresu, jeste udruživanje Hrvatske, Albanije i Makedonije u savez država zvan NATO. Jedan dan onakve televizije, kao što je bio doček u Tirani, vrijedi i ukraden ručni sat.

Hrvatska vlada, kakva sada jest, nedavnom Sanaderovom izjavom odlučila je ignorirati i svoj vlastiti Ustav, koji zahtjeva da o udruživanju RH u saveze država odlučuje većina birača u državi na referendumu (vidi čl. 142), da bi ušla u NATO što prije, iako time riskira da se ogriješi o uvjete primanja u NATO, koji izričito zahtjevaju poštivanje rule of law (NATO Participation Act of 1994, Section 202(2)(a)). Pravnici se danas mogu sprdati oko čl. 142 (vidi ranije H-alterovo istraživanje), koji je donesen 1990., i, uslijed straha od mogućeg ponovnog udruživanja u nekakvu Jugoslaviju, tada sročen tako da Hrvatska praktički ne može ući niti u jedan savez država. No to je zakon kakvim ga je sastavio Tuđmanov HDZ i sad ga takvog Sanaderov HDZ ima i morao bi ga poštovati.

Vlada želi izbjeći referendum jer ankete pokazuju da bi narod mogao reći odlučno NE. Zašto ova vlada hrli, po svaku cijenu, protiv volje vlastitog naroda, protiv vlastitih zakona, udružiti Hrvatsku u savez država zvan NATO pakt? Što je NATO doli metoda da se Amerikanci riješe svojih excess defense articles (suvišnog, tj. zastarjelog, oružja)? U izvještaju Kongresu o primanju Poljske i Češke u NATO, ministarstvo obrane SAD-a jasno i izričito kaže da je to primanje bilo u našem interesu (interesu SAD-a). Američka ambasada u Zagrebu, čuje se, najradije bi da NATO uopće ne bude predizborna tema. Demokracija zaista nekad može bit naporna i nesukladna našem interesu.

U NATO Freedom Consolidation Actu od 2007., piše da je Republika Hrvatska određena da može primati pomoć po programu iz sekcije 203 (a) NATO Participation Acta 1994., gdje se lijepo vidi o čemu se radi: SAD će dati svoj stari ratni brod takvoj zemlji ako ista plati transport - puno točaka i finog engleskog, ali zapravo samo jedna jedina stvar na pameti (isto treba pogledati: Foreign Assistance Act of 1961. Jedino što je moguće da neki dužnosnik u zemlji klijentu (u ovom slučaju Hrvatskoj) primi neki kickback za ovako dobar deal.

Vlada RH je već prodala čovjeka u kojeg se klela kao u narodnog heroja, da bi State Department uklonio svoju oporbu donošenju rezolucije 529 u američkom Kongresu, pa čak se i hvale o tome na hdz-online! Lako će joj bit sad prodati narod. Teže je bilo izručiti Gotovinu: on je imao više moćnih zaštitnika. Naročito među bogatim iseljenicima. No, dio njih je popustio i natjerao Sanadera da pronađe Gotovinu, nakon što je tada američki ambasador u Hrvatskoj, Ralph Frank izjavio da je sve što je Hrvatska učinila šmarn, ako se ne izruči Gotovina. Sada, da bi se osigurala od mogućih optužbi da krši Ustav, Sanaderova vlada će se pobrinuti da Ustavni sud ove jeseni ima u njenom sastavu, politički sinkron njenim idejno-političkim težnjama, po uzoru na ono što je Bush napravio sa Supreme Courtom u SAD. SDP je već odreagirao da tako nešto neće prihvatiti.

U neku ruku Amerika i Hrvatska su već jako slične. Imaju sličnu ultraljevicu, blagu i punu ufanja u suštinsku čovjekovu dobrotu, sličnu desnicu, koja ne preza ni od čega da bi se dočepala onog što želi, i sličnu grupu ljudi (ovdje ih zovu pundits, ili novije, KOMENTARIJAT, što nas malo podsjeća na Sovjetski Savez, kojem Bushev SAD ekonomski i zakonodavno sve više naliči) bez političkih uvjerenja, koji se hrane blizinom vlasti, sile i moći. Ne usuđuju se sami, boje se da će se opeći, ali se vole grijati uz premijere i predsjednike. Vole biti pozivani na primanja i večere, degustiranje finih vina u skupim hotelima, pa paze da napadaju opoziciju, a ne vlast.

Punih sedam dana odrađivali su interview predsjednika SDP-a Zorana Milanovića H-alteru: jer je rekao da je vlada prodala Gotovinu, što je istina, i jer je rekao da će SDP organizirati referendum oko ulaska RH u NATO, što je prema važećem Ustavu i onako neophodno. Ne bi, osim toga, bio prvi političar na svijetu koji je osobno za nešto, ali istodobno želi dati narodu priliku da donese odluku na najdemokratskiji način. Predsjednik Kostarike je ZA pristupanje CAFTA-i, no isto tako forsira referendum, te je Kostarika jedina preostala srednjeamerička zemlja koja još nije pristupila CAFTA-i, i SAD poštuje tu odluku.

Davor Butković u EPH-Jutarnjem nam je polaskao da smo intervjuom uništili Milanovića i šanse SDP-a u izborima. Zbog protivljenja Sanaderovoj manipulaciji Ustavnim sudom, Milanović je posebno nezgodan, pa ga treba u korijenu sasjeći. Udri po koljenima, dakle. Nije pročitao knjigu Georgea Teneta o CIA-i i ne zanima ga. Pa i bolje da nije: ta je puna preuveličavanja, laži i izmišljotina. Bolje bi Butkoviću bilo da si pročita knjigu Tima Weinera Legacy of Ashes u kojoj piše kako je CIA do perestrojke izgubila kompletno sve agente u istočnom bloku zbog krtice u samom vrhu u Langleyu. Profesor Puhovski je Milanovića i nas podučio da je Tuđman demokratski izabran, baš kao i Hitler, te stoga prihvatljiviji od Tita.

Čak se i Heni Erceg pridružila obrani pozicije Vlasti sa veliko V, otkako je Feral postao dio vladajućeg hrvatskog medijskog konglomerata, EPH, pa Nino Pavić plaća i nju, baš kao i Jelenu Lovrić i Butkovića. A Mladen Pleše u EPH-Slobodnoj išao nas je plašiti da nećemo ući niti u EU, ako ne uđemo u NATO, jer da niti jedna zemlja nije ušla u EU, koja nije u NATO. Poslije ga je Drago na H-alteru ispravio: niti jedna postkomunistička zemlja. Ima naime čak šest (6) zemalja u EU, koje nisu u NATO. Nagradno pitanje Plešeu je da navede barem tri od šest.

I predsjednik Mesić se uključio u debatu s Hvara. Nije njemu loše: živi u Titovoj vili, odmara u Bakarićevoj, a s Milanovićem se rukuje u Tripalovoj. Lijepo je kapitalizirao kratki boravak u Staroj Gradiški. Kaže da europski put Hrvatske nema alternativu: sve drugo bilo bi vraćanje u prošlost. On preporuča da NATO ne bude predizborna tema, no, tvrdeći da Ustav ne obavezuje na referendum i plašeći narod srpskom babarogom, govoreći o granici Virovitica-Karlovac-Karlobag, stavlja se u Sanaderov kamp i sam doprinosi postavljanju ulaska u NATO kao predizborne teme. Izjava da je u privrednom smislu NATO veliki potencijal, zemlje članice uvijek će proizvodnju dati svojim članicama i dobro bi bilo uzeti dio tog kolača, je, međutim, vraćanje u prošlost, u doba kad je jugoslavenski vojno-industrijski kompleks uzimao dio tog gorkog kolača. Želimo li Hrvatsku kao tvornicu oružja?

Na kraju neće nitko gledati kakva se odluka donese, nego kako se odluka donosila, jer poanta kod zemalja u tranziciji je da razviju snažne demokracije, a ne da autoritarnim odlukama elita ulaze u saveze država koji će ih nekako magičnim štapićem pretvoriti u snažne demokracije. Osim toga, u SAD-u će od siječnja 2009. u Bijeloj Kući sjediti drugi predsjednik, možda predsjednica. Poklon hrvatske vlade prethodnom predsjedniku, u vidu pozitivnog vanjsko-političkog događaja, možda neće biti tretiran blagonaklono. Iako sam Dennis Kucinich možda neće biti izabran za predsjednika, Demokrat sigurno hoće, i američka politika će se promijeniti. Možda će joj biti draži CMS-ov Alter-Nato-R, pristup NATO-u koji podsjeća na Kucinichev program. Kucinich je osim toga jedini predsjednički kandidat u SAD-u koji je zapravo porijeklom Hrvat i čudno je da nema nikakve podrške u Hrvatskoj.

Zašto onda žuriti? Zašto ići protiv volje naroda? Zašto ići protiv zakona? Zašto kada je jasno da su pristupanje NATO-u i pristupanje EU dva odvojena procesa? Zašto Hrvatska ne bi ušla u povijest kao prva post-komunistička zemlja u EU koja nije prethodno ušla u NATO? Zato da bi Sanader mogao napraviti poklon truloj imperiji? Ta on bi prodao i vlastitu djecu da može obitavati na evropskim dvorovima. Skroz se izgubio u svojim nastupima, gestikulirajući i mašući u prazno rukama, klimatajući se velikim tijelom u ritmu izjava. Čovjek bi mogao zarađivati u Marcel Marceuovoj radionici. I bio bi tražen. Za nastupe na dječjim rođendanima. Ogroman je, ima simpatičnu i veliku glavu, ne izgleda loše, drag je, blagoglagoljiv... svi su preduvjeti ovdje. Bio bi dobar, siguran sam. Može se već sad počet pripremat za novu karijeru.

Americi bi pak bilo bolje da prione na izgradnju novih pruga i mostova doma, umjesto da se bavi bombardiranjem dalekih prekomorskih zemalja i uplitanjem u politiku svih ostalih.