Prolog izborima
Pet dana prije predsjedničkih izbora jedan je talibanski samoubojica u Kabulu kamionom probio policijsku barijeru i s njim se zaletio prema štabu NATO-a unutar Zelene zone. Eksplodirao je na domak cilja, ubivši, kako se javlja, sedam civila, ranivši još 91 osobu. U istoj zoni nešto dalje nalazi se i ambasada SAD-a. Prije tri dana, kada im je vozilo naletjelo na minu, poginula su tri britanska vojnika. Bacačkom paljbom su gađane dvije američke vojne baze u provinciji. Pedantni su statističari zabilježili da je broj talibanskih napada u prvih pet mjeseci ove godine porastao za 70 posto u odnosu na prošlu, što je rezultiralo smrću 334 stranih vojnika, 17 posto više nego cijele prošle godine. O broju afganistanskih žrtava može se samo nagađati, jer većina ih gine pod bombama NATO avijacije ili američkih bespilotnih Predatora u nepristupačnim brdovitim zonama uz pakistansku granicu; mnogi također u talibanskim odmazdama, međusobnim klanskim obračunima i obiteljskim vendettama.
Izbori, u koje su SAD i njihovi NATO saveznici upumpali 224 milijuna dolara, bili su zakazani za ožujak, ali su odloženi za kolovoz zbog „logističkih problema". Čekao se, naime, dolazak dodatnih američkih trupa i njihovo pozicioniranje na jugoistoku zemlje. Sada se njihov ukupan broj popeo na oko 68 tisuća, a s 32 tisuće im sekundiraju druge članice NATO-a. Tih stotinu tisuća pripadnika International Security Assistance Forces (ISAF), uključuju vojnike 38 država - članica NATO-a, NATO partnera i drugih, uključujuči hrvatski kontingent od oko 300 vojnih policajaca. Operiraju u okviru mandata Savjeta sigurnosti UN, izglasanog prvi put 2001. za područje Kabula, a proširenog 2003. na čitavu zemlju. O sigurnosti izbornog procesa bi se trebalo brinuti i još nekih 200 tisuća domaćih vojnika i policajaca, koje financiraju i osposobljavaju američki i NATO instruktori. U borbenim operacijama NATO snaga, afganistanska vojska se koristi kao pomoćna milicija. Decentralizirane policijske snage su omiljena meta talibana i uglavnom beskorisne. Unaprijed se tvrdi kako će i vojska i policija biti od slabe pomoći.
Za izbore se prijavilo više od trideset pretendenata na predsjedničku fotelju, među njima nekoliko sadašnjih ili bivših ministara, parlamentaraca, visokih državnih funkcionara i regionalnih moćnika. I dvije žene, čija je kandidatura izazvala buru negodovanja. Ne zato što su žene, nego zbog toga što su se njihove fotografije na izbornim listićima, na kojima im se vidi lice (u zemlji u kojoj se odrasli ženski živalj pokriva burkama koje im potpuno pokrivaju glavu, lice i kosu), nešto neprihvalivo za ovdašnje islamske puritance. Izvojevale su pobjedu i portreti su im ipak odštampani. To je samo po sebi podvig, ali dalje od toga neće ići. Tri se kandidata smatraju „ozbiljnim" - sam Karzai, Abdulah Abdulah i Ašraf Ghani. Spominjem i ime Šahnavaza Tanaja, bivšega komunističkoga generala i šefa generalšataba u vrijeme sovjetske invazije, koji se 1980-ih odmetnuo poslije neuspjelog pokušaja državnog udara, pobjegao u Pakistana, gdje se priklonio islamskim mudžahirima, ne zato što ima šanse, već zato što je tipičan primjer pobrkanih kriterija. Nije jedini.
Karzai, koji je Paštun, ali pripada minornom klanu, sklopio je savez sa Mohamedom Kasimom Fahimom, koji će mu donijeti dio glasova Tadžika. Kooptirao je i Rašida Dostuma, uzbečkoga ratnog vođu, također nekadašnjega komunističkog generala, koji se za ove izbore kratko vratio iz turskoga egzila. Fahim bi mu trebao biti prvim potpredsjednikom. Drugi potpredsjednik bi mu bio Karim Halil, koji sa sobom donosi glasove Hazara (Šijta). Dr. Abdulah, bivši Karzajev ministar vanjskih poslova i sadašnji protukandidat, je dijelom Paštun i Tadžik. Bio je glasnogovornik pokojnog Ahmada Šah Masuda, proslavljenog tadžičkog muhadžida. Abdulah je sklopio savez sa Homajun Vasefijem, pripadnikom bivše kraljevske obitelji i zbog toga paštunski uglednik prvog reda. Treći kandidat, Ghani, ekonomist, kancelar Kabulskog sveučilišta, koji je prije toga radio u Svjetskoj banci, pripadnik je najvećeg paštunskog plemena Ahmadzai. Paštuni, koji žive s obje strane afganistansko-pakistanske granice, najveća su etnička skupina u Afganistanu, gdje čine oko 40-45 posto lokalnog stanovništva. Naseljavaju široke prostore od jugoistoka do sjeverozapada zemlje. U Pakistanu ih ima skoro dva puta više, iako su tamo manjinska zajednica (svega 14-16 posto ukupnog stanovništva). Pakistanska luka Karači, a ne Kabul, je najveći paštunski grad. Prednost Karzaja i Ghanija je što su čistokrvni Paštuni. Problem je što su i talibani skoro isključivo Paštuni. Tadžici su druga etnička grupa po brojnosti, a Uzbeci treća.
Amerikanci su od samog početka tipovali na tandem Abdulah-Ghani. Svi su pobočnici gornjih rivala, osim Homajuna, gospodari rata i gazde u svojim zavičajima. Pokušavaju sklapanjima međuetničkih koalicija izvući neku korist. Ako njihovi čelnici budu "izabrani", pripast će im potpredsjednička ili neka druga funkcija, bit će, dakle, u mogućnosti sudjelovati u haračenju državne kase. No, prvenstveno ih zanima proširiti oblast kojom autonomno vladaju, po mogućnosti eliminirati lokalne suparnike, a zato im trebaju sredstva za dodatno ljudstvo, naoružanje i opskrbu. Deklarirani politički programi su im fiktivni.
U zemlji u kojoj većina stanovnika nema osobnih dokumenata, niti postoje normalni registri rođenih, živih i mrtvih, s fiktivnim listama glasača, to je potpuna besmislica, ali besmislica koja bi trebala dokazati "legitimnost" izabranih. Prije svih, samoj američkoj javnosti i američkim NATO saveznicima. U konglomeratu plemena i klanova kakav je Afganistan, s odvojenim i više- manje autonomnim centrima moći i odlučivanja, elektoralna je demokracija, zasnovana na principu jedan čovjek-jedan glas, irelevantna. Pojedinac ovdje ima priznati status samo kao pripadnik grupe, a ženska populacija ovisno o statusu njihovih pater familiasa unutar grupe. Politički odnosi među plemenskim skupinama, klanovima ili obiteljima se uspostavljaju krvnim i bračnim vezama, i više ili manje trajnim interesnim savezima. Glavna uloga pri tome pripada formalnim ili neformalnim vođama tih grupa, koji odlučuju što je dobro, a što loše za njihovu zajednicu. Oni, u ime svoje grupe, pregovaraju s drugim vođama i sklapaju saveze. Pri tome slijede plemenske kodekse časti, solidarnosti i patrijarhalnog morala, među kojima je najpoznatiji Paštunavali, nepisani zbir normi i uputa, koji i danas uvjetuje mnoge odluke paštunskih klanova i političara. Uključujući kakva će se odluka dogovoriti na užem ili širem savjetovanju vlastitog klana ili plemena ili na međuplemenskom skupu. Te su skupštine poznate pod nazivom džirga. Tradicionalni su i široko prihvaćeni način rješavanja zajedničkih problema.
Izborna pantomima i post-izborni cirkus
20. kolovoza, s početkom Ramazana, izvedena je loše odrađena elektoralna pantomima. Bila je to predstava s više paralelnih i međusobno proturječnih scenarija, koja je trebala dokazati svijetu da je situacija u toj zemlji pod kontrolom, usprkos ratu, okupaciji i unutrašnjih sukoba te kako će se poslije izbora krenuti s procesima "rekonstrukcije", "izgradnje državnih intitucija" (vojske, policije, poštene i efikasne administracije) i "eliminiranja korupcije". Tako osposobljene institucije bi trebale preuzeti odgovornost za "sigurnosnu stablizaciju Afganistana", ili, drugim riječima, za preuzimanje tereta rata, koji je pokrenut inozemnom invazijom. Zapadni su mediji u prvom trenutku pokušavali potvrditi kako su izbori protekli u "relativnom miru". Navodno, talibanske prijetnje, uključujući da će odsijecati prste označene glasačkom tintom onima koji se usude izaći na birališta, nisu urodile apstinencijom. Barem ne u Kabulu, koji već dugo više sliči vojnom logoru nego glavnom gradu kakve takve države u kojoj je sjedište funkcionirajuće vlade.
No isti su mediji, svega par dana kasnije, izvijestili o nekih sedamdeset napada na režimske i NATO ciljeve u raznim dijelovima zemlje, na sam dan izbora. Kako su polako počeli pristizati parcijalni izvještaji o prebrojavanju glasova, po kojima je izgledalo da bi Karzai već u prvom krugu mogao prikupiti više od 50 posto glasova, tako su se množile i pritužbe o prevarama i podmetanjima. Do početka rujna ih je u Komisiju za izborne pritužbe (trojicu članova imenovao je generalni sekretar UN - jednoga Kanađanina, koji je predsjedatelj, te Amerikanca i Holanđanina - dok su preostala dvojica domaći) ih je pristiglo 2.700, od kojih su 762 procijenjene "ozbiljnim", pa je Nezavisnoj izbornoj komisiji (to joj je zvaničan naziv, iako joj je sastav praktično odredila Karzaieva administracija) naloženo novo prebrojavanje. Tu je došlo do prvoga sukoba dvije komisije. "Nezavisna" se prihvatila posla samo u onim izbornim jedinicama u kojima je jedan od kandidata dobio 95 ili više postotaka glasova, dok je Komisija za pritužbe smatrala kako bi se prebrojavanje moralo obaviti u jedinicama u kojima je jedan kandidat prešao prag od 90 posto. Oba su kriterija manjkava, ali s prvim - Karzai prolazi, s drugim mora ići u drugi krug s Abdulahom. Ne čekajući rezultate novoga prebrojavanja, Karzaiev je štab proglasio "pobjedu", dok je Abdulahov protestirao protiv masovnih lažiranja. Nitko se nije usudio dovesti u pitanje čitavu izbornu farsu, u kojoj se, naravno, masovno lažiralo.
Amerikanci su očekivano pritiskali održavanje drugog kruga. To je navodno bio povod svađe njihova specijalnog izaslanika za Afganistan i Pakistan, Richarda Holbrooka, za ručkom u prisustvu više diplomata, s Karzaiem, kada su njih dvojica razmijenili teške riječi, pa je Holbrooke bijesno ustao od stola i napustio predsjedničku palaču. U emisiji kabulske državne TV, jedan je od pro-Karzaievih komentatora, iste večeri, oštro je osudio "inozemna miješanja u afganistanske unutrašnje stvari". I dok su se dvije komisije natezale oko kriterija prebrojavanja, s druge strane globusa se oglasio State Department s izjavom kako "će proći mjeseci" do konačnoga verificiranja izbornih rezulata. U misiji UN u Kabulu, koja nadzire rad 15 UN-ovih specijaliziranih agencija aktivnih u ovoj zemlji, došlo je do razmimoilaženja između šefa misije, Norvežanina Kai Eideoma i njegova zamjenika Amerikanca Petera Galbreitha, nakon čega se potonji "vratio u SAD". Pretpostavlja se da se nisu složili upravo oko toga da li je drugi krug potreban ili nije. Inače, Galbreith i Holbrooke su stari pajtaši, sa zajedničkim iskustvom iz naših krajeva, kada su obojica operirali po zemljama brdovitoga Balkana. Valjda su im zbog toga povjereni zadaci na trusnom terenu centralne Azije.
Nekako u isto vrijeme oglasila se kontroverzna Nezavisna izborna komisija, objavljujući "preliminarne rezultate" do kojih je došla: uz odaziv 38 posto upisanih birača (2004. odaziv je navodno bio 70 post), Karzai je osvojio 54,6 posto glasova, a njegov glavni konkurent Abdulah 27,7 posto. Ukoliko to bude zvanično potvrđeno, neće biti drugog kruga i Karzai će, poslije inauguracije, početi odrađivati svoj drugi predsjednički mandat. Prvi je osvojio 2004., također u prvom krugu, pod jednako sumnjivim okolnostima, ali je tada bio američki favorit. Karzaiev predsjednički kolega Ahmedinedžad, prošao je na nedavnim, isto tako kontroverznim izborima u susjednom Iranu, nešto bolje, također prema zvaničnoj verziji, sa 66 posto prikupljenih glasova, dok je njegov glavni tamošnji suparnik, Musavi, ostvario rezulat sličan Abdulahovom.
Poslije prethodne objave se s neočekivano oštrim saopćenjem oglasila monitorska misija EU, ustvrdivši kako je jedna četvrtina prebrojanih glasova sumnjiva i kako bi ih sve trebalo temeljito provjeriti. Riječ o ukupnoj broju od nekih 1,5 milijuna navodno defektnih glasova, od kojih je 1,1 milijun pripisano Karzaju, a 300 tisuća Abdulahu. Glasnogovornik misije je apelirao da se ne žuri sa zvaničnim saopćenjem o ishodu izbora dok se ne izvrše sve neophodne provjere, a te bi doista mogle trajati mjesecima. Ovom se apelu pridružila i UN-ova Komisija za izborne pritužbe.
Karzaiev izborni štab odbacio je tvrdnje EU misije kao "neodgovorne". Dva dana kasnije se oglasio i sam Karzai sa izjavom kako "čvrsto vjeruje u integritet izbora, integritet afganistanskog naroda i vlade u tom procesu". Ipak je priznao da je moglo biti "manjih" neregularnosti "kakve se događaju u čitavom svijetu".
Zato je u opticaj puštena ideja da afganistanski parlament (do sada potpuno irelevantan) ustoliči „prijelaznu administraciju", dok bi se Karzai, čekajući raspetljavanje post-izborne krize, dobrovoljno povukao s predsjedničkoga položaja. "Nelogično" je, tvrdi se, da Karzai, kojemu je de facto istekao mandat, ali mu ga je Ustavni sud već jednom produžio, još uvijek „koncentrira u svojim rukama izvršnu vlast". Prema autoru ovoga scenarija, ta bi prijelazna administracija trebala biti „široko utemeljena„ i „uključiti sve sudionike političkog procesa koji će biti u stanju uvjeriti afganistansko stanovništvo da međunarodna zajednica ne podržava ove ili one političke lidere, već demokraciju". Time bi se Karzaiju, ukoliko bude izabran, „uputio snažan signal da mora promijeniri svoje ponašanje ukoliko („.) Vrijeme je da shvati kako „podrška međunarodne zajednice nije bezuvjetna" .
Vidim iz nekih drugih komentara, da bi Amerikanci mogli ponovo, ne čekajući drugi krug izbora, prihvatiti Karzaja pod uvjetom da u svoju vladu uključi Abdulaha, Ghamija i još neke. Spominje se i ime Zalmaya Khalilzada, rođenog Afganistanca, prominentnoga kadra Bushove administracije, koji je između ostalog, bio predstavnik SAD-a u UN-u, zatim specijalni američki izaslanik za Afganistan i, u periodu od 2001. do 2005., ambasador u toj zemlji, a poslije toga u Iraku. Baveći se afganistanskim poslovima i prije 2001., pregovarao je s talibanskim režimom o izgradnji plinovoda koji je trebao preko afganistanskog teritorija slati turkmenski plin prema Pakistanu. Tu se zbližio s Karzaiem, koji je tada radio za američku UNOCAL kompaniju, koja je trebala graditi taj plinovod. Tvrdi se da je on progurao Karzaia, prvo na čelo privremene afganistanske administracije poslije pada talibanskog režima, a poslije mu osigurao predsjedničku fotelju. Takva bi se široko koncipirana vlada, zapravo koaliciona, prikazala svijetu i samim Afagnistancima kao „legitimna".
Na takav scenario ukazuje i izjava direktora CIA-e Leona Panette, koji upozorava da bi Karzai mogao potvrditi svoju prednost i u drugom krugu izbora. Možda će na takav ishod utjecati i najnoviji dogovor dvije komisije da se provjere rezultati glasanja u svega 313 nasumice odabranih sumnjivih izbornih jedinica. U šturoj vijesti o ovom „kompromisnom riješenju" nije navedeno na koji će se način vršiti taj odabir (izvlačenejm iz šešira?). Odmah su stigla upozorenja da će za dopremanje glasačkih kutija iz nekih udaljenih birališta do Kabula trebati najmanje dva tjedna.
Prosto je nevjerojatno kako je čitav posao oko koncipiranja, pripreme i provođenja izbora, te raspetljavanja post-izbornog cirkusa, odrađen šeprtljavo i krajnje amaterski. Od samog se početka nije znalo što se zapravo hoće i što je moguće, tko pije, a tko plaća, tko vuče konce i na koju stranu, Naravno, Karzai i pocijepana afganistanska politička elita snose svoj dio odgovornosti. Puno se toga može pripisati talibanima i njihovim saveznicima i samoživim gospodarima rata. No, glavni su krivci oni koji su pokrenuli ovaj rat i invaziju na Afganistan, te nedorasli inozemni producenti i režiseri ovih izbora. Ne znam čemu služe tisuće katedri za crises managment i brojni think thankovi, što postoje u SAD-u i Europi. Gdje su nestali njihovi „eksperti"?
A komentator Jutarnjega lista, Ahmed Salihbegović, piše kako 300 hrvatskih vojnika sudjeluje u Afganistanu „u pružanju nade i konkretne pomoći tamošnjem stanovništvu, a time i sve uvezanijem svijetu i, posredno, čuvaju našu sigurnost". Kakve nade i kakve pomoći? Kakvi bakrači? Ako naša sigurnost doista ovisi od afganistanskog cirkusa, onda nam se loše piše!
Zbunjeni NATO saveznici
Zatim je jedan je britanski vojnik poginuo od eksplozije nagazne mine u južnoj provinciji Hemland. Skoro istovremeno je ministar energetike Ismail Khan izbjegao smrt u Heratu, na zapadu zemlje. Njegov je konvoj naletio na postavljene mine; četiri njegova pratioca su poginula, a izranjavano je još 17 osoba. Tri francuska vojnika smrtno su stradala u oluji, u provinciji Kapisa, na sjeveru zemlje. Jednog je pogodio grom, a dvojica su se utopila u iznenadnoj vodenoj bujici. Kao da se i priroda urotila protiv stranaca i njihovih domaćih pomagača.
Još ranije su britanski premijer Brown, kancelarka Merkel i francuski predsjednik Sarkozy uputili pismo generalnom sekretaru UN-a Ban Ki-Munu, predlažući sazivanje, u dogovoru s novom afganistanskom u Kabulu, prije isteka ove godine, međunarodne konferencije o Afganistanu. Konferencija bi trebala dogovoriti okvirni plan za sigurnosnu stablizaciju prilika u toj zemlji i vremenske etape u kojima će to biti moguće postići, s ciljem da afganistanske institucije postupno preuzmu odgovornost za stanje i rekonstrukciju vlastite zemlje. Nisu upotrijebili termin afganistanizacije, ali je upravo o tome riječ. Tvrdi se da su se prethodno konzultirali s Washingtonom. Njemački ministar vanjskih poslova Steinmeier, šef SPD-a, pristupajući predizbornoj kampanji, odvojeno je i u svoje ime predložio tentativni plan postupnog povlačenja iz Afganistana.
Zbigniew Brzezinski, doajen američkih geostratega, koji je Obaminom predizbornom štabu pomogao oblikovati buduću vanjsko-političku plarformu, pružio je podršku europskom prijedlogu, založivši se za jasno definiranje ciljeve Zapada u Afganistanu. Upozorio je kako postoji opasnost da se ponovi ono što se u istoj zemlji ranije dogodilo Sovjetima - „prije osam godina tamo smo oborili talibane s 300 vojnika (....) osam godina kasnije počeli smo se primicati razini sovjetskog (vojnog) angažiranja, a naši nam glavni generali govore kako ne pobjeđujemo".
U raspravu su se uključila i dvojica britanskih liberalnih demokrata, bivši lider stranke Paddy Ashdown (još jedan stručnjak za krizna područja - bio je također Visoki predstavnik UN/EU za Bosnu i Hercegovinu, 2002.-2006.) i sadašnji Nick Clegg, koji su u zajedničkom članku u Guardianu glasno izrekli ono što je svima poznato - a to je da članice NATO-a nemaju razumljive zajedničke strategije za Afganistan.
Na europski prijedlog reagirao je i generalni sekretar NATO-a Anders Fogh Rasmussen, izjavivši kako su rasprave o Afganistanu krenule "u pogrešnom pravcu", kategorički ustvrdivši kako NATO "mora ostati u Afganistanu koliko god bude potrebno i tamo će ostati koliko treba. Neka nitko ne pomisli da postoji druga opcija, opcija za izvlačenje".
Dileme Washingtona
U izvještaju generala McChrystala o vojnoj situaciji u Afganistanu, čije objavljivanje odlagano zbog afganistanskih izbora, vrhovni komandant NATO i američkih snaga u Afganistanu tvrdi kako će američka misija u toj zemlji, ukoliko joj se ne osiguraju dodatna sredstva i ljudstvo - doživjeti neuspjeh. To isto je najavio i predsjedavajući združenog generalštaba vojske SAD-a admiral Mullen pred senatskim Odborom oružanih snaga. Prema McChrystalovom povjerljivom izvještaju, čiji sadržaj prenosi Washington Post, general tvrdi da "u nemogućnosti preokretanja nepovoljne dinamike događaja i preuzimanja incijative, a u situaciji kada afganistanske snage obrane još nisu sazrijele, sve je izvjesnije da u kratkom roku (u slijedećih 12 mjeseci) neće biti moguće pobijediti pobunu". Potom upozorava kako će neadekvatna podrška u ljudstvu i logistici "produžiti sukob, uzrokovati više gubitaka, sveukupno zahtijevati više izdataka i dovesti do kritičnog pada političke podrške ratnom naporu". Drugim riječima, ako se želi pobijediti, što je prema Pentagonu cilj svakoga ratnog sukoba, trebat će na lice mjesta poslati dodatne snage i osigurati im odgovarajuću podršku. No, uz sve to je potreban novi pristup situaciji, jer je ISAF za sada "konvencionalna vojska, slabo osposobljena za COIN (Comprehensive Counterinsurgency), bez poznanja lokalnih jezika i kulture". Prioriteti novoga pristupa bi trebali biti, koliko sam razabrao, pored više ljudstva i opreme - zaštita civilnoga stanovništva u tijeku borbenih operacija, bliži odnosi i suradnja s lokalnim zajednicama, puno angažiranje afganistanskih vlasti i organizacija civilnoga društva i konstruktivniji pristup pobunjenicima.
E sad, pitanje je kako se te generalne smjernice mogu pretočiti u novu praksu? Nagađa se da bi Pentagon mogao zatražiti pojačanje od nekih 10 tisuća do 40 tisuća dodatnih vojnika. Pošto se teško može računati sa ozbiljnijim doprinosom većine europskih saveznika, osim Britanije, možda Danske i nekih istočnoeuropskih zemalja, Washington bi se ponovo trebao isprsiti.
Izvještaj je podnijet sekretaru za obranu Robertu Gatesu, a ovaj će ga prezentirati vrhovnom komandantu, predsjedniku Obami. Ovaj je u procijepu što sada odlučiti. S jedne strane, njegovi mu generali, držeći se militarističke logike Pentagona, sugeriraju slanje novih trupa, a s druge je američka javnost u kojoj su prekomorski ratovi sve nepopularniji. Za dodatni ratni napor snažno navija vojno-industrijski lobi. Slično medicinsko-farmaceutskim monopolima, koji se suprotstavljaju Obaminoj reformi sustava zdavstvenog osiguranja. Neizvjesno je da li je Obamina administracija u stanju izdržati istovremene pritiske na obje fronte. A popularnost samoga predsjednika je u padu. Prema ispitivanju NBC News-a, podršku njegovom ukupnom pristupu Afganistanu pružalo je početkom rujna 48 posto ispitanika, što je 8 posto manje nego početkom travnja ove godine. 41 posto ih sada hoće smanjenje trupa u Afganistanu- prema 33 posto ranije, a 25 posto ih smatra da treba poslati više trupa- prema 39 posto ranije.
Oglasio se i sam Obama, izražavajući sumnju da bi u sadašnjoj situaciji slanje dodatnih trupa moglo nešto promijeniti. "Ako ne vidim da imamo pravu strategiju (...) neću tamo slati još mladih ljudi", te je pojačavajući te riječi, naglasio kako je "važnije imati pravu strategiju nego pobjeđivati". No, po sada već ustaljenom modelu toplo-hladnih političkih istupa, nije isključio mogućnost slanja vojnih pojačanja, "ukoliko to nova strategija bude zahtijevala".
E sad, i Pentagonu i civilnom krilu Obamine administracije - State Departmentu i CIA - je jasno da je politika rata tandema Bush-Cheney u Afganistanu, koju su naslijedili, promašena i da bi trebalo naći načina nekako preokrenuti negativni trend događaja. A Afganistan im nije jedini problem. Njima je ostavljeno popravljati štetu koju je prethodna administracija napravila američkim interesima u Iraku. Suprotno samoohrabrujućim tvrdnjama kako je tamo situacija više- manje sanirana, kako je pronađena i dogovorena formula za povlačenje američkih trupa, što papagajski ponavljaju mnogi novinski izvještači, tamo ništa ne štima.
No, najveću im brigu zadaje Pakistan, gdje nemaju drugoga izbora do oslanjati se na tamošnje dvolične saveznike. Pakistan je, naime, zemlja u kojoj nije jasno tko pije, a tko plaća. Raspolaže s nuklearnim oružjem i postoji opasnost da ga se domogne neka teroristička grupa. Osim toga, njegovi su prethodni vojni režimi doprinijeli, istina uz znanje, a često i uz podršku Washingtona, sadašnjoj afganistanskoj krizi. .
Talibani & Co.
Amerikanci već mjesecima pritiskaju Pakistance da se obračunaju s Omarovim štabom na svom teritoriju. Predsjednik Zardari ih u tomu podržava, ali pakistanska vojska pod komandom generala Kianija ima druge prioritete. Još je uvijek zauzeta ofanzivom protiv domaćih talibana (Tehrik-e-Taliban) i njihovih afganistanskih saveznika na sjeverozapadu zemlje. Ti su se bili toliko osilili da su njihovi borci operirali nadomak Islamabada. Tvrdi se kako su sada potisnuti prema afganistanskoj granici, ali još nisu pobjeđeni. Navodno su Pakistanci tražili od američkih saveznika bliže podatke o lokaciji Omarova štaba, ali ih do sada nisu dobili.
E sad, da situacija oko Kuete bude još zamršenijom, valja znati da odatle, također, operira jedna iranska sunitska organizacija, tzv. Božja stranka (Džundalah), koja se bori za "oslobođenje" iranskog Balučistana. Odgovorna je za niz terorističkih akata u iranskom dijelu Balučistana i, prema tvrdnjama Teherana, povezana je sa afganistanskim talibanima i CIA-om(?!). Nije isključeno da nekakva posredna veza postoji ili je postojala u prošlost, jer CIA doista vodi tajni subverzivni rat protiv Irana. Na takav zaključak upućuju izuzetno dobro dokumentirane knjige dvojice investigativnih novinara, Amerikanca Stevea Colla (Ghost Wars, 2004) i Izraelca Ronena Bergmana (The Secret War with Iran, 2008). Coll detaljno opisuje kako je CIA-a, posredstvom pakistanskog ISI-ja, uz velikodušnu financijsku podršku saudijske obavještajne službe, prvo pružala podršku afganistanskim mudažahedinima u njihovoj borbi protiv sovjetskih invazionih snaga, a kasnije pridonijela usponu i pobjedi talibana, uključujući afirmaciju Osame Bin Ladena i njegove Al-Kaede. Preko tih posrednika je podržavala i oporbene islamističke grupe u Tadžikistanu i Uzbekistanu, koje su prvo operirale u sovjetskoj pozadini, a kasnije u novoformiranim srednjoazijskim državama. Bergman, pak, dokazuje kako CIA i Mosad, u svojim podzemnim ratovima protiv iranske teokracije, nikada nisu imali problema sa regrutiranjem sumnjiih lokalnih plaćenika raznoraznih političkih opredijeljenja.
Zabrinjavajuće je što se talibanska pobuna, kao što je pokazao i krvavi incident kod Kunduza, sve više širi prema sjeveru i sjeverozapadu zemlje uz granice bivših sovjetskih centralnoazijskih republika. Potiskivani iz sjeverozapadnog Pakistana, mnogi su se talibani i njihovi saveznici prebacili u ove, do nedavno relativno mirnije krajeve (osim što su tu nesmetano prosperirala makova polja i šverc opijuma prema Tadžikistanu). S njima su se vratili i preživjeli borci Islamskog pokreta Uzbekistana povezani s Al-Kaedom, koji su upravo od tuda svojevremeno kretali u terorističke akcije prema vlastitom zavičaju. Sada se u oblasti Kunduza aktivirao i pokret Hezb-e-Islam (Stranka islama), paštunskog vođe Hekmatijara, koji je svojevremeno bio favorit pakistanskog ISI-ja i čije je uporište bilo upravo tu. Namjera je talibana i njihovih saveznika, tvrde vojni eksperti, razvući SAD/NATO snage po ogromnom prostoru Afganistana i time olakšati njihov koncentrirani pritisak na talibansko uporište na jugoistoku zemlje.
S druge strane, vidim iz intervjua bivšega zamjenika afganistanskog ministra unutrašnjih poslova, generala Abdul Hadija Khalida, kako vjeruje da se iza iznenadnog razbuktavanja krize na sjeveru, nalazi pakistanski ISI. Cilj mu je, prema njemu, sabotiranje sjevernog koridora snabdijevanja američkih i NATO trupa preko srednjoazijskih republika - Uzbekistana, Kirgizstana, Tadžikistana i Turkmenistana - s kojima su Amerikanci, s dolarima i teškom mukom, postigli dogovore o tranzitu. Naime, pakistanski koridor snabdijavanja je postao ranjiv (konvoji su napadani i pljačkani već na pakistanskom teritoriju). Ako se Amerikanci preorijentiraju na sjeverni koridor snabdijevanja, Pakistan će ostati bez ozbiljnih prihoda.
Talibani i njihovi saveznici su iskoristili sigurnosni vakum koji je nastao raspadom Sjeverne koalicije, koja je pukla po etničkim i plemensko-klanskim šavovima. Tome su, s ukrštenim trgovinama koje su sklapali s raznim sjevernim moćnicima, znatno doprinjeli Karzai i Abdulah. S međusobno posvađanim sjevernjacima, nije jasno kako se tamo može zaustaviti dalje širenje talibanske gangrene. Lokalno stacionirane NATO snage su preslabe, a centralna vlada, bez obzira kakav će se aranžman na kraju postići u Kabulu, nikada nije bila sposobna kontrolirati periferne zone brdovite zemlje, pa neće ni sada.
Strahovi afganistanskih susjeda
Naravno, sjeverni susjedi Afganistana, srednjoazijske republike i Rusi se boje mogućeg američkog neuspjeha, jer bi u tom slučaju bili izloženi ponovnoj inflitraciji pro-talibanskih grupa i njihovu teroru. Moskovski komentatori tvrde kako bi iznenadno povlačenje NATO-SAD vojnih snaga iz Afganistana prisililo Rusiju da se sama suoči sa islamskim militantizmom u srednjoj Aziji i vlastitim oblastima naseljenim muslimanskim življem. Ruski predstavnik pri NATO-u Bruxellesu Rogozin je čak ustvrdio kako bi to bio "scenario sudnjega dana". Zbog toga se Moskva pribojava urušavanja Karzaieva režima u Kabulu.
Rusi, čije su vojne snage pod zastavom Zajednice nezavisnih država, od ranije, stacionirane u Tadžikistanu i Kirgizstanu, upravo pregovaraju sa Biškekom o otvaranju nove baze na jugu Kirgizstana. Tu bi, na domak Afganistana, locirali buduće snage za brze intervencije, koje bi po Medvedevu "u svemu trebale biti ravne sličnim snagama NATO-a". Moskva se očito pokušava osigurati za eventualni američki neuspjeh u Afganistanu. No, iste bi snage mogla koristiti i za discipliniranje dojučerašnjih sovjetskih centralnoazijskih republika. Uzbekistan je već dao do znanja kako mu se ta projektirana baza u neposrednom susjedstvu ne sviđa.
I par riječi o američko-iranskim odnosima. Obamina administracija se suočava s kontradiktornim pritiscima. S jedne strane pritiscima izraelskog saveznika i njegova međunarodnog lobija, te arapskih sunitskih zemalja, kojima je Bushova ekipa napunila glavu o navodnoj šijtskoj opasnosti, a s druge, s zdravorazumskom spoznajom da bi neantagonizirani Iran bio kooperativniji. Teheran bi, naime, mogao puno doprinjeti sređivanju prilika u Iraku. Kada bi ga se uključilo, umjesto sadašnje, nametnute mu izolacije, mogao bi dati konstruktivan doprinos oblikovanju sigurnosnog sustava na širem području Perzijskog zaljeva. Iranski bi koridor za snabdijevanje SAD- NATO snaga u Afganistanu bio konačno najkraći, najsigurniji i najjeftiniji (drugo je pitanje da li bi se usudio sklopiti takav, za njega potencijalno opasan aranžman). Ne treba zaboraviti da iranskoj šijitskoj teokraciji nikako ne bi odgovaralo ponovo ustoličenje agresivnog sunitskoga talibanskog režima u Kabulu.
I Kina ima dodir sa Afganistanom na teško pristupačnom planinskom terenu na obroncima Himalaja, gdje čak nema cesta koje bi povezivale dvije zemlje. Sa afganistanske strane tu granicu nitko ne kontrolira. Tvrdi se da je ta granica s kineske strane puno bolje čuvana. Kinezi, naime, pokušavaju spriječiti šverc droge i moguću infiltraciju ujgurskih muslimanskih separatista, povezanih s Islamskim pokretom Uzbekistana i Al-Kaedom. Nemiri, koji su nedavno izbili u Xinjangu, gdje je koncentrirana manjinska zajednica Ujgura, su vjerojatno natjerali kineske vlasti na povećanu budnost.
Pakistanska veza
Prema pisanju Herald Tribune Internationala, američke vojno-obavještajne krugove zabrinjava što "neki elementi iz pakistanskog ISI-ja", još uvijek podržavaju talibane, jer se boje američkoga vojnog deangažmana u Afganistanu. Po istom receptu kako su svojevremeno doprinjeli uspostavljanju Islamskog emirata, žele se sada osigurati u slučaju da talibani ponovo preuzmu vlast u Kabulu. Naime, Pakistanci u strahu od Indije, s kojom imaju neriješen problem Kašmira, uporno nastoje osigurati prijateljsku afganistansku zaleđinu. Takva im je zaleđina potrebna i zbog nedefiniranih granica s Afganistanom. Naime, ni jedna kabulska vlada nije do sada priznala Durand-ovu graničnu liniju, koju su svojevremeno zacrtale britanske kolonijalne vlasti, podijelivši zemlju Paštuna (Paštunistan) između dvije susjedne države.
Afganistanska kriza se ne može rješavati odvojeno od pakistanskog političkoga kaosa. Civilna vlada predsjednika Zardarija je samo "demokratska" fasada, dok vojne vlasti, tjeraju po svome. U vrijeme prethodnih predsjednika, generala Perveza Mušarafa i Zije-ul-Haka, nije bilo te dvojnosti. Vojnim rječnikom, Afganistan i Pakistan su bili, i još uvijek jesu, jedinstvena zona vojnih operacija (theater of operations). Problem je, što sugerrira i McChrystalov izvještaj, što se misli kako bi se afganistanski čvor mogao raspetljati vojnim sredstvima, uz dovlačenje dodatnih vojnih efektiva i nekakvu kasniju "afganistizaciju" rata, dok je rat u Pakistanu već "pakistaniziran". Tu se Amerikanci moraju oslanjati na pakistansku vojsku, jer nemaju druge opcije. Jedino im je preostalo koristiti svoje bespilotne Predatore kojima iz Afganistana možebitne terorističke ciljeve u Pakistanu i (a što bi drugo) upumpavati pare u pakistansku vreću bez dna.
Bushova je administracija još 2006. na ime zajedničke "borbe protiv terora", potpisala ugovor s Pakistanom o isporukama naoružanja, vrijednog 3,5 milijarde dolara. Ta su sredstva korištena za nabavku novih i modernizaciju starih borbenih aviona, nabavku raznih vrsta avionskih bombi i projektila i artiljerijskih oružja.
Tvrdi se da, povrh toga, SAD troše oko 80 milijuna dolara mjesečno za tekuće operacije pakistanske vojske. Ti se troškovi podmiruju preko američke ambasade u Islamabadu na osnovu računa koji joj ispostavlja pakistanski generalštab. No isto se tako tvrdilo kako je svega 30 posto isplaćenih sredstava doista bilo utrošeno na borbu protiv domaćih terorista, pa je američki Kongres bio osnovao posebnu komisiju za ispitivanje destinacija ostaloga novca. Indijske su vlasti sa svoje strane protestirale i tvrdile kako su se time pokrivali troškovi pakistanskih terorističkih operacija u Kašmiru.
Govoreći ovih dana na jednoj konferenciji u New Yorku, dok su na podijumu uz njega sjedili pakistanski predsjednik Zardari i britanski premijer Brown, Obama je pozvao prijatelje pakistanske demokracije na "povećanu i održivu pomoć Pakistanu u njegovoj borbi protiv ekstremizma". Rekao je da "ekstremisti unutar Pakistana prijete široj regiji, SAD i čitavom svijetu, ali prevenstveno samom pakistanskom narodu". Zbog toga Amerika podržava taj narod.
Podsjećam kako je prošloga travnja u Tokiju, pod patronatom MMF-a, održana međunarodna konferencija, čiji su sudionici već obećali Pakistanu pomoć od 5,280 milijardi dolara za naredne dvije godine, povrh već ranije odobrenog kredita MMF-a od 15 milijardi dolara. Tada su se SAD i Japan isprsili sa po milijardu dolara, Saudijska Arabija sa 700 milijuna, dok su ostatak obećali predstavnici još nekih petnaest država.
No već su se tada čuli glasovi kako se Pakistan teško može spasiti dodatnim novcem i bombama. Citiram upozorenje bivšega savjetnika Svjetske banke: „Pakistan je zemlja 173 milijuna žitelja, koja posjeduje 100 nuklearnih glava, ima vojsku brojniju nego što je američka, s dvije trećine teritorija koji izmiče kontroli vlade, na kojem djeluju štabovi Al-Kaede. Pakistanska vojska, policija i obavještajne agencije djeluju izvan kontrole civilnih vlasti, oni su država (u originalu piše rogue state, ali ne znam kako prevesti rogue) u državi. Situacija je došla dotle da bi pakistanska državna tvorevina mogla kolabirati za šest mjeseci".
Rekao bih da je sadašnji cirkus oko afganistanskih izbora samo nastavak prethodnih američkih promašenih ocjena, kontraproduktivnih političkih odluka i poteza na širem području ovoga dijela Azije.
Kakva afganistanizacija?
"Nova strategija" koju sugeriraju McChrystal i Pentagon se svodi na pojačana vojna djelovanja protiv "terorističkih snaga" (counter-insurgency operations), usporedno s kojima bi se osposobljavale afganistanska armij i sigurnosne snage s ciljem postupnog preuzimanja odgovornosti za vođenje rata, stabilizaciju prilika u zemlji i za njezinu konačnu pacifikaciju. Uz to bi se trebalo raditi na kooptiranju "umjerenih" talibana, a na samom terenu pokazati lokalnom stanovništvu, pomoću uspješnih projekata "ekonomske rekonstrukcije", kako u miru mogu živjeti bolje nego u ratnom kaosu. Dakle, vojna se pobjeda, uz dovođenje dodatnih inozemnih (prvenstveno američkih) trupa i uz postupnu "afganistanizaciju" rata, smatra preduvjetom za normalizaciju prilika. Ista strategija kao i prethodno, uz nešto fleksibilniju taktiku, samo u novom omotaču.
Možda će Obama popustiti pritisku Pentagona i, uz pristanak Kongresa, koji za to mora izdvojiti pare, odobriti slanje novih vojnih efektiva. Možda ne toliko vojnika koliko traže generali, ali recimo 10 tisuča u prvoj etapi. S time se odnos snaga na terenu neće bitnije promijeniti, pogotovo ako se sa tim dodatkom i sadašnjim snagama SAD-NATO na licu mjesta misle gasiti požari koji tamo izbijaju na sve strane. Ni sa 40 tisuća novih vojnika ne bi se mogli istovremeno gasiti.
Drugi je problem afganistanska vojska, koju saveznici bezuspješno osposobljavaju već osam godina. U nju se regrutiraju dobrovoljci, većinom Tadžici, Uzbeci i Hazare, motivirani jedino hranom koju će dobijati i krovom nad glavom. Malo Paštuna, osim oficirskog kadra i običnih vojnika, prolaze vojnu obuku da bi se kasnije priključili talibanima. Kako ne-paštunska vojska može voditi uspješan rat u paštunskim (i pro-talibanskim) oblastima? Kako se oni mogu saživjeti i identificirati s lokalnim stanovništvom, i obrnuto? A to je sastavni dio McChrystalove "nove strategije", koja im uz to stavlja u zadatak "štititi civilno stanovništvo", pretpostavlja se od talibana. A što je sa zaštitom civila od savezničkih bombi i Predatora? Strani instruktori i savjetnici ne mogu sebi objasniti zašto ti Afganistanci, poznati kao hrabri ratnici, nisu ni sjenka tim uzorima kada se trebaju boriti u ratu kojeg ne smatraju svojim. Situacija je još beziglednija s policijskim snagama. One su, s nedovoljnim ljudstvom, raspoređene po čitavoj zemlji, statički vezane za kontrolne punktove i policijske postaje, te su zbog toga najlakše mete napada. I najviše ginu. Svemu tomu treba pridodati problem dezerterstva. Najmasovniji je po isteku obavezne obuke, kada se osposobljeni regruti, nakratko, otpuštaju njihovim kućama. Mnogi se ne vraćaju, ili se vraćaju s novim imenom na još jednu rundu obuke.
Najlakši je izgleda problem pridobijanja "umjerenih" talibana. Njih se, doduše ne sve, može kupiti, ali ne individualno već kolektivno, trgujući s njihovim lokalnim vođama. Specijalci CIA-e su to djelotvorno odradili 2001. kada su dolarima ugovarali neutralnost, a nerijetko i borbenu podršku, takvih vođa. Sve je ovisilo koliko su mogli platiti. Za mnoge takve oružane bande sudjelovanje u ratu pod zastavom talibana bio je način preživljavanja. Ako bi im se ponudilo nešto više i bolje - mogli su se pretvoriti i u saveznike. Slično je bilo i sa nekim komunističkim generalima, na primjer sa već spomenutim Dostumom, koji je na starim sovjetskim tenkovima kupljenim američkim dolarima, uz onih 300 američkih specijalaca koje je spominjao Brzezisnki, na čelu trupa Sjeverne alijanse, u isto tako kupljenih kamiona, istjerao mulu Omara, Bin Ladena i kompaniju iz Kabula.
Takva vrsta crisis managementa, s primarnim ciljem održavanja inicijative, koja bi prislila talibane i njhove saveznike na obranu stečenih pozicija, mogla bi se realizirati sa raspoloživim, ili čak umanjenim savezničkim borbenim efektivima. Mogla bi biti i puno jeftinija, što ujedno znači da bi se više moglo odvojiti za rat u Pakistanu, čiji će ishod presudno utjecati na dalji razvoj događaja u Afganistanu. Takva strategija sigurno ne bi bila popularna afganistanskom civilnom stanovništvu, koje će, i dalje, plaćati cijenu rata. No neće biti gore nego sada, ili, ukoliko Obama popusti pritisku Pentagona i uputi na afganistansko bojište još trupa.
A čemu bi trebala služiti vlada u Kabulu, sa Karzaiem ili bez njega, uža ili proširena? Prije svega bi mogla bi pružiti usluge posredništva između Amerikanaca i lokalnih moćnika, uključujući "umjerene" talibane. Drugo, ukoliko bi se popunila sa najvažnijim sudionicima protekloga izbornog procesa, mogla bi biti prikazana kao prihvatljivo "legitimna". No, ako Amerikanci dignu ruke od Afganistana, nema te koalicije koju bi mogli sastaviti Holbrooke i kompanija, a koja bi bila u stanju održati se. To, međutim, ne znači da bi talibani automatski preuzeli vlast, posebno ukoliko budu lišeni pakistanske zaleđine. Po svoj prilici bi uslijedio još jedan krvavi unutrašnji rat s neizvjesnim ishodom. Doduše, i sadašnji rat je krvav.
Kairo, 26 /09/2009
