Od 12. rujna do danas stotine milijardi dolara potrošene su na rat protiv terorizma u Iraku, Afganistanu i kod kuće. Da bi se toliko ratovalo, negdje se moralo prištedjeti. Štedjelo se na zaštiti od prirodnih nepogoda. Štedjelo se na popravcima i rekonstrukciji nasipa u New Orleansu, gradu sa 70% crnačkog stanovništva, nasipa koji su podignuti da bi spriječili izlijevanje jezera Ponchartrain u grad izgradjen u isušenoj močvari ispod razine mora, otprilike kao Nizozemska.
I što je Busheva administracija uradila? Iz daleka, preko radija i televizije, upozorila je ljude i naredila im da napuste svoja ognjišta: tj. oni koji imaju auto, ili mogu platiti avion, ili barem autobus, i imaju kreditnu karticu da bi mogli dobiti sobu negdje u motelu. Oni drugi, njih desetine, stotine tisuća, oni koji to nemaju, koje smo vidjeli šćućurene na krovovima kuća, ti se mogu slobodno i podaviti, jer nisu nizašta, kad ništa nemaju, poruka je ove Američke administracije. Ta superiorna arogancija najbolje se može sumirati u izjavi Busheve majke, koja u Američkom društvu sve više obavlja ulogu koju je Ankica Tuđman nekad tako savršeno igrala u hrvatskom, rekavši da ljudi, evakuirani iz New Orleansa na Astrodome stadion u Houstonu, tamo žive vjerojatno bolje nego su živjeli prije uragana.
Jer svi su očekivali poplavu. A desio se potop biblijskih razmjera. Jer i opet nisu čitali reporte svojih vlastitih službenika. I opet su saznali za dogadjaj putem televizije umjesto svojim službenim kanalima. Baš kao i 2001. sa terorističkim napadom na New York. Grad od 500 tisuća stanovnika, najveća luka u SAD-u, morao je biti evakuiran. * Djelovi grada otišli su 10 metara pod vodu. Površina nešto manja od Velike Britanije u pet obalnih država je porušena. 92 posto američke proizvodnje nafte u Karipskom zaljevu je off-line. Benzin, već preskup, postaje još skuplji - sa $2.5 penje se na $3.5 po galonu, preko noći.
Sva odgovornost za katastrofalnu reakciju na katastrofu je brže bolje prebačena na Brownieja, direktora FEMA-e, Michaela Browna. To je bilo najlakše. Tip kao da je izabran da padne na mač. Nazvan idiotom u New York Timesu, ranije je radio kao predsjednik Udruženja uzgajatelja konja (arapske pasmine). Očito, FEMA je za Busha bila alanfordovsko ministarstvo ruda i gubljenja vremena, nešto gdje se zapošljavaju prijatelji prijatelja, koji su dali lovu za kampanju. I tko bi se više sjetio da je upravo FEMA upozoravala na scenario koji se desio u New Orleansu, nakon ovoga.
Doktrina reagiranja
A u stvari, nema ljudi. Nema vojske. S jedne strane, vojska je u Afganistanu. Vojska je u Iraku. Nacionalna garda (ono što je kod nas nekad bila Teritorijalna obrana) je u Afganistanu. Nacionalna garda je u Iraku. Otvoreno pismo Michaela Moorea predjsedniku Bushu započinje sa pitanjem: Gdje su naši helikopteri?
S druge strane, američka doktrina reagiranja na katastrofe oslanja se u početku na lokalne snage, koje su u ovom slučaju bile potpuno pregažene snagom prirode. Osim toga u SAD-u danas treba jedno dvadeset odvjetnika razmjeniti službene dopise da bi se jedna čaša vode isporučila žednom čovjeku na krovu kuće usred poplave. Tako se recimo država Louisianna i Sjedinjene Države nisu mogli dogovoriti o učešću federalne vojske, koja je, recimo, bez problema efikasno intervenirala na Sumatri nakon tsunamija. Po američkom zakonu federalna vojska ne može intervenirati nigdje u SAD-u bez dozvole guvernera država, a guverner, ako izda takvu dozvolu, doslovce se odriče upravljanja svojom državom, a toga se teško odreći. Tako je federalnoj vojsci trebalo duže da dodju do Louisianne nego do Sumatre.
Do te mjere da je demokratska guvernerica Louisianne radije pozvala plaćenike tvrtke Blackwater nego popustila pritisku republikanske federalne administracije. Blackwater, za razliku od Pentagona, smjesta je povukao nekoliko svojih grupa iz Iraka i poslao ih u New Orleans. Umjesto Iračana, da ubijaju crnce. Uzgred, da li je itko vidio bijelu facu, a da nije uniformirano lice, tih prvih dana nakon katastrofe u New Orleansu?
Sirotinja u akciji
Motiv kompanije Blackwater bio je, naravno, čisti profit, a ne humanitarna pomoć. Svoje ljude za dužnost u New Orleansu plaćali su četiri puta manje nego za dužnost u Iraku, dok su od države naplaćivali tek nešto manje nego bi za svoje usluge u Iraku.
I što su našli kad su ušli u grad? Našli su sirotinju koja pljačka hranu iz supermarketa. Našli su 34 mrtvih u staračkom domu. 45 u bolnici. Ostavljenih da umru u zemlji opsjednutoj životom, čije je glavno zakonodavno tijelo ne tako davno donijelo poseban zakon da produži nasilno održavanje na životu jedne osobe sa mrtvim mozgom (Terri Schiavo). Našli su lokalne policijske snage predominantno bijelih predgradja New Orleansa, kao Gretna, kako blokiraju mostove kako gradjani, crni gradjani New Orleansa ne bi mogli preći.
Bush se ispričao američkom narodu za inkompetenciju i obećao da će sve učiniti da se New Orleans izgradi stariji i lepši. Naravno da je mogao poslati autobuse u New Orleans da pokupe ljude, bez sredstava i mogućnosti da napuste grad, i dan ranije, a ne 4 dana nakon katastrofe. Ali zašto, za koga? Nitko od tih ljudi nije glasao za njega. I neće. U Texasu se evekuirani mogu jedino nadati besplatnom transportu do obližnjeg zatvora, a ne natrag do New Orleansa. Tom gradu je zacrtana sudbina Jazz Disneylanda.
Podvrgavanje interesu
Pomoć je napokon počela pristizati, ne da pomogne postradalima, nego da popravi Bushovu posrnulu popularnost u medijima. Vojne pokretne kuhinje postavljene su kao mizanscen za Bushevu posjetu, i razmontirane nakon njegovog odlaska, prema reportaži njemačke televizije ZDF. FEMA je pozvala vatrogasce iz cijele Amerike da stoje i poziraju iza Busha dok on drži govor na aerodromu u New Orleansu, kad se, nakon nekoliko dana nadlijetanja, napokon okuražio sletiti. Nakon toga su poslati da djele letke evakuirainima: ako vam što zatreba nazovite FEMA-u (ako imate telefon, naravno).
Razmjeri ove katastrofe i pomalo degutantne reakcije na nju, prikrili su najvažniji detalj: do svega ovoga nije moralo doći. Meteorolozi, oceanografi, ekolozi i omraženi Zeleni već dvije decenije uporno jamraju kako, uslijed povećanja koncentracije CO2 u atmosferi, temperatura vode u Karipskom zaljevu raste, što doprinosi sve snažnijim uraganima. I zaista, iz godine u godinu uragani jesu sve snažniji. Usprkos tome, nacija, u kojoj gotovo svako stariji od 16 godina ima automobil pod dupetom, nije potpisala Kyoto sporazum.
Američka vladajuća klasa je uvjerena da, kao što može prisiliti druge nacije da se podvrgnu njenom interesu, tako može i prirodu povinovati svom bogatstvu i moći. Ili može barem prirodne nepogode iskoristiti za klasno i rasno čišćenje, kao u New Orleansu. No, dolazi Rita. Upravo ulazi u Zaljev kroz kanal izmedju Kube i Floride. Prelazi preko otoka južno od Floride, za sada kao uragan kategorije 1. Temperatura vode u zaljevu neminovno će umnogostručiti njenu snagu. Houston, Texas je točno na putu uragana Rite.
Hoće li se Galveston izliti u Houston, kao što se Ponchartrain izlio u New Orleans? Hoće li onda ljude iz Houstona evakuirati u New Orleans, ili gdje? Hoće li Rita odnijeti krov sa Busheve kuće u Crawfordu? Houston je centar naftne industrije u SAD-u: kolika će biti cijena benzina nakon Rite? I koliko još Rita i Katarina mora preći preko nas da bi Američka vladajuća oligarhija uzela globalno zagrijavanje zaozbiljno?!
-------------------------------------------------------------------------
* Budući da kontrolira ušće Mississipija i pretovar tereta sa riječnih na oceanske brodove, a rječni sustav Mississipija je već dva stoljeća glavni pristup trgovine američkom Srednjem Zapadu, ekonomija desetak američkih država neposredno ovisi o New Orleansu. Nakon što su SAD kupile Louisianu od Francuza, 1815. mlada američka država je svim snagama obranila New Orleans od Britanske Imperije, koja je njegovim osvajanjem željela podvrgnuti Ameriku svojim pravilima i tarifama. Texas je otet Meksiku da bi se zaštitio New Orleans. Hitlerova Njemačka je poslala podmornice da potapaju brodove u New Orleansu, kako bi sprijecila izvoz američkih produkata. Zapanjujuće, taj podatak se uopće nije posebno obrađivao u američkim elektrosnkim i visokotiražnim medijima. Većina to nije niti spomenula. Jedan republikanski kongresmen iz Illinoisa je cak u prvim danima nakon potopa rekao kako bi New Orleans najbolje bilo napustiti. Nakon što mu je netko od suradnika valjda pokazao zemljopisnu kartu Amerike, ispričao se za vlastitu glupost. Moguće je da je Busheva administracija zaprijetila velikim novinama i TV-stanicama da ne spominju koliko je New Orleans zapravo važan, kako se ne bi širila panika, i kako im to ne bi dalje kvarilo image. Takav postupak ne bi trebao začuditi nikoga tko je odrastao u komunizmu, zar ne? Nezavisni Ured Američkog kongresa za uracunljivost (Accountability) upravo je izdao priopćenje da Busheva administracija kupuje novinare i medije - protuzakonito - državnim parama: nekoliko državotvornih komentatora plaćeno je da s ushićenjem hvale Busheve programe naciji, kao npr. No Child Left Behind Act, koji je, naravno, kao i većina republikanskih programa, zamišljen da učini upravo suprotno: ostavi djecu obitelji niskih primanja bez adekvatnog obrazovanja, kako bi im jedini put ka prosperitetu bio uključivanje u armiju. Napokon sam, eto, našao jedne intiligentne novine koje su obradile katastrofu New Orleansa iz tog ugla - najveće luke: The New York Review of Books, koje toplo preporučam svakom tko se želi informirati o tome sto se ovdje dešava, a trulež pod Bushevom administracijom se nakupila i smrdi k'o Slobina Srbija. Valja pratiti suđenje Tom DeLayu, pa onda Karl Roweu, pa Abramoffu, pa Libbyju, pa Norquistu, jer ti će svi doći na red.
