Analizirajući kontekst modernizacijskih procesa koji su podrazumijevali pojave poput industrijalizacije, urbanizacije i demografskog rasta, autor je primjere kolektivnih ili individualnih anarhističkih istupa, zabilježenih u više hrvatskih gradova i sela, nastojao uklopiti u širi međunarodni kontekst. U konačnici, studijom je dokazano kako su fragmentarne i tek povremene anarhističke aktivnosti u Hrvatskoj korespondirale s gotovo svim važnijim svjetskim zbivanjima:
- hrvatski su delegati upoznati s Bakunjinovim panslavističkim stavovima na I. sveslavenskom kongresu u Pragu 1848. godine,
- u vrijeme Pariške komune 1871. radništvo Hrvatske i Slavonije putem simboličnih akcija izražavalo je solidarnost s komunarima,
- o principima revolucionarnog terorizma ("propaganda djelom") zabrinuto se raspravljalo i na ovim prostorima dok su istovremeno tiskane potjernice za desecima anarhista u bijegu,
- promišljani su i pokušaji osnutka anarhističke komune (Miloš Krpan),
- distribuirane su anarhističke tiskovine poput Freiheita,
- hrvatski su književnici čitali i raspravljali o anarhizmu (Matoš, Cesarec, Krleža),
- anarhisti iz Istre i Dalmacije, kao što je Rovinjanin Nikola Turčinović, borili su se na španjolskim bojištima 1930-ih, itd.
Uz sve navedeno, djelovanje pojedinih anarhista još je jednom jasno uputilo na internacionalnu dimenziju ove heterogene političke filozofije – Osječanin Ivan Zepp surađivao je s austrijskim anarhistom i prijateljem Pjtora Kropotkina, Rudolfom Großmannom, dok je Stjepan Fabijanović po odlasku u SAD kasnih 1890-ih uspostavio kontakt s Emmom Goldman, Maxom Nettlauom, Rudolfom Rockerom i drugima.
Ukratko, Historija klasičnog anarhizma u Hrvatskoj prvi je pokušaj sinteze svih navedenih zbivanja u cjelovitu studiju, ali i svojevrsni poticaj za neku buduću realizaciju sličnih istraživanja s obzirom na dostupnu i neistraženu arhivsku građu.