Michael A. Lebowitz je profesor emeritus ekonomije na Sveučilištu Simon Fraser u Vancouveru, Kanada. Već nekoliko godina živi i djeluje u Venezueli, gdje je i aktivan u istraživačkom centru "Centro Internacional Miranda" na temama transformativne prakse i društvenog razvoja, ujedno je i osnivač Centra. Autor je sada već klasične klasične knjige "Beyond Capital" u kojoj se bavi implikacijama Marxovih nezavršenih radova. Fokusira se na pitanje nadničarkskog rada i tvrdi da radnička pozicija nije dobro razvijena u Kapitalu, već je trebala biti središnja tema knjige o nadničarskom radu. "Beyond Capital" (Palgrave Macmillan 1992. prvo izdanje i 2003. drugo izdanje) kritizira jednostranost marksističke misli i argumentira da je Marxova politička ekonomija radničke klase i samoreprodukcija ljudskih bića kroz borbu centralna za prevazilaženje kapitala. Novije su mu knjige "Build it now!" - socijalistizam za 21. stoljeće ("Monthly Review Press", 2006) u kojoj se bavi idejom socijalizma za 21. stoljeće putom ostvarenja te ideje; "The Socialist Alternative 2010." (Monthly Review Press, 2010.) izlazi 1.7. i trebala bi biti prevedena na hrvatski. Lebowitz postavlja tezu o dobrom društvu kao onom koje potpuno razvija ljudski potencijal. Kapitalizam ne ispunjava uvjete dobrog društva. Najvažnije u kapitalizmu nije ostvarenje ljudskih potencijala nego privatna akumulacija profita u rukama malog dijela populacije.
Što mislite o razvoju trenutne krize kapitalizma? Koliko će trajati, koje će joj biti posljedice?
Venezuelanski zakon o kooperativama kaže da ako radiš kao nadničar za kooperativu šest mjeseci, nakon isteka roka postaješ punopravni član kooperative. Stoga su nadničari u petom mjesecu rada dobijali otkaze, jer radnici kooperative nisu htjeli dijeliti prihod sa svojim bivšim kolegama
Za razliku od mnogih ljudi ja ne mislim da se bliži kraj kapitalizma. Kapitalizam je sustav koji konstantno trpi krize i konstantno izlazi iz kriza. Primjeri kriza su one iz tridesetih godina dvadesetog stoljeća i događaji nakon Drugog svjetskog rata, nakon čega imamo uspostavu Bretton Woodsa, MMF-a i Svjetske banke, koji postaju novi načini funkcioniranja kapitalizma. Očito je da imamo novu krizu kapitalizma. Pitanje je da li je to kriza kapitalizma ili kriza u kapitalizmu; moje mišljenje je da se uvijek radi o krizi u kapitalizmu osim ako postoje aktivni subjekti koji krizu u kapitalizmu pretvaraju u krizu kapitalizma. Trenutno nema takvih subjekata, osim možda u Grčkoj, ali to nisu subjekti koji su spremni izazvati sam sustav. Kapitalizam se nalazi u fazi autorestrukturiranja; širenje s G7 na G20 uvođenjem novih kapitalističkih subjekata poput Kine, Brazila, Rusije i Kine je upravo to. Restrukturiranje uključuje svijest o tome da je nemoguće rješavanje problema ukoliko se ta grupa ne proširi. No tu je i kontradikcija. Osnova za rješavanje jedne krize uvijek je potencijalno otvaranje nove krize. Širenje na Indiju, Kinu, Brazil također znači da te zemlje imaju pravo na razvoj do razine ostalih zemalja grupe, što otvara pitanje ekološke krize. Može li se zamisliti da svi stanovnici Kine i Indije imaju isti životni standard kao zemlje sa Sjevera? U takvim okolnostima dolazi do borbe za resurse. Već se nalazimo u toj borbi, vidimo na primjeru Kine koja prisvaja resurse Afrike i Južne Amerike za buduće borbe. Stoga je prava kriza za koju se moramo pripremiti ekološka kriza. Trenutno nema aktivnih subjekata koji bi mogli zaustaviti taj sustav.
Možete li komentirati situaciju u Venezueli općenito i s obzirom na period od 10 godina od početka bolivarske revolucije?
Ako želimo razgovarati o Venezueli, moramo to staviti u kontekst zemlje koju karakterizira ovisnost o naftnoj renti što je proizvelo kulturu korupcije i klijentelizma koji prožima cijelo društvo. Ni sam Chávez nije imun na naftu. Chávezov pokret je orijentiran prema klijentelizmu. To znači da se ljudi uključuju u partiju kako bi dobili pristup naftnoj renti što vodi korupciji. To je problem bolivarskog procesa. Ne bih baš rekao 10 godina nakon. Socijalistička revolucija nije počela prije puča. Točnije bi bilo reći da počinje tek 2003. [nakon puča, op. A. M.]
Iako postoji ministarstvo financijskog planiranja i ekonomskog razvoja, u Venezueli uopće nema centralnog planiranja. Slučajevi radničkog samoupravljanja dosad su bili samo izolirani. Dobrim je dijelom i za te slučajeve zaslužan je osobno Chávez zbog svoje predanosti ideji radničkog samoupravljanja
Chávez je u zatvoru [početkom devedesetih, op. A. M.] čitao Negrija, što ga je potaklo na promišljanje o konstituciji ljudi kao subjekata. Po izlasku iz zatvora pisao je kako suvereni ljudi moraju biti subjekti moći, ne objekti. Za revolucionare nema izbora, no Chávez je smatrao da je to moguće unutar kapitalizma, stoga je tražio Treći put i nastavio je razmišljati u kategorijama Trećeg puta sve dok nije postalo očito da venezuelanski kapitalisti i ljudi izvan Venezuele koji ih podržavaju u SAD-u i dalje žele primat na rentu itd. Tek nakon puča dolazi do pomaka u orijentaciji. Godine 2003. država preuzima kontrolu nad naftnom kompanijom i smjenjuju dotadašnju upravu. Tada počinje širenje obrazovanja na neobrazovane mase. Svi programi, uključujući i zdravstvene - dovođenje kubanskih doktora - kao i učenje o kooperativnim principima, sve to započinje tek nakon što je država preuzela kontrolu nad naftnom industrijom 2003.
Što se događa nakon 2003?
Godine 2003. Chávez počinje napadati kapitalizam govoreći o perverznom izvrnutom sustavu kojem nije stalo do ljudi i okoliša. Počinje govoriti o socijalnoj ekonomiji kojoj je stalo do ljudskih bića i okoliša. Tada sam radio kao savjetnik u ministarstvu za socijalnu ekonomiju. Podučavali smo marksizam unutar ministarstva. Ljude je zanimalo radničko upravljanje i jugoslavenska ekonomija, pa sam o tome podučavao.
Možete li nam reći nešto o jugoslavneskom samoupravljanju?
Dolazio sam ovamo u Jugoslaviju sedamdesetih i osamdesetih godina. Uvjeren sam da se ne može govoriti o socijalizmu bez radničkog upravljanja. Zanimao me taj proces. Postalo mi je jasno da je u jugoslavenskom samoupravljanju, koje je uključivalo društveno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju i radnička vijeća (nije isto što i radničko upravljanje) problem bio u orijentaciji sustava na individualni interes na radnom mjestu i na maksimizaciju prihoda po radniku. To je imalo određene posljedice. Postojala je solidarnost na radnom mjestu. Ako je npr. pala prodaja, radnici kao članovi kolektiva nisu dobivali otkaze, nego su nastavljali raditi. No nije bilo solidarnosti između različitih poduzeća, već kompeticija. Riječima Che Guevare: kako možemo razgovarati o socijalističkom duhu u kojem se radnici natječu jedni s drugima? Pravi problem bio je nedostatak solidarnosti u društvu. Kako se nije radilo na obrazovanju radnika na radnom mjestu, oni nakon osamsatnog radnog vremena nisu imali snage razmišljati o pitanjima vezanima za upravljanje poduzećem, stoga su dio posla koji se ticao pitanja poput plasmana novog proizvoda, udruživanja s drugim poduzećima, jednostavno prepuštali upraviteljima. Radnička vijeća najviše su se bavila pitanjima radničkih plaća ili godišnjim odmorima.
michaellebowitz.jpg
Kako je nastao venezuelanski princip suupravljanja?
U travnju 2004. U Venezueli je održan sastanak solidarnosti na kojem sam govorio o jugoslavenskom samoupravljanju, o njegovoj povijesti, o pozitivnim i negativnim posljedicama. To je bilo dobro primljeno, zainteresiralo je i Chaveza, te je od tih predavanja napravljen pamflet. Godine 2004.-2005. počeo je rasti interes za radničko upravljanje. Mnogo tvornica je zatvoreno, a radnici su tražili isplatu. Tako je dolazilo do okupacije tvornicâ - zahtjev je bio nacionalizacija po modelu 51 posto u vlasništvu države a 49 posto u vlasništvu kooperative radnika koji su okupirali tvornicu. To je bio jedan od prvih modela radničkog samoupravljanja. Drugi model je nastao kao rezultat Chávezova interesa za radničko samoupravljanje. Vodeći venezuelanski marksist Carlos Lanz doveden je u tvornicu aluminija. Do početka 2005. svi su razmišljali o radničkom samoupravljanju koje se u Venezueli zove suupravljanje. To je značilo partnerstvo radnika i države s ciljem upravljanja tvornicama.
Dakle, razvilo se nekoliko modela suupravljanja?
Chávez nacionalizira tvrtke kad god postoji problem, ne nacionalizira ih kad tvrtke ne stvaraju probleme
Godine 2005. održan je još jedan sastanak solidarnosti na kojem sam iznio sedam glavnih problema jugoslavenskog samoupravljanja sa kojima će se i Venezuela morati suočiti. Naglasio sam da je potreban oprez kako se ne bi napravile iste greške. Posvetio sam tome poglavlje u knjizi Built it now Jedan od predstavnika jedne od okupiranih tvornica u kojoj je postojala podjela 51- 49 posto suvlasništvo države i radnika održao je predavanje u kojem je tražio 99 postotno vlasništvo radnika, a 1 posto države. Sljedeća njegova poruka bila je kako bi svi trebali uči u kooperative jer kooperative ne plaćaju poreze. Priča o toj tvornici papira ima i fusnotu: kolektiv koji je postao kooperativa je dio radnika koji su uspjeli izdržati dvogodišnji prestanak rada i okupaciju, dok je dio radnika morao odustati i pronaći drugi izvor prihoda kako bi prehranili obitelji. Kad je proizvodnja ponovno pokrenuta, kooperativa je ponovno zaposlila te radnike, no kao nadničare, nasuprot radnicima kooperative. Venezuelanski zakon o kooperativama kaže da ako radiš kao nadničar za kooperativu šest mjeseci, nakon isteka roka postaješ punopravni član kooperative, stoga su nadničari u petom mjesecu rada dobijali otkaze, jer radnici kooperative nisu htjeli dijeliti prihod sa svojim bivšim kolegama. Nisu sve priče horor priče. Jedno drugo poduzeće koje je također imalo vlasnički udio 49-51 posto zatražio je sto posto vlasništvo države i sto posto radničko upravljanje i tako i danas funkcionira. Tvornica aluminija naišla je na mnogo problema jer su ih sabotirali korumpirani birokrati tvornice u sprezi s lokalnom vlasti. Iz te je tvornice na kraju nestalo radničko upravljanje. Takve sabotaže i korupcija su opći problem. Bez suupravljanja nema socijalizma. No karakteristično je za cijelu Venezuelu da se klasna borba nastavlja.
Kad govorimo o budućim socijalističkim sustavima, kako riješiti stari problem između centralnog planiranja i radničkog samoupravljanja?
U Venezueli uopće nema centralnog planiranja. Iako postoji ministarstvo financijskog planiranja i ekonomskog razvoja, nema nikakvog planiranja. Slučajevi radničkog samoupravljanja dosad su bili samo izolirani. Dobrim je dijelom i za te slučajeve zaslužan je osobno Chávez zbog svoje predanosti ideji radničkog samoupravljanja. Prošle je godine renacionalizirana tvornica čelika koju je prošla vlada bila privatizirala. U toj tvornici radnici su bili u sukobu s multinacionalkom (argetinski i brazilski kapital) koja je posjedovala tvornicu. Radnici su se borili za plaće, kompanija ih je odbijala, stoga su radnici zatražili nacionalizaciju. Chávez je pristao na renacionalizaciju nakon velikog pritiska. Prva stvar koju smo napravili nakon nacionalizacije bila je da smo okupili radnike i razgovarali s njima o radničkom samoupravljanju. Okupili smo radnike iz tvornice čelika i aluminija i razgovarali o koordinaciji aktivnosti. Bila je to dvodnevna radnička konferencija na kojoj su radnici radili u malim grupama i zatim davali izvještaje svojih radnih grupa. Neki od ljudi koji su davali izvještaje pohađali su seminar o radničkom samoupravljanju. Chávez je samo sjedio, slušao i zapisivao.
hugo-chavez.jpg
Možete li u tom kontekstu komentirati probleme s nedostatkom električne energije?
Taj proces se nastavlja, to je konstantna borba, posljednje dvije godine radnici upozoravaju na problem sa strujom. Slaba je distribucija, potražnja raste, oprema je zastarjela itd. Ove godine imamo problem s nabavom električne energije čiji je neposredni uzrok suša, ali pravi problem je u tome što se 70 posto venezuelanskih potreba za električnom energijom zadovoljava iz jedne jedine brane koja prenosi energiju s istoka zemlje na zapad i u tom prijenosu gubi se 30 posto energije. Čim se smanji količina vode u brani, dolazi do nestašice struje, vode itd. Chávez je na upozorenja radnika osnovao novo ministarstvo i postavio novog ministra koji je okupio radnike i oni sada razvijaju plan za rješavanje tog problema. Predsjednik nacionalne tvrtke za proizvodnju električne nergije je čovjek kojeg su radnici sami izabrali. No, to su sve odvojeni problemi, a ne centralno planiranje. Ideja je da se može planirati s radnicima i taj proces planiranja odozdo, iz zajednica, je najvažniji proces. Počelo je u malim zajednicama, ali ideja je da se proširi na veće. Ljudi u zajednici trebali bi biti ti koji planiraju.
Možete li komentirati trenutnu venezuelansku gospodarsku situaciju, pogotovo s obzirom na trenutnu krizu?
Prvo je zabranjena prodaja banke jednog kapitalista drugome, što znači da je ostao samo jedan mogući kupac - država. Zatim se razmišljalo hoće li banka biti kupljena ili eksproprirana, te je odlučeno da se kupi, zbog manjeg imperijalističkog pritiska
Kriza se u Venezueli očitovala padom državnih prihoda od nafte. Najlakši način borbe protiv toga bila je devalvacija. Prihodi od nafte računaju se u dolarima, pa ako se devalvira bolivar za 50 posto, dobije se toliko više bolivara u odnosu na dolare od izvoza. Dugo vremena vlada je odgađala devalvaciju. Djelomično i zbog inflacije, no proračni - i nacionalni i pokrajinski i gradski - znatno su opadali, ušlo se u programe štednje, rasla je nezaposlenost koju su svi negirali, ali definitivno je rasla. Devalvacijom - prije nekoliko mjeseci - riješen je problem proračuna. Devalvacija je imala dva oblika - za osnovne potrepštine bolivar je devalviran samo malo - npr. za hranu, a za ostalo 30 posto. Pokušava se i smanjiti utjecaj devalvacije na inflaciju. Postoji i kontrola cijena za osnovne potrepštine, vodi se konstantna bitka privatnog kapitala koji pokušava utjecati na cijenu osnovnih potrepština njihovim povlačenjem s tržišta. Država nacionalizira sve firme koje na bilo koji način krše zakon o kontroli cijena. Na primjeru proizvodnje riže: bijela obična riža regulirana je kontrolom cijena, no različite druge vrste riže nisu, stoga tvornica za proizvodnju riže smanji udio obične bijele riže na tržištu i poveća udio drugih vrsta riže koje ne spadaju pod kontrolu cijena. U zadnje dvije godine tako je nacionalizirano 200 tvrtki jer krše cilj razvitka društva.
Spomenuli ste inflaciju. Mnogi smatraju da je visoka inflacija u Venezueli, gotovo 30 posto, problem, iako je prije Chaveza bila još i viša. Je li to doista toliki problem?
Jest, problem je, no nisam siguran da je inflacija doista 30 posto, uzme li se u obzir indeks cijena za pojedinu zemlju. Indeksi cijena se često temelje na pretpostavci homogenosti društva, pa se uzima isti indeks za sve. No kad imate društvo u kojem postoje ogromne razlike u prihodima, njihove potrošačke košarice bitno se razlikuju, tj. razlikuje se ono što kupuju bogati od onoga što kupuju siromašni.
Moja je teza da moraju postojati različiti indeksi cijena za različite prihodovne klase, a to ne postoji. Ono što se mjeri su cijene robe u supermarketima, ali ne fiksne cijene u državnim dućanima. Cijene rastu uvoznim stvarima, npr. televizorima, automobilima i drugim luksuznim stvarima, a rastu zbog inflacije, no pitanje je koliko te stvari kupuju siromašni. Mislim da je potrebno napraviti diferencijaciju među potrošačkim košaricama. Radnici traže povišenje plaća s obzirom na indeks cijena. Sumnjičav sam prema indeksima cijena u zemljama s velikim dohodovnim razlikama.
Mnogi na ljevici prigovaraju da se proces nacionalizacije i eksproprijacije u Venezueli događa presporo. Zašto je to tako?
To je fascinantno, većina tiskovnih i televizijskih medija je protiv vlasti, što je bilo najočitije za vrijeme puča. Televizija Globotelevision vodi ratove protiv vlade 24 sata dnevno. Da se takvo nešto događa u SAD-u, odavno bi izgubila licencu
Chávez nacionalizira tvrtke kad god postoji problem, ne nacionalizira ih kad tvrtke ne stvaraju probleme. Čini se da bi se uskoro mogla privatizirati kompanija koja se bavi uvozom hrane jer se pojavljuju sve veći i veći problemi. Neki njeni dijelovi su već preuzeti. Chávez je vojnik. On se bori na frontama na kojima se treba boriti, ne rasipa energiju. Uzmimo primjer mreže državnih banaka. Vlasnik „Venezuelanske banke" je planirao prodati banku. Država ju je odlučila nacionalizirati. Prvo je zabranjena prodaja banke jednog kapitalista drugome, što znači da je ostao samo jedan mogući kupac - država. Zatim se razmišljalo hoće li banka biti kupljena ili eksproprirana, te je odlučeno da se kupi zbog manjeg imperijalističkog pritiska. No, u nekim slučajevima dolazi do eksproprijacije - tamo gdje je evidentno narušavanje javnog interesa. Npr. prošlogodišnje nacionaliziranje zrakoplovne kompanije zbog sumnje u pranje novaca i povezanost s trgovinom droge. Treba li privatizirati sve banke? To zagovaraju ljudi izvana. Što je banka? Ustanova koja pretače novac iz jednog sektora u drugi. U Venezueli tu ulogu ima naftna kompanija. Novac od prodaje nafte ulaže u različite sektore. Tu se krije moć. Naftna kompanija igra ulogu banke. Nitko ne zna što se točno događa u naftnoj kompaniji ni koliko korupcije ima, ona je svojevrsna crna kutija. Nitko ne zna stvarni prihod. Ona ima ulogu koju u drugim zemljama imaju banke.
Rekli ste da je korupcija državnog aparata i dalje problem?
Da, neki dijelovi državnog aparata su još korumpirani, i to je problem koji se može riješiti samo transparentnošću. Uzmimo primjer „Industrijske banke" - radnici su se organizirali i uspostavili su radničko samoupravljanje te su postavili zahtjev transparentnosti. Također se treba govoriti i o tome što se događa u lokalnim zajednicama gdje je transparentnost esencijalni uvjet - nemoguće je donositi odluke odozdo ako ne znamo gdje leži novac i kako se troši. Pozitivni primjeri su radnici u čeličnoj i aluminijskoj industriji koji postavljaju model funkcioniranja prema načelu transparentnosti i socijalistički plan za razvoj Guayane [pokrajina u Venezueli, op. A. M.] gdje se također razvija model transparentnosti, ali tek je u začecima.
Mediji u Venezueli su u privatnom vlasništvu, je li to problem?
Budućnost socijalističkog pokreta u Venezueli ovisi o klasnoj borbi, a u klasnoj borbi ludost je predviđati ishode. Umjesto toga treba joj se pridružiti
Da. Problem nije samo u tome što su mediji u nečijem vlasništvu nego, u karakteru tih medija. Oni su takvi da je Fox News prema njima liberalan. To je fascinantno, većina tiskovnih i televizijskih medija je protiv vlasti, što je bilo najočitije za vrijeme puča. Televizija Globotelevision vodi ratove protiv vlade 24 sata dnevno. Da se takvo nešto događa u SAD-u, odavno bi izgubila licencu. Jedna televizija koja je najviše podupirala puč izgubila je licencu za TV-prijenos, ali i dalje postoji kao kabelska televizija. Najpopularnije novine trenutno su neutralne, u privatnom su vlasništvu. Nedavno su ponovno pokrenute jedne državne novine (Correro del Orinoco), a postoje i lokalne državne novine u Caracasu.
Kako funkcionira direktna demokracija u Venezueli?
Venezuelanski ustav naglašava kao cilj puni razvoj ljudskih kvaliteta, a jedini način da se to ostvari je kroz participaciju, protagonizam i slično. Bitno je da se to ostvaruje npr. kroz komunalna (lokalna) vijeća koja su uvedena 2006. godine, na temelju ideje o 200-400 obitelji. Tijelo koje odlučuje su zajedničke skupštine, a one imaju glasnogovornike koji govore o pojedinim konkretnim pitanjima. Krenulo se od lokalnih potreba zajednice i identificiranja projekata koje mogu raditi skupa kao zajednica, nasuprot onim projektima za koje moraju tražiti novac od države. Stekli su iskustvo i počeli za veće projekte tražiti novac. Gradonačelnik jednog grada uzeo je sav novac iz proračuna i podijelio ih lokalnim zajednicama da njime raspolažu, a onda je, kad mu je zatrebao novac za izgradnju cesta, morao tražiti novac od njih. Mnoge zajednice dobile su novac za izgradnju deset kuća. Bilo je mnogo primjera da su rastegnuli novac na više od deset. Svaka zajednica je imala drugačiji pristup. Npr. ako je negdje u nacrtu bilo predviđeno dvije kupaonice, oni su napravili jednu, te su tako, skupivši novce, izgradili dvije ili četiri kuće više. Dakle, osim s radnicima na radnim mjestima, radilo se i s radnicima u lokalnim zajednicama. Ne postoji samo jedan model osnivanja lokalnih vijeća. U zajednicama koje su imale aktivističkog iskustva i svijest o participaciji, npr. koje su radile okrugle stolove o vodi i sl., lokalna vijeća su se razvila spontanije i prirodnije. U zajednicama koje nisu imale to iskustvo i svijest ministarstvo participacije pokušalo je nametnuti takva vijeća kao uvjet za dobivanje novaca za projekte, no onda se shvatilo da to nametanje direktne demokracije odozgo zapravo i nije baš uspješno, već da do toga treba doći prirodnije, na zahtjev zajednice i prirodnim korakom zajednice.
Postoji li netko to bi mogao zamijeniti Cháveza kada on ode?
Trenutno ne. Postoje ljudi koji s njim blisko rade, i dijele njegove ideje, ali im nedostaje karizma komunikacije sa siromašnima i s masama. Chávez ima snažno izraženu karizmu i sposobnost komunikacije s masama. On ima veliku ulogu, sebe naziva suberzivcem u Mirafloresu (predsjedničkoj palači) i to zaista i jest. Kad god su neki izbori, ako se on natječe, nema problema, no kad su izbori za načelnike i gradonačelnike, vidi se da njegova karizma nije prijelazna na druge.
Što mislite o budućnosti socijalističkog pokreta u Venezueli?
Sve ovisi o klasnoj borbi, a u klasnoj borbi ludost je predviđati ishode. Umjesto toga treba joj se pridružiti.
