SEDAM VELIČANSTVENIH (razloga zašto Obama mora pobijediti)

Iako ima i drugih predsjedničkih kandidata, kao npr. Cynthia McKinney, predsjednička kandidatkinja stranke Zelenih, bivša kongresmenka, koja je i žena i crna (tamnije puti od Obame) i ima ženu za podpredsjedničkog kandidata (hispanika/latinu), u utorak, 4. studenog, američki građani izabrat će Baracka Obamu za 44. predsjednika svoje zemlje. Ako ga skinheadsi ne ubiju, to više nije upitno, ostaje samo vidjeti s koliko velikom razlikom, i da li će se nacionalno oduševljenje Obamom pretočiti i u dominaciju demokratskih kandidata Zastupničkim domom i Senatom Američkog Kongresa. Amerika je danas preplavljena posterima, bedževima, naljepnicama, majicama, kapama, čašama, plastičnim figuricama, zaslonima za prozore u autu, i drugim političkim parafernalijama sa likom budućeg predsjednika Baracka Obame ili sa logom njegove kampanje sa motivom izlazećeg sunca nad obrađenim poljima. Čekamo još samo LEGO Obamu, kao što već postoji LEGO Batman. Sa četiri puta više novca od Johna McCaina, Obama je još uvijek manje popularan od Madonne (Madonna na Googleu ima 105 miliona linkova, a Obama samo 83 miliona, McCain 65...), no prisutan je u medijima i u životima ljudi kroz razne predmete obožavanja, jednako kao da je hollywoodska zvijezda. Sva istraživanja javnog mnijenja pokazuju da će za Obamu glasati daleko više ljudi nego za McCaina. No i za Ala Gorea je glasalo više ljudi nego za Georgea Busha, pa je Gore izgubio. Važnije od toga je da istraživanja također pokazuju kako će Obama pobijediti u dovoljnom broju država da pobjedi predsjedničke izbore - čak i ako ne pobjedi niti u jednoj od 5 država gdje se još ne zna tko će pobjediti: Obama je već sakupio dovoljno glasova elektora da postane slijedeći predsjednik. Jača kampanja Razlozi Obamine pobjede su višestruki. Prvo, njegova kampanja raspolaže sa više sredstava, bolje je organizirana, te, još važnije, bolje je motivirana. Sa više novca mogu kupiti više TV reklama u više država i preplaviti tržište svojom porukom. Uz pomoć interneta i MoveOn organizacije (4 i po miliona članova), Obamina kampanja uspjela je u grassroots koordinaciji političkih kružoka na tulumima po malim mjestima, i tisuća mladih volontera, koji nekad putuju u druge države, da pomognu dijeljenje letaka, zvanje ljudi, kucanje na vrata i promicanje Obamine poruke. Obamom opčinjeni mlađahni volonteri uspjeli su i svoje bake i djedove nagovoriti da glasaju za njega, kao na primjer kroz projekat Velikog Šlepanja putem kojeg će dobiti i Floridu. Ili slijedeći duhoviti projekt što će nam se desiti ako ne glasamo u utorak. Sa 6 miliona ljudi, ovo je vjerovatno najveća politička kampanja u povijesti. U gradu New Yorku, gdje učitelji u školama dijele djeci Obamine bedževe, tako su rijetki oni koji će glasati za McCaina da je New York Times posvetio posebni članak njima. Jasnija poruka Drugo, Obama je natjerao McCaina u defenzivu još tokom ljeta time što ima i bolje definiranu poruku i razgovjetnije i jasnije je prenosi. Večeras (29. lisopada) je potrošio 20 miliona dolara da na sve televizijske mreže u SAD-u, osim CNN-a, u isto vrijeme stavi svoj 30-minutni infomercial, postavivši novi svjetski rekord u samoreklamiranju. McCain je za to vrijeme davao intervju Larryju Kingu na CNN-u. Započeo je jasnom, jednostavnom porukom: kritikom Obame, kritikom, koja je vjerojatno na mjestu, da se Obama u početku obavezao da će prihvatiti javni novac, da bi poslije to porekao, kako bi mogao primiti ukupno više novaca u privatnim donacijama malih donora - no kako itko može znati tko zapravo donira novac Obami kreditnom karticom preko interneta? Implikacija je da to mogu biti i strani državljani sa prebivalištem ovdje, ili, gore, bilo tko na svijetu. Tokom razgovora, McCain se međutim brzo izgubio, slično kao što se Joe Biden neki puta izgubi gomili stvari, koje želi reći u kratko vrijeme audijenciji sa fokusom od 3 minute, i kao što se većina starih dedeka izgubi u lovačkim pričama. Tako je McCain začas zabrijao u svoju nesuvislu kritiku Obaminog ekonomskog programa, insistirajući sebično da se tako bogatima kao što je on nikako ne smiju dignuti porezi, da bi na kraju završio na Vodoinstalateru Joeu, heroju jedne od prethodnih debata, šarlatanu koji radi bez dozvole i čovjeku koji toliko ne voli plaćati poreze, da je već sada na sudu zbog neplaćanja poreza, iako Obama još nije niti došao na vlast i digao poreze...

Zato se kampanja danas vodi još isključivo u državama koje tradicionalno glasaju za Republikance, gdje McCain pokušava spasiti što se spasiti dade. Virdžinija, koja nije dala glas demokratskom kandidatu 44 godine, i koja je nekad bila sjediste bjelačkog, robovlasničkog Juga, ove godine glasat će za crnca Obamu. Iako su na obje konvencije (Demokratskoj i Republikanskoj) zajedno samo 1.5 posto delegata bili crnci, crni Obama pobijedit će izbore, i, kako stoje stvari, čak će i poneki bijeli rasista glasati za njega. Na radio stanicama, koje slušaju redneci, Obama je kupio reklamu u kojoj govori predsjednik američkog udruženja lovaca: I Obama i McCain podržavaju 2. amandman. Bez obzira tko od njih dvojice pobijedio, moći ćete zadržati svoje puške. No s kojim od njih ćete moći zadržati svoj posao? Zatim drugi glas doda kako McCain u potpunosti podržava Bushevu ekonomsku politiku, čije rezultate cijeli svijet sada osjeća. Jedini koji su profitirali od te politike su proizvođači oružja i burzovni mešetari. Korporacija Haliburton, čiji bivši generalni direktor je potpredsjednik SAD-a Dick Cheney, zabilježila je porast profita tokom Busheve administracije od 188 miliona dolara 2000. do 3498 miliona dolara 2007.

Financijski fijasko Treće, dakle, je ekonomija. Da je Wall Street fijasko mogao pričekati do zime, McCain je mogao imati kakve takve šanse. Ovako, nitko ne želi produžiti mandat stranci pod čijim vodstvom je zemlja zapala u najgoru ekonomsku krizu od Velike Depresije 1929. Obamin ekonomski program, jer će isti povećati poreze ljudima s godišnjim primanjima većim od 250 tisuća dolara, Republikanci zovu socijalističkim - no redistribucija bogatstva porezom niti je Obamina ideja, niti je socijalistička: redistribucija bogatstva je suština progresivnog poreznog sustava, i čak se i otac laissez-faire kapitalizama, Adam Smith, slaže da je neophodna. U svom povijesnom djelu Wealth of Nations, Smith je lijepo napisao: Nije vrlo nerazumno zahtijevati da bogati doprinesu javnim troškovima ne samo proporcionalno svojim prihodima, nego i više od toga. Uslijed trenutne krize, koja je nastala drugačijom redistribucijom bogatstva, onom u suprotnom smjeru, 2.5 miliona ljudi ostaje bez krova nad glavom pred zimu. To je više raseljenih lica nego je bilo u Bosni usred rata. Sekretar Paulson rješava tu krizu poput Superhika, dijeleći stotine milijardi dolara novca poreznih obveznika bankama i njihovim bogatim dioničarima, koji su počeli kukati da ne mogu preživjeti bez svojih profita. Generalni direktor Wells Fargo banke, neki Kovacevich, najozbiljnije je izjavio da on nema namjeru odreći se plaće od 30 miliona dolara godišnje, kao da je ta besmisleno visoka nadoknada za sjedenje na sastancima, pričanje na telefonu i pritiskanje dugmadi na Blackberryju njegovo neotuđivo ljudsko pravo. A prava kriza - u kojoj desetine miliona ljudi može proglasiti bankrotstva u slijedećih godinu dvije, nakon što izgube zaposlenja (760,000 ljudi ostalo je bez posla u zadnjih 9 mjeseci), a kreditne kartice im smanje limite i povećaju kamate (u zadnjih 30 godina stagnacije realnih plaća većina ljudi hranila je svoje potrošačke potrebe zaduživanjem na kartice) - je tek počela!

Vrlo je nerazumno očekivati da bi itko, osim 1 posto najbogatijih, u takvoj situaciji mogao biti za McCainove ideje da reducira porez na nasljedstva, da oporezuje izdatke poslodavaca za zdravstvenu zaštitu svojih zaposlenika, i da produži mandat Bushevih poreznih olakšica najbogatijima. McCain kad ne govori o bogatašima prestaje koristiti termin američki narod i počinje govoriti o njima, ljudima koji si ne mogu priuštiti zdravstveno, njima, kojima će umjesto zdravstvenog osiguranja jednakog kakvo imaju kongresmeni (Obamin program), dati $5000 da si kupe osiguranje koje košta $10000, futrajući kofere osiguravajućih društava (slično kao što njegova naoko društveno osviještena ponuda da otplati ljudima zajmove za kuće po cijenama koje bi banke željele, zapravo služi tekućoj redistribuciji poreznog novca dioničarima banaka). Dva puta u povijesti SAD-a dogodilo se da jedna stranka ima 60 senatora (od 100): oba puta Demokratska stranka - nakon Velike Depresije tokom vladavine predsjednika Roosevelta i nakon kriminalne Nixonove administracije tokom vladavine predsjednika Cartera. Kako je situacija danas slična i nezadovoljstvo građana jednako golemo, lako bi se moglo ponoviti da i slijedeći saziv Senata ima 60 posto (apsolutnu) demokratsku većinu (sada je 51 senator Demokrata). Možda zbog toga, dok Obamine nastupe Republikanci zovu socijalističkim, javni nastupi McCain-Palin kampanje sve češće podsjećaju na nacional-socijalističke, kako je Steve Coll lijepo primijetio u najnovijem broju New Yorker magazina. Naročito govori Sarah Palin, prožeti gnjevom, neki puta podsjećaju na pet minuta mržnje iz Orwellove 1984. Zatim, tu su bučni i bukački sljedbenici, uvijek spremni na dobro, iako neargumentirano, pljuvanje po Obami. Kao što je Chris Hedges jednom napisao: fašizam će u Ameriku doći zamotan u zastavu, držeći križ u ruci. Sarah, oh, Sarah Četvrto, McCain ne samo da je izgubio većinu, koja će u ovim izborima ipak glasati vođena svojim ekonomskim interesom, a ne zbog ideologije, nego je, zbog Sarah Palin, koja je u kampanju dovedena upravo zbog toga da lukavo izvuče glasove od ljudi na temelju ideološke identifikacije (Nacija Prvo! Za Život!), a protiv njihovog ekonomskog interesa, izgubio i onu manjinu bogatih urbanih Republikanaca, posebno Republikanki, koje upravo zbog te ideologizacije sada neće glasati za njega, mada protivno vlastitom ekonomskom interesu. Njih odbija apsolutistički, totalitarni, orwellianski okvir nastupa Sarah Palin. One ne žele da se prava žena na raspolaganje svojim tijelima ukinu. Iako Sarah Palin često govori o svojoj vjeri, kao guvernerka ponaša se sekularno i pragmatično. Nije zabranila abortus i čak je dozvolila prava homoseksualnim parovima. Problem, su, međutim, suci Vrhovnog Suda, koje predsjednik države postavlja, a mandat im je doživotan. Nakon što su Republikanci uspjeli ugurati krajnje konzervativne suce (Thomas, Alito) u grupu od devet sudaca, koja sačinjava Vrhovni Sud SAD-a, i s obzirom da su preostali liberalni suci (Ginsburg, Kennedy) pred mirovinom (ili grobom), još jedan konzervativni predsjednički mandat mogao bi tako dramatično promijeniti odnos snaga u tom tijelu da efektivno dovede do kraja SAD kao socijalno liberalnu državu kakvu znamo.

To je posebno opasno zbog ponašanja sadašnje administracije. Jedna od zadnjih gesti Busheve imperijalne predsjedničke administracije je bila da nakon Habeas Corpusa pogazi i Posse Comitatus, uredbom da se po prvi puta u 100 godina jedna brigada američke motorizirane pješadije posveti problemima u zemlji, uključujući pobune i nemire. Usput na gušenju nemira kod kuće, brigada bi trebala istrenirati upotrebu ne-letalnih metoda koje može kasnije primjenjivati u Iraku i drugdje, bez opasnosti da izgleda smješno i nekompetentno. Bush i Cheney su stvorili svoju Pretorijansku gardu. To je zaista samo jedan korak od diktature i vladavine vojne hunte. Osim toga, opasno je jer zadire u prava država, koje za potrebe svoje obrane u slučaju prirodnih nepogoda ili nemira imaju na raspolaganju svoje Nacionalne garde. Nemojmo zaboraviti da je tako počeo i sukob u SFRJ - između federalne vojske JNA i nacionalnih gardi (sto se u SFRJ zvalo teritorijalna obrana) SR Slovenije i potom SR Hrvatske. Takav potez dakle, barem teoretski može dovesti do građanskog rata. Osim toga, kako je prirodne nepogode teško predvidjeti, a brigada će trebati trening, da li će se političari potruditi da bude nemira koje će brigada trebati gušiti? Hoće li slati vojsku na beskućnike? Hoće li braniti pretile dioničare banaka od gnjeva naroda? U svakom slučaju, danas ima dovoljno razloga da se izađe na ulice, a SAD bi trebale bolje znati iz neslavnih primjera Madžarske 1956., Čehoslovačke 1968., Poljske 1980. i Tien An Men trga 1989. da tenkovi na ulicama nisu rješenje za izlazak naroda na ulice, već samo odgađanje rješavanja problema. Štetne debate Peto, TV debate su bile užasno dosadne - a to je više štetilo onome tko gubi izbore na svim drugim frontovima, tj. McCainu. Lou Dobbs (CNN) je za debatu na Sveučilištu Columbia rekao da je bila najdosadnija u povijesti. Lou obožava superlative. No, i ja sam skoro zaspao slušajući je. To smo sve čuli i od jednog i od drugog i to skoro istim riječima. McCain se trudi biti duhovit. Ali se nitko ne smije. Jer su svi već zaspali. On djeluje kao netko tko se već pomirio s time da će nepravedno izgubiti i sad još samo može pričati o tome kako loš izbor smo napravili birajući Obamu, tog prijatelja terorista! No, Ayers, po kojemu su Republikanci tjednima jahali, je Obami kao što je Republkancima vanbračna trudnoća kćeri Sarah Palin: nešto od čega se može lako ograditi, ta bio je 8 godina star tokom Ayersovih terorističkih dana, a među radikalnim elementima u vlastitoj bazi takva priča samo podiže rejting. Bill Ayers je sam 1972. postavio bombu u Pentagonu čija eksplozija je izazvala poplavu po kompjuterima, koja je zaustavila bombardiranje Vijetnama punih 10 dana! Rashid Khalidi je truper Wooten: oba cementiraju vezu kandidata, na koje se priče odnose, sa njihovim bazama. Obamina kampanja to shvaća i ne bavi se udaranjem mrtvog kljuseta. McCainova kampanja gubi dragocjeno vrijeme (i novac). Budući da su McCainovi napadi na njega smiješni, a McCainova politička platforma upravo duhovita u svom razmimoilaženju sa stvarnošću, Obama se uopće ne trudi biti duhovit. On je super-ozbiljan. I pomalo napet, jer ne voli iznenađenja, koja debate neminovno donose. Jedino što je u takvim debatama bilo zanimljivo gledati su reklame. Tokom predizborne kampanje došlo je do ozbiljne promjene u reklamama. Automobilska industrija - Chrysler, GM - pojavila se sa reklamama za svoja hybrid-električna vozila, naftna industrija - BP, Conoco-Phillips, Exxon-Mobil - pojavila se sa reklamama za aute na plin, za alternativne izvore energije, čak za lithium-ion baterije. Nakon pojave Sare Palin na nacionalnoj političkoj sceni, plin je počeo dominirati. Tako je Pickens, u procesu izgradnje najveće farme vjetrenjača na svijetu u Texasu, snimio novu reklamu, gdje kao most od ugljena i nafte na vjetar predlaže - zemni plin. Dvije takve reklame. Tokom predsjedničke debate na Sveučilistu Columbia pojavio se niz reklama za CNG (komprimirani zemni plin) kao prijelazno rješenje (od benzina do vodika) za pogon automobila. Industrija je počela pisati svoj energetski program, koji će se izgleda oslanjati na plinovod Sare Palin, bez obzira tko da pobjedi izbore. Za Sarah Palin je malo tko čuo van Aljaske prije nego ju je McCain imenovao za svog potpredsjedničkog kandidata. Ona je najbolje prošla u ova zadnja dva mjeseca. Republikanska kampanja je potrošila 150 tisuća dolara novca poreznih obveznika na shopping za nju: obukli su i nju i cijelu njenu proširenu obitelj (uključujući i novog zeta, bas sam se pitao što će mu odijelo i kravata) u zadnje dizajner modele. No, važnije od toga, Palin je upoznala naciju sa 40 milijardi dolara vrijednim projektom plinovoda od sjevera Aljaske do Chicaga, koji bi trebao riješiti problem ovisnosti Amerike o uvozu energenata - do prijelaza na alternativne izvore. Problem je da isti neće biti izgrađen još najmanje deset godina, a da McCain-Palin zapravo nemaju ideju što napraviti u slijedećih 10 godina.

Politika na Aljasci je patrijarhalna i nepotistička kao na Balkanu, što vidimo iz suđenja senatoru Tedu Stevensu, upravo osuđenom za sedam krivičnih djela korupcije - primanja i davanja mita. Ted Stevens je do sada figurirao na Aljasci kao Franjo Tuđman do svoje smrti u Hrvatskoj. Već je 40 godina u Washingtonu i jedan je od ljudi zaslužnih da je Aljaska priznata kao punopravna američka država (a danas su svi na Aljasci separatisti). Po njemu je nazvan međunarodni aerodrom u Anchorageu. Kad slijećete u Aljasku, slijećete na aerodrom čovjeka pravomoćno osuđenog za primanje mita. Tako da me nije začudilo natprosječno prisustvo naših u politici Aljaske. Mora da se osjećaju k'o ribe u vodi. Ted Stevensov protivnik za mjesto u senatu je gradonačelnik Mark Begich, sin kongresmena Nicka Begicha (koji je preminuo u avionskoj nesreći), unuk hrvatskih iseljenika, a šef kabineta Sarah Palin je neki Mike Nizich, također potomak hrvatskih iseljenika. Begich, iako podržava Obamu, podržao je Palininu potpredsjedničku kandidaturu. No ne podržavaju svi stanovnici Aljaske Sarah Palin, kao što svjedoče ove demonstracije u Anchorageu. Hrvati u SAD-u van Aljaske uglavnom podržavaju Obamu.

Powellov čavao Šesto, Colin Powell je izjavio podršku Baracku Obami, tako zabivši posljednji čavao u lijes McCainove kampanje. Colin Powell je čovjek sistema, cijeli život u službi vojnog aparata i Republikanske stranke. Bio je šef centralne komande Pentagona tokom Prvog Zaljevskog rata pod prvim predsjednikom Bushom, i državni sekretar SAD-a u trenutku lansiranja Drugog zaljevskog rata pod drugim predsjednikom Bushom. Lagao je za Busha pred cijelim svijetom u UN. Sposoban general - uočio je da je Bush II prilično nesposoban imperator, za razliku od svog oca i da će kola poći nizbrdo, pa je mudro odlučio otići iz Busheve administracije u njenom drugom mandatu.

Njegova odluka da izjavi podršku Obami donijet će glasove konzervativne crne populacije i umjerenih gradskih Republikanaca, koji bi glasali za McCaina da se ne boje da ce McCain nastaviti za SAD katastrofalnu politiku Busha i Cheneya. Njegova pojava podsjeća na starog rimskog generala, ovjenčanog lovorom, dok proglašava novog imperatora pred Senatom i narodom Rima. Njegov glas za Obamu znači da glasovi za McCaina i Palin nisu glasovi Republikanaca, nego onih koji su njima zdesna. A tko je to? Fašisti? Nacional-socijalisti? Čimbenik Bill Sedmo, Bill Clinton je odlučio progutati svoje nezadovoljstvo da mu ženu nisu izabrali i nastupiti zajedno sa Barackom Obamom na Floridi u slavljeničkom raspoloženju šest dana prije izbora. Clinton je ponovio svoju temu sa demokratske konvencije u Denveru kako su ovo izbori o kojima ovisi restauracija ideje američkog sna i američkog ugleda u svijetu. Ponovio je kako je on ostavio zemlju sa tržišnim surplusom, dobivenim ratovima, snažnom burzom, 29 miliona novih zaposlenja i srednjom klasom sa $7500 većim godišnjim primanjima, za razliku od Busha, koji ju je takvu naslijedio, a sada je ostavlja u ekonomskim ruševinama. Retorički je ustuknuo pred degutantnom primjedbom desnice ad nauseam ponavljanom od McCaina i drugih u njegovoj kampanji kako je Obama zainteresiran redistribuirati bogatstvo: a što su podržavali Republikanci svih ovih godina ako ne redistribuciju bogatstva: siromašenje srednje klase i ostalih slojeva američkog društva i neumjereno bogaćenje gornjeg 1 posto društva?!

Dakle, Obama će biti izabran. Da li će biti dobar i uspješan predsjednik, to je malo prerano reći. Valjda zato što je crn, ostavili su mu Ameriku u banani. I nitko ne može odgovoriti da li će zaista moći ispuniti sva svoja obećanja, koja su bila planirana prošle godine, kad je američko tržište bilo otprilike dva puta bogatije nego je danas. Možemo se samo nadati.