Bivši pučki pravobranitelj/zaštitnik građana Matjaž Hanžek danas radi u Uredu za makroekonomske analize i razvoj. Proučava društvenu nejednakost i sa svojim suradnicima pokušava utvrditi kamo će u budućnosti krenuti Slovenija. Štrajk javnih službenika nije ga iznenadio; po njemu je to rezultat nesposobnosti vlasti, politike da vodi državu, da određuje prioritetne zadatke i da u vrijeme krize nađe izlaz. Ova država nema viziju, vode je nesposobni pojedinci, elite koje rade za sebe, za svoje prijatelje i da ostanu tamo gdje jesu. Na vlasti.
Je li Slovenija danas stvarno, kako kažu političari, zemlja pobjednika ili barem zemlja u kojoj bi svi trebali prije ili poslije postati pobjednici?
matjaz_hanzek.jpg
Takvo razmišljanje vjerojatno je posljedica promjene političkog i ekonomskog sistema, ta želja da se bude najbolji, bez obzira na druge.
Simbol elite postalo je materijalno bogatstvo, a zaboravilo se na druge vrste elita koje smo cijelo vrijeme imali: na sportaše, znanstvenike, kulturnjake, liječnike...
Imate pravo, bitka za pobjednike počela je uvođenjem kapitalizma. Tada je počelo natjecanje koje bi trebalo na površinu izvući najbolje, one koji bi trebali biti pokretači društvenog razvoja. Ali u takvom natjecanju ne pobjeđuju oni koji su najbolji, koji najviše znaju, već oni koji su najnasilniji, najbezobzirniji, oni koji imaju najmanje savjesti, koje nije briga za druge. Ni politika ni društvo to nisu primijetili. Istodobno su se kao pobjednici počele tražiti i nove elite. U 90-im godinama prošlog stoljeća kao sociolog sam se puno bavio nejednakošću, donjim dijelom stratifikacijske ljestvice, proučavanjem siromaštva i isključenosti. Puno mojih kolega palo je u zamku, proučavali su prije svega elite. Nove elite koje imaju puno novca. Simbol elite postalo je materijalno bogatstvo, a zaboravilo se na druge vrste elita koje smo cijelo vrijeme imali: na sportaše, znanstvenike, kulturnjake, liječnike... Štoviše, simbol elite je postalo na bilo koji način stečeno materijalno bogatstvo, a ne dobro obavljen posao. Time se promijenilo i društveno poželjno ponašanje, a tome je pridonijela i politika. Prva simbolička radnja je napravljena kad su si u prvom parlamentu u vrijeme Demosa povisili plaće i skratili radni vijek, što je, kao, zaslužena nagrada za važan rad. Time su ukazali i na uzorak društveno poželjnog ponašanja i svi drugi su ga preuzeli.
Kod štrajka javnog sektora riječ je isto tako o bitci u kojoj se traži pobjednik? Jesu li štrajkaši zaboravili na tegobe radnika Vegrada; zanimaju ih samo njihove plaće i nisu solidarni s cijelim društvom, ne vide ekonomsku krizu, već gledaju samo sebe?
Oni koji su krizu zakuhali, oni kapitalisti koji nisu razmišljali o radu, već o zgrtanju bogatstva bez rada i pritom besramno uništavali tvornice i radna mjesta samo zato da postanu vlasnici, oni, skupa s politikom, zapravo ucjenjuju cijelo društvo. Radnici Vegrada su taoci ucjenjivača. Neprestano, naime, postoji netko kome je gore i onda možeš reći: ne borite se za svoje privilegije, pogledajte što se događa drugima... To je perverzno. Medicinska sestra u domu zdravlja zapravo nije nimalo kriva za položaj Vegradovih radnika. I vlada nema nikakvo pravo ucjenjivati ljude siromaštvom drugih. Neka zatvore one koji su krivi za siromaštvo, neka im oduzmu vile i novac u stranim bankama i neka time plate radnike. To što su ljudi siromašni krivica je vlasti, ne samo sadašnje, nego svih po redu, i onih koji su uništavali gospodarstvo. Snižavanje životnog standarda, siromaštvo, postaje cilj "razvoja".
Može li država zahtijevati solidarnost ako sama nije takva?
8_matjaz_hanzek.jpg
Štrajk javnih službenika iz perspektive radnika Vegrada svejedno nema veliku legitimnost. A ni iz perspektive autoprijevoznika koji čeka na graničnom prijelazu. Pojavljuje li se neprijateljstvo jedne skupine ljudi prema drugoj?
Bit pogrešnog vladanja je da uspiješ međusobno zavaditi ljude. Svakom daš nešto privilegija, ili mu ih uzmeš, uzrokuješ sukob među skupinama ljudi, umjesto da rade zajedno. Naša politička kultura još nije tako razvijena da bismo primijetili da je sukob među ljudima želja svake vlasti. Da vlast iskorištava konflikt. Još prije 15 godina sam govorio da politika koja nema vizije treba tri vrste marginalaca. Rome - mogu ih nadomjestiti Muslimani, Hrvati, gejevi i sl. - da budu krivi za sve što ne štima. Trebaju nezaposlene, da onima koji imaju posao može prijetiti na način: pogledajte, ovima je još gore, budite tiho da ne biste i vi ostali bez posla. I treba invalide da se može pokazati kao solidarna i humana. Sadašnje prilike to najbolje potvrđuju.
Ok, a mislite li da je štrajk legitiman?
Uvjeren sam da bi se ljudi odrekli napredovanja i viših plaća, kad bi znali zašto ih se odriču, kad bi znali kakva će biti budućnost. Zato bi država trebala imati koncept razvoja, viziju, morala bi znati što će se s novcem, koji neće dobiti štrajkaši, stvarno dogoditi. Država ne može reći da novca nema. Oprostite, novca nema, ali ne zbog plaća javnih službenika ni zbog Vegradovih radnika, već zato što su ga pokrali oni koji su željeli otkupiti nekoć radnička poduzeća. Kad bi se menadžeri zadužili zato da bi poduzeće ulagalo u razvoj, nova radna mjesta, nove proizvode, šutio bih. Slovenija bi bila zadužena država s razvojem, a sada je zadužena država s masom vlasnika propalih gospodarskih društava. Ako država želi štedjeti zato da bi pokrila gubitke lopova, onda mi je potpuno jasno zašto se ljudi ne žele odreći svojih prava. I zašto štrajkaju. Ponavljam, država ne govori o novim projektima, o ostvarivim razvojnim vizijama, a ako i govori, vjeruje joj sve manje ljudi. Zato ni sindikati nisu više jedinstveni, neki su vlasti dali još i zadnju šansu, a drugima je dosta nadanja i čekanja. I ja bih rado vjerovao, ali više ne vjerujem. Znam kakve su prilike u državnoj upravi. Znate što zanima vlast? Ona ne mari za ljude ni za budućnost.
Kako to mislite?
Sve akcije države su nerazvojno usmjerene. Smanjenje broja zaposlenih u javnoj upravi znači nazadovanje. Predsjednik vlade istodobno istresa fraze o Silicijskoj dolini, a sveučilišta istodobno otpuštaju ljude. Samo Grčka u cijeloj Europskoj uniji ima više studenata na jednog visokoškolskog predavača, nego što ih ima Slovenija. A mi bismo gradili društvo znanja. Kako, otpuštanjem predavača, zapošljavanjem političara umjesto stručnjaka?
Je li onda država kriva za krizu? Je li država najveći tajkun?
Riječ tajkun ima svoju definiciju. Ali istina je da politika servisira tajkune, koristi njihove metode. I tolerira ih.
Kako da onda zaposleni u javnoj upravi uopće vjeruju svom poslodavcu? Predsjednik Pahor je čak rekao da bi prepolovio javnu upravu.
Problem je država bez vizije, loše kadroviranje, uništavanje autonomije službenika, zabrana njihovih javnih nastupa, njihove kritike, a to su sada preuzela čak i sveučilišta
To je opet jedan od njegovih pokušaja da bude duhovit, a rekao je čistu glupost. Slovenija je u usporedbi s drugim državama Europske unije na repu po broju državnih službenika po stanovniku. Manje ih imaju samo Rumunjska i Bugarska. Broj nije bitan. Problem je država bez vizije, loše kadroviranje, uništavanje autonomije službenika, zabrana njihovih javnih nastupa, njihove kritike, a to su sada preuzela čak i sveučilišta. To je jezivo, ulazimo u totalitarniji sistem od onoga koji sam poznavao 70-ih i 80-ih godina. Tu je temelj cijelog spora, postavljanje nesposobnih šefova koji razmišljaju samo o tome kako bi se dodvorili višim šefovima. Trebat ćemo zamijeniti one koji su na vrhu.
Predsjednika vlade?
I njega. Pogledajte samo slučaj iz razvojno usmjerene industrije koji dobro pokazuje zašto državna uprava ne funkcionira dobro. Što se događalo sa solarnim elektranama? Jedno ministarstvo ih je podupiralo, a drugo potkopavalo. A sad se postavite u ulogu državnog službenika kad jedan ministar kaže ovako, a drugi onako. Državni službenik će u svakom slučaju pogriješiti. Zato je najbolje da ne radi ništa. Nije dakle problem u broju ljudi zaposlenih u državnoj upravi, već u tome da politika, vlast mora znati što hoće, što bi državna uprava uopće trebala raditi. A kod nas ne zna.
Promjena vrednota posljedica je promjene političkog sistema. Prijašnji se, bar u ideološkim sloganima, gradio na bratstvu i jedinstvu, a ovaj se gradi na uspjehu pojedinca i na individualnosti. Je li se promijenio i cijeli sistem vrijednosti?
Pazite, kaže se sistem vrednota, a ne vrijednosti. Vrijednosni sistem proizlazi iz novca, a sistem vrednota iz vrednota.
Jasno, upotrijebio sam krivu riječ. Nenamjerno.
Znam, ali razlika je bitna i malo tko je zna. Sistemi vrednota mijenjaju se stoljećima. Politički sistem ne može promijeniti sistem vrednota, ali istina je da politika određuje što je društveno poželjno, a time i nagrađeno ponašanje. Ljudi su u velikoj većini konformisti i pokoravaju se željama vlasti. Želimo preživjeti. Vrednote su, dakle, jednake, mijenjaju se jako polako, ali istina je da je ponašanje drukčije. Ljudi očekuju da će biti nagrađeni za ono ponašanje za koje vlast kaže da je bolje. Solidarnost dakle još nije nestala. Ali solidarnost, koja je sama po sebi nešto dobro, svejedno podrazumijeva siromaštvo, krizu, bijedu pojedinaca koji trebaju pomoć.
Slovenska politika se zatvara sama u sebe, ne sluša ljude, ne zanima je mišljenje stručnjaka
Važnija je aktivna politika, dakle ne samo solidarnost, već suradnja u djelovanju, u stvaranju i prije krize i tijekom nje. Još prije poplava morali smo kroz suradnju naći rješenje kako ih spriječiti, a ne samo biti solidarni s ljudima ugroženim poplavama. Ali slovenska politika se zatvara sama u sebe, ne sluša ljude, ne zanima je mišljenje stručnjaka.
Prije nekog vremena ste zajedno s nekim suradnicima pripremili svoj koncept razvoja Slovenije s naslovom Kamo nakon krize? Što se dogodilo s tim dokumentom, stavili su ga u ladicu?
S našim prijedlogom nije bilo ništa drukčije, nego sa sličnim vizijama. U skladu s time kako se u razdoblju zadnjih dviju vlada postupa sa znanjem u Sloveniji. Vlast naprosto ne mari za budućnost. Naša vizija nije jedina. Ekipa bivšeg ministra Žige Turka pripremila je svoj pogled, postoji strategija koju je napravila Šuštaršičeva grupa, postoji i vizija kulturnjaka i još hrpa drugih, ali ni o jednoj od njih se ova vlada nije očitovala. Kao da ne postoje. Najgore je ignoriranje, a ne to da kažu: vaša vizija je pogrešna - to prihvaćam, ako za svoje tvrdnje imaju dovoljno argumenata. Ali oni se ponašaju kao da vizija nema. Na svim verzijama radilo je nekoliko desetaka vrhunskih stručnjaka, a vlasti je svejedno što vrhunski stručnjaci misle. A istodobno ta ista vlada govori o Silicijskoj dolini. Totalno ludilo, tako shizofrene politike već dugo nisam vidio.
Zašto je takav odnos prema struci?
Nisam psihijatar, nažalost ne...
Ako vlada ne želi razmišljati o pravim razvojnim planovima, je li kriza još preslaba?
U vrijeme kaosa uvijek se pojavi neki „spasitelj naroda" koji ljudima ponudi red i disciplinu i uvede gulage ili koncentracijske logore
Temeljna pitanja morala su se rješavati već prije krize. Sad kad je stigla, i ako se još produbi, sve će se raspasti i vlast će preuzeti neki totalitarni političar. U vrijeme kaosa uvijek se pojavi neki „spasitelj naroda" koji ljudima ponudi red i disciplinu i uvede gulage ili koncentracijske logore.
Hoće li puknuti i kod nas?
Ne znam, Slovenci su spremni puno podnijeti, a kad im je dosta, obično burno reagiraju. Budućnost ne mogu predvidjeti, nemam čarobnu kuglu. A ni futurologija mi ne može pomoći jer se ona temelji na nekih znanstvenim predviđanjima, a kod nas je riječ o totalnom ludilu.
