"Odrasla sam u Bjelovaru gdje je sipanje dobro znan običaj. Budući da imam dvije mlađe sestre prisustvovala sam njihovim sipanjima, a i tata me znao povesti na sipanja njegovih prijatelja. Kao mala obožavala sam ovaj običaj, jer su sva djeca mogla raditi gluposti bez posljedica. Mislila sam da se rođenje djeteta u cijeloj Hrvatskoj obilježava na ovaj način. No, dolaskom na fakultet u Zagreb, shvatila sam kako je sipanje nepoznanica, te se održava samo u nekim dijelovima središnje, istočne i sjeverozapadne Hrvatske", objašnjava nam svoj motiv za snimanjem dokumentarnog filma Sipanje autorica Petra Slobodnjak koja dodaje kako je zaintrigiralo i to što odrasli prilikom tog običaja otpuštaju kočnice i ponašaju se kao djeca.
"Domaćini proživljavaju emotivan trenutak dobivši novog člana obitelji pa se u većini slučajeva ni ne zamaraju time što im je netko okitio Sve se vremenom transformira, pa tako i sipanje. Na područjima gdje je sipanje poznat običaj mladi znaju za njega, no većinom su rezerviraniji nego stariji ljudi.dvorište. Očistit će se", govori Slobodnjak.
Kako nam kaže, kada je krenula raditi film mislila je kako sipanje živi samo u ruralnim područjima, ali je ipak najvećem sipanju prisustvovala u gradu. Govori kako ne vjeruje da će se običaj u potpunosti izgubiti, ali da će se vjerojatno pojavljivati u blažem obliku, odnosno da se neće odlaziti u tolike ekstreme kao što je stavljanje kola na krov, farbanje krave u bijelo, mazanje meda po autu i naknadno zasipavanje perjem, pisanje katranom po novoj fasadi ili stavljanje košare s guskom na vrh bandere
"Prije je gotovo svaka kuća imala pernati jastuk ili blazinu dok je sada to sve rjeđa pojava, pa je i do perja teže doći. Po tradiciji sipa se kada žena dođe doma iz bolnice – bez poziva. Ljudi bi jednostavno došli. Sada se većinom rade za vikend, jer je obitelji tako praktičnije. Sve se vremenom transformira, pa tako i sipanje. Na područjima gdje je sipanje poznat običaj mladi znaju za njega, no većinom su rezerviraniji nego stariji ljudi. Što se priprema tiče, više priprema imaju sipači nego ljudi kojima se sipa. Ipak su sipači ti koji pribavljaju materijale za sipanje. Domaćini ih samo trebaju počastiti. Kod sipanja je najbitnije da fešta potraje dugo u noć i da zabava bude primjerena dolasku prinove u domaćinstvo", objašnjava nam Slobodnjak tradiciju sipanja i kako se ona transformira s vremenom.
S obzirom na to da je u ponekim sredinama još uvijek slavlje veće prilikom dolaska dječaka na svijet, nego djevojčice upitali smo autoricu postoji li i kod sipanja možda takva razlika. Naglašava kako ne zna je li tako u nekim drugim mjestima, ali da tako nešto nije primijetila.
"Neke stvari poput rasipanja perja, paljenja guma i bacanja papira su univerzalne. No, veličina sipanja ovisi o kreativnosti i raspoloženju sipača, vremenskim uvjetima, tradiciji mjesta, blizini tvornica (ovisno koja je tvornica blizu, njene otpatke ljudi sipaju), te koliko su domaćini sipali drugima. Razlike su više u natpisima. Npr. kada se rodi kći na kući, cesti, ogradi osvane natpis Racak i Tata ima miša, rodila se piša, dok se za dečkića piše Gusak i Tata ima klin, rodio se sin. Prije se za djevojčicu na banderu u košari stavljala raca, a za dečkića gusak. Mislim da to danas više nitko ne radi", govori nam autorica Petra Slobodnjak.
Dokumentarni film Sipanje nastao je u sklopu Restartove Škole dokumentarnog filma koja kroz četiri mjeseca intenzivnog programa uz međunarodne i domaće tutore polaznicima pruža osnovne i napredne vještine potrebne za snimanje vlastitog dokumentarca. Za razliku od tradicionalnog načina podučavanja filma koji proces razlaže na odvojene faze i postupke, Restartova Škola filmu pristupa kao cjelovitoj djelatnosti te je program organiziran kao organski sustav koji polaznike uči vještinama potrebnim za stvaranje dokumentarnog filma- osnovama snimanja, montaže slike i zvuka, produkcije, dramaturgije i režije, omogućavajući polaznicima da postanu "kompletni autori". Svi koje zanima dokumentarni film imaju priliku prijaviti se na natječaj Škole dokumentarnog filma čije su prijave u tijeku.
Petra Slobodnjak završila je Grafički fakultet u Zagrebu, smjer Dizajn grafičkih proizvoda. Iako je završila dizajn, njena prva ljubav je fotografija. Njome se bavi od osnovne škole kao članica Fotoklub Bjelovar i polaznica edukativnih radionica Hrvatskog fotosaveza. Do sada je imala četiri samostalne izložbe te veći broj grupnih. Članica je ULUPUH-a i HDD-a. Danas većinu vremena sjedi pred kompjuterom i dizajnira, a u slobodno vrijeme trči po šumi, fotografira, snima dokumentarce i sanjari o sljedećim putovanjima biciklom.
