Američki predsjednik Obama je potvrdio nepokolebljivu američku odlučnost (lasting commitment) da im pomogne u tom „dugom ratu" (nova Pentagonova kovanica umjesto Bushova „globalnog rata protiv terora"), naglašavajući istovremeno punu „podršku demokratski izabranim suverenim vladama Pakistana i Afganistana". Zajedljivi poznavalac i komentator Af-Pak prilika, Pepe Escobar, koji svrstava Karzaja i Zardarija među marionete američkog globalnog kazališta sjenki, tvrdi kako je ta izjava dostojna Busha, s čijom su invazijom Afganistana 2001. godine počeli svi problemi s kojima se ove dvije kvazi-države danas sukobljavaju. Pita - kakve veze taj predsjednički dvojac ima sa „demokracijom" i koliko su te dvije zemlje doista „suverene"? (Obama does his Bush impression, Asia Times Online, 08/05/2009).
Afganistanski predsjednik je zahtijevao da Amerkanci prestanu sa slijepim bombardiranjima navodnih „terorističkih ciljeva" - napalmom je par dana ranije sprženo preko stotinu paštunskih seljaka - za što Hillary Clinton izrazila „duboko žaljenje"
Karzai, kojega su Amerikanci ustoličili u Kabulu (bio je prije toga u službi američke petrolejske kompanije UNOCAL), bio je sve do nedavno izložen žestokim kritikama svojih washingtonskih patrona zbog neefikasnosti i korupcije njegove administracije. Prema ranijim tvrdnjama njegovih sponzora, kontroli „suverene" centralne vlade izmicalo je dvije trećine državnog teritorija, a i u Kabulu bi se teško održala bez američko-NATO-ove oružane zaštite. No kritike su prestale kada se otkrilo da mu se ne može naći pouzdanija zamjena. Pred put za Washington zvanično je potvrđena njegova kandidatura na izborima što će se održati u kolovozu. Do tada bi u Afganistan trebala pristići 21 tisuća američkih vojnika, koji će se pridružiti 38 tisuća koji su već na licu mjesta. Prvi će im zadatak biti osigurati privid normalnosti, neophodan za pantomimu „demokratskih" izbora. Karzai je na svoju kandidatsku listu stavio Muhameda Kasim Fahima, koji bi mu trebao biti prvi potpredsjednik. Sam Karzai pripada većinskoj paštunskoj etničkoj zajednici, dok je Fahim pripadnik tadžičke skupine, druge po veličini, a drugi je potpredsjednički kandidat Hazara, pa se njihovo udruživanje vjerojatno smatralo dobitničkim trilingom. Fahim je međutim jedan od afganistanskih gospodara rata s reputacijom kriminalca, trgovca oružjem i drogom, što je u Washingtonu izazvalo gunđanje. No ipak guraju Karzaja, ali su mu na nos nabili polja opijuma, čijom se proizvodnjom i švercom financiraju „teroristi". Zato su naložili svom ekspedicionom korpusu iskorijeniti to opijumsko zlo, čiji je centar u Hemland provinciji, u zemlji Paštuna. Afganistanski predsjednik je poslije te kritike, u intervjuu CNN-u, zahtijevao da prestanu sa slijepim bombardiranjima navodnih „terorističkih ciljeva" (napalmom je par dana ranije sprženo preko stotinu paštunskih seljaka, za što Hillary Clinton izrazila „duboko žaljenje").
Zardari je pak krenuo za Washington u trenutku kada je pakistanska vojska konačno krenula u ofenzivu protiv domaćih Talibana, koji su prodirali prema Islamabadu. Zaustavljeni su na 100 kilometara od glavnog grada i sada ih polako potiskuju prema afganistankoj granici. Istovremeno su u Karačiju, glavnoj pakistanskoj luci, izbili krvavi sukobi između domicilnog stanovništva i potomaka izbjeglica iz Indije. Situacija u Balučistanu, pustinjskoj provinciji što graniči sa Iranom, također izmiče kontroli „suverene" centralne vlade. U njezinom je glavnom gradu, Kueti, navodno smješten tajni glavni štab mule Omara, vođe afganistanskih Talibana. Tu su, poslije povlačenja iz Afganistana, utočište našli mnogi pripadnici Al-Kaede i Islamskog pokreta Uzbekistana. Osim toga tu djeluje nekakav balučistanski separatistički pokret, povezan sa sličnom skupinom što operira s onu stranu iranske granice. Nije jasno kojoj se od tih grupacija mogu pripisati atentati, kidnapiranja i sabotaže što su se u posljednje vrijeme namnožili. Opisujući situaciju u Pakistanu, strani se promatrači sve češće koriste terminom „balkanizacije". Mnogi se plaše od eventualnog urušavanja Pakistana i mogućnosti da se neka ekstremistička grupa dokopa njegovog nuklearnog arsenala.
Opisujući situaciju u Pakistanu, strani se promatrači sve češće koriste terminom „balkanizacije"
Pakistan je vještačka tvorevina, oblikovana igrama britanskih kolonijalnih vlasti kao država muslimana Indijskog potkontinenta. Nedostaje joj vezivno tkivo. Još 1971. godine se od nje odvojio istočni dio, današnji Bangladeš. Sada bi se mogla raspasti na nekoliko paradržavnih entiteta. Citiram generala Davida Barnoa, svojevremeno komandanta američkih snaga u Afganistanua, a sada direktora centra strateških studije pri Nacionalnom sveučilištu obrane: "Urušavanje pakistanskih vlasti i društva ubrzo će postati ozbiljnom prijetnjom nacionalnoj sigurnosti SAD. Događaji u Pakistanu izmiču kontroli, a naše su opcije u preokretanju tog ubrzanog procesa u najboljem slučaju ograničene (...) Pakistanske su obavještajne i sigurnosne službe, u svom odmjeravanju snaga sa Indijom, godinama oblikovale, upravljale i koristile se Talibanima, i njima pridruženim grupama (...) Ti su dani nepovratno prošli. Sada je počela borba za dušu Pakistana, dok je pakistanska država fatalno oslabljena. Primarna je obaveza SAD-a i naših prijatelja pomoći joj" (prema J. Kuchera, Washington has limited options in trying to halt the possible 'meltdown in Pakistan', Eurasia Insight, 25/04/2009). Ta se pomoć za sada svodi na dodatno upumpavanje novca i bombardiranja "terorističkih" ciljeva. Pored već napuhanog američkog budžeta za ratove u Iraku i Afganistanu, Islamabadu se doznačuju dodatne pare za "pomoć gospodarstvu, infrastrukturne objekte, te programe unapređenja zdravstva i školstva". Prošlog je mjeseca u Tokiju održana međunarodna konferencija na kojoj je Zardarijevoj vladi obećano preko pet milijardi dolara: SAD i Japan su se isprsili sa po jednom milijardom, Saudijska Arabija sa 700 milijuna, dok će ostatak pokriti drugi darodavci. Međunarodni monetarni fond je potvrdio ranije ugovoreni kredit od 15 milijardi dolara. A što se tiče bombi, njih ima dovoljno. Američke ih bespilotne letjelice velikodušno rasipaju po graničnim oblastima Pakistana prema Afganistanu, uz ponavljana žaljenja zbog "kolateralnih žrtava".
No, mnogi misle kako se Pakistan teško može spasiti dodatnim novcem i bombama. Doslovno prepisujem upozorenje Davida Killcullena, australskog stručnjaka za protugerilske operacije, koji je bio savjetnikom bivšem komandantu američkih snaga u Iraku generalu Davidu Petraeusu (ovaj je 2008. godine uzdignut na položaj prvog čovjeka Centralne komande - USCENTOM,): „Pakistan je zemlja sa 173 milijuna žitelja koja posjeduje 100 nuklearnih glava, ima vojsku brojniju od američke, s dvije trećine teritorija koji izmiču kontroli vlade, odakle operiraju štabovi Al-Kaide. Pakistanska vojska, policija i obavještajne agencije djeluju izvan kontrole civilnih vlasti, oni su država u državi. Situacija je došla dotle da bi pakistanska državna tvorevina mogla kolabirati za šest mjeseci" (citirano prema S.S. Shahzad, Pakistan ponders the price of peace, Asia Times Online, 09/04/2009).
Pakistan je vještačka tvorevina, oblikovana igrama britanskih kolonijalnih vlasti kao država muslimana Indijskog potkontinenta; sada bi se mogla raspasti na nekoliko paradržavnih entiteta.
Dok su Zardari i Karzai konferirali s Obamom u Washingtonu, američki je sekretar za obranu Robert Gates obilazio Bliski istok, objašnjavajući arapskim saveznicima (i Izraelcima) kako Iran nije glavna opasnost za njihovu sigurnost. Bombardiranje Irana, nova je teza, u najboljem slučaju može usporiti njegov program nuklearnih istraživanja, ali ne i trajno otkloniti perspektivu njegova ovladavanja nuklearnim oružjem. Zbog toga se SAD sada orijentiraju na „otvaranje", te će diplomatskim putom pokušati otkloniti tu opasnost. Arapski se saveznici, prvenstveno Saudijska Arabija i Egipat, koji su do nedavno plašeni iranskom „šijtskom opasnošču" i nuklearnim arsenalom, sada uvjeravaju kako ih SAD neće napustiti i kako će voditi računa o njihovim interesima. Kao i u slučaju Iraka, tako i u Af-Pak zavrzlami - razumijevanje, a ako može i aktivna pomoć Teherana - dobro bi došla.. Ni Iranu ne odgovara kaos u susjedstvu, a sunitski su mu Talibani/Al-Kaida smrtni neprijatelji. Zbog toga neki komentatori nagađaju kako bi Iranci mogli otvoriti američkom „velikom Satanu" tranzitni koridor prema Afganistanu.
Problem snabdijevanja američkih i NATO-vih trupa u Afganistanu postao je akutan otkada su paštunski gerilci, pakistanski i afganistanski Talibani, te pobunjena plemena, počeli sustavno napadati konvoje koji su kretali iz Pakistana. Zbog toga su Amerikanci dogovorili sa Rusima otvaranje „sjevernog koridora", kojim se, krečući od Baltika, željezničkim konvojima preko Rusije i centalnoazijskih republika, do afganistanske granice dovozi provijant potreban savezničkim trupama. Prema ugovorima potpisanim sa svim ovim tranzitnim zemljama, riječ je o „nevojnim teretima". Moskva javno nudi dodatne usluge (spomenuti su avioni, a mogli bi uz rusko odobrenje i vojni tereti), ali ih Amerikanci neće za partnere u "svojem" afganistanskom ratu. Rusima, koji pamte sovjetsku ratnu avanturu u Afganistanu, to nije namjera. Boje se, međutim, američkog vojnog neuspjeha, koji bi, kao u vrijeme talibanske strahovlade u Kabulu, ponovo izložio njihove centralnoazijske susjede napadima islamskih militanata (Islamskog pokreta Uzbekistana i dr.). „Zaraza" bi se mogla proširiti na samu Rusku Federaciju i njezine muslimanske manjine. Slična su i razmišljanja Kineza, koji imaju problema sa svojom ujgurskom muslimanskom manjinom u Ksinjangu. Ti su strahovi jasno iskazani na konferenciji o Afganistanu Šangajske organizacije za suradnju (SCO), koja je u ožujku ove godine u Moskvi okupila članice - osim Rusije i Kine, Kazakstan, Uzbekistan, Kirgizstan i Tadžkistan, promatrače iz Indije, Irana, Pakistana i Mongolije, te visoke dužnosnike UN-a, EU, NATO-a, SAD i dr. U posebnoj je deklaraciji pružena politička podrška Karzajevoj vladi, te ponuđena suradnja u suzbijanju trgovine narkoticima, međunarodnog kriminala i bolja kontroli zajedničkih granica
Mnogi misle kako Pakistan teško da se može spasiti dodatnim novcem i bombama
Moskva bi htjela više, te nudi čitav paket, kojim pokušava povezati svoju pomoć američkom ratnom naporu u Afganistana i u rješavanju problema iranskog nuklearnog programa, sa pregovorima o novom ugovoru o obostranom ograničavanju strateškog arsenala (sadašnjem ugovoru, potpisanom još u prosincu 1991, ističe rok u prosincu ove godine) problemima proturaketnog štita u Češkoj i Poljskoj, te širenja NATO-vog utjecaja prema bivšim sovjetskim republikama (Gruziji i Ukrajini). To Obamina administracija, i pored najavljenog „otvaranja" prema Moskvi, za sada ne prihvaća u komadu.
Američki i NATO-vi vojnici se u Afganistan i iz njega šalju avionima, koji polijeću sa raznih aerodromima u Persijskom zaljevu i Evropi. U samom Afganistanu im je destinacija ogromna vojna baza u Bagramu, sjeverno od Kabula. Koristili su je svojevremeno i Sovjeti, ali je tada znatno proširena. Jedna od relejnih stanica je i američka baza u Manasu, u Kirgistanu, ali uskoro ističe ugovorni rok za njezino korištenje. Kirgizi su naime otkazali gostoprimstvo Amerikancima i njihovim saveznicima, pošto su od Rusa iščupali velikodušan kredit. Moraju se, dakle, naći alternative, ne samo za slanje vojnika, već i vojnog materijala. Pakistan sa svojim lukama - Karači i Gvadar (ovu su izgradili Kinezi) -optimalna je varijanta, ali samo pod uvjetom da se situacija u zemlji stabilizira. Navodno se računa i sa koridorom koji bi išao iz Turske, preko Gruzije, Azerbejdžana, Kaspijskog mora i Turkmenistana (ali ovaj nije još pristao) do Afganistana.
Multidimenzionalne igre bez granica...
