Intelektualci su uglavnom pozdravili pobjedu predsjedničkog kandidata Ive Josipovića, a antiintelektualizam poraženog zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića smatraju jednim od glavnih razloga njegovog neuspjeha. Od novog predsjednika očekuju da ih uzdignute glave uvede u Evropu, izmijeni izborne propise, iskoristi prostor legitimiteat koji mu se otvara, pokrene promjenu Ustava RH od vrijednosno u vrijednosno socijalni akt.
: Honesty, Integrity, Well-Educated, and Loyalty
Da bi bio dobar predsjednik, Ivo Josipović mora imati sreće i šanse, no i prava obilježja političke ličnosti. Mora znati što želi.
U izborima nema takvih stvari kao što su slučaj i sreća. Iskoristiti šansu može samo onaj tko ima hrabrosti prihvatiti neizvjesnost, tko ima snažnu volju i uvjerenost u ispravnost svojih ciljeva i namjera. Sreća nije trenutni sklad prilika, već predanost idejama za koje jednom nastanu okolnosti, a za koje postoji stalno nastojanje i odlučnost. Za koje se svjedoči životom.
Četiri najvažnije osobine koje mora imati predsjednik su poštenje, ispravnost i integritet, dobro obrazovanje i privrženost Hrvatskoj. Sve četiri ima Ivo Josipović, novi hrvatski predsjednik. Njegova najveća slabost u kampanji bila je nemogućnost pokazati se kao nepogrešivi vođa na čelu kolone Hrvata. Pokazao je skromnost i suzdržanost. On koji je vodeći hrvatski stručnjak za međunarodno kazneno pravo i Haaški sud pustio je i protivniku, bez oholosti i nadmenosti, na njegovu štetu, da se i o tome izjašnjava. Da je ispravan, pokazuju također njegovi protivnici. Kada su se oni pjenili u svojim mahnitim prijetnjama, bio je suzdržan i nije uzvraćao na isti način već samo istom mjerom. Da je dobro obrazovan svjedoči njegova svestranost. Privrženost Hrvatskoj su mu navodili kao manu. Očito je, međutim, da je vrijeme zapjenjenog šovinizma za nama, da narod ne prihvaća krvničke parole i sveti rat. Došlo je vrijeme u kojem se patriotizam dokazuje u stvarnosti politike, a ne u stvarnosti gostione.
Konačno, pravi i veliki predsjednik mora imati jasnu politiku. Politički programi se ne pišu na izbornim plakatima. Za programe se živi, a tada oni nisu zbroj zadataka koje treba obaviti, već ideal za kojeg se živi. Oduvijek i za stalno. Program za pravdu pravi je program. Zna on što želi. Nova pravednost je zaštitni znak politike Ive Josipovića. Neka uspije.
Ovo je za mene jedno krasno jutro i jako se dobro osjećam. Sretna sam kako se razvila situacija i kako je prošao izbor za predsjednika. Bilo je vrlo napeto i mnogi su ljudi bili u strahu, zbog čega su se odazvali u velikom broju. Pozitivno je što je više od 50 posto ljudi izašlo glasati.
No, pesimističnim mi se čini onih četrdesetak posto ljudi koji su glasali za Milana Bandića. Neprihvatljive su kod predsjedničkog kandidata Bandića bile dvije stvari: koketiranje sa radikalnom desnicom i ratnim zločincima te isticanje antiintelektualizma. Govoriti protiv obrazovanja, kulture i racionalizma je nešto što me zapanjilo. Zabrinjavajuće je da postoji 40 posto ljudi koji bi prihvatilo taj politički model.
Od novog predsjednika očekujem da se ponaša onako kako se predstavljao u kampanji. To znači pristojno, racionalno i uglađeno.
Osobno me nervira snishodljiv odnos prema Evropi. Ako dijelimo jednake vrijednosti koje ima Evropa, onda smo ravnopravni partneri. Od novog predsjednika očekujem da nas na taj način uvodi u Evropu. Mislim da je Ivo Josipović sposoban tako nastupati.
Upravo završenu kampanju za izbor predsjednika Republike Hrvatske, a isto tako i njezin rezultat, smatram znakom postupne „normalizacije" hrvatske političke scene.
Svi elementi kampanje, pa nažalost i razmjerno slab odaziv biračkog tijela, ukazuju na to da stanje u hrvatskoj politici počinje podsjećati na ono u zemljama sa znatno starijim demokracijama i razvijenijim ekonomijama. Istom dojmu pridonose i nedavni događaji u Hrvatskoj demokratskoj zajednici. Ova stranka, unatoč i dalje izraženom populizmu, također ipak kreće prema vrsti proceduralnosti kakvu je donedavno tek simulirala.
Osobno, osobito mi je drago što izborni rezultat pokazuje da je biračko tijelo odlučilo odbaciti, usudio bih se reći čak i kazniti, antiintelektualizam na koji se tijekom cijele kampanje oslanjao poraženi kandidat.
S druge strane, moram reći da bi mi bilo draže da su okupljeni u pobjedničkom timu nakon objave rezultata malo manje frenetično izvikivali „Ivo, Ivo". No, izborni pobjednik pokazao se najboljim rješenjem od svih kandidata na ovim izborima i zato što je u kampanji pokazao sposobnost učenja. Isto to treba u budućnosti očekivati i od onih koji su mu organizirali kampanju i koji će raditi s njim.
Ne zanosimo se lažnim izborima
Demokracija kakvu vidimo se sastoji od toga da se čitava država podijeli na dvjestotinjak izabranih i da onda ti izabrani svojim kapitalom određuju između koga će se birati politička vlast, bilo izravnim sponzoriranjem (ispod ili iznad stola), bilo preko većine medija koji su u privatnim rukama.
Demokracija u kojoj mogućnost kandidiranja ovisi o financijskim mogućnostima, a tako i o centrima ekonomske moći (koji su sve samo ne demokratični), nije demokracija. Izbori su farsa koji ljudima daju privid da o nečem odlučuju iako bi se po velikom broju onih koji na izbore ne izlaze moglo zaključiti i da ne vjeruju svi baš u takvu demokraciju.
Između završnih kandidata nema pretjerane razlike, kao što nema prave razlike između nezakonite korupcije "populista sa sela" i legalne korupcije "urbanog buržuja klavirista" koja se provodi kroz zakone. Naivno je vjerovati bi se dolaskom mitske "pravne države" nešto promijenilo, kada zakone pišu upravo oni koji na društvu parazitiraju. Inzistiranje isključivo na korupciji kao problemu znači i neizravno davanje legitimiteta kapitalističkom liberalnodemokratskom predstavničkom sustavu koji je sam po sebi instucionalizirani sustav korupcije.
Sve to naravno ne znači da se i ovakav izborni sustav u određenim trenucima ne može iskoristiti da bi se nešto promijenilo (ako se nakon toga uspije izbjeći sudbina Allendea 1973. ili Zelaye 2009.), no ovo nije takav trenutak te se lažnim izborima ne treba previše zanositi.
Očekuju nas promjene na civiliziraniji način
Pobjeda Ive Josipovića nakon deset godina prvo je veselje koje se u politici dogodilo građanima Hrvatske. To je doista važan događaj i za bandićevski rečeno „čovjekoljublje, domoljublje pa čak i bogoljublje".
Ovaj siječanj je neočekivano donio i više od očekivane kvote rušenja povijesnih stabala kapitalaca u neprozirnoj šumi politike. Istovremeni odlazak dvojice najtalentiranijih opsjenara u hrvatskoj politici (oba su pala) sigurno će potaknuti demokratiziranje njihovih bivših stranaka. Nadam se da je to kraj „politike 1. aprila", kako smo u Feralu još 2000. godine nazvali Bandićevu politiku, dakle kraj vjerovanja u osobe koje uspješno lažu „na 5 jezika". Građanima Hrvatske, međutim, predstoje još brojni gorki trenuci: Istinskoprofiliranje vodećih stranaka, nove nepotrebne stranke i koalicije; dug jeput do otrežnjenja...
Ukoliko, naime, uskoro nećemo gledati i Sanadera i Bandića, još neke
ministre kako igraju šah u Remetincu, ukoliko gospođa Kosor uskoro ne prizna
istinu o svom udjelu u prikrivanju korupcije u "Sanaderovoj eri", malo će se
toga istinski mijenjati.
Izbor Ive Josipovića predstavlja nadu da bi se potrebne promjene u Hrvatskoj
napokon mogle početi događati na mnogo civiliziraniji način, da ćemo napokon
s veseljem slušati bolju glazbu i pravdu.
Barbarizacija Hrvatske izbjegnuta u zadnji čas
Izborom dr. sci. Ive Josipovića za predsjednika RH učinjen je, ali doista, veliki posao u prilog sazrijevanju demokracije u Hrvatskoj. Izborna većina očigledno nije glasala na osnovu "spektakularnosti" u istupima kandidata.
Nije prihvatila politički jezik zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića, koji je deklamirao o "integrativnoj" ulozi predsjednika, a po mome je mišljenju, svojim istupima deklarirao se i radio na - od 1990. pa do sada - najtežoj i najopasnijoj podjeli unutar hrvatskog političkog korpusa, u razvoju novog hrvatskog društva.
Izborna većina nije prihvatila ni agitiranje pojedinih klerika, a naročito nekih biskupa pa posebno još i velečasnog Sudca, protiv kandidata Josipovića. Njihovo neukusno agitiranje je, smatram, bilo suprotno samome duhu, pa i slovu, Kanonskog prava. Crkva u Hrvata bi - upravo nakon ovoga što je sada doživjela, "navučena" od Bandića i njegovih licemjernih zaklinjanja - trebala najzad početi s izlaskom iz svog političkog puberteta.
Izborna većina je svojom odlukom u korist Ive Josipovića, u zadnji čas, izbjegla putu u barbarizaciju Hrvatske, a u što bi ju Milan Bandić i "njegovi ljudi", po samoj logici svojih političkih i obrazovnih profila, nedvojbeno vukli. Izborom Josipovića dobili smo Predsjednika ZA demokraciju i ZA europsku suvremenost Hrvatske kao res publicae.
Treba inzistirati na promjeni propisa vezanih za izbore
Političkim rječnikom rečeno, zapuhalo je malo novog vitra u Hrvatskoj, ali mi je žao što je premalo ljudi izašlo na izbore i u prvom i u drugom krugu. Ivo Josipović trebao bi tu činjenicu uzeti u obzir tijekom svog mandata jer su građani na ovaj način pokazali što misle o politici općenito, o vođenju Hrvatske i što očekuju od nekih novih ljudi, a Josipović je ipak nova, politički nepotrošena „roba".
Sve što je govorio u kampanji je bilo iznimno lijepo za čuti, pitanje je jedino koliko će mu funkcija i ovlasti dozvoljavati da ono što živi proba staviti u agendu hrvatske države. To neće biti ni najmanje lako jer se Hrvatska u cjelini nalazi u jako teškom položaju i tek nam predstoji jedno užasno razdoblje, a on kao predsjednik na neke stvari, nažalost, neće moći bitno utjecati.
Od novog predsjednika prije svega očekujem da pokaže da mu je svaki pojedini čovjek važan, bez obzira kojoj nacionalnosti pripada i koje je spolne orijentacije i isto tako mora nastaviti na radu po pitanju ljudskih prava, što je već Stjepan Mesić pokušavao tijekom svojih mandata. Također se nadam da će inzinstirati na promjeni svih propisa vezanih za izbore, paralamentarnih i predsjedničkih.
Neka bude trn u oku nemoralu i nepoštenju
Kao sociolog koji se bavi područjem kriminala i društvene devijantnosti procjenjujem kako su ovo kritični trenuci da se umjesto scenarija katastrofe tj. cementiranja nataloženih društvenih nepravdi, otvori proces konačnog raščišćavanja, kao i proces izgradnje dobro uređene, humano i demokratski usmjerene pravne države.
Od novog predsjednika očekujem da unatoč deficitu formalnih ovlasti, iskoristi široki prostor legitimiteta koji mu pruža činjenica da je na izravnim izborima zadobio gotovo plebiscitarno povjerenje građana, te da uspije ostvariti, nazovimo to, herojski mandat. To znači da bez ikakvih kalkulacija i jalovih kompromisa s centrima neformalne društvene moći usmjeri svu energiju prema ispunjenju predizbornih obećanja.
Iako na papiru predsjednička funkcija više odgovara slici «fikusa», ostaje značajna činjenica da je to jedina državna dužnost koja se bira izravnom voljom svih građana, te da ima puno pravo biti „trn u oku" svim društvenim akterima koji su zadnjih desetljeća nepoštenjem i nemoralom osiromašili hrvatsko društvo, kao i svim političkim akterima koji te nepravde potiču, omogućuju i podržavaju. Taj nedvojbeni prostor legitimiteta znači da samo o konkretnoj osobnosti novog predsjednika ovisi hoće li i koliko njegovi konačni učinci nadmašiti «papirnata» očekivanja.
Ne zaboravimo i ulogu nas običnih, ali demokratski zainteresiranih građana, od kojih se u demokratskom društvu očekuje danonoćna podrška ali i „podsjećanje" da lojalnost duguje nama, a ne različitim političkim, ekonomskim ili podzemnim krugovima i njihovim parcijalnim i mutnim interesima. Novom predsjedniku valja pomoći da izbjegne redukciju mandata na nekakvu službeničku formu, tj. na korektno odrađivanje predviđenih dužnosti bez preuzimanje istinske odgovornosti, ili redukciju na nekakvu provokativnu formu koja bi tek površinski ili na prvi pogled uzburkavala svakodnevicu, ali bi se realno još više učvrstile postojeće duboke nepravedne strukture i odnosi.
Mora biti svjestan teškog položaja na kojem se našao
Bilo mi je čudno kad je Ivo Josipović izjavio da je vrlo sretan što je postao predsjednik RH. Dobro bi bilo da je rekao da je svjestan stvarnog stanja u kojem je postao predsjednik države. Zašto? Kada je Periklo 300 godina prije Krista došao na vlast u Ateni nije se nasmijao do smrti zbog zbiljske zabrinutosti za sudbinu Atenjana.
Naš predsjednik Josipović mora ostvariti kontakt sa stvarnošću jer nema ništa bolje okolnosti od onih koje je zatekao Periklo u Ateni. Od 4 i pol milijuna glasača dobio je potporu milijun i 300 tisuća što znači da ga 3 milijuna i 200 tisuća glasača nije podržalo. S tim saznanjem mora započeti svoj mandat koji je dobio od onih koji su ga podržali. Prvo što treba učiniti je raditi na problemu rekonstitucije hrvatskog društva i države s obzirom na to da Hrvatska nema unutarnje samoodređenje ni jasno međunarodno oprijedjeljenje.
Što se tiče promjene Ustava on bi trebao kao čovjek koji je učio pravo znati da pravo nije znanost već je pravo kultura, a kultura je više od znanosti i obrazovanja.
Prvo što bi trebao pokrenuti je promjena Ustava RH od vrijednosno političkog akta u vrijednosno socijalni akt jer je Ustav oblik socijalne organizacije svih hrvatskih građana, a ne samo političke elite i sredstvo manipulacije hrvatskom stvarnošću.
Drugo, njegova zadaća bi trebala biti transformiranje autokratske države u parlamentarnu državu i državu razuma. U tome bi mu trebali pomoći kompetentni savjetnici koji imaju znanja iz sociologije, politologije i filozofije, a koje on nema.
Ono što bude pokretao sigurno će ga dovesti u sukob s aktualnom vlašću, ali se isto tako bojim da bi ga SDP i neka nova koalicija koja se vodi oko SDP-a mogla zloupotrijebiti. On ovog trenutka ima posebnu i to povijesnu ulogu ovog jer u ovakvom stanju konstrukta ne možemo dalje opstati. Propadamo jer smo izašli iz jednog poznatog i priznatog civilizacijskog ustroja u kojem smo imali superiornu poziciju i nalazimo se pod šengenskim zidom u očekivanju da ćemo ući u neki novi oblik civilizacijskog ustroja i Europsku Uniju. U tom smislu Hrvatska ima inferiornu poziciju, a Josipović kao predsjednik države može nešto napraviti da Hrvatska ima bolju poziciju kulture prije članstva u EU.
Prema svojim ovlastima prostora za djelovanje ima u vanjskoj politici, diplomaciji i vojci, no bez suradnje s aktualnom vlašću neće biti u mogućnosti da išta promijeni. Moje je mišljenje da toga mora biti svjestan jer nije dovoljno biti sretan pošto je sreća ionako psihički poremećaj.
Rezultati predsjedničkih izbora su očekivani. To su znali i u taboru Milana Bandića. Razliku veću od 8% ili više bilo je gotovo nemoguće nadoknaditi i u tom smislu nema iznenađenja. Što se tiče Bruxellesa, pobjeda Ive Josipovića će biti pozdravljeno jer će Hrvatska izgledati puno vjerodostojnijom u borbi protiv korupcije. Dosadašnja situacija nas je koštala ne samo ugleda već i brojnih prijateljstava. Dobili smo predsjednika, koji je pravnik (što nije rijetko u politici), ali i kompozitor što nije tako čest slučaj. Kompozitor je, primjerice bio, prvi predsjednik Litve, Vytautas Landsbergis, njihov otac neovisnosti..
Očekujem da će stilom biti ponešto smireniji od predsjednika Stjepana
Mesića. U tom smislu bi mogao biti i nešto manje utjecajan od njega. Mesić je silnim komentiranjem svega nametao teme i sebe kao aktera važnijeg nego što to ima po svom ustavnom položaju.
Dogodio se očekivani i pozitivan razvoj. Poraz stranke na vlasti, nadati se je, bitiće poticaj da se zapita što se događa s biračkim spiskovima, institucijom glasanja Hrvata van zemlje, jer investiranje milijuna nije donijelo očekivani rezultat na biralištima. Mogli bismo se i pitati je li Katolička crkva dijelila Hrvatsku u ovim izborima?
