Kamo će Turska, ako neće u Europu? Radikalni islamisti bi je radije vidjeli u savezu sa Iranom. Dakle, ako se Europa nastavi nećkati, Turska sekularna vlast se neće moći dovijeka odupirati volji sve većeg broja svojih birača.
Manira nojeve glave
Papa u Istambul, Erdogan i Bush u Rigu, a Nouri Al-Maliki u Teheran. Dok je Papa trpio proteste u Istambulu, a Bush u Rigi energično zanovijetao - samo je falilo da skine cipelu i lupa po stolu kao Hruščov - kako se SAD neće povući iz Iraka dok ne završe svoju misiju, koja god ona bila, uzrujan, vjerojatno, zbog izvješća Baker - Hamilton Grupe za Irak, koja sugerira kako bi pola američke vojske trebalo povući nakon slijedećih šest mjeseci, dotle je Al-Maliki sa Ahmadinedžadom uređivao planove za Shia - dominirani post- američki Irak.
Popeman
Onda su se Bush i Al-Maliki sastali u Jordanu - Bush iz Rige nakon sastanka sa svojim saveznicima, Al-Maliki iz Teherana nakon sastanka sa svojim saveznikom. Al-Maliki je zapravo skoro odbio sastati se s Bushom, kad je procurio memo Bushevog savjetnika za nacionalnu sigurnost, Hadleya, kako Al-Maliki ili nije u stanju ili možda ne želi staviti sigurnosnu situaciju u Iraku pod svoju kontrolu. U svojoj dobro poznatoj maniri negiranja realnosti koja mu politički ne odgovara, Bush je odlučio ignorirati i memo svog savjetnika za nacionalnu sigurnost i izvješće Grupe za Irak, te je rekao kako će se američka vojska povući iz Iraka tek kada to od njih bude zahtijevala iračka vlast: nakon čega se Al-Maliki odlučio s njime sastati, kako bi rekao da misli da Iračanima usluge američke vojske neće više trebati nakon lipnja slijedeće godine. Bush će se, koliko god mu to samome bilo mrsko, morati, kako se čini, sastati i sa drugim iračkim političkim vođama u narednih nekoliko mjeseci, vjerojatno u cilju produbljivanja razdora među njima.
No, trenutno imamo procjene kako iračke vlasti, tako i posebno osnovane grupe Demokrata i Republikanaca sa dugogodišnjim vanjskopolitičkim iskustvom, da bi se američka vojska trebala početi povlačiti iz Iraka za šest mjeseci, no ništa ne garantira da će se Bush držati riječi. U posjeti danas vrlo kapitalističkom Hanoiu, uoči Rige i Ammana, Bush je odgovorio na pitanje novinara o sličnosti rata u Vijetnamu i Iraku: Uspjet ćemo ako ne odustanemo. Ne treba zaboraviti da je američka izvršna vlast okljevala i sa povlačenjem iz nekad komunističkog Vijetnama, koje se počelo deogađati tek kad je Kongres odbio odobriti sredstva za nastavak te loše planirane avanture. Isti scenario se može ponoviti na jesen 2007., jer Demokrati sad kontroliraju većinu u Senatu i Domu Zastupnika, a mnogi Republikanci im se mogu pridružiti ne želeći riskirati gubitak fotelja na izborima 2008.
Go Home
200 bogatih obitelji
Naime, od dolaska Busha na vlast 2000., opadaju individualni prihodi. Bijela Kuća se hvali stvaranjem novih zaposlenja i rastom ekonomije, no prihodi padaju. Od 2000. do 2004. prema procjeni poreznog ureda prosječni prihod opao je apsolutno 1.4%, a relativno, prilagođen porastu broja stanovnika, čak 3%. Građani neće beskonačno dugo dozvoljavati svojim zastupnicima da plaćaju Bushovu skupu avanturu u Iraku iz njihovog džepa. Zanimljivo je kako je Bush poreznom reformom uspio zaštititi najbogatije od posljedica tog pada prihoda.
Dok najbogatijih 130 tisuća poreznih obveznika u američkom društvu zarađuju svaki u prosjeku oko 5 milijuna dolara godišnje, 60 milijuna najsiromašnijih zarađuje manje od 3 tisuće dolara godišnje svaki (opaska: gornjih 130 tisuća zarađuje 4 puta više od donjih 60 milijuna). Za svaki dolar zarađen 1979., najbogatijih 0.1% zaradilo je nakon poreza $3.94 2004., dok je donjih 60%, za svaki dolar zarađen 1979., 2004. nakon poreza zaradilo $0.95, što svjedoči o uništenju srednje klase i stvaranju kaste hiper-bogataša: 1979. donjih 60% zarađivalo je četiri puta više nego gornjih 0.1%; danas zarađuju otprilike jednako. Mislim da to treba imati na umu kad se sluša američke stručnjake kako propovijedaju o jednakosti, pravdi i neophodnim ekonomskim reformama: Qui bono?
Trend je postao da se pripadnici više srednje klase osjećaju osiromašenim uslijed nenormalnog bogaćenja svojih kolega. Recimo ginekolozi i doktori u primarnoj praksi ili hitnoj pomoći, napuštaju svoje karijere da bi se bavili kozmetičkim zahvatima, jer se očito daleko više može zaraditi na natezanju lica bogate starije gospode nego na porađanju djece sirotinje. Istraživači raka i raznih drugih boleština se prodaju kao savjetnici mešetarima dionica, jer je daleko lukrativnije procjenjivati šanse novih farmaceutskih proizvoda na tržištu, nego se sam baviti izmišljanjem novih lijekova. Društvo izokrenuto naopačke.
U svom govoru u Rigi, Bush je inzistirao na ekspanziji NATO pakta 2008., koja bi trebala obuhvatiti Albaniju, Gruziju, Hrvatsku i Makedoniju. S izuzetkom Gruzije, koja je američkoj vanjskoj politici strateški važna, zbog kontrole Kavkaza, kaspijske nafte, blizine Čečenije i granice sa Rusijom, iz njegovog govora dade se razabrati što se očekuje od novih članova: 50,000 vojnika zemlja članica NATO-a sudjeluje u vojnim pothvatima u 6 zemalja, 32,000 u Afganistanu, gdje su zemlje članice poslale 15% manje vojnika nego su prvobitno obećale. Dakle, traži se nova hrana za topove. Ekspanzija NATO pakta nije ništa drugo nego novačenje za nove vojne avanture u svrhu zaštite američkih vanjsko- političkih interesa.
Poslanica voljenom narodu
Dok se Bush sastajao sa Al-Malikijem, iranski predsjednik Ahmadinedžad našao se ponukanim da napiše pismo Američkom narodu na engleskom i stavi ga na internet. Na šest stranica pismo zapravo ne otkriva ništa novo: kritizira američku podršku Izraelu, okupaciju Iraka, kršenje ljudskih prava u Abu Ghraibu, Guantanamu, izručivanje osumnjičenih trećim zemljama, kršenja građanskih prava u SAD-u u ime rata protiv terorizma, inzistiranje SAD-a na drugačijim pravila igre za sebe nego za druge, sve zapravo što se u posljednjih šest mjeseci moglo pročitati i u američkim novinama, čak i mnogo elokventnije napisano. Ahmadinedžad bi možda trebao započeti svoj blog i pridružiti se 12 milijuna Amerikanaca koji svakodnevno pišu slične proglase.
Usput, kako bi bio efektivniji, bilo bi mu dobro posavjetovati se sa nekim američkim kolumnistom, public- relations ekspertom, i lingvistom (eto posla za Noama Chomskog, pod stare dane...): prva rečenica njegovog pisma, koja kao da je istrgana iz Hasanaginice, je potpuno nedokučiva prosječnom Amerikancu, koji apsolutno nikada ne upotrebljava dvostruke negacije i negativne zavisne rečenice, tako popularne na Balkanu i Bliskom Istoku (Da nismo...., da niste..., i da ne dijelimo...., onda ne bi bilo toliko važno...). Pomoglo bi mu također kad bi bolje razumio američko društvo. Recimo, inzistira da je podrška američke vlasti Izraelu motivirana utjecajem Židova na bankarstvo i medije, uz pretpostavku da je američki narod duboko kršćanski religiozan, te da bi stoga trebao taj utjecaj spriječiti.
English for Dummies
Obje njegove pretpostavke su pogrešne. Da, Amerikanci su religiozniji nego Zapadni Europljani, ali daleko sekularniji od Islamske Republike. Religija je u domeni privatnosti. Potpuno je nerealno očekivati da bi njihova većinska religioznost mogla zaista utjecati na vanjsku politiku. Osim toga, možda nije čuo da su američki evangelički kršćani najveći pobornici Izraela, jer prema evanđelju Izrael mora biti židovski kako bi se tamo ponovno pojavio Krist i započeo Sudnji Dan... S druge strane, dok se može statistički pobrojati Židove u financijskom i medijskom sektoru, i dok je izraelski lobby bogat, jak i utjecajan u Kongresu, američka fenomenalna podrška Izraelu se najbolje može objasniti upravo postojanjem Ahmadinedžada i njemu sličnih političkih vođa na Bliskom Istoku.
Američka vanjska politika je u suštini jednostavna. Americi treba užasno puno nafte da bi održala svoj način života. Većina nafte se nalazi ispod zemalja koje vode ljudi nenaklonjeni Americi. Usred tih zemalja ima jedna mala državica koja je spremna trošiti milijune dolara na američko oružje i žrtvovati svoje stanovnike u sukobima sa tim zemljama: Izrael. Dok god je situacija takva, svaka američka vlast će podržavati Izrael, bez obzira na broj Židova u američkim medijima i bankama.
Ponižavajuća kontracepcija
Ahmadinedžad će se sigurno razočarati američkom demokracijom kad dozna iz američkih magazina kako se Bush nije nimalo iu svojoj tvrdoglavosti niti nakon izbora proteklog mjeseca. Jeste da je odmah prvi dan dao nogu Rumsfeldu, uz puno medijske pompe, no to je upravo bilo da zamaže oči protivnicima, da ne vide da zapravo ne namjerava promijeniti svoju, barem unutrašnju, politiku. Dana 16. studenoga imenovao je za šefa populacionog programa Zavoda za zdravstvo i društvenu skrb (slobodan prijevod Department of Health and Human Services) nekog dr. Erica Keroacka (po imenu ne toliko kao po političkim opredjeljenjima daleko od Kerouaca).
Njegova dužnost bit će da nadgleda program distribucije kontracepcijskih sredstava siromašnim ne- osiguranim ženama. Na tu dužnost Keroack dolazi sa mjesta medicinskog direktora kršćanske organizacije koja u svojim programskim načelima ima da je distribucija kontracepcije ponižavajuća za žene. Nije jasno kako će Keroack pomiriti svoju novu dužnost sa svojim uvjerenjima. To imenovanje ne zahtijeva potvrdu senata. Četiri suca koja je Bush dan ranije imenovao za savezne apelacione sudove, međutim, morat će biti potvrđeni u senatu, što sumnjam da će se dogoditi.
Cosmo Girl
Bushovi kandidati su: odvjetnik iz Ministarstva obrane kritiziran čak i od nekih generala kao arhitekt neslavnih mučenja zatvorenika; odvjetnik iz Ministarstva unutrašnjosti (za razliku od MUP-a u Americi to ministarstvo ne kontrolira policiju, nego nacionalne parkove, itd.), lobista rančera i vlasnika rudnika, poznat po izjavi da je Zakon o čistoj vodi nepotreban; okružni sudac čije presude su vraćene 150 puta, uključujući i dva puta od Vrhovnog suda, jednom jednoglasno; pomoćnik senatora Trenta Lotta kojeg je Američka odvjetnička komora jednoglasno ocijenila kao nekvalificiranog za poziciju.
Također se nadamo da će sudovi ocijeniti ne-ustavnom sramotnu predizbornu odluku Kongresa o ukidanju habeas corpus-a neprijateljskim borcima - tj. svakom ne- građaninu SAD-a na svijetu kojeg američki predsjednik proglasi neprijateljem na temelju razloga samo njemu poznatih. Tada bi novi Kongres mogao tu mjeru preinačiti i izglasati je u drugačijem obliku, skidajući sa sebe ljagu uvođenja totalitarne policijske države u povijest američkog društva. Od Magna Carta-e 1215., gdje su se plemići pobunili protiv kralja Johna i prakse zatvaranja bez suda, pa do odluke američkog Kongresa u listopadu 2006., u anglosaksonskom pravosuđu svetinja je da vlast mora biti u stanju pružiti valjane razloge zašto nekoga drži u zatvoru, što je sažeto u terminu habeas corpus. Žalosno je da je inače umjereni republikanski senator iz Pensilvanije, Arlen Specter, tada šef Pravosudnog odbora, unatoč osobnom prigovoru, ipak na kraju glasao za novi zakon. Nakon izbora, šef Pravosudnog odbora postao je demokratski senator Patrick Leahy iz Vermonta. Možemo biti sigurni da će tekst novog zakona biti dosta drugačiji kada do njega dođe.
