Glad i bijeda radnica Kamenskog

"Mi štrajkamo glađu već pet mjeseci, a ne pet dana. Toliko dugo nismo dobile plaću", izjavile su danas radnice nekad slavne tvornice Kamensko, koje od ponedjeljka traže isplatu zaostalih plaća na ovaj radikalan način. Njih dvadesetak ujutro rade, a ostatak vremena provode pred tvornicom na Trgu Francuske Republike gdje su se utaborile i noće. Ponižene i iscrpljene, ove žene ljute su na svog poslodavca, sindikate i državne institucije, koje su ih nakon godina muktorpnog rada, doveli u sadašnji položaj. Još u kolovozu zatražile su da se pokrene stečajni postupak, a Sindikat tekstila, kože, obuće i gume Hrvatske prije dva dana podnio je kaznene prijave protiv Uprave i Nadzornog odbora (NO) Kamenskog jer to nisu učinili, iako su ostvareni uvjeti. 

Nakon što ih je proteklih dana napadao da su one krive što tvrtka ne može dobiti kredit , direktor Antun Crljenko sinoć ih je posjetio, nadajući se da će odustati od prosvjedovanja. "Prekinite sa štrajkom, idemo na ćevape, ja ću Vam platiti", uzrujano prepričava Crljenkove riječi Đurđa Grozaj, koja u tvornici radi već više od dvadeset godina. "Pitao je što nam treba, a mi želimo samo svojih pet plaća koje smo zaradile", dodaje pedesetdevetogodišnja Mara Zovko, najstarija među štrajkašicama, koja je protekle trideset i tri godine provela u ovoj tvornici. Kažu i  da je jednoj od njih za vrijeme Crljenkovog posjeta pozlilo te da je morala otići u bolnicu gdje su joj dijagnosticirali predinfarktno stanje pa je odustala od daljnjeg gladovanja. Okrivljuju ga i da je tvornicu odveo u propast te da ga jedino zanima vrijedno zemljište na kojem se tvornica nalazi.

Dovedene na rub egzistencije, više nikom ne vjeruju i jedino što žele je da se ova priča okonča na njima prihvatljiv način. "Mi ne možemo istjerati svoja prava. Ja sam samohrana majka i ne znam kako ću prehraniti svoju djecu", priča nam umorno Danica Sabljak, žena ispijenog lica koja je nakon četiri dana štrajka izgubila tri kila i sad teži jedva četrdeset i pet kilograma.

Bolesne, iscrpljene, ove žene su odlučile da idu do kraja, jer nemaju više što izgubiti. Sindikati im govore jedno, poslodavac drugo, nemaju povjerenja više u nikog. Nekad su radile i u tri smjene, a danas se švercaju u tramvaju misleći kako će im isključiti struju. Tražile su pomoć na sve strane, ali uzalud. "Kome god da smo se obratile, rekli su nam da nemamo nikakva prava. Imam pedeset i pet godina, a od toga u tvornici radim trideset i četiri. Mislila sam da ću svojim radom moći dostojanstveno u penziju, a pogledajte me sada. Sa svojih pedeset godina spavam u parku. Kad nisam u mladosti, valjda moram sada", našalila se Ana Gavran. I dok rijetke od njih ipak uspijevaju smoći snage i za šalu, na Trgu Francuske Republike uglavnom vlada jad i očaj. Svaka od ovih žena ima svoju tužnu priču, dijele istu sudbinu, istu nemoć i nepovjerenje.

Danas ih je posjetio Krešimir Sever, predsjednik Nezavisnih sindikata Hrvatske, no radnice za njega nisu imale lijepih riječi. "On traži od nas da odustanemo od štrajka, ali mi se ne damo. Gdje su bili do sad? Zašto nam nisu dali jednokratnu pomoć?", pitaju se radnice. Dosta im je sindikata, a od državnih institucija su već davno odustale. Pričaju o USKOK-u, koji je provjeravao sumnjivu privatizaciju, i pohodio njihovu tvornicu, ali ništa nije poduzeo. "Napravila sam broš. Ne košta ništa, a kazuje puno", pokazuje nam Đurđa Gorozaj svoju kreaciju u obliku ružičastog srca na kojoj piše "Jaca, prvi sindikalist u Hrvata". Ogorčene su i na ministra Ivana Šukera i Đuru Popijača koji su danas izjavili kako su njihove ruke vezane. 

"Šukeru šivamo odijela u kojima se ponosito šepuri. Da on i drugi ministri žele pomoći, pritisnuli bi Trgovački sud da obavi svoj posao", aludira Đurđa na stečajni postupak. U ovom slučaju ministri se strogo drže trodiobne podjele vlasti pa ne žele utjecati na sudstvo. "Na našim zahtjevima piše storno, a ne žurno", ironična je Đurđa.

Uz njih su jedino njihove obitelji i studenti, koji su im došli dati podršku već drugog dana. "Ti mladi ljudi donijeli su nam šatore i čaj već u utorak i ohrabrili nas", priča promuklog glasa Ana Gavran. Objašnjava kako su prvi dan spavali na kartonskim kutijama, s tek ponekim prekrivačem, jer se nisu pripremile, već su se na štrajk odlučile spontano. Danas im je stigao i veliki šator iz Crvenog križa, a studenti su organizirali tribinu na kojoj su iznosile svoje stavove. Zahvalni su im na pomoći, no čini se da za njihove borbe i "više ciljeve" ipak nemaju snage. Sve što žele je njihova krvavo zarađena plaća i dostojanstvo koje su im oduzeli. S druge strane, sindikati ih pozivaju da prekinu sa štrajkom glađu i izjasne se žele li stupiti u generalni štrajk.

Dok sindikati nastoje iznaći neko rješenje ili se barem tako prave, radnice su uvjerene da nikome nije stalo do proizvodnje, već do vrijednog zemljišta na atraktivnoj lokaciji, gdje se tvornica nalazi. Također upozoravaju i na tvrtku-kćerku Kamensko trgovina d.o.o., koja je osnovana, da bi se izbjeglo ili odgodilo pokretanje stejčajnog postupka nad vladajućim društvom to jest tvornicom. Sudbina njih četristotinjak je neizvjesna.

Njihov slučaj nije ni prvi, a zasigurno ni posljednji. Njihova priča je tužna, a još tužnije je što ona nije nikakva iznimka u hrvatskoj svakodnevnici. Tek je jedna od vijesti u rubrici radničke muke i dobit će svojih pet minuta na televiziji i koji redak u novinama, kao što su ih jučer imale radnice Dalmatinke Nove, Željezare Split, škverani i drugi obespravljeni radnici. I kao što će ih sutra zamijeniti  neki drugi iscrpljeni radnici u potrazi za spasom svoje posrnule i privatizacijom uništene tvornice.