Čovjek je razapet između želja i mogućnosti, ali osim želja, ili iznad njih, postoje još i ideali, slika savršenstva kojoj bi se moglo težiti. Tu sliku nikada nije moguće u potpunosti realizirati, jer čovjek je, sam po sebi, nesavršeno biće. Naše nas ljudsko obličje čini takvima, i to nam svakodnevno potvrđuje na mnogo načina.
No, unatoč toj činjenici, ne znači da se idealu, savršenstvu, ne treba težiti, čime god da se čovjek bavio. Zbog čega on ne bi mogao imati velike i svijetle uzore, koliko god neznatna bila njegova ostvarenja? Na koncu, neznatan je i on sam, kao i život kojega posjeduje, a koji se svakoga idućeg časa može prekinuti. Zbog čega onda te krhke strukture ne ispuniti nekim vrijednim ciljem? Već je i samo nastojanje na jednom takvom putu stvar sama po sebi vrijedna, jer potvrđuje opredjeljenje za rad sa silama dobra, ne zla.
Naravno da na takvom putu ima mnogo sumnji i padanja, da na takvom putu, kojemu se mnogi podsmjehuju, nije lako, no tko je uopće kazao da će biti lako?
Duboko u sebi svaki čovjek zapravo teži idealnome, samo što je kod mnogih ta težnja uljuljkana i ušutkana, prekrivena brojnim vjerovanjima o nemogućnostima ikakvih viših ostvarenja koja bi bila bilo što iznad već gotovih i okončanih slika prosječnih matrica života koji se nameću.
Ali treba težiti nemogućemu, jer upravo ono za što čovjek vjeruje da je za njega neostvarivo, to on sam, uz nešto malo Božje i ljudske pomoći može ostvariti. Potrebno je samo malo hrabrosti i volje da se zakorači u to, da se ulože određena nastojanja, pa da čovjek ostane zatečen vlastitim mogućnostima, lakoćom njihova ostvarenja.
Koliko sam puta vjerovala, i bila čvrsto uvjerena u to da su određene stvari za mene nemoguće i da ih, zapravo, ne želim za sebe! Koliko su me puta neke stvari uzrujale i činile mi se odbojnima! Bila sam uvjerena da te stvari nisu za mene, da su mi mrske, a potom sam, preispitavši se, shvatila da tome nije bilo tako, već da je upravo obrnuto.
Te mrske, ojađene stvari protiv kojih sam bila spremna i glasno protestirati, zapravo su mi se sviđale, jako sam ih željela za sebe, ali sam se nečega, za što sam vjerovala da će mi se ispriječiti na putu do njihova ostvarenja, bojala. Ili sam bila uvjerenja da ih ne zavrjeđujem, da im nisam dorasla. Zbog toga sam bila ljuta na njih. A konačno, kada sam sebi dopustila doći do njih, nitko nije bio sretniji od mene.
