Republikanci su izgubili svih 6 mjesta u Senatu za koje su bili izbori, i većinu mjesta u Predstavničkom domu za koje su bili izbori. Temeljita pobjeda Demokrata - iako to u SAD-u znači da imaju tek jedva natpolovičnu većinu u Senatu - nadmašila je očekivanja njihovih vlastitih političkih stratega, predviđanja kolumnista u medijima, a posebno prognoze Bushevog političkog stratega, Karl Rowea, kojeg još nitko nije vidio nakon izbora.
Začuđujuće razborita reakcija
George W. Bush, za kojeg smo svi već pomislili da je potpuno odlutao u realnost serviranu od svojih suradnika, reagirao je začuđujuće sabrano i razborito, kao da je najednom primijetio stvarnu realnost. Nije čekao ni da se svi glasovi za izbore za Senat u Montani i Virginiji pobroje, nego je odmah drugog jutra smijenio Donalda Rumsfelda, ministra obrane, obljubljenog među konzervativnim ideolozima, ali omraženog u vojnom vrhu i demoniziranog u Iraku, u svijetu i među demokratskim prvacima. Dick Cheney je, čujemo, uzaludno bio protiv. Rumsfeldov nasljednik, Robert Gates, nekadašnji šef CIA-e, vodio je grupu koja je planirala promjenu strategije u Iraku, koju Rumsfeld nije želio slušati.
Zašto Bush nije smijenio Rumsfelda ranije? Takav potez mogao je promijeniti rezultate ovih izbora i zadržati republikansku premoć barem u Senatu, kao što je Newt Gingrich primijetio. Izgleda da je Bijela Kuća toliko vjerovala u vlastite laži da do samog kraja nisu mogli spoznati da će izgubiti. Vijest da je Rumsfeld dobio nogu u Iraku je primljena s jednakim oduševljenjem kao i presuda vješanjem Saddamu Husseinu, iako šijiti bi Saddama objesili i bez američke pomoći, da su ga se mogli dočepati, a Rumsfelda ipak nisu mogli sami smijeniti. Druga vijest koja je povoljno odjeknula na Al Jazeeri je da je po prvi puta Musliman izabran za kongresmena u Kuću Zastupnika (Keith Ellison iz Minnesote).
Idućeg dana Bush se sastao sa Nancy Pelosi, novom glasnogovornicom Predstavničkog doma, koja je još nekoliko dana prije izbora izjavila kako je Bush opasan za mir u svijetu. Nije rekla da li je opasniji od Kim Jong Ila i Ahmadinedžada, kao što se izjasnila većina britanskih građana, ali nije tajna da je ona, kao i većina Demokrata već godinama zahtijevala da Rumsfeld ode. Moguće da je Bush morao učiniti taj ustupak, da bi mu Nancy uopće došla na ručak, gdje je on smjerno obećao kako će od sada biti dobar imperator i surađivati sa Kongresom. To je zapravo najveća pobjeda u ovim izborima: povratak demokratskog sistema u SAD, gdje predsjednik ne može baš raditi po svome sve što hoće, kad hoće i gdje hoće, dok mu Senat samo aplaudira i povlađuje. Očekuje se da će mu Kongres u novom sastavu također tako ubrzo oduzeti moć i pravo da zatvara koga god on proglasi neprijateljskim borcem.
Prema izlaznim anketama nakon izbora, ovi izbori su bili koliko referendum protiv Busha, Rumsfelda i poraza u Iraku, toliko i referendum protiv truleži, korupcije i gnjusne pervertiranosti zastupnika i senatora, uglavnom asocirane sa Republikancima: narod se zaželio novih lica, ljudi za koje još uvijek nema nepobitnih dokaza da nisu čestiti i pošteni. Tako je u Virginiji pobijedio Jim Webb, marinac iz Vijetnama, ratni novelist, koji je pod Reaganom bio sekretar mornarice: potpuno neobičan pedigre za demokratskog kandidata.
Nitko ne voli poraze
Gubitnik, bivši senator Allen, Republikanac, dokazani seksist i rasist (sa nekoliko optužbi protiv sebe po tim točkama), tokom predizborne kampanje, u nedostatku drugih argumenata, napadao je Webbove novele, zbog eksplicitnog sadržaja: neki Webbovi junaci su, naime, seksisti i rasisti, baš kao i Allen. Webb nije mirovnjak - ponosi se da dolazi iz ratničkog plemena Skota iz Irske, da nije išao u elitne škole i da mu je otac kupio prvu pušku kad je imao osam godina. No, Webb je jedan od najranijih protivnika rata u Iraku: od samog početka upozorava na katastrofu koju sada proživljavamo. I za razliku od djece drugih američkih političara, njegov sin, također marinac, na frontu je u Iraku. Allen ga nije htio slušati, pa je Webb odlučio prijeći Demokratima i napraviti kampanju... i pobijedio je.
Javno mnijenje se definitivno okrenulo protiv rata u Iraku, zapravo više protiv poraza u Iraku. Nitko ne voli poraz. I u Srbiji se narod napokon okrenuo protiv Miloševića kad je postalo svima jasno da čovjek gubi ratove. Narod u Americi, baš kao i narod u Iraku, želi da američka vojska što prije napusti Irak. Rumsfeldova doktrina nastavljanja rata do pobjede je postala neodrživa, zato što je postalo očito da SAD de facto gubi rat, i da pobjeda nije više u igri: treba se povući sa što manje žrtava. Obećanja pojedinih američkih političara, uključujući i neke sa vojnim iskustvom, da će se vojska odmah i u potpunosti povući, su, međutim, neostvariva u datoj realnosti i predstavljaju tipična neozbiljna obećanja koja političari daju tokom kampanja, što čini Webba vrlo poželjnom novom političkom figurom u Senatu: on tako nešto nije nikome obećao. Webb, kao i Hayden, zastupaju racionalnu ideju da sigurnosnu situaciju u Iraku treba što prije dovesti do toga da se Američka vojska može na miru povući.
Treba, dakle, izvući 140 tisuća ljudi pod oružjem i opremom iz zemlje u kojoj bjesni građanski rat i u kojoj ih sve zaraćene strane, osim Kurda, dovoljno mrze da ih napadnu i pri povlačenju. U biti, sigurnije im je sjediti u utvrdama u Bagdadu, nego izložiti trupe pokolju na putu do Kuwaita ili Turske. Do Turske moraju prijeći preko teritorija koju kontroliraju suniti, koji nemaju razloga da ne pucaju na Amerikance, jer se osjećaju poraženim i poniženim, da bi došli do relativno sigurnog Kurdistana. Do Kuwaita moraju prijeći dugačak put pod kontrolom šijitskih frakcija, za koje im premijer Maliki ne može dati garanciju da neće pucati na njih. U Iraku osim toga ima oko 10 tisuća stranih mudžahedina, kojima je jedina svrha života ubijati Amere. Pentagonu ne pada na pamet izgubiti više ljudi u bježanju iz Iraka nego u njegovom osvajanju. Prema tome neko naglo povlačenje možemo zaboraviti.
Što se neće promijeniti?
Postepena ekstrakcija Američke vojske avionima tijekom slijedeće dvije godine je vjerojatniji scenarij. Moralna obaveza da Irak ostave u kakvom takvom stanju nakon što ga napuste, kad su već srušili vlast i okupirali zemlju, mislim da ne zabrinjava američke glasače toliko, koliko siguran povratak kućama njihovih sinova i kćeri trenutno nasukanih u Bagdadu. Međutim, jedno ide s drugim ruku pod ruku: Iračka vlada mora imati kakvu takvu kontrolu nad zemljom, da bi se Amerikanci mogli sigurno povući. To je i Bush govorio. To zapravo nema veze sa političkom odlukom Kongresa, nego sa taktičkim stanjem u Iraku, koje je van kontrole američkog Kongresa. Nažalost, to znači da ovotjedna pobjeda Demokrata neće znatno promijeniti konkretnu situaciju u Iraku, nego samo percepciju da rat treba prekinuti u trenutku dovoljno sigurnom za Američku vojsku da se povuče, a ne nastaviti do trenutka dovoljno sigurnog za Američku vojsku da se povuče.
Što se još neće promijeniti nakon ove tako naizgled velike promjene u smjeru američke politike? Demokrati će vjerojatno podići minimalni dohodak, no toliko je mali postotak stanovnika koji zarađuju minimalni dohodak, da to neće imati velikog efekta na standard prosjeka stanovništva. Demokrati žele uspostaviti porez na ekscesivne profite naftnih kompanija, iako je jos nejasno kako će se taj porez obračunavati. To može donekle umanjiti profite i srozati cijenu dionica, no neće baš ništa učiniti da se regulira cijenu nafte, benzina i lož ulja. Očekuje se da će Demokrate promijeniti niz konzervativnih mjera prethodnog Kongresa u vezi sa pravom žena na pobačaj, sa istraživanjem embrionskih stanica, i sa građanskim pravima građana i imigranata, no nitko još nije pokrenuo incijativu. Uglavnom se ne očekuje da će se politika prema najezdi imigranata iz Meksika iole promijeniti. Ono što se sigurno neće promijeniti je da 1 posto populacije kontrolira 20 posto ekonomije i da njihovih 500 izabranika donose i provode zakone kakvi njima odgovaraju, dok ostali uživaju televiziju, taj suvremeni opijum za mase, i vjeruju da su, eto, pobijedili, barem ovaj tjedan.
Tržište je na političku promjenu reagiralo pozitivno, što znači da je i bogatima bilo već dosta tiranije. Jedina grupa dionica, koja je izgubila na vrijednosti nakon izbora, su dionice farmaceutske industrije, a taj pad pokazuje strah ulagača da će novi Kongres biti manje prijateljski raspoložen prema američkom farmaceutskom lobbyu koji godinama drži cijene lijekova toliko visokim da penzioneri moraju putovati u Kanadu i Meksiko i švercati lijekove u Ameriku.
Osim Rumsfelda stradali su i politički stratezi i vodstvo Republikanske stranke, koji podnose ostavke dan za danom, no nije sigurno da li će se Bijela Kuća pristati riješiti svog ambasadora u UN, Boltona. Njega ni prethodni Senat, pod Republikanskom kontrolom, nije želio potvrditi za ambasadora, pa ga je Bush nominirao tokom raspusta Senata. Ta privremena mjera morat će biti potvrđena od novog Kongresa, što se sigurno neće desiti u novom sastavu. Kruže međutim glasine da Bijela Kuća pošto poto želi zadržati Boltona i da će promjeniti ime njegove funkcije, kako ista ne bi zahtjevala potvrdu Senata. To jest, ako se on bude zvao ambasadorom u UN, mora biti potvrđen od Senata, no ako ga prozovu recimo vršiocem dužnosti ambasadora u UN, onda nisu zakonski obavezni dobiti tu potvrdu, tako da može i dalje sjediti u UN, kao vršioc dužnosti američkog clowna.
Zaključak: Tiranija je zbačena, Amerika je ponovno oligarhija.
