U nedjeljnom broju Jutarnjeg lista, od 26. travnja 2009., prepucavanja oko dostupnosti visokog obrazovanja, koja su u žižu javnosti dospjela uslijed studentske blokade većeg broja visokoškolskih institucija, dobila su svojevrsni vikend-epilog iz usta nekolicine cijenjenih hrvatskih znanstvenika.
Naslov Ne žele platiti školovanje zato što ne cijene znanje po mišljenju uredništva lista otkriva osnovnu ideju onoga što su trojica sveučilišnih nastavnika, obrazovana u inozemstvu, poručila studentima okupljenima u nizu incijativa za besplatno obrazovanje. Izjave tih nastavnika jesu šture i "izrezane", ali u osnovi odgovaraju duhu tekstova što su ih već objavili na nekim mrežnim stranicama. Jedan od tih nastavnika, doc. dr. sc. Damir Ćavar, moj je zadarski kolega s kojim već duže vremena uspješno surađujem. Tim više ostao sam zatečen nekim detaljima njegove izjave. Neslaganja bi se među kolegama mogla riješiti i u četiri oka, no držim da javno iznesen stav zaslužuje i javno iznesen odgovor.
Kolega Ćavar tvrdi da je „običan nonsens" opravdavati radikalne studentske akcije s kojima smo suočeni pravom na besplatno obrazovanje jer da besplatnog obrazovanja jednostavno nema. Nema na ovom svijetu ni pravednosti ni mira, niti ih je ikada bilo, pa to ne znači da je nonsens tražiti (malo) bolji i pravedniji svijet, u kojem bi se ljudsko dostojanstvo i ljudski život cijenili kako priliči. Kolega Ćavar načelno je u pravu kada tvrdi da nema besplatnog obrazovanja, ali ne iz razloga koji on navodi, a taj je da „obrazovanje košta".
Kome bi to trebalo platiti znanje? U situaciji u kojoj govorimo o problemima školarina na javnim sveučilištima, ponovit ću samo da za organizaciju i provedbu prijenosa znanja na tim institucijama roditelji hrvatskih studenata već izdašno izdvajaju iz svojih dohodaka
Vrijeme je da raščistimo o čemu zapravo govorimo kada govorimo o besplatnom obrazovanju. Držim da su studenti to kristalno jasno formulirali. U zahtjevima Inicijative sa zadarskog Sveučilišta studenti su uperili prst baš u pravo mjesto. Pozvavši se na čl. 65 Ustava Republike Hrvatske, upitali su sve osporavatelje termina besplatno obrazovanje: ako je jasno što je zakonodavac mislio pod besplatnim osnovnoškolskim obrazovanjem u čl. 65 Ustava, kako onda ne razumijete na što mislimo pod besplatnim visokoškolskim obrazovanjem? Jasno je da studenti pod besplatnim obrazovanjem misle na obrazovanje financirano isključivo sredstvima državnog proračuna. Samo u tom smislu mogu dati za pravo onima koji osporavaju postojanje besplatnog obrazovanja. Naime, tjerajući mak na konac, nema besplatnog obrazovanja, ali samo zato što su ga već platili porezni obveznici, roditelji ustalih studenata. Odgovor na Ćavarovo „pitanje je samo odakle i tko daje novac" glasi: iz svojih plaća daju ga porezni obveznici.
Druga je Ćavarova teza da „ljudi ovdje ne cijene znanje". Kada bi Ćavar pod „ljudima ovdje" mislio na cjelokupni hrvatski narod i njegovu političku kulturu, onda bi to bilo točno. Od Milasove „pošto kilo mozga" do omalovažavanja Mate Kapovića u Otvorenom, i to od strane voditeljice emisije, državnog tajnika i zagrebačkog rektora, prijezir prema najboljima konstanta je hrvatske kaljuže. Sâm Ćavar, kao vrstan znanstvenik, imao je prigode na vlastitoj koži iskusiti sav užas hrvatskog jala. Iz daljnjega Ćavarova razlaganja vidljivo je, međutim, da on pod „ljudima ovdje" misli zapravo na studente. Tvrdnja da znanje ne cijene isti oni koji su na sveučilište po to znanje došli, problematična je na više načina. Prvo, deplasirana je, kao i svaka paušalna ocjena kojom se u dvije-tri riječi nastoji obuhvatiti ponašanje desetaka tisuća osoba. Drugo, uvredljiva je, i to već u slučaju u kojem barem jedna osoba iz prozvanoga mnoštva cijeni znanje. Treće, kome bi to trebalo platiti znanje? U situaciji u kojoj govorimo o problemima školarina na javnim sveučilištima, ponovit ću samo da za organizaciju i provedbu prijenosa znanja na tim institucijama roditelji hrvatskih studenata već izdašno izdvajaju iz svojih dohodaka.
Najproblematičnijim dijelom Ćavarove izjave čini mi se onaj u kojem kaže da završeni studij pojedincima donosi različite benefite, pa ne vidi razloga zašto bi oni koji nemaju te benefite iz svojih plaća izdvajali više novca za one čija djeca studiraju. Bum! Projektil ravno u srce ne samo hrvatskog poreznog sustava, već i temelja europskog ideala socijalne države, ideala koji su mnogi skupo platili. Kad je već tako, zašto onda ne bismo obustavili individualna izdavanja u sustav javnog zdravstva? Kao znanstvenik s nemalim iskustvom u terenskim istraživanjima, mogu izjaviti da su mnogi od mojih ispitanika na hrvatskim otocima ušli u deveto desetljeće svoga života zdravi kao dren i da nijednom nisu zatrebali liječnički tretman. Po istoj logici, možemo se zapitati zašto bi oni svojim davanjima izdržavali sustav javnog zdravstva čije im usluge nikada nisu zatrebale? Čini mi se da je ovdje riječ o nerazumijevanju u Europi duboko ukorijenjenog principa solidarnog izdavanja za pravo na nešto što nam može, ali i ne mora zatrebati ili što različiti pojedinci mogu koristiti u različitoj mjeri.
Najproblematičnijim dijelom Ćavarove izjave čini mi se onaj u kojem kaže da završeni studij pojedincima donosi različite benefite, pa ne vidi razloga zašto bi oni koji nemaju te benefite iz svojih plaća izdvajali više novca za one čija djeca studiraju. Bum! Projektil ravno u srce ne samo hrvatskog poreznog sustava, već i temelja europskog ideala socijalne države
Konačno, kolega predlaže studentima da traže pravičniji sustav, ali ne i ukidanje školarina „(...) jer Hrvatska to, posebice u ovom trenutku, ne može ispuniti". To je pak posve netočno. Sâm državni tajnik Fuchs ovih je dana izjavio da je povratak na besplatno visoko obrazovanje moguć, ali da bio to značilo i pad u kvaliteti studiranja i povratak trendu tzv. vječnih studenata. Time je Fuchs jasno rekao da iznos od 300 milijuna kuna, koliko ukupno sada iznose školarine (bez poslijediplomskih studija), stvarno nije ključna stavka u ukupnoj sumi proračuna Republike Hrvatske. Argument o padu kvalitete studija ne stoji, već i zbog činjenice da bolonjski sustav onemogućuje vječno studiranje. Student mora biti itekako odgovoran, ne želi li zbog dva neuspjela pokušaja upisa više studijske godine izgubiti pravo na studij. Stoga ne razumijem što želi reći kolega Lenhard sa Sveučilišta u Bergenu kada kaže da besplatno obrazovanje „u prijevodu znači školovanje bez odgovornosti studenata za ishod njegova školovanja". Kao primjer novcem uvjetovane odgovornosti i izvrsnosti navodi Norvešku i njene visoke školarine, ali nekako su mu sa skandinavskog obzora izvrsnosti izmakla danska i švedska sveučilišta, koja bi mogle poslužiti kao kontraprimjer. Hrvatskim studentima savjetuje da se bore za studentske kredite, navodeći kao stimulativnu situaciju u kojoj se u radni odnos stupa sa 120 000 kuna duga(!). Time odgovornost prestaje biti stvarnom osobinom koju pojedinac kroz duže razdoblje izgrađuje, a postaje nečim što pojedinac hini u uvjetima vezanosti za ozakonjenu lihvu.
Zamišljena veza plaćanja studija i uspješnosti studiranja u Hrvatskoj osporena je i rezultatima jedine relevantne studije o tom pitanju (Dolenec, Marušić, Puzić 2006.). Zagrebački rektor i državni tajnik tu su studiju u Otvorenom od 21. travnja neargumentirano otpisali kao neaktualnu, a da pritom sami ne raspolažu novijim podacima kojima bi mogli dokazati suprotno. Samo pretjerana skromnost mogla je spriječiti tamo nazočnoga dvadesetsedmogodišnjeg doktora znanosti Matu Kapovića da suprotstavljenoj strani ne baci u lice svoj vlastiti slučaj kao dokaz da plaćanje studija ne stoji ni u kakvoj vezi s kvalitetom. Kapovićeva znanstvena izvrsnost, kojoj apsolutno nema premca na području humanističkih znanosti u nas, razvila se upravo u krilu omraženog sustava besplatnog visokog obrazovanja. Da stvar bude bolja, primjer kolege Kapovića nije usamljen, a oni koje zanima o čemu govorim mogu se o tome informirati kod relevantnih institucija i prištediti mi spominjanje imenâ kolega koji su izabrali miran znanstveni život, daleko od javnih rasprava kojima kolega Kapović i potpisnik očito ne mogu odoljeti.
Pitanje školarina na poslijediplomskim studijima (u Republici Hrvatskoj dodatnih 500 milijuna kuna) u kontekstu nedavnih događaja zaslužuje pak zasebnu raspravu. Osobno držim da bi angažman na poslijediplomskim studijima trebao ulaziti u redoviti rad svakog sveučilišnog nastavnika, na onim doktorskim studijima koji još predviđaju neku vrstu poslijediplomske nastave. Međutim, notorna je činjenica da su brojni poslijediplomski studiji tek formalni termin za proces stjecanja doktorata znanosti. Na nekima od ponajboljih europskih sveučilišta, po kriterijima izvrsnosti, reformirani poslijediplomski studiji već nemaju ni jednog jedinog sata nastave jer se tzv. formation period doktorskog studija podudara s programima specijaliziranih diplomskih studija (mastera). U takvom sustavu, doktorandi prikupljaju potrebne ECTS bodove uglavnom znanstvenim radom, a pod određenim uvjetima i tzv. doctoral training programima (no tako se može steći samo manji broj potrebnih bodova, najviše 60). Jedini realan napor na takvim studijima čine doktorand, mentor i članovi povjerenstva za obranu disertacije. Stoga je novi doktor znanosti za sveučilište mnogo više dobitak, nego izdatak. U tom smislu, trebalo bi iz temelja preispitati pitanje školarina na doktorskim studijima, i to ne samo zbog mjestimično astronomskih suma kojima se izriču, već i zbog njihove upitne opravdanosti.
Konačno, od kolege Krajcara, bivšeg dekana zagrebačkog FER-a, čiji je komentar također objavljen u istom prilogu u Jutarnjem, saznali smo da fakulteti školarinama „uglavnom pokrivaju materijalne troškove". Ako dobro shvaćam što su materijalni troškovi, onda državne visokoškolske institucije, financirane novcem poreznih obveznika, školarinama zapravo pokrivaju troškove koji dobrim dijelom ne ovise o broju studenata koje fakultet ili sveučilište upisuje?! Ovo je samo još jedna u nizu informacija koje me učvršćuju u uvjerenju da su studenti okupljeni u nezavisne inicijative u pravu u svakom detalju blokade koju su organizirali, od zahtjeva do metoda.
Autor je docent na Odjelu za francuske i iberoromanske studije Sveučilišta u Zadru i voditelj razvojnog programa regionalne vlade Galicije (Španjolska) na istom sveučilištu.
