Je li pošteno uspoređivati zemlje, i reći, dok avion polako klizi po pisti nakon slijetanja u zračnoj luci u Oslu: Kakva je to hladna pustinja bez trave u svibnju s borovima i golim brezama? Uspoređujemo li samo iz straha od nepoznatog i volimo li neku zemlju zbog njezine prirode ili u okoliš upisujemo naš život, mjesta gdje smo prvi put razbili koljeno, prvi put se poljubili, smijali se s bliskim istojezičnim osobama ili plakali nad nečijim grobom, pa zapravo bezuspješno uspoređujemo osjećaje i mjesta strane zemlje gdje nam se još ništa nije dogodilo? Teško je otići u Norvešku, a ne imati predrasudu o hladnom i zimi mračnom sjeveru. Na kraju krajeva na jugu Norveške temperatura mora nikada ne prelazi 18 stupnjeva. Ipak ono što upada u oči dok gledate Norvežane jest da se rijetko skrivaju od lošeg vremena, recimo po kiši rijetko nose kišobrane. To se uči odmalena jer djeca u norveškim vrtićima spavaju na otvorenom ispod nadstrešnica sve dok temperatura ne padne ispod minus 15, što je vidljivo i na vjetrovitim ulicama Osla gdje su dječja kolica i po kiši normalna stvar. Norvežani zimogroznim strancima često ponavljaju izreku: Nema lošeg vremena već samo loše odjeće.
Raj za kampere
Koliko Norvežani vole prirodu, koja južnjacima izgleda tako oskudno, govori i brojka od 210 tisuća članova Norveškog planinarskog saveza koji mnogo pješače u slobodno vrijeme. Savez posjeduje 440 planinarskih kuća a postoji još stotinjak u privatnom vlasništvu, između tih kuća postoji 20 tisuća kilometara obilježenih ljetnih staza i 7 tisuća zimskih», objašnjava nam sustav koliba djelatnik Saveza Nils Bloch-Hoell. Nekoliko koliba kod mjesta Sateren Gĺrd, 10 kilometara Osla, gdje nas je Nils odveo, poklonio je Savezu bogataš Olaf Thun. Taj je posjed bio zapušteno seosko imanje u vlasništvu općine. Cijena mu je na tržištu nekretnina iznosila oko 13 milijuna kuna no budući je obećao da će to donirati planinarima kupio ga je za 900 tisuća. Cijene boravka u tim kućama, koje su prije uglavnom bila seoska imanja, kreću se preračunato od 145 do 550 kuna ovisno o tome postoji li posluga u tim postajama. Može se noćiti i u šatorima ili ispod laponskih nadstrežnica. Ispod jedne takve nadstrežnice djelatnica Saveza May-Liss Hansen držala je kuharski tečaj tetama iz vrtića koje će kasnije kuhati djeci. Djeca jedanput tjedno idu u prirodu bez obzira na vrijeme. Tako su tete naučile ispeći jaje u krumpiru. Krumpir se prepolovi, malo izdubi te se u njega izlije sirovo jaje koje se poklopi s drugom polovicom. Krumpir se zamota u aluminijsku foliju i ispeče u žaru.
Ako se hrana kupi u jeftinijoj Švedskoj, kampirati se u Norveškoj može gotovo besplatno jer je kampiranje bez naknade dozvoljeno doslovce svugdje pa čak i na privatnom vlasništvu. Samo se treba poštivati privatnost vlasnika i ne smije se razapeti šator bliže od 150 metara od norveških domova. Imam 50 hektara šuma oko svoje škole za školovanje pasa vodiča za slijepe 40-tak kilometara od Osla i nemam pravo prema našim zakonima ograditi svoj posjed pa zapravo bilotko može brati gljive, borovnice ili čak loviti na mojem posjedu, objašnjava nam taj propis vlasnik škole Veiviseren Gunwald Andersen, svi vlasnici koji su se protiv toga bunili su sporove izgubili na sudu pa tako očekujem da će se ograda skinuti i s kraljevskog imanja gdje kralj u Oslu uzgaja krave.
Veiviseren Gunwald Andersen
Los, bigfoot i nakit od izmeta
Gunwald nas s oduševljenjem vodi kroz šumu kako bi fotografirali losa. Ugledali smo isprva srnu, što je dobar znak, no kad smo naišli na majku losa s mladuncem bili su odviše daleko a i sumrak je učinio svoje pa na fotografiji izgledaju više kao bigfoot. Neiskustvo u šuljanju je učinilo svoje jer je lom grane ispod naših nogu otjerao opreznu majku koja može biti vrlo agresivna ako se čovjek nađe između nje i mladunca. Losovi se love uz pomoć pasa, a njihovo meso ima vrlo malo masnoće pa se sprema u sosu poput pašticade. Dok priča o lovu, Gunwald podsjeća na Odina s drvenog murala na Gradskoj vijećnici u Oslu koji je napravio Dagfin Wenenskiold jer se naš vodič hrva s prirodom isto tako kako nordijski bog smjelo drži vuka za njušku. I taj prkos prema prirodi je sigurno nešto što povezuje 4 i pol milijuna Norvežana u zemlji toliko dugačkoj da kad se ubode šestar u Oslo i rastegne do Nordkapa razdaljina je prema jugu jednaka onoj između norveške prijestolnice i Rima. Na tom prostranstvu i na moru gdje love bakalar koji ne jedu već izvoze, čovjek zaista susreće i pokušava zajašititi prirodu, što je prikazano i na jednom mostu u Oslu u kipovima Dyrea Vaaa.
Dyre Vaa
Gunwald nam pokazuje svježi izmet losa na samo nekoliko metara od njegove kuće i poklanja nam fotografiju losa snimljenu po zimi. Taj se izmet u Švedskoj suši i nosi kao nakit. Prirodno bogatstvo Norveške osjeća se u toj šumi, ispod nogu u mekanoj ljubičastoj mahovini i ogromnom prostranstvu koje samo na kartama velikog mjerila izgleda kao uski fjordasti irokez Skandinavskog poluotoka.
Svježi izmet losa
Što s viškom love?
Ono što se ne osjeća jest bogatstvo od nafte koja je u Sjevernom moru nađena krajem 60-tih. Barem tako na to gleda dio Norvežana kojima smetaju rupe na ulicama Osla i velike se rasprave vode između konzervativaca u oporbi i ljevice na vlasti oko toga kako treba trošiti novce od nafte. Veći dio dobiti se sprema u inozemne fondove pa se sad tamo već okreće oko pola milijuna dolara po glavi stanovnika. Mnogi bi Norvežani te novce željeli vidjeti u novim cestama ili manjim porezima što dobro osjeća norveška desnica u usponu. Te debate idu toliko daleko da se postavljaju i pitanja o tome tko će naviknuti našu djecu da žive siromašnije nakon što nafta presuši. Postoji i nezadovoljstvo cijenom benzina od deset kuna što je uistinu visoko za drugog svjetskog izvoznika nafte.
Tri tete za desetero djece...
Kad se kreće u Norvešku srednji tečaj Hrvatske narodne banke prema kojemu za jednu kunu dobivamo 0,93 norveške krune može zavarati jer je tamo hrana barem dvostruko skuplja poput recimo brašna koje stoji oko deset kuna ili sladoled 18. Na uvoz automobila plaća se 100 postotna carina pa su duplo skuplji i od Europske Unije, a vrtić za jedno dijete stoji oko 1800 kuna što i nije strašno jer je nedavno za vrijeme konzervativne vladavine bio 3 i pol tisuće. No valja reći kako za tu cijenu grupu od desetero djece čuvaju tri tete. Samo se odjeća kreće u razini cijena zagrebačkih butika i djelomice je za Hrvate pristupačna, a Norvežani je smatraju jeftinom jer im je prosječna plaća 18 tisuća kuna. Prema tome njima ni cijena stambenih kvadrata u mondenoj četvrti Osla Aker Drygge koja se kreće oko 37 tisuća kuna nije pretjerana premda potvrđuje status jednog od najskupljih europskih gradova.
Aker Drygge
Ljudska prava i Bollywood Ibsen
No zato je cijena kineske djece 180 tisuća kuna. Barem tako piše u članku o traffickingu u norveškim novinama. Ta priča o četrdesetero djece od 7 do 12 godina govori kako Skandinavija nije cjepljena od problema ljudskih prava. Malim su Kinezma i Kineskinjama uručeni mobiteli i broj bogatog ujaka koji ih je preko Švedske i Norveške trebao prebaciti na jug Europe u bolji život.
Unatoč ksenofobije i predrasuda postoje svijetli primjeri vezani uz integraciju stranaca koje Norveška treba za poslove koje njezini građani više ne žele raditi. Tako se povodom stogodišnjice Ibsenove smrti netrpeljivost prema 27 tisuća Pakistanaca pokušava omekšati postavljanjem Ibsenovog komada u stilu indijskih filmova u Centralnom kazalištu u Oslu. Norveška ipak prihvaća strance no od njih očekuje da oni prihvate nju, te je poput većine Norvežena pokušaju uhvatiti za njušku i zajašiti je.
