Protiv blokade Gaze
09/01/2010
Cilj im je bio isporučiti Gazancima, na godišnjicu izraelskoga razornoga pohoda na njihovu enklavu, humanitarnu pomoć, lijekove i druge medicinske materijale, kao i novčane priloge, prikupljane prethodno po svijetu.
S ovom su akcijom istovremeno htjeli protestirati protiv ekonomske blokade koja je nametnuta Gazi poslije pobjede Hamasa na palestinskim parlamentarnim izborima u siječnju 2006. Tada su Izraelci počeli kolektivno kažnjavati milijun i pol žitelja enklave zbog glasova datih Hamasu. Pritisak na njih je kulminirao s izraelskim 22-dnevnim ratnim pohodom i razaranjima Gaze u kojem je ubijeno preko 1400 ljudi (od čega dvije trećine civila), puno ih više izranjavano, dok je dobar dio gazanske infrastrukture (škole, bolnice, prometnice, vodopskrba, kanalizacije, energetski sustav, ekonomski objekti, itd.) razrušen. Od kraja ratnih operacija u siječnju 2009., međunarodna pomoć koja se isporučuje posredstvom UN-ovih agencija, prije svega hrana, lijekovi i dizel, pristiže u Gazu na kapaljku. Rekonstrukcija razorene enklave i obnova njezina devastiranoga gospodarstva ne mogu krenuti jer se na listi zabranjenih artikala nalazi cement, građevinski i električni materijali, sve vrste cijevi, žica i metala, rezervni dijelovi za mašine i vozila, eletronika, vještačka gnojiva i medicinski preparati dvojne namjene. Ukratko, sve što Izraelci smatraju da bi „teroristi Hamasa" mogli zloupotrijebiti. Politička marginalizacija Hamasa putem izbora ili na drugi način (pošto je propao izraelski pokušaj njegove fizičke eliminacije) implicitno se daje do znanja, preduvjet je za prestanak blokade i početak pritjecanja međunarodne pomoći za rekonstrukciju enklave.
Manifestacija solidarnosti
Konvoj kamiona i drugih vozila prve grupe aktivista pokreta "Viva Palestina" je krenuo iz Londona 6. prosinca 2009., prošao Francusku, Italiju, Grčku, Tursku i Siriju i stigao do jordanske luke Akabe. Usput je konvoj od 82 početna vozila narastao na preko 200 dok se broj pratilaca/ aktivista popeo na nekih 500.
Odatle su se redovitom trajektnom vezom namjeravali prebaciti do egipatske luke Nuveba na Sinaju pa kopnenim putem preko poluotoka ući u Gazu 26. prosinca. No, egipatske su im vlasti odbile ulazak, pozivajući se na neobjašnjene „sigurnosne razloge". Rukovodiocima projekta solidarnosti je rečeno da je jedini dozvoljeni pristup Rafahu, graničnom prijelazu u Gazu, luka El-Ariš na sredozemnoj strani Sinaja (El-Ariš je udaljen od Rafaha svega 20-tak kilometara). Poslije višednevnoga natezanja, konvoju nije preostalo drugo do voziti natrag u Siriju i unajmiti brod s kojim će biti prebačen iz sirijske luke Latakija do El-Ariša. No, u El-Arišu su nastale nove komplikacije jer konvoju nije dozvoljen pristup granici. To je bio tek prvi dio drame koja se odvijala u nastavcima.
Kada su ovdašnji shvatili kakva je namjera okupljene grupe u Kairu, blokirali su je na licu mjesta. Tada su aktivisti počeli demonstrirati pred ambasadama vlastitih zemalja tražeći njhovu intervenciju kako bi im se omogućio odlazak do Gaze. Prošao sam pored kvarta diplomatskih predstavništava Britanaca i Amerikanaca, inače pod stalnom zaštitom ovdašnjih snaga sigurnosti (čitav kvart je stalno blokiran za promet). Uobičajeni policijski kordoni su bili pojačani specijalnim jedinicama zaštitara, koji se inače šalju na domaće demonstrante. Sve jaki momci, u crnim uniformama, oboružani drvenim palicama, zaštićeni prozirnim štitovima, s kacigama sličnim skafanderima - kao da su vanzemaljci iz Ratova zvijezda. Bilo ih je više nego prosvjednika, koji su upriličili sit-in. Iz vijesti sam kasnije doznao da ih je po deset pripušteno do vlastitih konzulata. Isti prizor i pred francuskom ambasadom. Tu su se demonstranti rasporedili po pločniku, uz zid samoga predstavništva, po kojem su povješali parole solidarnosti sa Palestincima Gaze, te francuske i palestinske zastave. Neki su imali šatore, drugi spavaće vreće i tu proveli nekoliko dana i noći. Neki su objavili štrajk glađu. Među njima i jedna stara Židovka koja je preživjela nacistički genocid. Kordoni specijalaca su ih blokirali kako ne bi „ometali promet" širokom avenijom. Zapravo, glavna je briga vlasti bilo onemogućiti spajanje inozemnih prosvjednika s domaćim nezadovoljnicima. Egipatska javnost je orijentirana propalestinski. Nikako se ne miri s blokadom Gaze, koju provode, ne samo izraelske, već i egipatske vlasti. Iz novina sam saznao kako je na kraju dozvoljeno da stotinu prosvjednika bude prebačeno do graničnoga prijelaza za Gazu. Ukrcani su u dva autobusa i tamo su doista stigli, noseći priručnu pomoć.. Ostali, sa rezerviranim povratnim aviokartama na kraju su odustali i vratili se u zemlje iz kojih su doputovali. Mada su egipatski specijalci, neubičajeno za njihovu praksu, bili iznimno pažljivi prema strancima, kasnije se saznalo da je nekoliko demonstranata ipak dobilo batina.
Podzemna barijera
Predsjednik Donjega doma parlamenta Surur je zatvorio sjednicu za javnost zbog rasprave o „sigurnosno osjetljivoj temi". Kasnije je procurilo kako su se zastupnici pozicije i opozicije međusobno grubo izvrijeđali iza zatvorenih vrata. Oporbenjacima navodno nije bilo dopušteno istupati dok su se zastupnici vladajuće NDP verbalno iživljavali nad njima. Prvi su u znak protesta kolektivno napustli sjednicu i to objavili na tiskovnoj konfrenciji. To je izgleda bilo toliko drastično da je Surur formirao ad hoc komisiju sa zadatkom preslušavanja audio trake rasprave i ocjene da li će se slučaj prijaviti Etičkom komitetu parlamenta.
Debata o podzemnoj barijeri koju njezini kritičari nazivaju „zidom srama" počela je još prije dolaska inozemnih prosvjednika. Kritičari tvrde kako su podzemni tuneli, u situaciji kada je Gaza podvrgnuta izraelskoj i egipatskoj blokadi, jedini preostali način na koji stiže pomoć opsjednutim Palestincima. Režimski predstavnici i komentatori pak brane taj u tajnosti započeti projekt, kao i restrikcije nametnute Konvoju solidarnosti i Maršu slobode, s tvrdnjom kako je u oba slučaja riječ o „obrani nacionalnoga suvereniteta". Ponavlja se kako je sigurnost Egipta „crvena crta" dalje od koje nitko nema pravo prijeći. Ignorira se činjenica da su podzemni švercerski tuneli posljedica nadzemne blokade što je nametnuta. U tom švercu ne sudjeluju samo „palestinske mafije", kao što se tvrdi, već i egipatske, koje iz tog biznisa izvlače korist. Pokušavajući opravdati egipatsko blokiranje Gaze, jedan je manje inteligentan komentator ovih dana napisao kako se to čini da bi se „dokazalo kako je izraelska blokada te enklave neodrživa" (!). Nije objasnio zašto to isto čini Egipat. Tek sam u jednom drugom komentaru naišao na prave razloge, koji se ovdje u pravilu ne spominju. Riječ je o strahu ovdašnjih da Izraelci namjeravaju riješiti gazanski problem protjerivanjem milijuna i pol gazanskih Palestinaca u egipatski dio Sinaja. Nudili su prethodno Kairu preuzeti kontrolu nad Gazom, što su ovdašnji kategorično odbili. Ne žele Palestince na svom tlu i ne žele preuzeti brigu o njima u Gazi. Smatraju da je Gaza palestinsko-izraelski problem, a ne egipatski. Osim toga, vlasti strepe od povezivanja islamističkoga Hamasa sa domaćom organizacijom Muslimanska braća. Zato su aktivirani šeici sveučilišta Al-Azhar koji su poslušno objavili fetvu (autoritativno vjersko mišljenje) kako država ima „ne samo pravo, već i obavezu" štiti nacionalni suverenitet".
Konačno u Gazi
Posljednji čin drame Konvoja solidarnosti odvijao se u luci El-Ariša. Egipatske su vlasti, poslije mučnih pregovora, obavijestile međunarodne aktiviste kako će preko graničnoga prijelaza Rafah propustiti 139 kamiona pomoći, dok bi ih 59 moralo ući u Gazu zaobilazno preko izraelskoga teritorija. Objašnjenje je bilo da Egipćani ne raspolažu neophodnom opremom za provjeru vrste tereta koju druga kategorija kamiona prevozi. Osim toga, direktan ulazak u Gazu se mora obaviti noću i sva se vozila moraju vratiti natrag za 24 sata. Aktivisti su odbili postavljene uvjete i objavili kako će svi zajedno sa svojim kamionima ostati u luci.
Dok je trajalo to natezanje, s gazanske se strane graničnoga prijelaza Rafah okupilo par tisuća Palestinaca izražavajući podršku Konvoju solidarnosti. Navodno su počeli bacati kamenje po graničarima s ove strane, a ovi su odgovorili pucnjima upozorenja. No, prema egipatskim medijima, Hamasovi su snajperi otvorili vatru i ubili jednoga egipatskoga vojnika. Tvrdi se kako je uslijedilo puškaranje u kojem je ranjeno više Palestinaca, koji su navodno prijetili provaljivanjem na egipatsku stranu. Kasnije su Hamasovi policajci potisnuli svoje Palestince dalje od graničnoga zida. Istovremeno su izraelski avioni bombardirali navodne podzemne tunele, s gazanske strane granice, nekoliko kilometara dalje.
No konvoj je prešao u Gazu. Tamo su mu priredili herojski doček. Rukovodiocima konvoja je dobrodošlicu izrazio Ismail Hanijeh, premijer Hamasove vlade. Ne znam što se kasnije dogodilo sa pripuštenim vozilima, dok su se mnogi njihovi pratioci vratili na egipatsku stranu u sljedećih 24 sata. George Galloway i još neki su proglašeni personama non grata, policijski dopremljeni u Kairu i ukrcani na prvi avion za London. Gallowayu, koji je „ugrozio nacionalnu sigurnost Egipta" je trajno zabranjen povratak. Za sedmoricom drugih koji su se zadržali u Gazi izdate su potjernice. Objavljeno je kako od sada više neće biti dozvoljeni nikakvi slični projekti međunarodne solidarnosti i ekspedicije, jer „ugrožavaju egipatske nacionalne interese".
Protiv Hamasa
12/01/2009
Dok se sve to događalo, u Kairo je doputovao Mahmud Abas, predsjednik Palestinske uprave. Svu je krivnju za krizu koja je izbila svalio na protivnički Hamas Optužio je aktiviste Marša i Konvoja da su postali „oruđa u rukama Hamasove propagande". Neposredno prije toga je Ankari pokušavao odgovoriti Turke od njihove politike prema palestinskom pitanju objašnjavajući novinarima kako Hamas „potkopava prijateljske odnose između Turske i Egipta". Prema njemu, Hamas, za razliku od Palestinske uprave i Fataha, koči proces rekonstrukcije Gaze, jer odbija potpisati egipatski prijedlog dokumenta o pomirenju dvije palestinske organizacije. Također, odbija mogućnost održavanja palestinskih predsjedničkih i parlamentarnih izbora jer se boji poraza.
Protiv Hamasa se razulario i kairski državni tisak. „Odnosi između Egipta i Hamasa su dospjeli do ozbiljne prekretnice, tvrdio je jučer jedan komentator u dnevniku Al-Ahram. „Ili će surađivati s velikim susjedom, koji ne prihvaća nikakve prijetnje svojim granicama, ili će mu biti neprijatelj (...) Većini Egipćana je dozlogrdila provokativna praksa Hamasa". Drugi komenator, u dnevniku Al-Ahbar, pak zahtijeva da „Hamasov snajper, koji je ubio egipatskog graničara bude kažnjen" (...) te nastavlja kako je „egipatsko strpljenje skoro iscrpljeno". Zalaže se za „oštar odgovor onima koji podrivaju egipatske napore za pomirenje palestinskih frakcija".
Ubijenom graničaru, Ahmedu Šabanu, vlasti su priredile državni pogreb sa vojnim počastima u njegovu rodnome selu pokraj Beni Suefa. Pogrebnu ceremoniju je prenosila državna TV, a komenatori su nesretnoga Šabana proglasili šehidom (žrtvom nevjernika), koji je pao braneći suverenitet i čast Egipta. E sad, oporbeni se Al-Šoruk, po svemu sudeći dokopao policijskog izvještaja o okolnostima pogibije Šabana, kao i analize egipatskoga doktora iz El-Ariša, koji je vršio obdukciju. Ispada da je Šaban ubijen „prijateljskom vatrom", metkom u leđa sa egipatskog teritorija, kada su graničari iz druge linije otvorili vatru na palestinskoga dječaka koji se popeo na granični zid i izvjesio palestinsku zastavu.
Ne znam zašto su se ovdašnji toliko trudili izložiti se međunarodnoj blamaži. Zahvaljujući svemu što se dogodilo, svima je postalo jasno da Egipat u potpunosti, ne samo podržava izraelsku blokadu, već je i sam provodi. Možda ovdašnji još uvijek kalkuliraju kako će ta blokada štetiti Hamasu, koji će na kraju biti prisiljen kapitulirati potpisujući sporazum sa Fatahom. U svakom slučaju, odradili su ove epizode, sa Maršom slobode, konvojem „Viva Palestina" i sa podzemnom barijerom - krajnje šeprtljavo i nedosljedno. Kontraproduktivno za sam Egipat.
Još zidova?
Zanimljivo, i Izraelci su objavili kako će se graditi sigurnosni zid uz svoju granicu s Egiptom, kako bi se spriječio ilegalni ulazak imigranata (većinom Afrikanca) i šverc drogom (egipatski beduini snabdjevaju izraelsko podzemlje hašišom i bangom). Zid će biti dug 250 kilometara i koštati će između milijardu i milijardu i pol dolara. Jednom izgrađen, zid će olakšati kontrolu te granice i egipatskim graničarima čiji je broj prema mirovnom ugovoru dvije zemlje ograničen. Upitan o stavu Egipta prema projektu toga zida, glasnogovornik egipatskoga MVP-a je demantirao da je Kairo o tome unaprijed konzultiran i izjavio kako je njegova izgradnja „unutrašnja tvar Izraela". No, vidim iz nekih komentara iz trećih zemalja, kako su najvjerojatnije projekti egipatske podzemne barijere prema Gazi i izraelskoga nadzemnoga zida bili koordinirani između Kaira, Tel Aviva i Washingtona.
Podsjećam, Izrael još uvijek nije priveo kraju izgradnju „zida odvajanja" kojim praktično, zajedno sa tamo podignutim židovskim naseljima, amputira i anektira velike djelove okupirane Zapadne obale i Jeruzalema (Međunarodni sud pravde u Haagu ga je ocijenio ilegalnim).
